Ramske izreke

Ko s đavlom tikve sadi do ponoći, od ponoći mu od glavu pucaju! (Oprez je posebno potreban s nečovjekom!)


Drugi svjetski rat

 

"Mirna oaza"

 

 

Po svom položaju, a posebno po mentalitetu ljudi, Rama se s pravom može nazvati oazom mira; kotlina okružena brdima, daleko od velikih prometnica. K tomu je u Gornjoj Rami bilo razmjerno dovoljno plodne zemlje da može prehraniti stanovništvo, a na planinama puno ispaše za uzgoj stoke. Prema popisu stanovništva u prozorskom kotaru 1931. godine živjelo je 9.468 stanovnika. Tek kad se puk namnožio, trebalo je ići trbuhom za kruhom. Između Prvog i Drugog svjetskog rata mnogi su mladi ljudi odlazili na rad izvan Rame, posebno u Sarajevo. Uglavnom su radili na ciglanama. U Rami se živjelo skromno, kao i u čitavoj Bosni toga doba, i razmjerno mirno. Tu i tamo bi sjevnule varnice kad se momci sastanu nedjeljom na Šćitu, ili kad se sukobe zaseoci i sela. U tim sukobima padale su ponekad i mrtve glave. Jedan takav sukob Rumbočana sa susjednim Varvaranima 1909. godine vrlo plastično je opisao fra Kazimir Ivić. Izgleda da su na varvarskoj strani glavnu riječ vodili muslimani, a na rumbočkoj katolici, ali ovo nije bio ni vjerski ni "nacionalistički" sukob, nego nesporazum oko ispaše. Varvarani nisu dopuštali rumbočkim pastirima da na njihovom području napasaju stoku. Kad su Varvarani izvadili noževe, Rumbočani su se prihvatili kamenja. U tuči je kamenom pogođen Amurin Čiplak koji je podlegao ranama. Iako se nije znalo tko ga je pogodio, krivnja je pala na Miškana Anđelića, zvanog Delkan, i na Ivu Beškera Petrova. Miškan je osuđen na 18 mjeseci zatvora, te da Amurinovoj ženi isplati 100 dukata, dok je Ivo dobio 8 mjeseci zatvora i obvezu da Amurinovoj ženi dadne kravu. Dukati su isplaćeni, a Beškerova žena nije dala kravu zbog svoje djece.[1]


U Rami je bilo tuča i za druge stvari, upotrebljavali su se noževi, kolje, a pred rat i pištolji, ali nikad nije bilo nekih težih zavada, pogotovo nije bilo naglašenih međuvjerskih sukoba između muslimana i katolika. Znalo je biti nepovjerenja i antagonizma kao ostatka duge turske vladavine, kad su muslimani uživali privilegije, dok su kršćani bili građani drugog reda. Tada su muslimani nazivani i smatrani "Turcima". Ipak je uvijek bilo razboritih ljudi. Postojali su prijateljski, dobrosusjedski i kumski odnosi između katolika i muslimana. Posebno se gajilo tzv. šišano kumstvo: kako musliman nije mogao biti kum na krštenju katoličkog djeteta, onda bi on prvi put ošišao dijete, čime je stvarano svojevrsno kumstvo, do kojega se mnogo držalo. "Zamjena duša" između katolika i muslimana o kojoj govori Araličin roman Duše robova, nije bez osnove u povijesti među­ljudskih odnosa u ovim krajevima. U Rami nije bilo Srba u znatnoj mjeri, osim ponekog službenika, lugara i slično. Tek na putu prema Kupresu i Duv­nu nalazila su se pravoslavna sela kupreškog kotara Vukovsko, Rilić i Ravno. Najbliže Rami nalazi se i jedno katoličko selo, Zvirnjača, nasta­njeno stanovnicima koji po svemu spadaju među Duvnjake i Kuprešake, a imaju i istu nošnju i običaje. Zvirnjača je udaljena od Šćita 25 km. Danas ima svoju filijalnu crkvicu i spada u župu Rumboke. Između Zvirnjačana i Vukovljana vladali su prijateljski odnosi, ali je znalo doći i do sukoba, ne na nacionalnoj ili vjerskoj liniji, nego opet zbog ispaše.

Sukob Zahumljana s Vukovljanima

 

 


Zahum je planinsko naselje sela Rumboka i u njemu se stanovalo u ljetnom razdoblju, dok bi stoka bila na paši. Kad bi zahladilo, "sprtljavalo se u polje" jer je preko zime bilo teško stanovati u planini; bilo je odveć hladno, znao je napadati visok snijeg, a hladnoća zamrznuti putove te otežati vađenje vode iz bunara.

Većina ramskih sela ima svoju planinu i svoje stanove u planini, gdje se stanuje dotle dok stoka može pasti. Kako je Zahum najisturenije ramsko naselje prema kupreškom kraju, to su Rumbočani često dolazili u dodir s pravoslavnim selima Vukovskom, Ravnom i Rilićem. Stvarana su prijateljstva i poznanstva, ali dolazilo je i do sukoba.

