Etnografski muzej

 

Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit, postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.
 
U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu - porodice životinja u punoj životnoj formi. 
 
 MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA RAMA-ŠĆIT
 
 OPĆE KARAKTERISTIKE MUZEJA
Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit na Šćitu otvoren je u obnovljenoj samostanskoj zgradi 2007. godine u povodu obilježavanja dva posebno značajna jubileja za katolički puk Rame - 450 godina od smrti ramskih mučenika i 150 godina od povratka franjevaca na Šćit. Za ovaj kulturni događaj, izuzetnog značaja za Ramljake - katolike, zasluga prvenstveno pripada fra Mati Topiću koji je, obnašajući dužnost gvardijana Franjevačkog samostana Rama-Šćit, na taj način uspio realizirati svoju viziju vezanu za očuvanje kulturne baštine zavičaja, njezinu adekvatnu muzeološku prezentaciju, kao i obnovu i stavljanje u funkciju urušene zgrade staroga šćitskog samostana. Naravno, tu zamisao teško bi mogao provesti u djelo da nije naišao na podršku i nesebičnu pomoć suradnika, svojih župljana, brojnih drugih Ramljaka i drugih ljudi dobre volje, kao i financijsku potporu Ministarstva kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine, te Vlade Republike Hrvatske.
Po sadržaju stalnog postava, čiji su pojedini segmenti dopunjavani u vrijeme koje je uslijedilo nakon otvaranja, Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit je zavičajni muzej s izlošcima iz etnografske i prirodnjačke zbirke. Opravdano se može reći da je on zavičajni muzej i po tome što su izloške, kao i predmete u zbirkama, u velikoj većini donirali sami Ramljaci podarivši sačuvane uspomene na pretke i minulo doba, te predmete koje su sami izradili po ugledu na tradicionalne oblike i donedavna ih koristili svakodnevno. Dok je u okviru šćitskoga samostana nekompletna etnografska zbirka egzistirala već od ranije i etnografski postav iz dotadašnjeg fundusa posjetiteljima bio dostupan već od 2003. godine, za prirodnjački postav materijal je sakupljen tek tijekom priprema za otvaranje Muzeja u namjenski renoviranoj staroj zgradi šćitskoga samostana. Za otvaranje Muzeja Franjevačkog samostana Rama-Šćit 2007. godine, kulturno-obrazovne institucije koja je za kratko vrijeme postala omiljena turistička destinacija, osim rada na prikupljanju eksponata kako za prirodnjački tako i etnografski postav, bilo je potrebno taj cjelokupan materijal pripremiti za izlaganje, osmisliti koncepciju postava, te, što je bilo ne manje zahtjevno, obaviti rekonstrukciju urušene zgrade šćitskoga samostana koju je s ramskim pukom izgradio fra Pavao Vuičić, negdašnji gvardijan, davne 1857. godine. Već samo ozvučenje postava zvucima iz prirode i tipičnim ramskim melosom bilo je izazov, danas se može reći vrijedan truda pošto je stvoren zaista impresivan ugođaj.
Zgrada Muzeja, stamen spomenik sraslosti franjevaca sa Ramom i odanosti ramskog katoličkog puka franjevcima, svojevrstan je svjedok stradanja i patnji Ramljaka i njihovih fratara, nadasve svjedok njihova opstanka unatoč teškoj i bespoštednoj životnoj borbi koja im je bila usud stoljećima. Nakon prvobitne namjene, kada je bila dom i rezidencija franjevaca, kao i samostanska škola, pa su joj potom desetljećima bile nametnute neke druge funkcije i od nje ostala samo ruševina, danas ova jedinstvena građevina ponovo sja kao dragulj unutar pitoresknog franjevačkog kompleksa na Šćitu. Ovo zdanje, jedino takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, oblikom katnica izdužene pravokutne osnove i četvorostrešna daščana krova sa interijerom adaptiranim za potrebe stalnog muzejskog postava, ima 830 četvornih metara izložbenog prostora koji se proteže kroz četiri etaže. Za etno-postav iskorištena je najdonja etaža djelomično ukopana u kosinu terena i k tome gotovo u cjelini i dvije više etaže. U četvrtu etažu, tj. potkrovlje s vidljivim masivnim gredama krovne konstrukcije, smješten je prirodnjački postav u kome je promovirana fauna i flora ramskoga kraja, s tim da su za neke fotografije ovog postava iskorištene i zidne plohe stubišta kojim se komunicira od druge do četvrte razine zgrade. Kroz glavni ulaz u Muzej, uz koji su postavljene dvije ploče s natpisima (jedna sa upisanom godinom kada je objekt sagrađen, druga, recentnog postanka, s godinom kada je objekt obnovljen), dolazi se u etažu iznad podrumske prostorije. Nasuprot ulaznim vratima u središnjem dijelu ove etaže započinje stubište kojim se komunicira od postava na drugoj i trećoj razini do postava u četvrtoj razini. Dijelu postava smještenom u podrumskom prostoru pristup je omogućen unutrašnjim bočno smještenim kamenim stubama, kao i kroz vanjska ulazna vrata koja postoje u fasadi zgrade okrenutoj prema nižem terenu odnosno jezeru.
 
 SADRŽAJ MUZEJA
U etnografskom postavu, koji sadrži približno 1200 eksponata, predstavljeni su tradicionalni život i kultura Hrvata-katolika u Rami, gorskom kraju opasanom masivima Čvrsnice, Vrana, Ljubuše i Raduše. U ovom tematski osmišljenom stalnom postavu, eksponatima što potječu poglavito iz Gornje, Srednje i Donje Rame, te s doljansko-sovićko-risovačkog prostora, uglavnom su predočene tradicionalne vrednote ramske materijalne kulture XIX. i XX. st. Za taj vremenski period originalnim predmetima utilitarne namjene, fotografijama i legendama predočeni su: gospodarstvo, gospodarski objekti, gospodarski alat, oruđa i naprave, prijevozna sredstva za prijenos dobara, stambena kultura, nošnja, seoski obrti, te tekstilna radinost, kao i neki drugi vidovi domaće kućne radinosti. Eksponati, svjedoci življenja hrvatskog puka Rame u krajnje skromnim uvjetima, većinom su rukotvorine samoukih seljana, od kojih su tek neki postali specijalizirani obrtnici. Njihovo umijeće ponajprije se temeljilo na iskustvima prenošenim s koljena na koljeno. Izlošci, pretežno izrađeni od tekstilnih sirovina, drveta, zemlje ili metala, ukomponirani su u raspoloživi prostor tako da se prepliću segmenti s prizorima djelatnosti i svakodnevice Ramljaka sa segmentima skupina tematski povezanih jedinki postavljenim u slobodnom prostoru ili u klasičnim muzejskim hitrinama. Kao što je i inače uobičajeno u muzejima, zastakljene vitrine rezervirane su za komplete nošnji i još neki tekstilni materijal.
Eksponati ovog postava dokaz su dinarskih korijena tradicionalne kulture ramskoga kraja i čvrstih kulturnih spona ovoga kraja sa susjednim područjima kako Bosne tako i Hercegovine. Među njima posebno su interesantni izlošci tradicionalne odjeće s manje ili više izraženim specifičnim, tj. lokalnim obilježjima, koji Ramkinje i Ramljake čine prepoznatljivim i na prostoru dinarskog tradicionalnog kulturnog areala. I za neke druge prezentirane eksponate što su po tipu isti na cijelom dinarskom prostoru, također se može reći da su postali posebnost vrletne i donedavna u prometnom pogledu izolirane Rame po tome što su u svakodnevnom životu u njoj veoma dugo korišteni, duže nego u većini drugih sredina kulturnog areala gdje su poodavno pali u zaborav.
Višestoljetno prisustvo i djelatnost franjevaca među katolicima na ramskom prostoru u izložbi su simbolično predstavljeni izlošcima misne odore i tzv. fratarskom sobom, u kojoj je uz skromno pokućstvo, matičnu knjigu i druge redovničke knjige promoviran uobičajeni fratarski habit.
 
 PRIVREDA I ZANATSTVO
Manji broj eksponata u postavu svjedočanstvo su minulih promjena u društveno-ekonomskim odnosima, refleksija industrijskog doba i globalnih događanja u širem okruženju na ramski ruralni sustav dugo okrenut tradicionalnim vrijednostima. Skromne ljetine i neimaština nerodnih godina, što su Ramljake u potrazi za kruhom svagdašnjim odvodili daleko od rodne grude, na svoj su način nerijetko dobivale poticajnu ulogu. S vremenom u ramski tradicionalni kulturni milje prodrlo je suvremenije oruđe i naprave za ratarstvo, novije obrtničke alatke, nešto noviji oblici prijevoznih sredstava, novi kućni uporabni inventar itd.
Koncem XIX. i u prvim desetljećima XX. st. osnovne grane gospodarstva u Rami bile su stočarstvo i ratarstvo, a prateće voćarstvo, povrtlarstvo, vinogradarstvo i pčelarstvo. Gospodarska slika oblasti nije bila jednoobrazna što je bilo prouzročeno razlikama u geološkom sastavu tla, reljefu i klimi između njenih pojedinih dijelova. Dok je Gornja Rama tad bila najžitorodnije područje oblasti, Donja Rama i dijelovi Srednje Rame prednjačili su u uzgoju vinove loze. Sjetvene kulture, konoplja i lan, na kojima se zasnivala proizvodnja tekstila, uzgajane su širom ramskog prostora. Od voća koje je uspijevalo u svim ramskim selima najrasprostranjenija bila je šljiva od koje su seljani pekli rakiju. Ramska šljivovica postala je nadaleko poznata, a za Ramljake je bila glavno piće u svim prigodama od babina do daće. Još početkom XX. st. u nekim ramskim selima živjelo se pretežito od stočarstva koje je u prethodnim stoljećima u cijeloj Rami bilo dominantna grana privrede. Izbijanjem I. svjetskog rata u Rami dolazi do opće tendencije opadanja stočarstva, s tim da nije bilo slučajeva njegova potpunog napuštanja budući da je ratarstvo zavisilo od stočarstva. Naime, usjevi na njivama nisu mogli rađati bez redovitog gnojenja, a zemlju nije bilo moguće obraditi bez tegleće marve. Ukupna gospodarska proizvodnja Rame bila je u prošlosti izrazito ekstenzivna. U obiteljima s malim zemljišnim posjedima prinosi nisu bili dovoljni za podmirivanje osnovnih životnih potreba ukućana.
Pod konac XIX. st. u Rami su od žitarica sijani: kukuruz, pšenica, raž, ječam, zob, pir, proso, šilj, heljda i krupnik. Dok proizvodnja pira, prosa, šilja, heljde i krupnika u prvim desetljećima XX. st. opada, proizvodnja kukuruza raste i on postaje glavna hrana Ramljaka. S uzgojem kukuruza u Rami se započelo sredinom XIX. st. kada je, prema predaji, sjeme iz Carigrada donio fra Anto Vladić. Zaslugom fra Jerka Vladića u ramskom se kraju 1864. godine započelo sa sadnjom graha. Istom franjevcu pripisuje se nabavka i početak gajenja još jedne značajne povrtlarske kulture - krumpira. Glavno tradicionalno ratarsko oruđe u Rami bili su ralo i drljača. Za kopanje je korištena motika, a žito je žnjeveno srpom ili košeno kosom. Kao novije oruđe za oranje naknadno se u uporabi našaoplug. Tridesetih godina XIX. st. u cijeloj Rami bilo je samo nekoliko gvozdenih plugova i to samo u Donjoj Rami. 
Vezano za ratarstvo u slobodnom prostoru druge etaže postava izloženi su ralo, drljača i dva tipapluga, dok je u prvoj etaži (podrumskoj razini) prezentirano nekoliko scena s figurama seljana odjevenih u originalnu radnu svakodnevnu odjeću: (1) scena odvajanja pljeve od žita sa vijarom (u Rami novije prihvaćenom napravom) koju prate arari i žake sa žitom, te tradicionalna vijača - drvena lopata za bacanje žita na vitar; (2) scena krunjenja kukuruza s dvije krunilice tvorničke izrade dopremljene u Ramu iz Slavonije, potom starijim jednostavnim oblikom krunilice i košem opletenim od pruća korištenim za smještaj kukuruza i drugih žita u potkrovlju kuće; (3) scena pečenja rakije sa novije nabavljenom opremom; (4) scena izrade bačvi, posla kojim su se usputno bavili pojedini seljani specijalizirani za taj vid kućne radinosti.
 
