Ljudski život je tako čudan, tako neshvatljiv.
Ima dana kada sija sunce. Ne znaš zašto.
Zadovoljan si. Vidiš lijepe strane života.
Raduješ se, veseliš se, zahvalan si. Posao ti ide dobro.
Svi su prema tebi ljubazni. Ne znaš zašto.
Možda si se dobro naspavao, doživio priznanje,
uspjeh, osjetio se zaštićenim.
Samo da to vrijeme nikad ne prestane!
Ali odjednom se sve izmijeni.
Kao da su se na divovsko sunce navukli oblaci.
Obuzima te neprotumačiva žalost.
Sve ti je teško, sve vidiš crno.
Misliš da te drugi više ne vole.
Tužiš se zbog sitnica, predbacuješ, prigovaraš.
Misliš, ostat će tako i nikad neće biti drugačije.
Možda si umoran? Ne znaš. Zašto je to tako?
Zato jer je i čovjek dio prirode: s proljećem i jeseni,
s toplinom ljeta i hladnoćom zime,
s plimom i osekom, poput ritma mora.
Zato jer se u našem bivovanju život i umiranje
neprestano ponavljaju. Kad to shvatiš, moći ćeš
pun odvažnosti i povjerenja dalje, jer tada znaš:
Nakon svake noći ponovno dolazi novo jutro.
Ako možeš vjerovati, i sam ćeš doživjeti
da je ovo redovito umiranje potrebno
da opet iznova i dublje i potpunije živiš radost.