Kad su u uskrsno doba 1934. godine Borići, Srbi naseljeni na pola puta između Zahuma i Zvirnjače, odnosno Vukovska, zagradili pašnjake na kojima je dotada pasla i rumbočka stoka, došlo je do trzavica. Zahumljani su potjerali svoja goveda na zabranjeni pašnjak, a Vukovljani su zapucali na njih iz zasjede te ranili trojicu ljudi. Nakon toga Vukovljani su se na livadi Jastrebac sakrili u naviljke sijena, dočekali trojicu Nikolića i isprebijali ih, misleći da su to drugi Nikolići, zvani Šarčevići, s kojima su se svađali zbog pašnjaka. Kad su vidjeli da su napali nevine ljude, pustili su ih. Tako su se susjedna sela različite vjere i nacionalnosti često sukobljavala, ali - to treba dobro naglasiti - zbog pašnjaka, a ne zbog nečega drugoga. Tek će se poslije to izroditi u nešto drugo i tragičnije.

 

Početak rata

 

 

Rama je razmjerno mirno dočekala dolazak nove države, Nezavisne Države Hrvatske. Kao i svi Hrvati radosno su dočekali uspostavu "svoje" države. Nisu se ustezali ići u hrvatsku vojsku, jer su mislili da će tako zaštititi i svoja ognjišta, ako dođe do kakvih nevolja.          

U Rami su živjeli Hrvati i muslimani. Srbi su činili neznatnu manjinu, nekoliko činovnika i obitelji Žarkovića i Vasića. U Prozoru su bile dvije židovske obitelji. Srećom, prilikom uspostave nove vlasti ni jednom se Srbinu nije ništa dogodilo. Ljudi su ih znali čuvati.

Kad je proglašena NDH, uspostavila se "hrvatska straža", skupina dobrovoljaca koja je razoružavala vojnike što su se vraćali kući s oružjem. Tada je na proslapskoj ćupriji postavljena straža koja je preko mosta puštala samo one povratnike iz vojske koji bi odložili oružje.

 

Vojske dolaze u Ramu

 

 


Njemačke jedinice prošle su kroz Prozor iza Uskrsa 1941. godine idući prema Grčkoj. U jednom njemačkom kamionu nalazio se mobilizirani njemački bogoslov koji je prepoznao šćitskog kapelana fra Valerija Jurića jer su zajedno studirali u Dresdenu. Fra Valerije ga je pozvao nakratko u samostan. Bio je to prvi njemački vojnik koji je došao na Šćit.

Inače su Nijemci svojom tehnikom i disciplinom ostavili snažan utisak na ramski svijet. Stariji ljudi prepoznali su u njima ratnike iz Prvog svjetskog rata, s kojima su se i sami borili. Sad su bili uvjereni da će Nijemci dobiti rat. Uzalud je fra Vitomir Jeličić, profesor u Rimu koji je nakratko svratio na Šćit, uvjeravao ramski svijet da će Hitler izgubiti rat, ali u to nitko nije mogao vjerovati. Ramljaci, kao i većina hrvatskoga svijeta, nisu sumnjali u njemačku pobjedu.

Talijani nisu impresionirali Ramljake. Kad su sredinom listopada 1941. došli u Prozor, pokušali su se nametnuti. Iako su svirali na mladoj misi fra Franje Žilića 14. prosinca 1941. godine, svijet na njih nije gledao sa simpatijom. Saznanje da su nam okupirali ne samo Dalmaciju nego i dijelove Bosne, izazvalo je prezir prema njima od samog početka. Takvog prezira prema Nijemcima nije bilo.

Hrvatsku vlast u Prozoru predstavljali su oružnici i tzv. narodna zaštita, slabo organizirana skupina ljudi s puškama. Strah je vrlo rano počeo zahvaćati ljude, jer su se uz Neretvu počeli javljati "komiti", koji su kasnije nazivani "četnici i komunisti", budući da su se jedno vrijeme držali zajedno na Boračkom jezeru iznad Konjica. Tek naknadno se za komuniste uvriježio naziv partizani, ali oni nisu budili povjerenje kod naroda jer ih je pratio zao glas svih zločina počinjenih ne samo u Rusiji nego i u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata. K tome ih je bio glas bezboštva i nevjere, pa u Rami nisu mogli naići na simpatije.

U proljeće 1941. godine za gvardijana na Šćit došao je fra Julijan Jurković, dotada župnik u Nišu. Odmah se prihvatio poslova oko uvođenja vode u samostan, dok je kapelan fra Viktor Slišković počeo formirati kartoteku župljana (Stanje duša), kako bi se lakše snalazilo u izdavanju dokumenata koji su se sve više tražili za razne potrebe. Fra Viktor je počeo uređivati i samostansku knjižnicu.

Život se odvijao kao u miru, ali vijesti o nemirima sve su više uznemiravale narod.

 

Nova čarkanja s Vukovljanima

 

 


U proljeće 1941. godine neki Vukovljani zapalili su staju Franje Džolana na Zahumu i u njoj je izgorjelo 55 ovaca. Domaćin nikad nije dolazio u sukob s Vukovljanima. Naprotiv, bio je miroljubiv i razborito se ponašao prema svima. Kad su kupreški oružnici nakon tri dana dotjerali s Vukovska Koviljka Đurića, tamošnjeg kneza, Stojana Lugonjića i Kostu Kalajdžića, osumnjičene za paljevinu, Franjin sin nije htio uzeti njihovu stoku kao nadoknadu za učinjenu štetu, smatrajući da ovi ljudi nisu zapalili njegovu staju jer s njima nikad nije dolazio u sukob. Ljudi su pušteni kućama i ostali su živi do iza rata.