 PREDMETI KORIŠTENI U STOČARSTVU
Uz sitnu stoku veliki značaj u Rami imala je krupna stoka, posebice volovi s kojima se oralo i koji su vukli kola i saone. Konji su u Rami služili kao tovarne, tegleće i jahaće životinje. U vrletnim sredinama osobito su na cijeni bili tovarni konji pošto se njima jedino mogao prebacivati teret, dok su u selima lociranim na zaravnjenim terenima sa kakvim-takvim putovima bile cijenjene zaprežne životinje. U ljetnom periodu većina Ramljaka izgonila je stoku na pašnjake okolnih planinskih masiva gdje su imali kolibe. U prvoj polovici XIX. st., primjerice, gotovo svi stanovnici Varvare i Rumboka su sa stokom ljeti odlazili "na katune" na Raduši tako da bi u to vrijeme ova sela opustjela. Na planinskim položajima, gdje su stočari uz sjenokose imali oranice, razvila su se planinska naselja sa stambenim i gospodarskim zgradama sličnim onim u selima. Neka od planinskih povremeno nastanjenih naselja s vremenom su prerasla u stalna naselja. Gorske prostore Rame za izgon stoke i prikupljanje sijena koristili su i stočari nižih sela zapadne Hercegovine. Za kosidbu, koja je spadala u najnapornije seoske poslove, osnovna alatka bila je kosa uz koju je svaki kosac nosiovodir s vodom potrebnom za oštrenje kose i pribor za otkivanje kose. Osim trave kosom je košena i većina žitarica. Za poslove koji bi uslijedili nakon što je trava pokošena pa do sadijevanja sijena uplast, osim primitivnih pomagala korištene su grablje i vile. Za ramski puk mlijeko i mliječni proizvodi (od krava, ovaca i koza) bili su veoma važne namirnice u svakodnevnoj ishrani. Svako kućanstvo, posebice u sezonskim stočarskim naseljima, raspolagalo je brojnim drvenim posudama namijenjenim upravo za čuvanje mlijeka i mliječnih proizvodima.
U slobodnom prostoru druge etaže postava za predstavljajnje stočarstva, uz legendu i fotografije, izloženi su alatke i pomagala za kosidbu i općenito za pribavljanje stočne hrane: kose sa vodirom,grablje,vile, kljukač, potom drvene posude za mlijeko i mliječne proizvode: dižva, kabo, kablić, kaca, kačica, stap sa mećajom, škip, bukara, bukarica, mišine, sve uobičajenog oblika na cijelom dinarskom prostoru. Od sitnijih, ali za stočare neophodnih predmeta, prezentirani su: tucanj za škopljenje, makaze za šišanje vune, bukagije za sputavanje krupne stoke, zvona za sitnu i krupnu stoku, čobanska torbica za nošenje hrane i sl.
 
 PROMET I PROMETNA SREDSTVA
U vrletnim krajevima i bespućima Ramljaci su vodu sa izvora, brašno iz mlina, ratarske proizvode s njive, voće iz voćnjaka, drvo iz šume i drugo do svojih kuća prebacivali na konjima ili prenosili na leđima i vukli za sobom odnosno gurali ispred sebe koristeći jednostavna pomagala i primitivna prijevozna sredstva. U selima okruženim zaravnjenim i pitomim terenima teret (žito, sijeno, krumpir, kamen, đubar i dr.) su većinom prebacivali i zimi i ljeti saonama (sanama) u koje su najčešće uprezali volove. Dok su volovske saone koristili tijekom cijele godine, manje ručne saone (sane)poglavito bi upotrebljavali kad napada snijeg i to za prijevoz sijena sa udaljenih sjenokosa, kao i ogrevnog drveta s planine. U Gornjoj Rami, nakon što je proširena mreža makadamskih puteva, pojavilo se novo prijevozno sredstvo - volovska kola. Izrađena u cjelini od drveta ona pripadaju poznatom tipu brdskih bosanskih kola s točkovima sastavljenim od tzv. gobelja.
Od prijevoznih sredstava u drugoj etaži u slobodnom prostoru izloženi su drvena volovska kola saprocipom i jarmom, nesumnjivo jedan od najatraktivnijih etno-eksponata u postavu, potom zaprežne drvene sane (saone), ručne sane (saone) i civare. Radi specifične i zanimljive konstrukcije dva drvena točka (za kola i civare) izložena su i samostalno. Veoma učestalo transportiranje dobara tovarnim konjima simbolično je predočeno samarom sa mutapom u čijem okruženju su bisage, arar, vreća, mih, burilo, fučija, sve ono u što je u Rami smještan sipki i tečni teret kada ga je trebalo prenijeti. Tom sadržaju dodan je i kantar čija je uloga pri točnom određivanju težine pojedinih proizvoda bila nezaobilazna. Jahaći konj, odnosno njegov značaj za prebacivanje ljudi u Rami, dočaran je sedlom i par sitnijih eksponata.
 
 RAMSKA KUĆA I POKUĆSTVO
Kuće, klanice s pojatama, ambar i mlinovi u ramskom kraju najčešće su građeni od drvenog materijala i to kao brvnare, tj. sa zidnim platnom od vodoravno položenih oblica, greda, protesa ili planki u kutovima objekta spojenih na ćert, tj. pomoću zasjeka s prepuštenim krajevima. Za pokrove visokih četvorostrešnih krovova ramskih brvnara većinom je upotrebljavan drveni materijal odnosno daščice: šimla, šindra, daska, triska. Neke od brvnara umjesto daščica za pokrov su imale slamu ili kamene ploče, te im u tim slučajevima krov nije bio uvijek četvorostrešan, a pojavljivale su se i razlike u krovnoj konstrukciji čak i kada je bio takav. Za gradnju zidnog platna i krovne konstrukcije ovih brvnara različite namjene, kao i u drugim šumovitim dinarskim krajevima, od alatki su korišteni:sikira, testere (brdna, dvoručka, puculja), keser, tesla, prostrug, blanja, šaraman, bradva, čekić, svrdlovi, dlijeta.
Za predstavljanje općih karakteristika ramskih brvnara, uz fotografije stambenih i gospodarskih zgrada, kao i legendu s odgovarajućim tekstom, izloženi su alat korišten za njihovu gradnju, dio originalnog zidnog platna sastavljenog od brvana sa ćertom, te od pokrovnih materijala ražova slama, triska i kamene ploče.
Tradicionalne kuće ramskoga kraja XIX. i XX. st. razlikovale su se međusobno po građevinskom materijalu, kao i nekim arhitektonskim karakteristikama. Prema građevinskom materijalu zidnog platna dijelile su se u dvije osnovne skupine: na brvnare i zidane kamene kuće. Još u XIX. st. Ramom je dominirala varijanta dinarske kuće-brvnare kod koje je veći dio zidnog platna bio građen od vodoravno polaganih greda. Karakteristika ove varijante što je najjužnije pozicionirana unutar teritorija rasprostranjene brvnare dinarskih obilježja jeste znatnije učešće kamena u zidnom platnu. Kod ramske varijante on se susreće kao građa podrumske prostorije, donjeg dijela zidnog platna prostorije s otvorenim ognjištem i obavezno zidnog platna začelja ukoliko je uz njega bilo smješteno otvoreno ognjište. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. ramske kuće-brvnare većinom su građene jednoobrazno: pravokutne su osnove, dvoprostornog prizemlja i visoka četvorostrešna daščana krova. Podignute na nagnutom terenu one su dužinom postavljene niz pad terena i pod jednim dijelom imaju podrumsku prostoriju. Uz jednu ili obje podužne strane pružaju im se prigratci s funkcijom ostave. Kao i druge varijante dinarske brvnare imaju dvoja naspramna ulazna vrata - velikai mala, kroz koja se ulazi u prostoriju s otvorenim ognjištem. S prostora Rame kuća-brvnara potiskivana je neravnomjerno što od strane kuća zidanih kamenom, što u novije vrijeme od kuća zidanih suvremenim građevinskim materijalima. U nekim selima Donje Rame s njezinom gradnjom prestalo se već koncem XIX. st., dok je u nekim selima Gornje Rame ona građena još polovicom XX. st.
S kraja XIX. i početkom XX. st. uobičajeni kućni prostor, kojim je raspolagalo jedno prosječno ramsko katoličko kućanstvo, sastojao se od prostorije s otvorenim ognjištem - kuće, grionice, potom sobe, podrumske prostorije pod sobom - mogaze i uz osnovni korpus objekta prigrađene ostave - mlikara, ajata, livića ili krevetića. U prostoriji s otvorenim ognjištem neizdijeljenoj od potkrovlja i podnom površinom od nabijene zemlje, s dvoja naspramna ulazna vrata, obavljana je glavnina kućnih poslova, prije svega priprema jela za objedovanje. U sobi koja je imala daščani pod i strop, te zemljanu peć sa keramičkim lončićima ukućani su noću spavali, a u zimskom periodu eventualno i objedovali.
Otvoreno ognjište (ognjišće) osnovni je uređaj tradicionalne kuće na kome je ložena vatra, na kome je gotovljena hrana i oko kojeg su se svakodnevno okupljali ukućani da se ogriju, da objeduju, da se dogovore o predstojećim aktivnostima, na jutarnju i večernju molitvu itd. U tradicionalnoj ramskoj kući novijeg postanka ono je smješteno uz središnji dio zidnog platna začelja. Njegova posebnost su dugo očuvane drvene verige, veruge, čiji su pojedinačni primjerci uz lanac kovačke izrade u Rami ostali u upotrebi sve do naših dana. Ovaj jednostavni ramski oblik uređaja za nošenje kotla nad vatrom ubraja se među vrlo vrijedne etno-eksponate. U drugim bosanskohercegovačkim sredinama drvene verige odavna su izobičajene a da prije toga nisu opisane u stručnoj literaturi i da se njihovi primjerci nisu našli u nekoj muzejskoj instituciji. Uz pribor za vatru - maše, ožeg, popričanj(podmetač za klade), puvaljke za razgorijevanje vatre, u Rami su na ognjištu korišteni zemljani lonci, bakarni kotlovi i tepsije, te gvozdeni sač i tave. Ostale posude i pokućstvo u prostoriji s otvorenim ognjištem bili su pretežito drveni. Tu je stajao sanduk za brašno - kuvač i naćve za miješenje kruha,lopar za polaganje umiješenog tijesta za kruh na ognjište, solnica, tronošci, dolaf za odlaganje posuđa i ostataka hrane poslije objeda. Drvene žlice, mišača za puru i slična kuhinjska drvena pomagala, tijekom druge polovice XIX. i prve polovice XX. st. stajala su u sepetiću ili specijalno oblikovanom većem spremištu, također opletenom od cijepanog pruća, kojeg su Ramljaci nazivalikašikar, kašnjak, kašikarica, krošnja i sl. Uz osnovni korpus kašikara, visećeg kuhinjskog spremišta za čanke i tepsije bio je prigrađen omanji dio namijenjen žlicama. Uz zemljanu peć s keramičkim lončićima, koja je bila obavezan inventar, u sobi je od pokućstva stajao drveni krevet sa pripadajućim posteljnim tekstilom u kome je obično spavao kućni starješina, dok bi drugi ukućani spavali na podu preko razastrte slame i prostirke. Kada bi se objedovalo u sobi, u nju su unošeni sinija i tronošci.Odavac, stalac i bešika postajali bi njezin inventar kad bi se u kući našla sitna djeca.
Interijer ramske kuće-brvnare katoličkog puka Rame predočen je u njezinu djelomično rekonstruiranom podužno presječenom dvoprostornom prizemlju, čije dimenzije nešto odstupaju od onih uobičajenih radi toga što su morale biti prilagođene raspoloživom prostoru. U ambijentalnom okviru, za čije su podizanje iskorišteni neki preneseni originalni dijelovi, primjerice, ulazna i sobna vrata, pregradno zidno platno, tavanske grede, lisa i sobne podnice, predstavljeni su otvoreno ognjište, pokućstvo i posuđe, te između još nekih drugih pratećih elemenata interijera nekoliko figura odjevenih u originalnu tradicionalnu nošnju. U prostoriji s otvorenim ognjištem izloženi su prateći elementi i pribor uz ognjište (veruge, verugnjača, ožeg, maše, popričanj, sač, kotao, tave, puvaljke, drvene kuke - k1juke za vješanje mokre obuće i drugog), potom opleteni kašikar za čanke, tepsije, kašike i mišače, dolaf, naćve, solnica, lopar i listve od račvasta drveta kojima se penje na tavan nad sobom. U prostoru sobe izloženi su drveni krevet s posteljnim tekstilom (ponjavom, uzglavnicom, biljcem), bešika, odavao, stalac, vješalica sa odjećom, sinija sa čankom i kašikama, tronošci,svitnjača i kućna amajlija - moći.
Dok je u ramskoj tradicionalnoj kući podrumska prostorija bila spremište za piće, krumpir, tikve, jabuke, kestenje, kiseli kupus i druge prehrambene proizvode koje je bilo potrebno čuvati na hladnom mjestu, te mjesto gdje je držan dio kućnog tekstila, gdje su žene tkale za stanom, njezino potkrovlje bilo je namijenjeno čuvanju žita, graha, luka, oraha, osušenog mesa, te ostavljanju alatki i nekih predmeta koji su rijetko upotrebljavani ili su izašli iz upotrebe. U Rami žito je najčešće čuvano u košu trbušasta oblika opletenom od pruća divlje loze ili rakite. Ovakav atraktivan oblik spremišta za žito svojevremeno je korišten u širem planinskom bosanskohercegovačkom pojasu, kao i u drugim dijelovima Hercegovine. U istu svrhu kao koš služili su: komad izdubljenog debla - kadanj i kacasastavljena od kružnog dna i "duga" opasanih drvenim obručima, katkada i veći drveni kovčeg soknima. Pored spremišta za žito u potkrovlju se znao naći varićak, destak kojim je mjereno žito,stupica za lovljenje miševa, te stupa u kojoj je usitnjavano zrnje pšenice za keške.
Među eksponatima vezanim za kuću, odnosno stambenu kulturu, izloženim u drugoj etaži postava izvan opisanog ambijentalnog okvira, kao što su lonci, ćupovi, sicavica sa škipom, kašikar sačankom, kašikama i drugim pomagalima za pripremanje jela, te vrata ostave, na nešto uzdignutijem podiju od podne plohe nalaze se predmeti koji su obično bili smješteni u kućnom potkrovlju - na tavanu. Uz opleteni koš za žito tu su izloženi kadanj i kaca, također korišteni za žito, potom varićak, velike drvene kašike za zahvatanje žita, stupa za stupanje žita, stupica za lovljenje miševa, kao i neki drugi predmeti koje su ukućani rijetko koristili ili ih prestali koristiti.
Nedaleko od mjesta na kome je predstavljena kuća, u skladu sa negdašnjom pozicijom koju je imala uz kuću u dvorištu, u postavu je upriličena scena pranja rublja u kojoj se, uz figuru odjenutu u žensku nošnju, susreće čabar u kome se pari1o rublje, peri1o na kome je pralja pratljačom udarala rublje i k tomu nekoliko tekstilnih eksponata.
U drugoj etaži postava scenama, u kojima se pojavljuju figure djelatnika odjenute u svakodnevnu tradicionalnu odjeću, predstavljeni su neke djelatnosti obrtnika, neki vidovi kućne radinosti i neki svakodnevni poslovi. Tako su se nasuprot alatima, oruđima i pomagalima korištenim u gospodarstvu, kolima i drugim prijevoznim sredstvima za prenošenje dobara, pokućstvu i drugim predmetima korištenim u kući, alatu za gradnju stambenih i gospodarskih zgrada našli neki od njihovih tvoraca okruženi alatom i uređajima, gotovim proizvodima i proizvodima u fazi izrade. Predočeni su prizori (inserti) iz stolarske i kovačke radionice, te dijelovi radnog prostora u kojima su izrađivani sepeti i bojeno sukno. Za scenu bojenja sukna u crnu boju iskorišten je prostor neposredno uz prizor iz kovačke radionice, kao što je to često prakticirano u selima sve dok je primjenjivana tradicionalna tehnologija bojenja sukna. Razlog za postavljanje jedne radionice uz drugu bio je u tome što je za bojenje sukna u crno korištena kovačina, zagrijana voda u kojoj su kaljeni željezni predmeti. U prvoj etaži etno-postava, uz već ranije spomenute prizore uobičajenih seoskih djelatnosti, predstavljena je scena sječenja duhana, te rada lončara za nožnim lončarskim kolom, na koje se u ramskom kraju rijetko moglo naići i to samo u novije vrijeme.
 
