RAMA - Šćit, franjevački samostan

Ljudski život je tako čudan, tako neshvatljiv.
Ima dana kada sija sunce. Ne znaš zašto.
Zadovoljan si. Vidiš lijepe strane života.
Raduješ se, veseliš se, zahvalan si. Posao ti ide dobro.
Svi su prema tebi ljubazni. Ne znaš zašto.
Možda si se dobro naspavao, doživio priznanje,
uspjeh, osjetio se zaštićenim.
Samo da to vrijeme nikad ne prestane!

Ali odjednom se sve izmijeni.
Kao da su se na divovsko sunce navukli oblaci.
Obuzima te neprotumačiva žalost.
Sve ti je teško, sve vidiš crno.
Misliš da te drugi više ne vole.
Tužiš se zbog sitnica, predbacuješ, prigovaraš.
Misliš, ostat će tako i nikad neće biti drugačije.
Možda si umoran? Ne znaš. Zašto je to tako?

Zato jer je i čovjek dio prirode: s proljećem i jeseni,
s toplinom ljeta i hladnoćom zime,
s plimom i osekom, poput ritma mora.
Zato jer se u našem bivovanju život i umiranje
neprestano ponavljaju. Kad to shvatiš, moći ćeš
pun odvažnosti i povjerenja dalje, jer tada znaš:
Nakon svake noći ponovno dolazi novo jutro.
Ako možeš vjerovati, i sam ćeš doživjeti
da je ovo redovito umiranje potrebno
da opet iznova i dublje i potpunije živiš radost.

Prijatelju, od čega ti je glas tako umoran? 
Zašto se u tvojim očima ugasilo svjetlo? 
Tužni ljudi koče život. 
Na smrt umorni ljudi guše radost. 
Neveseli ljudi pokapaju nadu. 
Ljudi bez nade šire očaj. 
Strah potroši strašno mnogo energije. 
Strah danas sputava snage 
koje sutra trebamo 
da bismo se nosili s nesrećom 
koja može i nas zadesiti. 
Dragi čovječe, rođen si za to da ljubiš, 
da uživaš zaštićenost 
i da ju darivaš drugima. 
Nemoj reći da je to prazno brbljanje. 
Životna radost i zaštićenost 
nisu nikakav šećerni preljev 
kojim bismo obmanjivali gorčinu života. 
Životna radost i zaštićenost 
ne padaju nam same od sebe u krilo. 
Njih ne nalazimo na površini života. 
Moramo proći kroz sve životne poteškoće, 
moramo tražiti dalje, moramo nastaviti hod 
sve do u dubine našega vlastitog srca. 

Znaš li što znači biti čovjek? Biti bližnji!
Zato je dobro povremeno se upitati:
Jesam li uistinu još dostatno bližnji?
Ako si se zazidao u svoje ja
ako misliš isključivo na vlastitu važnost
i brineš se još jedino za svoju uzvišenu egzistenciju,
onda si za sve druge samo žalosni slučaj.
Nikada nećeš biti sretan na ovome svijetu.
Biti sebičnjak neka je vrsta samoubojstva.
U tebi je uništeno ono bitno: biti čovjek.

Duh i srce razlikuju te od životinje.
Duh imaš zato da razmišljaš, a srce zato da voliš druge.
Ako sam sasvim ravnodušan prema svojim bližnjima,
onda sam kao čovjek već umro.
Mogu biti bogat, inteligentan, plemenita roda,
stručnjak, iskićen titulama
i na vrlo istaknutu položaju -
no ja sam zapravo mrtav,
neupotrebljiv za zajednicu, bezvrijedan.
Mnogo tih suhih, ledenih elemenata
umrtvljuje ono ljudsko biti zajedno.
Zbog njih je u mnogim kućama
gdje ljudi zajedno žive i rade
tako neugodno, ledeno hladno i neizdrživo.