Saznavši za prepirke nekih Rumbočana sa stanovnicima pravoslavnih sela, ondašnji gvardijan fra Anto Perković to je javno osudio na pučkoj misi i upozorio župljane da se kršćanski ponašaju prema susjedima jer ima dovoljno trave na planini i za jedne i za druge. Koliko se sjeća Nikola Džolan, fra Anto je, između ostaloga, govorio:

- Braćo, čujem da gonite njihove ovce i da se svađate oko ispaše. Ne zaboravite da ste braća i komšije. Nemojte tako postupati.

Nato se jedan Rumbočak usprotivio iz klupe:

- Pusti ih ti u svoje bašče a mi im ne damo na svoje livade!

Gvardijan je izgrdio drznika koji mu se javno suprotstavlja u crkvi. Kušao ga je izbaciti iz crkve, ali nije uspio.

Kad je talijanska vojska u ožujku 1942. godine zapalila selo Ravno, ne­ki su Zahumljani, a i seljani drugih sela, doprli s oružjem do Borića staja, na putu prema Vukovsku, i dotjerali 300 do 400 glava sitne stoke te je di­jelili po Rami kao naknadu onima kojima su Srbi nanijeli štetu. Ovo je bio povod za zaoštravanje odnosa između srpskog i hrvatskog stanovništva.

Izvještaj oružničke postaje u Prozoru tvrdi da je dio otete stoke predan "Franjevačkom samostanu u Šćitu, na pohranu, kao ratni plijen do dalje odredbe". U tom izvještaju stoji da se to odigralo 25. ožujka.[2] Koliko je vjerodostojan ovaj izvještaj i je li bilo moguće da fratri prihvate tuđu, otetu stoku? Pitao sam one koji su tada bili na Šćitu i nitko se ne sjeća da je do samostana dogonjena bilo kakva stoka.

 

Prve pogibije Ramljaka

 

 


Pripadnici narodne zaštite sa Zahuma čuvali su oružje u kući zvanoj vojarna u Brajinovu Docu. Držali su i straže, bojeći se napada s Vukovska, ali sve je to neozbiljno shvaćeno. Kad su Zahumljani na Duhove 25. svibnja 1942. godine otišli na tradicionalni proljetni sajam u Prozor, Vu­ko­v­ljani i njihovi pomoćnici zorom su napali Konjdolac i Zahum, tražeći da se stražari predaju i da im izruče sve oružje. Nastalo je puškaranje pa je na Zahumu poginulo pet ljudi; Jozo Paponja, Jozo Brkić, Šimun Niko­lić, Ivan Šarčević - Sandal i Božo Ivić, dok je Matan Ivić umro u mostar­skoj bolnici od posljedica ranjavanja. U Čeprljačama su poginula dvojica s Orašca: Anto Lovrić - Čuljkušić i Mato Brkić. Vukovljani su odveli pe­to­ri­cu: Nikolu Beškera, Ivana Džolana, Peru Kovačevića, Miška Franjića - Pulića i Matka Ostojića i pobili ih u Omaru kod Rilića. Bili su pus­t­ili star­ca Matka Ostojića, ali su na Latifićevu primjedbu da bi on mogao is­pri­čati što se dogodilo s ostalima pošli za njim i ubili ga na putu. Tom pri­go­dom bio je zarobljen i Nikola Džolan, sin Franjin. Bio je i ra­njen. Pre­poz­nali su ga oni isti ljudi za koje je on godinu dana ranije svje­do­čio da nisu zapalili njegovu staju, pa su oni sada jamčili za njega i on je pušten, dok su svi ostali zarobljenici stradali. Tom zgodom bio je zarob­ljen i Ivan Radić kojega je prepoznao jedan Vukovljak i upitao svoje suseljane:

- Što će ovaj čovjek ovdje? Njega treba pustiti, ja za njega garantiram.

Tako je Ivan ostao živ, dok su ostali stradali. Ivana je spasila i činjenica što su mu partizani odveli dva vola iz jarma dok je orao na svojoj njivi Rat na Zahumu. Jedan Vukovljak je izjavio da je on dragovoljno dao volove partizanima.

Danas se zna da su Zahum napali partizani, članovi bataljuna "Vojin Zirojević". U napadu su "učestvovali svi prozorski partizani", kojih tridesetak naoružanih ljudi. Tada je u Prozoru već bio formiran Narodnooslobodilački odbor.[3] Komunisti su iskoristili animoznost srpskog stanovništva prema Zahumu te su tako došli do oružja. Ubojstva su pripisali Srbima.

U rano proljeće 1942. godine dočekani su u Mekovcu na Ljubuši Mato i Franjo Sivrić. Ubijeni su i bačeni u škripinu. Dana 24. lipnja 1942. došao je Duvanjsko­‑ravanjski odred na Tribiševo i Zlopolje te iz Zlopolja odveo Milu Raspudića, Mijata Brkića, Grgu Šaravanju, Živka Karačića, Stanka Kikaša i Pavu Šimunovića. Pobijeni su u selu Svitlice kod Vukovska. Kod svoje kuće na Mrkodolu zaklani su Franjo Miletić i Ivan Ćorić.