TEKSTIL
Na trećoj etaži postavljen je tekstil od kojeg se izrađivala narodna nošnja i drugi predmeti korišteni za svakidašnju uporabu. Ramljaci su izrađivali svoju nošnju od materijala koji su sami proizvodili od konoplje, pamuka, lana, vune i kože. S vremenom su za misnu odjeću kupovali malo svile, bobaka, svjetlucavih pulija i boje kojom su bojili neke dijelove odjeće.
 
Proces proizvodnje tekstila tkanjem
U muzeju je predstavljen proces proizvodnje tekstila od konoplje, pamuka i lana u jednoj proizvodnoj liniji:
Nakon što bi se iz zemlje počupale konoplje, koje su se prosušile u malim plastovima, nosile bi se umočila, u zemlji iskopani bunar u koji bi se voda navratila iz rijeke ili potoka. Poslije petnaestak danakiseljenja u močilu vadila bi se stabljika konoplje iz vode i sušila na suncu. Nabijalje, djevojke ili mlađe žene, su iz močila izvađenu i osušenu konoplju obrađivale napravom za nabijanje konopljekoja se zove stupa.
 
Stupa se sastojala od dva nazubljena dijela između kojih bi se stavljale rukoveti osušene konoplje i udarcima jednoga dijela drugi odvajao bi se pozder, otpaci od sasušene stabljike, od vlakana. Pozder bi se čistio iz stupe ili stresao s kučina drvenom palicom zvanom trlica. Stupa bi se postavila između dviju rašalja na koje bi se stavio srg, motka za naslon nabijalje. Djevojke se rukama i grudima naslone na srg, a nogama pokreću stupu u smjeru gore-dolje i tako nabijaju konoplju.
 
Vlačilje su uglavnom djevojke koje se saberu preko dana ili samo u večer na mobu da bi vlačilekudilju, vlakna od konoplje koja se dobiju nabijanjem konoplje. Vlačila se i vuna i lan. Vlačilo bi segrebenima, posebnim napravama sastavljenim od drvene ručke s poprečnom letvicom u kojoj bi bili pričvršćeni čelični zupci kojima bi se vlačilo. Perčinom bi nazivali najfinija vlakna kudilje. Od ovih vlakana pripremala se osnova na stanu. Vlašica suse zvala vlakna koja su po kvaliteti malo slabija od perčina. Od ovih vlakana se preo konac za šivanje košulja, iako je najbolji konac za šivanje bio od lana. I od vlašice se prela osnova kao i od perčina. Kučinama bi nazivali najslabija vlakna od kojih bi se prela potka.
Druga naprava slična grebenima napravljena je od dva komada daske s izmodeliranim ručkama u kojima su bili tanki zupci od malo deblje čelične žice, a zvala se gargaše. Gargašama bi se više vlačila vuna zbog nježnih zubaca.
 
Prelje su prele vlakna konoplje na jednostavnim preslicama napravljenim od vrška jelke. Neke su preslice napravljene od drvenog štapa na koji bi se postavila drvena kupa, pataklija i na nju se namotala vlakna. Ispredeni konac namatao se na kuleniku i vreteno. Vreteno je drvena naprava duljine tridesetak centimetara, oblikovana tako da se gornjim dijelom može držati među prstima, a donjim okretati na tlu, s prstenastim graničnicima za preju. Na vretenu se prela potka za mišalinu i košulje. Kulenika je jedna vrsta vretena na kojem se prela potka za vreće i ponjave. 
Uz ove jednostavne preslice na kojima se prelo na prelu i dok se čuvala stoka, koristila se i preslicadvokolicana kojoj se prelo samo u kući. Dvokolica je vrsta preslice koja je pravljena od drveta. Na tri noge naslanjalo se horizontalno postolje preslice duljine do 60 cm, na kojem su pričvršćena tri vertikalna nosača. Dva nosača pridržavaju dva kola (dvokolica) povezana oputom. Treći nosač je držao letku, metalnu šipku na kojoj je nataknut nosač mosura, raulja. Raulja je oputom povezana skolima koja su se ručno okretala i time na mosur namotavala preju. Na postolje preslice, sprijeda i straga, postavljena su dva drvena zavrtaja s navojima koji služe za zatezanje remenice od opute.
 
Čekrklijajevrsta preslice kojom se prelo na istom principu kao i kod dvokolice. Drveno postolje čekrklije, naslonjeno na tri noge, napravljeno je od dvije drvene pričvršćene letve (60x40 cm). Na duljem kraku postolja nalazi se kolo, prečnika tridesetak centimetara, na vertikalnim nosačima s ručkom za pokretanje čekrka. Na kraćem postolju je nosač raulje nataknut na letku, a na raulji jedrveni mosur za namatanje preje. Opredeni konci namotavaju se s vretena na naprave od račvaste grane i poprečnog srga zvanog rašak. S raška se skidala namotana preja, pasmo, i nosila na pranje. Poslije pranja preja se stavlja u mlaku vodu pomiješanu s mladim maslom, jer takva je smjesa služila kao omekšivač. Nakon sušenja, pratljačom se mlati po preji da bude mekša.
 
Ta omekšana preja namotava se na drvenu napravu od dvije prekrižene letve, vitlenjačekoje se postave na uspravnu drvenu stećku, donjim krajem učvršćenu u masivnu drvenu trupinu. 
Slijedilo je sukanje konca koji se s vitlenjača namotava na valjkaste drvene naprave duljine tridesetak centimetara, sa zadebljanjima na krajevima, zvanim mosuri. Mosuri su šuplji kako bi se mogli navinuti na oputu.
 
Kada se pasmo namotalo na mosure, slijedilo je snovanje. Mosuri se poredaju u jednom nizu navinuti na oputu, pričvršćeni za drvenu letvu, snovaču. Snovanje je namatanje konaca s mosura nakočiće, malene kolce udarene u zemlju. Razmiri se gdje će se kočići zabosti. Bilo je potrebno najmanje šest kočića. Kočići se mjere i raspoređuju prema tome koliko tko ima rašaka preje. Tada se od kočića do kočića nosi namotani konac zvani osnutak.
 
Slijedilo je navijanje. Navijače su dva deblja račvasta drveta ubodena u zemlju, soje. Na njih bi se stavila drvena valjkasta naprava sa stana zvana vratilo. Budući da su zabijene soje bile stalno na istom mjestu i služile za više kuća u selu, taj se lokalitet zvao navijača. Drugi kraj osnutka vezan je za račvasto drvo pritisnuto kamenjem zvanim ligure. Tako se osnutak zategnut za ligure i vratilo polako namatao na vratilo i pripremao osnovu za tkanje na stanu. 
 
Čekrkje naprava za sukanje civi i mosura. Napravljen je od drva. Nepomično horizontalno drveno postolje (70 x 70 cm) napravljeno je od četiri drvene letve povezane u kvadrat. Na postolju se nalaze četiri vertikalna nosača: dva nosača pridržavaju metalnu šipku, dugačku 60 - 70 cm, na koju se nataknu civi i mosuri; druga dva nosača jedan pedalj razmaknuta jedan od drugoga, nose drvenu polugu okruglog drvenog točka, prečnika oko 40 cm, sa žlijebom za remenicu od opute po čitavom obodu točka. Remenica od izrezane goveđe ili ovčje kože u tanke kaiše vitlom usukane, opute, postavljene u žlijeb točka, povezane s metalnom šipkom, pokretala je civi i mosure. Poluga točka se okreće ručno, tako da točak okrećući se prijenosom uvećava broj obrtaja, civi i mosura, i veoma brzosuče civi i mosure.
 
Stan je naprava za tkanje materijala od kojih se šiva odjeća: platna, sukna, mišaline, ćerećeta, uzvoda, beza. Stan se izrađivao od tvrdog drva: javora, jasena, brijesta. Svaki dio stana imao je svoj starinski naziv. Stanice su dva nosača stana. Vratilo je drveni valjkasti nosač osnove. Švraka je drveni nosač koji se uvuče u vratilo. Raspinjač stana je letva za učvršćivanje stana. Zapirača je drvena špica koja zadržava tkanje napregnutim. Poklapača je drvena letva koja nosi vučila. Kljuke su metalne tanje šipke za pridržavanje i reguliranje visine vučila. Vučila su dvije šupljikave letve koje nose brdila. Brdila su drveni nosači brda. Brdo je drveni nosač tankih drvenih zubaca kroz koje se provlače konci osnove, a brdom se sabijaju konci potke što se utkaju u osnovu. Raspon je metalna plosnata šipka za rastezanje i učvršćivanje tkanja. Čunjak je drveni nosač civi. Civi su probušeni kratki štapići od zove na koji se namota konac za tkanje potke. Nita su drveni štapovi s namotajima konca koji pomažu utkati potku u osnovu. Nitnjača je drvena poluga koja nosi niti. Podložnji su drvene pedale povezane s nitima, čime se podižu i spuštaju nite. Sidalo je daska za sjedanje tkalje.
 
Vrste tkanja
U vitrini do tkalačkog stana postavljeno je nekoliko vrsta tkanja. Postav je naziv za sve ono što se tka na stanu. Materijal u potki i osnovi određuje vrstu tkanja i naziv postava. Tako dobijemo platno, melez, bez, mišalinu, ćereće, uzvod.
Bez je tkanje od preje predene od kudilje, vlakana dobivenih od konoplje.
Sukno je tkanje od vunene preje. Tka se u četiri nita. Sukno za šarvale tka se u dva nita. Kvaliteta sukna ovisi o kvaliteti vune. Tako su nazivi za vrste vune: vuna tušica - vuna koja se strugačem struže s osušene ovčje kože u jesen, vuna matorna - vuna koja se dobiva striženjem živih ovaca u proljeće,jarina - vune dobivena od ostriženih janjadi.
Kostrijet je tkanje dobiveno od preje ispredene od kozje dlake, pomiješane s ovčjom vunom.
Platno je tkanje dobiveno od čistog pamuka. Pamučni konci su i u potki i u osnovi.
Mišalina je tkanje kod kojeg se osnova pomiješa od pamuka i kudilje. Kod snovanja redaju se jedan mosur preje od pamuka, a zatim mosur preje od kudilje.
Melez je tkanje u kojega je osnova od kudilje a potka od pamuka.
Pridobez je miješano tkanje s osnovom od pamuka, a potkom od kudilje. 
Uzvod je tkanje od preje predene od kudelje na vratilu, a uvedeno je pamukom. Kamiši su naborani dijelovi tkanja od preje. Ako se tkanje previše kupi, nabora, stavi se jedan kamen u krošnjicu ili se šuplji kamen objesi kao uteg.
Ćereće je jedna vrsta uzvoda u kojem su nabori prisutni po čitavom tkanju. 
Nogavice je tkanje dobiveno od čistog pamuka, šarano protkanim nitima druge boje.
Botun je platno tkano od pamuka, tankim nitima predenim u predionicama i nije ručno tkano. Nije čiste bijele boje nego boje kudilje.
Šifon je, kao i botun, platno tkano od pamuka tankim nitima predenim u predionicama. Bijele je boje.
Glot je pamučno platno obojeno crnilom. Nije tkano ručno nego tvornički. Koristilo se za šivanjekecelja i jeleka.
 
MUŠKA NOŠNJA
U postavci Muzeja tekstil uključuje najviše odjevnih predmeta. U panoima su postavljena oglavlja, ženske košulje (33 različite vrste), ženske i muške anterije, ženske i muške gaće. U deset staklenih izložbenih vitrina postavljene su muške i ženske nošnje iz Gornje Rame (posebna je nošnja sa Šćita), Srednje Rame (muška i ženska uzdoljska nošnja) i Donje Rame. Nošnja prepoznatljiva kao ramska narodna nošnja, uz razlike u nijansama prepoznatljivim samo Ramljacima i stručnom osoblju, uglavnom uključuje iste dijelove nošnje u cijeloj Rami. Zato je dovoljno opisati ih kao mušku i žensku ramsku nošnju.
 
Kapa 
Ramljaci nisu nikada bili gologlavi. Među starije dijelove nošnje spada fes, kapa bez oboda. Fes se pravi od čoje ili čohe. Fes kod katolika je bio crne ili tamnocrvene boje. Među rijetkim materijalima koje su Ramljaci kupovali, a ne sami pravili, bila je čoja. Fes je donesen u Bosnu, pa tako i u Ramu, u "tursko vrijeme", u vrijeme osmanlijske vladavine. Turske vlasti zabranjivale su nositi fes čak i domaćim muslimanima, a kamoli katolicima. Slabljenjem turske vlasti dopušteno je i katolicima nositi fes, ali su morali imati fes samo tamnih boja, tamnocrvene ili crne.
 
Ramljaci su se poznavali po tome što su na glavi najprije nosili bijele šalove oko kape, a kasnije crne šalove. Šal se tkao od sukna, tkan u četiri nita, s užim osnutkom. Ranije su momci ispod fesa nosili bijelu nakeranu kapu. Momci na fesovima nose kite sa bopcima. Stariji omotaju oko fesabijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrućina, omotaju samo bijelu krpu. Kupovni crveni šal zove sekrmez. Dva su načina motanja šala oko glave: u kolač - kada se savije jedan uvijen red pa po njemu drugi i tako redom; na plose - šal se previje po duljini na četvero i onda obavije.
Potka i osnova su se bojile u crnilu, crnoj boji koja se pravila od kovačine, zagarane vode u kojoj su se kalili čelični predmeti i jasenovo lišće ili jasenova kora. 
Kažu da je u Gornjoj Rami crvene šalove počeo nositi stari Zane, kada je došao u Ramu i počeo se baviti bojenjem. Tako je 1931. godine još samo jedan starac u Rumbocima nosio šal crne boje, a svi drugi su ga bojili u crvenu boju. 
Poslije Prvog svjetskog rata u Rami se počela na glavi nositi pletena kapa od crne vune. Ova kapa donesena je u Ramu iz Zapadne Hercegovine. Momci su nekada na kapu pričvršćivali cmilje, u krpici isitnjenu i osušenu stabljiku smilja, ukrašenu svilenim koncem i raznobojnim sitnim bopcima.
U Rami se po običaju nosio perčin, duga kosa do vrata. Nosili su perčin i katolici i muslimani do potkraj 19. stoljeća. Još u prošlom stoljeću mogao se vidjeti po koji perčin u Rami. Ukoliko je perčin bio dulji, utoliko je bio veći ponos za onoga tko ga je nosio. Pozadi je perčin bio spleten i spušten niz leđa. Sprijeda je nošen raščešljan mali perčin. Momku je perčin češljala majka ili sestra, a oženjenu muškarcu njegova žena. 
Kod katolika u Rami nije bio običaj nositi bradu.
 
Košulja
Tka se od pamuka i kudilje.Rukavi misne košulje, košulje koja se oblačila kada se išlo nedjeljom na misu, od uzvoda su a kućni od mišaline. Rukavi misne košulje imali su kerice, ukras od konca zakeranje i sitnih bobaka. Ranije su košulje imale dugačke i široke rukave. Novije su košulje spokupljenim i nabranim rukavima, svrzentama. Rukavi su se sapinjali, skopčavali od konca napravljenim dugmetom, što se provlačio kroz odgovarajući mali prorez, i to se nazivalo did i baba.Nekada u Gornjoj Rami nije bilo jake, dijela košulje oko vrata.U novije vrijeme je na svim muškim košuljama jaka ili ogrica. Kod jednostavnijih košulja jaka je uža, a kod bogatijih je široka. Jaka je po rubovima kerana a po površini križićana, navezena sitnim križićima. Prorez košulje ispod vrata naziva se nidra ili zatvor. Nidra su se na vrhu skopčavala špunjkom, sapinjačem oko vrata koji su neki nazivali, kao i na rukavima, did i baba. Špunjka i did i baba pravili su se od bućme, devet usukanih konaca od pamučne potke. Na nidra se objese od bućme napravljene kite. Osim na jakikošulja se križićala na rukavima i leđima. Košulja se uvijek uvlači u gaće i šarvale.
 
Anterija
Anterija se šiva od platna, od istog materijala kao i košulja. Anterija je potkrojena postavom odbotuna. Dijelovi anterije su: leđa, platno od jednog komada preko leđa; poramenice, otvori za ruke;niz nidra, prednji dio. Po rubovima anterije, oko poramenica gajtanilo se, opšivalo bilim gajtanom.Na poprsju se ćesmalo, šaralo bijelim koncem i sitnim bopcima. Križićala se na leđima i naprijed oko ćesme. Po tri kite od crvene preje sa svake strane na sastavima prednjeg i zadnjeg dijela anterije bili su posebni ukrasi. Misna anterija je ljepše i bogatije izrađivana od obične, kućne ilinosne. Anterija obično ide preko pojasa.
 
Džemadan
Džemadan je odjevni predmet koji se u zimskim danima oblačio ispod anterije. Šivao se od čoje ilisukna. To je jednostavni prsluk bez rukava i bez ikakvih posebnih ukrasa i šaranja, koji se redovito oblačio preko košulje kao zaštita od prevelike hladnoće. Džemadan su češće kupovali po dućanima negoli sami pravili.
 
Ćurdija ili ćurdijica
Ćurdija koju nose muškarci je kratka, jedva prelazi ispod pojasa pa je zato neki nazivaju ćurdijica.Istog je kroja kao i anterija, ali se kroji od sukna. Neki su izrađivali bijele a neki crne ćurdije, bijele više u Gornjoj Rami, a crne više u Donjoj Rami. Ćurdija je opšivena crvenom strukom, pređom. Ljeti se ćurdija nosi prebačena preko jednog ramena, a oblači se samo u slučaju potrebe. Zimi se nosi preko anterije. I ćurdiju su izrađivale žene u kućama.
 
Koparan 
Koparan je odjevni predmet od valjanog sukna s rukavima, koji se nosi zimi. Tkan je od crnog suknau četiri nita. Nekada je bio dugačak do koljena. Kasnije je u Gornjoj Rami bio do sredine stegana i zovao se koparan, a u Donjoj Rami nešto kraći, do pojasa, i nazivao se gunjac. Koparan je sastavljen od leđa, nidara, skuta, klina i rukava. Na širokim rukavima vise kite od crvene pređe i svile na tri mjesta ili samo na kraju. Rukavi bi se ostručili, porubili strukom. Na sredini leđa svilom je izvezena grana, a oko grane cvitovi ili ruže. Na prsima se sapinje, skopčava peševima.
 
Bosanski kaput
Bosanski kaput je odjevni predmet od valjanog sukna s rukavima, koji se nosi zimi. Tkan je odbijelog sukna u četiri nita. Dugačak je do ispod koljena. Sastavljen je od leđa, nidara, skuta, klina i rukava. Kaput je bio s ukrasima na leđima i rukavima.
 