Iz Zvirnjače su tijekom rata odvedeni u Ravno i ubijeni sljedeći ljudi: Petar Dodig, Juro Gašpar, Blaž Mišin Jonjić, Petar Jonjić, Peronja Karlić, Andrija Keškić, Jure Lovrić i Božo Tovilo. U Zvirnjači su Ravnjani ubili Miška Jonjića i Matišu Keškića.


Nakon prvih pogibija ljudi su počeli ozbiljno shvaćati opasnost, ali još uvijek nisu ništa poduzimali da se zaštite. Očekivali su da će ih zaštititi država.

 

Opasnost se približava

 

 

Po Rami su se vrzmale razne skupine naoružanih ljudi koji su radili što su htjeli. Stradalo je već mnogo nevinih ljudi. Koncem svibnja 1942. godine Prozor je napustila talijanska posada, a na njezino mjesto došla je jedna ustaška satnija "željezničke vojnice". Smatralo se da je time Prozor osiguran od upada naoružanih skupina. Sela su imala svoje straže koje su bile slabo naoružane, a i s ono malo oružja ljudi nisu znali rukovati kako treba, jer su došli od motike i kose. Zahumljani su imali najviše oružja, ali im je ono oteto a ljudi su pobijeni. To je ulijevalo strah u ljude i oni su tražili oružje da se zaštite, ali njega je bilo vrlo malo. Na Tomino polje slijetali su nekoliko puta avioni s oružjem i strjeljivom. Od toga nije bilo velike koristi. Fra Kazimir Ivić primjećuje kako je one koji su dolazili avionima "više privlačila ramska rakija nego obrana Rame".[4]

U Prozor je stigla još jedna ustaška satnija mladih i neiskusnih momaka. Tako se smatralo da je ovo mjesto osigurano, ali sela su i dalje ostala nezaštićena. Gvardijanu su neprestano stizale prijetnje oružanih skupina koje su poručivale da će doći oplijeniti samostan i pobiti fratre. To je bio razlog da se gvardijan obrati na sve strane i traži pomoć, jer su ljudi od njega to najviše i očekivali. Ostalima nisu toliko vjerovali.

Gvardijan zajedno s ostalim fratrima još nije shvaćao svu težinu situacije, a i da je shvaćao malo bi razumijevanja našao. Tražio je zaštitu od naoružanih skupina koje su se pojavljivale. Talijanska i hrvatska vojska zadržavale su se uglavnom u Prozoru. Trebalo je nekako zaštiti i Šćit, pogotovu jer su neprestano stizale prijetnje. Vlasti iz Prozora uspostavile su na Šćitu oružničku postaju, ali to je bilo odveć malo. Zato je kao pojačanje oružnicima poslan jedan roj ustaša iz Prozora od dvanaest momaka. Oružnici, ustaše i nevješti pripadnici seoskih straža nisu ulijevali narodu povjerenje da će biti zaštićen od naoružanih skupina i odmetnika, među kojima su partizani bili najbolje naoružani i najorganiziraniji. Ni dolazak još jednog roja ustaša iz Prozora nije mnogo izmijenio sigurnosnu situaciju. Ni sami ustaše nisu bili sigurni u svoje snage pa su se nadali da će postavljanjem strojnice na toranj ispod zvona bolje štititi i sebe i Šćit. Na savjet jednog njihova suborca muslimana kod strojnice su neprestano dežurali nišandžija i njegov pomoćnik.

 


Dolazak partizana

 

 

U pokretu prema Krajini krenulo je 500 partizana iz Crne Gore. Došavši do željezničke pruge, onesposobili su prugu od Bradine do Rame i zauzeli sva mjesta osim Konjica i Rame. Govorilo se kako ih ima 5.200, kako su Talijanima oteli oružje i kako su dobro opremljeni. Kad su partizani razbili obranu Ostrošca i krenuli prema Podhumu, fra Mladen Lucić, tada župnik u toj župi, pobjegao je prema Prozoru gdje je razgovarao s prozorskim župnikom vlč. Petrom Perićem i zapovjednikom ustaša Markovićem - Lisicom. Priopćio im je podatke o partizanskom napadu i njihovoj organiziranosti i snazi. Upozorio je zapovjednika da s 300 neiskusnih mladića neće moći zaustaviti veći broj dobro naoružanih i u ratu već iskusnih partizana. Prozorski župnik i zapovjednik otišli su sutradan na Šćit, noseći Mladenovu poruku gvardijanu da skloni časne sestre sa Šćita, a da bi dobro bilo da se i fratri sklone jer je vrlo vjerojatno da će partizani napasti i Šćit. Prozorski se župnik nakon toga povukao preko Gornjeg Vakufa jer se bojao partizanskih prijetnja koje su oni slali župnicima iz Solakove Kule i Prozora. Fratri su ostali na Šćitu s nekoliko đaka, a časne su sestre na vrijeme poslali u Mostar.