Gunj
Gunj je zimski dugački ogrtač. Šiven je od valjanog sukna. Za njega bi se posebno krojila leđa ilipoleđina, prsa, klinovi i rukavi. Bijeli gunj jeobrubljen crnim gajtanom. Na poprsju je ukrašen vezom, kao i preko pojasa. Na leđima je izvezen cvit, a ispod pazuha vise našarane kite. Gunj su nosili bogataši.
 
Ćurak
Ćurak je svečani ogrtač od valjane čoje. Bio je skrojen tako da se jednostavno prebaci preko koparana. Imao je kapuljaču, pokrivalo za glavu našiveno na ogrtač. Duljinom bi sezao gotovo do gležnjeva. Posjedovale su ga samo neke obitelji. Ćurkom su se ogrtali na Božić jer je to bio znak ponosa i ugleda. Do danas u Rami nije sačuvan niti jedan ćurak. U muzeju je rekonstruiran po pričanju starijih ljudi.
 
Kaban
Zimi se nosio kaban, ogrtač sličan kabanici krojen od sukna, pola od vune a pola od kostrijeti.Kaban se niz tijelo spušta do zemlje, širok je i bez rukava. Redovito ima kukuljicu. Sprijeda ima prorez za ruke. Bio je veoma praktičan za čobane u kišovito vrijeme jer nije mogao prokisnuti.
 
Peškir oko vrata
Tkan je u četiri nita. Šara se bojenim pamukom bojavcom. Različito se uvodi i šara u sitne kutije po 5 žica i srednje kutije po 11 žica. Žice se razabiru na dasku. Na krajevima peškira nalaze se kite od osnove. Dio na kraju peškira naziva se ćenar.
 
Peškir oko pojasa ili pas
Pâs je isti kao oko kape ili fesa, samo je još širi. Tkan je u četiri nita. Ranije je bio crne, a kasnije tamnocrvene boje. Za pasom se nosila lula gotovo kao sastavni dio nošnje. Uzdolski kraj nositkanicu izrađenu tkanjem od raznobojnih vlakana. Posve je nova praksa koja nema temelja u prošlosti da se oko pojasa nosi šareni peškir.
 
Gaće
Gaće se nose ispod šarvala, ali ljeti su jedini odjevni predmet na donjem dijelu tijela. Gaće koje se nose preko tjedna tkane su od debelog platna izrađenog od kudilje. Skrojene su jednostavno: imajunogavice i đotluk ili tur - prošireni dio koji povezuje nogavice i omogućuje lakše koračanje nogu.Lakomica je razrezani otvor gaća s prednje strane. Ljetne poslove muškarci su radili samo u gaćama. Rijetki su išli i na nedjeljnu misu u gaćama bez šarvala. Misne gaće su se šivale od platna imišaline. Na tri mjesta su se križićale sa strane. Za križićanje su se koristile očice ili pizice, sitni okrugli probušeni ukrasi raznih boja. Gornji dio gaća stegnut je uz tijelo prtenim svitnjakom, uzicom koja se provlačila kroz obašve, prošiv za svitnjak oko pojasa.
 
Šarvale
Šarvale se tkaju od sukna u dva nita. Sukno za šarvale uglavnom je bilo valjano u Gornjoj Rami, a samo kod nekih u Donjoj Rami. Šarvale su crne boje, tkane od crne vune. Đotluk ili tur je našiveni četverokut između nogavica koji omogućava lakše kretanje nogu u hodu i raznim poslovima. Obašvesu bile prošivene na vrhu šarvala kroz koji se provlačio prteni svitnjak, uzica za pritezanje šarvala oko pasa. Po šavu, s unutrašnje strane nogavica, zvanom poplit, vise crvene i bijele ukrasne kite od preje. Pri vrhu šarvala, s prednje i stražnje strane, napravljen je prorez, latica. Donjim rubom nogavica provučeno je nekoliko redaka bijeloga konca i to se zove kola. Po rubovima šarvala pravljene su različite kombinacije križića, vezene obojenom vunenom prejom.
 
Čakšire
Čakšire su odjevni predmet na donjem dijelu tijela, nošen kao novija zimska nošnja. Šije se od uvaljana sukna. Nogavice su bile mnogo uže negoli kod šarvala. Sa strana imaju dva džepa. Tko nosi čakšire, ne nosi tozluke. Ukrašavale su se veoma malo crvenom strukom.
 
Tozluci
Tozluci se prave od uvaljana crnoga sukna u četiri nita. Postoje i crveni tozluci. Opšiveni suzagasitom, tamnocrvenom strukom i bijelim koncom umjesto stručice. Nose se samo uz šarvale.Ćoškovi su obrubljeni svilom. Tozluci su se križićali ili nacvitali, našarali cvjetovima od svilenoga konca.
 
Čorapi
Čorapi (čarapi) pleteni od vune zovu se rudaši. Pletući čorape, iglama su se pravile različite šare od bijele vune. Na noge se najprije navlače čorapi na kovčaluk, a na listove se stavljaju tozluci. Kod katolika su se nosili bijeli čorapi sa crnim križevima. 
Izvođenje šara na čorapima nazivalo se kličanje. 
Zimi se preko čorapa navlače još terluci i bozavci. Bozavci su ispleteni od sive ili crne vune i sežu dokošćice. Terluci su kraći, bijeli, s vezenim crvenim šarama.
Obojci se podlože u opanke.
 
Opanci oputnjaci
Prave se od goveđe kože, a gornji dio od ovčje opute. Neki oputnjake nazivaju navrazače. Kljun je uzdignuti završetak kožnoga dijela iznad prstiju. Rijetki su opanci izrađeni samo od kože, bez opute. 
U Rami je bilo i drvenih opanaka. 
Poslije Prvog svjetskog rata počeli su se nositi gumeni opanci, ali i izrađivati oputnjaci s gumenim đonom. Gumeni đon su pravili od gumenih točkova uništenih talijanskih vojnih vozila. Nosile su se ikundure, grube polucipele i duboke cipele, vojničke ili radničke.
 
Rukavice
Rukavice su ispletene od vune, najčešće sive ili crne. Palac je odvojen od ostala četiri prsta. Rijetke su rukavice koje su ispletene za svih pet prstiju.
 
Torbe
Putnici obično ponesu potrebne stvari i hranu u torbi. Većina je nosila tkanu suknenu našaranu torbu. Starišine kuće i drugi imućniji ljudi nosili su šarpelj, kožnu torbu. Početkom prošloga stoljeća sve više se nosio džuzdan, kožna torba s poklopcem. 
I lula je dio muške nošnje, a kupovali su je u Imotskom. Nosili su je zadjenutu za pojas zajedno s priborom za paljenje lule i duvankesom.
 
ŽENSKA NOŠNJA
 
Oglavlje
Oglavlje udate žene i djevojke sastojalo se iz više dijelova i po nekim elementima se razlikovalo. 
Najprije se iščešlja kosa i podaviju se razdioci. Stavi se od tkane kudilje bila kapa da se bolje naprave razdioci. Da se kosa što pravilnije razdili, ubode se špioda, igla s glavom, u kapu i kažiprstom se odredi pravac od nosa do špiode. Žene se nikada nisu češljale u kući pred ukućanima, osobito pred muškima, nego u mogazi ili ajatu. Iščešljana kosa se podasuče do iza uha navlaženim prstom najčešće svojom pljuvačkom. Razdiok se rascipi na troje i plete jedna pletenica s jedne strane a druga s druge strane potiljka. Pri dnu se uplete gajtan, usukana struna od konjskoga repa, da bi se bolje splelo oko tukura.
Tukur je crvena kapa, prišivena na drve, obruč oko tjemena izrađen od vrbova drveta. Tukur se postavlja na bilu kapu. Pričvrsti se za glavu pobrnjakom, gajtanom s dvjema kljukama od savijene čelične žice. U Donjoj Rami pobrnjak je širok i napravljen je od više nizova bobaka u boji. Tukur se prekriva poćalicom, izvezenim pokrivalom tukura. Poćalica se tka od kudilje u osnovi i pamučne potke, a veze se iglom od raznobojnog šlingora, konca za vezenje. Na rubovima poćalice nalaze sekerice i mustrice, kraći gajtan, a na krajevima gajtana vise kite. 
Prema materijalima od kojih se vezla poćalica i načinu vezenja nastala su različita imena poćalica. Tako je poćalica vezena rudom dobila ime rudenjača. U bogatijim obiteljima poćalica je vezena zlatnim nitima i nazivala se zlatarača. Tako su nastajale i vrste poćalica: ključe, cvite, čaplje, slove.Šare na poćalici su: vodica sredinom poćalice, a ostale šare su križići, cvitovi, grane.
Tukur i poćalicu nose udane žene. Djevojke nose tamnocrveni fes na kojem su sprijeda prišivale srebrene, a bogatije, i zlatne novčiće, zvane plete. Udovice su nosile bilu poćalicu a u Donjoj Rami su spuštale bijeli čember tako da sasvim pokrije poćalicu. Na krajevima poćalice nalaze se pešljaje, gajtan kojim se sveže poćalica. Drugi gajtan se zašije za pešljaje i pruži slobodno niz leđa, nakićen bopcima, svilom i zlatom. 
Ovi se navedeni dijelovi oglavlja prekriju četverokutnom krpom. Krpa se tka od pamuka. Šara se tkanjem i vezenjem fuletom ili šlingorom, koncem za vezenje. Četverokutna krpa se presavije s dvaroglja, kraja krpe,čime se formira trokutasti oblik na glavi. Krpa se sapne za tukur i poćalicu s najmanje tri špiode, dvjema sa strane i jednom na vrhu glave. Djevojčice su, prije početka ašikovanja, nosile samo fes ili preko fesa i bilu krpu. Bilu krpu su nosile i cure i žene u korizmi i došašću, a šarenu krpu su nosile kao svečanu nošnju kada su išle u crkvu. Preko tjedna su nosile običnu bijelu krpu.Starije žene, u Donjoj Rami, umjesto krpe nosile su čember, kupovni prekrivač veći od krpe, bijele boje, od botuna. 
Poseban ukras koji su obično nosile djevojke s desne strane obraza, pričvršćen za pobrnjak, nazivao se cmilje. Cmilje se izrađuje od cvijeta i stabljike biljke smilja. Biljka se stavi u malu krpicu i ukrasi svilom i sitnim raznobojnim bopcima. 
Zanimljivo je da su žene spavale s čitavim oglavljem i krpom na glavi jer je bila sramota vidjeti gologlavu ženu.
Nekada su djevojke iz Donje Rame nosile djevojačku kapu, fes na kojem su sprijeda dvije uspravne kite od perja. Redovito je perje bilo paunovo, ali moglo je biti i kokošje, ili pero ćurke obojeno crvenom bojom. 
Burundžuk je pokrivalo za lice mlade, napravljeno od bijeloga platna ili botuna. Ovaj detalj oglavlja nosile su samo neke mlade.
 
Košulja
Košulja se tka od kudilje ili od platna u dva i u četiri nita. Ravno, bijelo nenašarano platno ide u dva nita a šara se u četiri nita. U Gornjoj Rami košulja je dugačka toliko da sasvim pokrije gaće, a u Donjoj Rami nogavice gaća spuštene su niže i vide se ispod košulje. 
Jačica ili ogrica se prišije oko vrata i šara se: križića, veze, ćesma. 
Nidra je prorez ispod vrata do grudi. Nidra se kopčaju na puce, špunjkom, sapinjačem. Nidra se kopčaju i špiodom, iglom sa velikom glavom. Košulja kod udane žene oko razreza se križića, izveze vunenim koncem tako da se svaka šara načini od velikog broja sitnih križića. Djevojke vezu ićesmaju, vezu bijelim koncem. Niz nidra se kera i taj nakerani dio niz nidra naziva se kamiš. Bućmaje usukani pamuk, a na dnu bućmanja je kita.
Rukavi su široki i oni mogu biti uzvodni, platneni ili nitani. Nitani su okolo šareni rukavi. Mogu bitiokerani ili neokerani. 
Ima više vrsta košulja, ovisno o materijalu i načinu šaranja.
Naravna košulja je jednostavna košulja pri dnu nakrižićana. Nose je uglavnom starije žene i one žene koje se ruše, žaluju za nekim bližim iz obitelji. 
Šarene košulje su na stanu šarane fuletom ili šlingorom. 
Kole i loze se šaraju samim pamukom. Bila kole je samo od pamuka. 
Postoji više naziva za košulje gdje se u samom imenu može prepoznati vrsta šaranja: kole, loze, dinaruša, skopaljka, bašča, nitnjača, đuluša, papiruša, vitnjača, ćerćelija.
 