 

Pad Prozora

 

 

U ponedjeljak, 13. srpnja 1942. I. i III. proleterska brigada napadaju Prozor. Mladi i neiskusni branitelji očajnički se brane. Uz napade izvan grada stradavaju i od partizanskih simpatizera u gradu. Prolazeći dva dana prije napada kroz Prozor, gledao sam mladiće u ustaškim odorama i ponio sam dojam da su oni vrlo mladi. Više su nalikovali na momčiće, nego na odrasle momke i prekaljene borce. Pjevali su idući u stroju. Kasnije se konstatiralo da su bili slabo naoružani i, što je neobično važno, nedostajalo im je ratnog iskustva. Palo je preko stotinu branitelja i partizani su rano poslije podne osvojili Prozor te počeli čišćenje nepodobnih stanovnika.

 

... i borba za Šćit

 

 


Istog dana 13. srpnja partizani rano ujutro napadaju Šćit. Podaci govo­re kako je Šćit napao III. kragujevački bataljun I. proleterske brigade. Pre­ma istim podacima na Šćitu su bila "54 naoružana neprijatelja: 13 oružni­ka, 27 ustaša i 14 ustaških milicionera".[5] Velik dio policije i oružnika se razbježao ili je bio zarobljen, a ostatak branitelja povukao se u čvrstu samostansku zgradu, nadajući se da će se u njoj moći zaštiti. Ispočetka su dobro odolijevali navali. Otvori za skele na zidu pod krovom služili su im kao puškarnice, a štitila ih je i zbrojovka na zvoniku. Ubrzo su bili opko­lje­ni i vidjeli su mnoge partizane kako jurišaju na njih i zahtijevaju da se predaju naglašavajući pritom kako će sve "ustaše pobiti". To je branitelje uvjerilo kako se ne smiju predati, nego se radije časno boriti do zadnjega.

Kao dječak gledao sam iz jaklićke strane kako se pored samostana stvaraju oblačići od bačenih partizanskih bombi. Narod je zbunjeno gledao prema crkvi ne znajući kamo će, u selu nismo smjeli ostati, u šumu se nismo usuđivali, jer šuma je boravište naših napadača koje smo tada zvali šumljacima. U to se pokazao dim iznad crkve i začuo se jauk žena:

- Grdna rano, izgori naša crkva!


Dim je bivao sve vidljiviji. Partizani su se, naime, probili iz gaja kroz grmlje kraj puta što iz Proslapa vodi na Šćit i prolazi ispod crkve i samostana. Upali su u zgradu koja je tada bila u sastavu crkve a u kojoj se nalazio stan časnih sestara, knjižnica s muzejom i sakristija. Zapalivši taj dio koji je lako planuo, postigli su to da se oganj ubrzo dočepa crkve. Za očekivati je bilo da će ubrzo izgorjeti i samostan i svi oni koji su bili opkoljeni u njemu.

U opkoljenom samostanu

 

 

Kako su se osjećali oni što su bili opkoljeni u samostanu, možemo vidjeti iz opisa što ga je ostavio pokojni fra Ivo Krešo, tada đak, koji se sa seminarcima Ilijom Cvitanovićem, Stipicom Džolanom, Jurom Karačom i Mijom Filipovićem našao u samostanu sa svećenicima i braniteljima Šćita. S njima se našla i djevojčica Pera Faletar koja je došla izvijestiti da su joj otjerali braću. Fra Ivo piše kako je njih đake probudio vikar fra Vlado Ključević, čudeći se kako ne čuju pucnjavu partizana kad su im i vrata na sobi probijena metkom. Sišavši u prizemlje, vidjeli su kako se sa svih strana približavaju ljudi koji pucaju na samostan i viču "juriš". Đaci su pobjegli na tavan i sakrili se iza zida. Branitelji su zauzeli prozore i otvore u zidu na tavanu, uzvraćajući paljbom iz pušaka. Fra Ivo pripovijeda:


"Nakon nekoliko juriša, oko 10 sati ugledao se dim iz crkve i to onog dijela koji se nalazio do sakristije - knjižnice i stana časnih sestara. Vatra je brzo zahvatila limeni krov crkve. Lim je priječio da ne bukne plamen i zahvati krov samostana udaljen samo dva metra. Dizao se golemi stup dima šireći se na sve strane, a posebno prema tornju koji je služio kao odvod dima. Vatra je zahvatila i drvene stepenice tornja, dizala se prema onima što su pucali iz strojnice. Kad je vatra došla do njih, zazvonili su malim zvonom na mrtvački način nakon čega se čula eksplozija metaka i bombi i čulo se kako se ruše zvona koja su pala u užarenu masu. Kad je izgorjela krovna konstrukcija krov se stropoštao u lađe crkve, odakle je buknuo oganj kao iz krečane.

Borba je trajala, noć se spuštala. Bili smo izgubljeni, pogotovo kad su oko pet sati poslije podne bacači počeli pogađati samostanski krov. Sve do tada nadali smo se pomoći, a tada su vojnici prepoznali svoj zarobljeni bacač mina i izgubili svaku nadu da će im stići pomoć. Bacač je razorio dio kućnog krova. Partizani su jurišali, ali su ih branitelji odbijali i tako smo dočekali noć. Vjerovali smo da nam je zadnja u životu.

Oko osam sati noću na Šćitu se čula sirena kamiona. Svi su pomislili da je ipak stigla pomoć i da smo spašeni. Neopisivo veselje zavladalo je među braniteljima. Malo iza toga prema samostanu su se uputili vojnici u koloni vičući:

- Otvorite, braćo ustaše, pa kad se razdani da rastjeramo ovu bandu!