Gaće
Gaće se mogu izrađivati od platna ili kudilje ili lana. Tkaju se u dva nita. Gaće su sastavljene odđotluka, stramice i nogavica. 
Đotluk ili tur jest prošireni dio koji povezuje nogavice i omogućuje lakše kretanje. Izrađuje se od običnog platna.
Stramica je gornji dio gaća, od pojasa do nogavica. Od običnog je platna.
Nogavice se tkaju u četiri nita. Mogu se bućmati ili šarati tkanjem. U križaj, donji dio nogavice, uvuče se konac za stezanje nogavice oko noge. 
Obašve su gornji dio gaća s obrubljenim prošivom kroz koji se provuče svitnjak, deblji konopac ispleten od kudilje.
 
Ćurdija
Ćurdija se tka od sukna u četiri nita. Sukno se tka od crne vune. Platno se valja. Ćurdija se pravi od iskrojenih dijelova sukna, čoje i ukrasa koji imaju svoje nazive:
Stan je prednji i zadnji dio ćurdije. Klini su iskrojeni dijelovi sukna ispod pazuha. Latica je umetak nanidrima. Bedra je šara od svile napravljena na boku. Poplit je šav između klina i stana. Porub je donji dio ćurdije koji se odozdo podvrati, sašije i prošije. Vicikot je šaranje na šavu preko igle, na drugi način. Grana je ravna ćurdija od svile. 
Svaka ćurdija se struči crnim koncem i strukom. Na struku dođe stručica koja se prošije bilimkoncem. Cvitovi su ukras od pizica ili tetrejike. Kitice na struci ćurdije su od svile i čoje. 
Ravna ćurdija je ćurdija bez čoje i ukrasa na čoji.
Građena ćurdija jest ravna ćurdija ukrašena čojom i novčićima. Na poprsju ćurdije našije se crvena čoja na koju se prišije probušeni novčići, petaci. Po čoji se naprave cvitovi, stave se biseri i bili bopci.
 
Pregnjač 
Tka se od vune u dva nita. Potka se ocrveni crvenom bojom dobivenom od korijena biljke broća. Osnova je od bijeloga konca, ali tako utkana da se ne vidi.Ispletu se uzice i obašije se pregnjač uzicama. Uzice se pletu od vune, od osam žica. 
Postoji misni i kućni pregnjač. Misni ima ćenare, šare šarane u drugim bojama. Kada se ide kmisi,onda niz pregnjač vise dvije kožne terkije, dvije kožne vrpce na kojima vise očenaši ili krunica, ključić sanduka, nožić šklopac i praljak, šiljak kojim se prave rupe na opancima.
Pregnjač se paše po ćurdiji, ali ne i po građenoj ćurdiji.
U novije vrijeme pregnjač je zamjenjivala kecelja od crnog kupovnog platna - glota.
 
Tkanica 
Tka se od vune raznih boja. Za tkanicu se povežu pafte, ukrasne kopče kojim se stegnu košulje kod djevojaka, a nosile su ih i neke mlade dok ne rode prvo dijete.
 
Anterija
Ramska žena ni na kojim javnim skupovima nikada nije bila samo u košulji. Zato je i ljeti, po najvećoj vrućini, preko košulje oblačila ćurdiju ili anteriju. Anterija je odjevni predmet koji se nosi ljeti kada zamjenjuje ćurdiju. Tka se od platna. Anterija je kod žena duga do koljena. Za razliku od muške anterije, ženska ima rukave. Na završetku rukava nalaze se kapci, urešenidijelovi rukava koji se previju i služe kao ukras. Osim rukava anteriju čine leđa, platno od jednog komada preko leđa;poramenice, dio koji se spaja s rukavima; nidra, prednji dio. Po rubovima anterije i oko poramenicagajtanilo se, opšivalo bijelim gajtanom. Na poprsju i kapcima se ćesmalo, šaralo bijelim koncem i sitnim bopcima. Križićalo se naprijed oko ćesme. Misna anterija je ljepše i bogatije izrađivana od obične kućne ili nosne. 
U novije vrijeme ćurdiju i anteriju zamjenjuje jelek šivan od crnoga kupovnog platna - glota.
 
Aljina 
Tka se od bijeloga sukna u četiri nita. Za bilu aljinu tražile su se posebne ovce s izrazito bijelom vunom. Aljina je imala rukave. Na kraju rukava, kao i kod anterije, izrađeni su kapci, zavrnuti dijelovi rukava. Oko kapka se ovićkalo, prošilo. Nasred kapka su cvjetovi - tetrejike. Bila aljina se nosila zimi ispod ćurdije.
Kada su žene počele plesti od vune guću, odjevni predmet kao današnji džemper, tada je počelo nestajati aljine jer ju je zamijenila guća.
 
Zašaknjače 
Zašaknjače su rukavice bez dijela koji se navlači na prste. Pletu se na jedan prst od vune. Zašaknjače su šarane različitim bojama konca.
 
Čorapi
Čorapi su naziv korišten u Rami za čarape. Pleteni su od ovčje vune s pet igala. Posebno se pleopriglavak, dio čorapa uz stopalo, a posebno grlić, dio čorapa pleten uz potkoljenicu. Čorapi se pri vrhu vežu uzicom, spletenim koncem. 
Najčešće se nose dokoljenice. Za boravka u kući često se nose sokne, kratke čorape do iznad zgloba. 
Kličani čorapi su svečani čorapi. Priglavci su bijeli. Grlić čorapa se šarao do pola noge i te se šare zovu klička od čega je nastao naziv kličani čorapi.
Bozavac je pleteni priglavak koji se obuvao na stopalo preko čorapa. Bozavci su ukrašeni raznobojnom vunom.
 
Opanci
Prave se od goveđe ili svinjske kože, a gornji dio od opute pa se zato zovu oputnjaci. 
Dio opanka ispleten od opute zove se navrazače. Oputa se pravi od ovčje kože koja se najprije izreže na tanke kaiše širine do jednog centimetra. Kaiši se zatim suču na vitlu, namotaju na rašak. Ovakvi opanci su osjetljivi na vlagu pa su ih, za vrijeme kišnih dana, više puta čobani ili misari skidali s nogu samo da bi sačuvali oputu. Početkom prošloga stoljeća počeli su se nositi gumenjaci, opanci s gumenim đonom. Takav opanak se posebno proširio poslije Drugog svjetskog rata kada su gumene đonove izrađivali od automobilskih guma.
U Rami su se nekada nosili drveni opanci, grube polucipele ili duboke cipele, vojničke i radničke.
Zimi su se na opanke navlačile krplje, ispletene natikače od pruća i krpe, prilagođene hodanju po dubokom snijegu zbog kojih noge ne bi propadale u snijeg.
U izložbenom prostoru tekstila postavljen je radni ambijent proizvodnje obuće: struganje vune strugačem s ovčje i kozje kože, pravljenje opute od iskrojene kože, predenje vune, pletenje čarapa.
 
Ukrasi i njega tijela 
     Žetica ili surutka je služila za kupanje male djece jer je bila dobar deterdžent za pranje tijela i ujedno zaštita nježne dječje kože.
Žeticom se i kosa prala, jer je služila kao dobar omekšivač kose.
Zašećerena voda je služila kao učvršćivač kose.
Pljuvačka je korištena za uvijanje kose kod žena i djevojaka prigodom pripremanja kose za postavljanje krpe.
Bilo brašno je služilo kao zaštita dječje kože, kada se dite potkine.
Zona ili lukšija je smjesa napravljena od pepela i vode koja je bila izvanredno efikasno sredstvo za parenje i pranje rublja.
Križićanje ili tetoviranje ili sicanje je posebnom tehnikom ucrtavanje križića na rukama, čelu ili grudima kod žene a na nadlaktici kod muškaraca.
Mur je od šlingora ili fuleta napravljeni ukras koji se prišivao pri dnu ženske košulje.
Murčići su ukrasi sitniji od mura, napravljeni od šlingora ili fuleta, a prišivali bi se po različitim dijelovima ženske košulje.
Burma je prsten s dragim kamenom.
Vitica je jednostavni naprstak od zlata ili srebra koji su nosile djevojke prije udaje.
Ogrlica je djevojački nakit od dukata ili petaka.
Bopci ili drinjci jesu sitni bopci koje su nosile djevojke i žene oko vrata.
Dukat na čelu jest ukras imućnijih djevojaka, prišiven za djevojački fes.
Kov je bogati nakit, lančići sa srebrenim i zlatnim novčićima, kod djevojke prije udaje koji su posuđivali jedni od drugih u selu.
Pafte su ukrasna kopča na krajevima tkanice kojima su se opasivale žene u svečanom ruhu.
Cmilje je ukras i parfem od smilja, biljke koja se osušena ušivala u komad platna i ukrašavala sitnim bopcima.
Rušenje je žaljenje za umrlim članom obitelji, što se pokazivalo izvrtanjem ćurdije, a kod nekih i drugih dijelova odjeće - krpe, pregnjača i kecelje.
Bušenje uha je bila praksa kod mladih djevojaka koje su to redovito radile. Kasnije se ta praksa sve više napuštala.
Talir je veliki zlatni privjesak ukrašen dragim kamenjem kojeg su djevojke nosile na lančiću oko vrata u najsvečanijim prigodama.
 
 IZLOŽBENE VITRINE
Odjevni predmeti pleteni od vune
U vitrini su postavljeni odjevni predmeti pleteni od vune: guća (ženski džemper), muška pletena kapa, rukavice s jednim prstom, zašaknjače (otvorene rukavice bez prsta), čorapi muški sa šupljikama, muški čorapi - rudaši (muški čarapi do "srid noge"), bozavci muški i ženski, duboki i plitki (gornji čarapi), ženski čorapi - rudaši i kličani čorapi (čarapi ispod koljena), kličani ženski čorapi (čarapi dugi do koljena), terluci (bozavci), priglavci ili pape.
 
Posude za nošenje
Od sukna i kostrijeti izrađivale su se posude za nošenje tereta na leđima ili na konju. U vitrini su izložene torbe: torba čobanska, torba misna i torba za sijanje žita (izrađene od vune i kostrijeti). Na konja su tovarene napunjene posude: bisage (dvostruka torba izrađena od vune i kostrijeti), arar (vreća od vune i kostrijeti), žaka (vreća izrađena od sukna) i mutap (prekrivač izrađen od vune i kostrijeti).
 
Posteljno rublje
Slamarica je ponjava otkana od konoplje, tkana u dva nita, sastavljena iz tri pole duljine kreveta (do dva metra ali je većina kreveta bilo manje od te duljine), napunjena slamom. Jastučnica je tkana od tanje opredene niti konoplje ili od vune, napunjen slamom. Vuneni biljac tkan u dva nita od upredene vune korišten je za pokrivanje. U toplijim vremenima umjesto biljca pokrivalo se suknenom ponjavom tkanom od bijele i crne vune ili ćebetom tkanim u četiri nita od crvene i crne vune. Od niti konoplje ili tanje upredene vune tkane su i pelene za malo dijete u bešici. Od tanje niti vune tkan je povoj za povijanje djeteta. Povoj se tkao od sukan, duljine oko dva metra, s uzicom na kraju kojom se vezao da ostane čvrsto povijeno dijete.
 