Na pitanje tko su, pridošlice su odgovorile da su ustaše i da su došli u pomoć, ali na pitanje tko im je zapovjednik, nisu znali odgvoriti. Na njih je otvorena paljba. Nastala je zaglušujuća pucnjava s obje strane, a k tome su branioci iz samostana zasuli pridošlice ručnim bombama spriječivši im tako ulazak u zgradu. Tu je palo sigurno dosta žrtava. Napadači su se povukli na Šćit i pozivali su na predaju:

- Prozor je pao. Bugojno opkoljeno. Nemate načina da se održite. Jedino predaja dolazi u obzir.

Ovi pozivi su se često ponavljali, a branioci su na njih odgovarali plotunima na 'telale'. Nakon toga su partizani u dva navrata jurišali sa svih strana, ali su uvijek odbijeni.

Nastalo je zatišje. Prošlo je pola noći. Branioci su vidjeli da se nalaze u bezizlaznom položaju pa su odlučili probiti se. Postojala je vjerojatnost da barem netko preživi, jer ako se predaju, nitko neće ostati živ. Govorili su da je ipak časnije pasti boreći se nego se predati.


Nešto poslije dva sata iza ponoći partizani su opet pukušali ući u zgradu na juriš pa kad nisu uspjeli, začulo se sazviždavanje iz čega smo zaključili da se radi o grupiranju za opći, konačni juriš pa smo zaključili da tada treba pokušati napraviti proboj. Kad smo se skupili u sobu do blagovaonice, dvije su strojnice od česme i bivše sakristije pucale unakrsnom vatrom pa se nismo mogli približiti prozorima. Najedamput je nastala utiha i mi smo mislili da se partizani šuljaju prema zgradi. Odlučili smo iskakati. Jedan je ustaša iskočio kroz prozor i nestao u tamnoj noći a da nitko nije ni metka opalio. Zatim su počeli skakati i ostali i skupljati se kod hladnjaka".

Fra Franjo Žilić, koji je također bio među opkoljenima u samostanu opisuje požar crkve na sličan način: "Sa sakristije je plamen prešao na crkveni krov, jer je zgrada bila u vezi s crkvom. Zapalio se najprije krov zapadne lađe, od njega onaj iznad srednje lađe i konačno onaj s istočne strane. Vatra je zahvatila i toranj".[6]

Krenuli su niz voćnjak preko plotova. Fra Ivo je išao za svojim stricem, lugarom Mijom Krešom, a za njima su išli ostali đaci i drugi. Nitko nije zapucao. Našli su se konačno na Trznu u Rumbocima kod kuće Franje Džolana.

Iz ovih kazivanja jasno je kako oni u samostanu nisu ni slutili da je Prozor pao istog dana poslije podne. Kad je navečer stvarno došao kamion, obradovali su se pomoći, ali su u kamionu bili partizani koji su ih htjeli prevariti. Sutra su branitelji zorom pobjegli kroz prozor, spustili se niz voćnjak i došli nesmetano na rumbočku i jaklićku planinu iako je Rama bila puna partizana, te pred česmom kraj samostana čekala napeta teška strojnica.


Komandant I. proleterske brigade Koča Popović navodi u svomu Dnevniku mjesta i datume kretanja svoje jedinice. Tako je zapisao da je stigao u Podhum 10. srpnja 1942. u podne, a 11. srpnja po noći u Solakovu Kulu, 12. iza podne u Gračanicu. "13. VII. prije zore napadamo Šćit, borba čitav dan i noć. 14. VII. u zoru osvojen samostan". U samostanu je ostao do noći 16. srpnja i ujutro 17. srpnja stigao je pred Gornji Vakuf.[7]

Sudbina fra Julijana Jurkovića

 

 

Prema tvrdnji pobjednika, u Prozoru i na Šćitu partizani su imali "ukupno deset mrtvih" a hrvatska vojska "blizu 180 mrtvih i veliki broj ranjenih, te preko 40 zarobljenih".[8]

Dan prije povlačenja opkoljenih u samostanu, izišao je iz samostana gvardijan fra Julijan Jurković. Partizani su ga uhvatili na Rosuljama. Fra Kazimir Ivić piše: "Pričalo se samo za Jurkovića da ga je neki Kopčićak primijetio i prokazao".[9] Namik Čehić veli da je "prilikom hapšenja u fratarskom gaju još uvijek imao pušku u ruci".[10] Ubili su ga pod misterioznim okolnostima, a za grob mu se nikad nije saznalo.


Fra Julijan je rođen 8. listopada 1899. godine u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Za svećenika je zaređen 1923. Bosna Srebrena iz 1942. godine donosi njegov nekrolog gdje, između ostaloga, stoji: "Svojim lijepim taktom sve je sebi privlačio, pa su ga i neprijatelji poštovali". I dalje: "Prema izjavi samih partizana, pokopan je na Međugorju, jednoj uvali na cesti koja vodi sa Šćita u Prozor, kojih 3B4 km daleko od samostana".[11] Ovo je vjerojatno pisao fra Vitomir Jeličić, jer je on bio urednik Bosne Srebrene, ali taj grob nikad nije pronađen.

U samostanu je ostao jedan ranjeni ustaša i kapelan fra Viktor Slišković koji je bio slab na nogama te se nije usudio bježati. On je ostao na Šćitu, slavio misu na groblju u Ripcima, dijelio sakramente i sklonio matice koje su bile potrebne za tekuće poslove u kuću Franje Tomića na Šćitu. Kad su četnici nakon tri mjeseca zapalili Šćit, izgorjele su i matice.

Partizani su od fra Viktora 14. srpnja 1942. godine dobili izjavu kako se "gvardijan sa ustašama i žandarima dogovorio o planu odbrane samo­sta­na", kako je pred njim "bilo govora o zaposedanju tornja, ali donošenju ko­nač­ne odluke nisam prisustvovao", te dodaje kako je upozorio gvardijana da to nije pametno. U zapisniku se tvrdi da se "vojnici nisu mogli rasporediti u zvoniku bez znanja gvardijana", jer su dva dana prije napada gvardijan, ustaše i žandari odlučili "da se zaposednu tavan i tremovi, kako bi se mogla dati uspešna odbrana prema Šćitu". I na zvonik su se smjestili "dve do tri noći pre dolaska partizana", gdje su bili "dva ustaše i dva do tri žandarma, a u samostanu deset do petnaest što žandara što ustaša".[12]

Zapisnik o fra Viktorovu saslušanju sastavljen je tako da se sva krivnja za paljenje crkve svali na gvardijana koji je "dopustio" vojnicima i "žandarmima" staviti mitraljez na toranj, a bila su zapravo samo dvojica ustaša s jednom zbrojovkom - strojnicom od dvadeset metaka. Trebalo je nekako naći razloge zašto je zapaljena crkva i krivnju prebaciti na uhvaćenog i već mrtvog gvardijana.

Teško je danas reći je li cilj partizana bio paljenje crkve. Politički im to nije išlo u prilog, što su kasnije mnogi priznali, ali su neprestano okrivljivali gvardijana.


Koliko je gvardijan kriv? Je li se mogao oduprijeti zahtjevima vojnika?[13] Je li gvardijan znao kakva vojska i s kakvim namjerama dolazi? Ne smijemo smetnuti s uma sve ono što se znalo o komunističkim zločinima u Rusiji i Španjolskoj, gdje su rušili crkve, ubijali svećenike, silovali časne sestre. Konačno, što je mogao učiniti u onakvoj situaciji? Sama činjenica što je gvardijan iskočio iz samostana onda kad je bilo najopasnije te lutao ne tražeći skloništa kod svojih vjernika, govori o njegovoj duševnoj pometenosti. Ono što je doživio bilo je za njega odveć veliki udarac a da bi mogao ostati i mirno čekati u zatvorenoj kući. Nije li se i on našao u sličnom položaju kao i fra Stjepan Matić tristo godina prije njega kad je vidio da ne može spriječiti katastrofu crkve, samostana, svećenika, đaka, boraca i cijele Rame? Odveć je to velik pritisak na dušu samo jednoga čovjeka.

Ako su partizani požurili da naprave zapisnik s fra Viktorom Sliškovi­ćem u kojemu se gvardijanu svaljuje na dušu "mitraljez na tornju", zašto nisu napravili zapisnik o fra Juilijanovu saslušanju. Ili im se, možda, žurilo da ga što prije smaknu?

Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko­‑demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji. Crnogorski i srbijanski komunisti smatrali su, dakle, da treba ukloniti sve oficire, popove i činovnike. Tako su likvidirali i neke svoje stare članove partije, pa zašto ne i ovog fratra.

 

Kulturna tragedija

 

 


U petom požaru kroz svoju povijest stradala je ramska crkva, a s njom sakristija i knjižnica. Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine, slika "Sv. Ignacije izgoni đavle" iz Rubensove škole i druge vrijedne slike. Crkveno ruho je odneseno ili spaljeno. Propa­lo je desetak kaleža od kojih su dva bila filigranski radovi majstora Tome­ti­no­vića iz Jajca, a dva od fojničkih majstora Ostojića, kao i tri krasne pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, ma­tice pisane od 1781. godine bosančicom i latinicom, za koje je jedan mi­nis­tar­ski izaslanik govorio fra Kazimiru Iviću da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.[14] U knjižnici je stradao arhiv, numizmatika i - što je posebno važno - zabilješke dvojice Vladića koje su sadržavale po­datke o Rami i Bosni skupljane po svijetu, posebno u Rimu gdje su oboji­ca službovala, neke prijepise iz Arhiva apostolskih vikara u Bosni, a taj arhiv je također uništen tako da sad podataka više nigdje i nema. O mate­ri­jalnim gubicima, odvedenoj stoci, odvezenom žitu i svemu što je bilo po­t­rebno za život, o uništenom samostanskom namještaju, potpunom pus­to­­še­nju svega što je u njemu bilo, da se i ne govori. Rad i trud stoljeća pla­­nuo je kao žrtva na oltaru borbe za nešto što ovaj svijet nikad nije želio.

Ako je bilo govora o "prvom oslobođenju" Rame, onda je to bila straš­na ironija o spaljenoj crkvi, uništenom kulturnom blagu i, što je najteže, stradalim ljudima. Htjeli su lišiti Ramu ne samo njezinih značajnih ljudi nego i njezine prošlosti.