Podne prostirke i zidni ukrasi
Suknene rute ili ponjave tkane od raznobojne vune koristile su se kao prostirke po sećijama, klupama za sjedenje i podu, a ponekad kao zidni ukras uz ležaj. Nešto kasnije tkale su se rute od starih krpa koje su kao potka utkane u osnovu od pamučnog prediva. 
Ćilim je tkan od opredene vunene niti, na vertikalnom tkalačkom stanu. Prvotno je ćilim bio zidni ukras a s rastom ekonomskog standarda prostirao bi se po podu. Ćilim su uglavnom izrađivale muslimanske žene, a poneka podučena katolička žena.
Serdžade su tkane od niti opredene vune na vertikalnom i horizontalnom tkalačkom stanu. Najprije se koristila kao zidni ukras a kasnije kao prostirka.
 
Košulje, anterije, gaće
U dvije vitrine postavljene su ramske košulje: 33 vrste košulja razvrstane prema vrsti materijala, načinu tkanja i šaranja. Postoji još nekoliko različitih vrsta košulja, a ove su najčešće: dinaruša, kole loze, šarena kole, velika čunčana, đulovi brdu, nitnjača s lancom, velika križićka, mala križićka, šarena nitnjača, sitna bašča, skopaljka, šarena skopaljka, đuluša, čaplje, šarena kole, vezena krupna, vezena sitna, bila kole, posuta skopaljka, šupljikača, sitna posuta skopaljka, velika kole, orašačka lepirača, naravna uzvodlija, sitna uzvodlija, uzvodija Gornje Rame, župaljska uzvodlija, lančuša, nitnjača, naravna kućna nitnjača, nitnjača Donje Rame, naravna Donje Rame, s kutijama, križićana leptir, bila nitana, papiruša, ćerćelija.
Postavljene su i anterije, šest različitih muških i tri ženske anterije. Muške i ženske gaće razvrstane prema tkanju i šaranjima nogavica postavljene su u iste vitrine.
 
Ženska oglavlja
U vitrini ženskih oglavlja postavljene su samo krpe, petnaest vrsta, među kojima: krpa ravna nakrižićana, krpa šarena mase, krpa zenička, krpa bila u sitne kutije. Postavljeno je devet vrsta poćaica: zlatarača, križićka, košće, čaplje, ključe, s kutijama, cvite, slove, s granama. Tu je postavljeno i šest vrsta peškira.
 
Ukrasni tekstil - jastučići
U vitrini ukrasnog tkanja postavljeno je šesnaest različitih jastučića sa šaranjima koje susrećemo na košuljama: bašča, čaplje, kole, dinaruša, križićka, čunčana, jastučić od uzvoda, jastučić od milja, milje jastučić sa kukičanim umecima, vezeni jastučići.
 
Vezeni i kukičani ukrasni predmeti
U vitrini sa vezenim i ukrasnim predmetima postavljeni su: stolnjak, prekrivač za krevet, draperje -ukrašene zavjese za prozore, kesica za molitvenik, kesica za češalj, kesica za četku, kesica za igle i konac, podmetač, zidna krpa.
 
 Misno ruho
Posebna je vitrina ukrasnog tkanja gdje je izloženo misno ruho. Nema pokazatelja o dugoj tradiciji izrade misnog ruha s ukrasnim tkanjima ramskih šara. Zadnjih pedesetak godina svakom mladomisniku Gornje Rame izrađuje se misnica, alba i štola. Tako danas svaka ramska župa posjeduje barem po jedno misno liturgijsko ruho. Uz misnicu, albu i štolu u vitrini je izložen korporal, peškir za brisanje ruku, purifikatorij, košuljica za krštenje djeteta.
 
Zbirka upaljača
U kancelarijskom prostoru muzeja u deset izložbenih vitrina postavljena je zanimljiva zbirka upaljača. Više od dvije tisuće različitih upaljača vatre, od najstarijih do najnovijih, pričaju priče o paljenju vatre u različitim vremenima. Najstariju priču o paljenju vatre priča najstariji pribor za paljenje vatre: čakmak(komad čelika kojim se udaranjem o kremen izbijaju iskre), kremen i bukov trud (gubina, osušena gljiva koja raste na stablu). Zbirku je sakupio i stalno povećava fra Mato Topić, zahvaljujući brojnim darovateljima.
 
Soba za mladence
Iako su mladenci gotovo redovito jedno određeno vrijeme spavali u mogazi, ipak smo postavili jednu sobu u svečanom ambijentu svadbe. Soba odaje izgled prostora za mladence jedne bogate obitelji: pod je zastrt ćilimom, krevet je prekriven krevetnjakom, bogato utkanim ukrasnim šarama. Takva je i jastučnica. Prozori su prekriveni draperjem, posebno vezenim zavjesama za prozore. Uz krevet su baule, sanduci za ruho. Na ormaru za ruho postavljeni su glazbeni instrumenti: diple, svirala i trubaljika. Postavljene su četiri figure: mlada, mladoženja, jenđija i kum. Svatovsko kićenje odaje posebnu sliku ovog prostora: mlada je okićena "kovom", djevojačkim ukrasnim nakitom na grudima; kum je obučen u odjeću bogatog Ramljaka, ogrnut ćurkom, ogrtačem samo bogatih obitelji a okićen grotuljama, vijencima od lješnjaka kao nakitom za svatove i okruglim ogledalima na maramicama. Kum je nosio malu bukaricu za rakiju koja je nekada zamjenjivala drvenu plosku za svatovsku rakiju. Jenđija je okićena grotuljom i maramicama s ogledalcima kao i kum. Mladoženja je obučen u bosanski kaput, izrađen od sukna, posebno svečano ukrašen, nošen samo u svečanim prigodama. 
 
Soba fra Jeronim Vladića
Etnografski muzej je prostor franjevačkog samostana iz 1857. godine. Stoga jedna soba na katu s tekstilom, nazvana soba fra Jeronima Vladića, odaje izgled nekadašnje redovničke ćelije, sobe bosanskog franjevca. U sobi je najjednostavniji namještaj: drveni krevet s nekadašnjim posteljnim rubljem, radni stol sa starim knjigama, ormarom, klecalom za molitvu, stolicama, starinskom vješalicom za habit. Figura franjevca, fra Jeronima Vladića, postavljena je za radni stol. Prostor odiše ozračjem iz pretprošlog stoljeća kada su u samostanu stanovali samo franjevci koji su se družili i ponosili pročitanim knjigama.
 
DIVLJAČ KOJA OBITAVA NA PODRUČJU PROZOR-RAMA
Na četvrtoj etaži muzeja predstavljena je flora i fauna šireg prostora Rame. 
U ambijentu imitacije prirodnog staništa divljač je postavljena prema porodicama i vrstama, često u odnosu prema vrsti s kojom živi u istom staništu.
 
Medvjed (Ursus arctos)
Obitava na cijelom teritoriju općine, u nižim dijelovima rjeđe dok se u višim dijelovima češće susreće, posebno u planinama Makljen, Prodojnica, Grkašnica i Vran. Lovi se dočekom na visokoj čeki.
 
Vuk (Canis lupus)
Stanovnik je zimzelenih šuma kao i predjela s gusto obraslom makijom. Prisutan je na cijelom teritoriju osim u jugoistočnom dijelu. Brojnost mu je u stalnom porastu. Lovi se pogonom, hajkom ili dočekom na visokoj čeki.
 
Srna (Capreolus capreolus)
Najljepša je krupna divljač naših lovišta. Nalazimo je od najniže točke općine (dolina rijeke Rame) pa sve do 1800 m nadmorske visine. Najveća joj je brojnost u miješanim šumama Makljena, Prodojnice, Grkašnice, Dašnika, Vrana, Rogulje i Baćine.
 
Divokoza (Rupicarpa rupicarpa)
Naseljava najviša planinska područja. Najbrojnija je na planini Vran. Manja populacija nalazi se u predjelu Smojnika (kod Brane) gdje je stalna zabrana lova.
 
Zec (Lepus europeus)
Nekada naša najbrojnija dlakava divljač. Zbog ugroženosti staništa i velike brojnosti predatora (prije svega lisice i kune), brojnost mu je znatno smanjena. Naseljava teritorij cijele općine sve do 2000 m nadmorske visine. Najčešće ga susrećemo na južnim (osunčanim) terenima, livadama i šumarcima.
 
Lisica (Vulpes vulpes)
Naseljava cijeli teritorij općine. Susrećemo je u blizini naselja pa sve do najzabitiji dijelova općine. Iako se godišnje ostrijeli u velikom broju, brojnost joj je i dalje u stalnom porastu. Veliki je zatornik sitne dlakave i pernate divljači. Lovi se najčešće pogonom sa psima goničima ili dočekom na visokoj čeki.
 
Kuna bjelica (Martes foina)
Rasprostranjena je na cijelom teritoriju općine, a najčešće u listopadnim šumama, u napuštenim zgradama, kamenjaru. Velika je štetočina za svu sitnu divljač bilo na zemlji ili na drveću. Brojnost joj je u stalnom porastu. Lovi se najčešće potragom sa psom ili zamkama.
 
Kuna zlatica (Martes martes)
Za razliku od kune bjelice, kunu zlaticu susrećemo samo u visokim šumama crnogorice ili u starim hrastovim i bukovim šumama. Kao i kuna bjelica velika je štetočina za svu sitnu divljač, a također glavni je predator za vjevericu. Brojnost joj je znatno manja nego kune bjelice. Lovi se isto kao i kuna bjelica.
 
Tvor (Mustela putorius)
Susreće se u poljima, livadama, šumarcima, a često i u blizini naselja (osobito zimi). Brojnost mu je relativno mala.
 
Vjeverica (Sciurus vulgaris)
Veoma plemenita i ljupka životinja. Nalazimo je u hrastovim, bukovim, a najčešće u crnogoričnim šumama. Često se susreće i u blizini naselja u voćnjacima. Hrani se šumskim plodovima. Trajno je zaštićena.
 
Veliki puh (Glis glis)
Nalazimo ga u listopadnim šumama, a najčešće u hrastovo-grabovim, a ponekad po parkovima i voćnjacima. Brojnost mu nije velika.
 
Jazavac (Meles meles)
Naša autohtona divljač. U posljednje je vrijeme veoma prorijeđena tako da se može sresti samo u pojedinim planinskim, najčešće istočnim dijelovima općine.
 
Divlja mačka (Felis silvestris)
Može se sresti u svim dijelovima općine, a najčešće u starim listopadnim i visokim crnogoričnim šumama. Brojnost joj nije velika. Velika je štetočina za svu sitnu divljač, a posebno za njihove mlade. Lovi se potragom sa psom ili uz drugu divljač pogonom.
 
Vidra (Lutra lutra)
Ne tako davno brojno stanje joj je bilo jako ugroženo, da bi se u posljednje vrijeme brojnost znatno povećala. Obitava u dolinama rijeka Rame, Volujaka, Krupića, Ljubunačke rike i drugim vodotocima. S obzirom da joj je glavna hrana riba, često zalazi i u ribnjake. Nije lovna divljač.
 
Divlja svinja (Sus scrofa)
Naša je autohtona divljač. Prisutna je u svim dijelovima općine. Brojnost joj je i pored velikog izlova stabilna. U zadnje vrijeme godišnje se ustrijeli preko 50 komada. Među ostrijeljenom divljači bilo je primjeraka sa visokim trofejem. Lovi se dočekom na visokoj čeki, a najčešće pogonom sa psima goničima. Naša je najznačajnija lovna divljač.
 
Divlja patka gluhara (Anas platyrhynchos)
Divlja patka gluhara je najpoznatija i najbrojnija među divljim patkama. Nalazimo je najčešće na Ramskom jezeru, u dolini rijeke Rame, na Jablaničkom jezeru i u manjem broju na drugim manjim vodotocima(na potoku Brodac, na rječici Volujak i dr.). Naša je stanarica i gnjezdarica. Tijekom jesenje seobe broj im se nekoliko puta poveća.
 
Patka kržulja (Anas crecca)
Kod nas se može vidjeti na Ramskom i Jablaničkom jezeru samo u doba jesenje i proljetne seobe. Nije naša stanarica.
 
Bijela roda (Ciconia ciconia)
Kod nas se sreće veoma rijetko, najčešće krajem ožujka i u travnju za vrijeme proljetne seobe.
 
 Siva čaplja (Ardea cinerea)
Siva čaplja je veoma česta ptica močvarica na našem području. Nalazimo je na obali Ramskoga i Jablaničkog jezera i na svim vodotocima gdje traži hranu (ribe, žabe i drugo). Kod nas se gnijezdi i zadržava tjekom cijele godine.
 
Ćubasti gnjurac (Podiceps cristatus)
Najkrupniji je od svih gnjuraca. Susrećemo ga najčešće na Ramskom i Jablaničkom jezeru.
 
 Poljska jarebica (Perdix perdis)
Poljska jarebica je česta na našim prostorima, iako joj je brojno stanje znatno smanjeno. Nalazimo je najčešće u nizinskim suhim staništima obraslim sitnim raslinjem. Nije selica.
 
Jarebica kamenjarka (Alectoris graeca)
Veoma je lijepa, skladno građena koka. Nalazimo je na suhim, stjenovitim i kršovitim predjelima s malo vegetacije. Najčešće na južnim padinama planine Raduše, Kolivreta, Ljubuši i sličnim prostorima. Brojnost joj nije velika. Naša je stanarica.
 
Šumska šljuka (Scolopax rusticcola)
Šumska šljuka je naša najkrupnija pernata divljač. Nalazimo je u listopadnim i mješovitim šumama, osobito one na osojnim terenima i močvarnim zemljištima gdje dugačkim kljunom u zemlji traži hranu. Nije stanarica i kod nas se susreće u jesen i proljeće za vrijeme seobe.
 
Siva vrana (Corvus corone cornix)
Naša je najprepoznatljivija i najrasprostranjenija vrsta vrane. Nalazimo je svugdje, od najnižih do najviših predjela. Nije selica. Često pravi štete na poljodjelskim kulturama.
 
Svraka (Pica pica)
Svraka je vrlo prepoznatljiva ptica. Susrećemo je najviše u nizinskim predjelima do nešto iznad 1000 m nadmorske visine. Životni prostor su joj livade, polja s grmljem, voćnjaci i vrtovi u naseljima.
 
Šojka kreštalica (Garrulus glandarius)
Karakteristična je ptica. Susrećemo je u mješovitim šumama s gustišem, a također u voćnjacima blizu naselja. Naša je stanarica.
 
Sova ušara (Bubo bubo)
Sova ušara je naša najkrupnija vrsta sove. Nalazimo je u mirnim planinskim šumama uglavnom veće nadmorske visine dok zimi silazi i u nizine. Naša je stanarica i gnjezdarica. Izraziti je samotar. Tjekom noći se glasa karakterističnim "huu".
 
Jastreb kokošar (Accipiter gentilis)
Jastreb kokošar je naša česta ptica grabljivica. Najčešće se susreće u prostranim šumskim područjima s proplancima i čistinama. Veliki je ako ne i najveći predator za svu pernatu divljač. Za njega se može reći da ono što je vuk na zemlji, jastreb kokošar je u zraku.
 
 Kobac ptičar (Accipites nisus)
Nešto je manji od jastreba kokošara, ali je u lovu jednako vješt i okretan kao i kokošar. Susrećemo ga najčešće u manjim šumama i šumarcima ispresijecanim livadama i poljima, a često i u blizini naselja. Naša je stanarica. Kao i kod jastreba kokošara brojnost mu nije velika.
 
Škanjac mišar (Buteo buteo)
Škanjac mišar je naša najbrojnija ptica grabljivica. Susreće se u svim dijelovima od najnižih do najviših predjela bilo u poljima ili u šumama i u blizini naselja. Naša je stanarica.
 
Crvenokljuni labud (Cygnus olor)
U našim krajevima veoma rijetka ptica. U posljednje vrijeme može se sresti jedino na većim vodenim površinama(na Ramskom i Jablaničkom jezeru). Trajno je zaštićena.
 
Veliki tetrijeb (Tetrao urogallus)
Veliki tetrijeb je naša najveća ptica iz porodice koka. Ne tako davno je nastanjivao sve naše visokoplaninske šumske komplekse. Danas se može sresti jedino u visokim predjelima Grkašnice i Prodojnice. Lovostajem je zaštićena divljač i lovi se samo mužjak.
 
Zelena žuna (Picus viridis)
Zelena žuna je naša najveća ptica iz porodice
 
Suri orao (Aquila chrysaetos)
Suri orao je naša najkrupnija vrsta orla. Životni prostor su mu planinski prostor s nepristupačnim stijenama i liticama. Naša je stanarica. Brojnost mu nije velika. Trajno je zaštićen.
 
Orao zmijar (Circaetus gallicus)
Orao zmijar je manji od surog orla. Dok traži hranu (zmije, guštere, žabe) često se može vidjeti tako jedrih, ravno ispruženih krila, ponekad zastane lepršajući na mjestu. Boravi po brdskim krajevima, više otvorenim terenima i mirnim šumama. Dosta je rijetka ptica. Kod nas je viđan na planini Ljubuši. Trajno je zaštićen.
 
Poskok (Vipera ammodytes)
Poskok je najotrovnija zmija na našim prostorima. Nalazimo je na južnim, sunčanim, suhim i kamenitim terenima do nešto iznad 1000 m nadmorske visine. Brojnost joj nije mala, a kad se tome doda njezina velika otrovnost ta brojnost joj je još izraženija.
 
Šarka (Vipera berus)
Za razliku od poskoka, brojnost šarke je manja, ali joj je rasprostranjenost veća. Može se sresti od najnižih do najviših dijelova. Manje je otrovna od poskoka.
 
Bjelouška (Natrix natrix)
Često je zovu i vodena zmija jer živi na obalama svih vodenih površina. Hrani se najčešće žabama i ribama. Nema velike šuplje zube pa nije opasna kao poskok i šarka.
 
RIBE U VODAMA SLIVA RIJEKE RAME
U Ramskom i Jablaničkom jezeru i tekućim vodama ramskoga prostora žive sljedeće vrste riba:jezerska zlatovčica, potočna pastrmka, dužičasta pastrmka, šaran, strugač, bijeli klen, srebrni karas, smuđ, sunčanica, babuška.
 
Potočna pastrva (pastrmka)
Živi u planinskim vodama, pripada grupi riba grabljivica. Obla je, vretenastog oblika, masnih peraja, tijela zlatnožutog sa dosta velikim, nepravilnim, crvenim i crnkastim pjegama raznih boja, naročito izraženim za vrijeme mriještenja. Mijenja boju tijela prema starosti i prilagođava je terenu. Veličine su do 75 cm, a težine mogu biti i do 10 kg. Pastrmka je hitra, okretna, snažna, žilava, oprezna, proždrljiva i gramzljiva riba. Pravi je lovac muha i insekata kojižive u vodi i oko nje. Ponekad napada i manje ribe. Mrijesti se od polovice rujna do prosinca.
 
Jezerska zlatovčica
Boje modrosive, sa strane žućkasta ili crvenkasta sa svijetlim okruglim žućkasto-narančastim pjegama. Veličine je do 80 cm, a težine i do 8 kg. Jedna od najukusnijih slatkovodnih riba. Hrani se sitnim životinjicama koje žive po dnu a jede i sitnije ribe, kukce i mekušce. Mrijesti se od listopada do prosinca.
 
Bijeli klen
Riba široke glave, vretenasta tijela, žućkastih usana, crno obrubljenih krljušti, sivo-žuto-crvenih peraja. Težine je i do 6 kg. Gotovo je uvijek površinska riba, nepoželjna u području pastrmki jer je grabljivica ikre. Skriva se ispod stupova, mostova, brana, uz obalske nasipe i ispod izljeva otpadnih voda.
 
Šaran
Zadržava se u tihim i toplim vodama u jatima. Može narasti i do jednog metra i doseći težinu i do 20 kg. Hrani se biljnim planktonom i sitnim životinjicama.
 
Smuđ
Riba iz porodice grgeča, zelenkastosive boje s 8-12 tamnosmeđih poprečnih pruga, do 120 cm duga i do 15 kg teška. Živi u rijekama i jezerima. Grabežljivac je, hrani se ribama. Najukusnija je riba s ovih prostora.
 
Babuška
Babuška (melez, srebrni karaš) živi u većim mirnijim rijekama i jezerima više od dvije decenije u ovim krajevima. Povećavanje njezine prisutnosti duguje specifičnom načinu razmnožavanja, prilagodljivosti i otpornosti na sve nedaće. Težina joj je i do 2 kg. Babuška se kreće gdje ima dovoljno vegetacije u vodama blizu obale, u čistim vodama, a gdje nema dovoljno vegetacije, što dalje od obale.
 
FLORA
Kada se uzme u obzir cijeli niz geografskih, klimatoloških, ekoloških i drugih čimbenika, koji utječu na zastupljenost i raspored flore (biljnoga svijeta) jednoga kraja, odmah se može reći da je područje cijele Rame veoma bogato u florističkom pogledu.
Kada se zna da je cijeli ovaj kraj okružen visokim i prostranim planinskim masivima kao što su Ljubuša (1797 m), Raduša (1956 m), Proslapska planina (1366), Vran planina (2074 m) i druge, može se reći da je na ovom prostoru zastupljeno preko tisuću vaskularnih biljnih vrsta, što ukazuje na veliko bogatstvo i raznolikost biljnog svijeta ovoga prekrasnog kraja.
S obzirom na ograničeni izložbeni prostor u muzeju je predstavljeno fotografijom i konciznim tekstom stotinu karakterističnih i najčešćih biljnih vrsta na kojima se vide njihove brojne izvanjske morfološke karakteristike.
 
Na panoima muzeja predstavljene su: divizma crna, udikovina obična, ruža pasja, ambrozija, grab obični, grab crni, kiprej uskolisni, naprstak velecvjetni, zvjezdanka velika, kalina obična, kruška divlja, drijen, hrast medunac, cer kitnjak, bukva obična, smreka obična, kleka, udikovina vunasta, bazga crna, trešnja divlja, crni trn, rujevina, bršljan, pavitina obična, malina, jagoda šumska, petolist sitni, kupina, jasen crni, glog jednovratni, javor mliječ, javor klen, bujad, imela bijela, vrba bijela, bijeli bor, crni bor, jela obična, močvarna kaljužnica, zečji kiseljak, mišjakinja velika, pasji zub, kukurijek mirisavi, kaćun mali, srčanik, velebilje, iglica smrdljiva, rakita, visibaba, jetrenka, jagorčevina, šumarica, ljubica trobojna, mrazovac jesenski, kunica, kukavičica proljetna, ljiljan šumski, medvjeđi luk, šafran, zvončika široka, ljubica mirisava, zvončika koprivastolisna, šumska paprat, rosopas, srčanik šumski, zlatica, tratinčica obična, metiljava trava, tisa europska, svibovina, jarebika, petolist, srčenjak, Gospina trava, lijeska obična, vodopija, čuvarkuća, iva, jasika, plućni lišaj, lipa sitnolisna, jabuka šumska, kurika obična, kurika bradavičava, crni sljez, raž, obična pšenica, kukuruz, poljski mak, orah, domaća kruška, vinska loza, duhan, konoplja, domaća jabuka, lan, šljiva.
 
Ovdje su predstavljene samo neke biljke s ramskoga područja među kojima se mogu pronaći floristički rariteti - endemičke biljke, ljekovito, aromatično, vitaminozno, samoniklo i jestivo bilje, šume, industrijske biljke, žitarice, voće i povrće. Ali je ipak dovoljna i izuzetno vrijedna postavka za sve uzraste školaraca koji rado posjećuju ovaj muzej.


Događaji