 

Kako su Ramljaci prihvatili partizane?

 

 

Partizani su se ramskom svijetu pokušali predstaviti kao oslobodioci i kao narodna vojska, ali Ramljak u partizanu nikad nije gledao vojnika, pogotovo ne onog narodnoga i svoga, jer mu je on pomutio miran tijek života, zapalio mu crkvu, pobio svećenike, pobio branitelje i odmah počeo nametati "porez za vojsku" koji je uzimao preko odbornika, domaćih ljudi, koje su pokušali uključiti u tzv. Narodnooslobodilačke odbore.

Uzalud su partizani tvrdili kako im je žao što su zapalili crkvu, dokazujući da su to morali učiniti, jer ih je na to prisilio "mitraljez s tornja". Uzalud su govorili kako su morali ubiti gvardijana jer je "pucao na proletere i kad je uhvaćen, još uvijek je držao pušku u ruci".[15] Upravo ta činjenica što je još uvijek držao pušku u ruci, ako je držao, govori koliko je bio nepriseban i koliko je slabo shvaćao situaciju. Da je imao neki skovani plan, mogao je uteći s ostalima!

Partizani zato nikad nisu bili prihvaćeni u Rami, u svoje redove nisu mogli privući gotovo ni jednoga Hrvata katolika iz Gornje Rame. U popisu "boraca oslobodilačkog rata i revolucije (1941B1942)" koji donosi N. Čehić, među 170 ramskih partizana samo ih je sedam Hrvata, a s područja šćitske općine samo jedan - Jure Milas.[16] Ako se uzme u obzir činjenica da se Mate Meštrović, kojega su kći Dobrila i sin Milenko kao partizani poginuli vrlo rano, već za vrijeme rata a posebno iza rata, distancirao od pokreta, onda se vidi kako je ramski hrvatski svijet prihvatio partizane.

Svećenik Đorđe Kalezić, vojni referent V. partizanske crnogorske NOU brigade, izvještava 10. listopada 1942. Vrhovni štab:


"Na katoličku malu i veliku Gospojinu, na katoličkom groblju kod Šćita, gdje je iskupljeno 1.000B2.000 duša uzeo sam učešća u nezvaničnom konferisanju sa narodom, objašnjavajući cilj naše borbe". On nadalje piše: "Narod je oduševljen našom borbom i našim stavom o narodno-oslobodilačkoj borbi, ali jedino pravoslavni su velikosrpski nastrojeni i ne bi se protivili tamanjenju katolika i muslimana, samo da ostanu pravoslavni kao vladajući." On ipak konstatira: "Skoro pola katoličkog svijeta na nas gleda sa nepovjerenjem".[17] Ovaj čovjek je ipak morao priznati da "pola" Ramljaka gleda na partizane s nepovjerenjem.

Partizani su u Rami ostali omraženi ne samo tijekom rata nego još više poslije rata, kad su prvoborci, a još više oni koji su im se kasnije priključili, progonili ramski svijet, trpali ga u zatvore i zlostavljali na sve načine. Dugo iza rata govorilo se o Rami kao "ustaškom kraju" kojemu ne samo da se nije ništa pomagalo, nego ga se nastojalo uništiti i konačno - potopiti.

 

Što je bilo s fra Viktorom Sliškovićem?

 

 

Spaljena crkva stršila je kao strašna opomena jednog nerazumnog čina. Narod je nakon svega bio potišten, izgubljen i smeten. Za njega je to bio pretežak udarac. Nepozvani "oslobodioci" ulijevali su strah i nepovjerenje kod naroda koji se osjećao nezaštićen i prepušten samom sebi. Ljudi sposobni za vojsku nastojali su se sakriti da ne bi bili odvedeni. Ubojstvo gvardijana i odlazak ostalih svećenika kao da je ostavio narod bez glave i bez nade. Fra Viktor Slišković morao je ostati u samostanu jer nije mogao bježati, ali se i on morao preseliti u kuću Franje Tomića - Zupca jer su samostan okupirali partizani. Sa sobom je ponio novije matice i ostale spise koji su bili potrebni za normalno pastoriziranje župe. Slavio bi misu nedjeljom na groblju u Ripcima, ispovijedao, krštavao, tješio svijet, ali ne za dugo. Partizani su i njega likvidirali pod izlikom da je rovario protiv narodne vlasti. Kako piše Bosna Srebrena, on je "umro tragičnom smrću u Prozoru dne 16. rujna".[18]


Fra Viktor je rođen u Polju, župa Dolac, 26. lipnja 1896. godine. Os­nov­nu školu svršio je kod časnih sestara u Docu, gimnaziju u Visokom, te­olo­gi­ju u Sarajevu te upisao filozofiju u Zagrebu. Vršio je razne službe u redu (kapelan, vikar, župnik, nastavnik u gimnaziji i gvardijan). U službe­nom franjevačkom glasilu Bosna Srebrena piše: "Ostao je s vjernicima do 29. IX. 1942. i toga dana je i on ubijen. Način ubojstva i mjesto pokopa do danas je nepoznato".[19] U Bosni Srebrenoj broj 3. od iste godine stoji: "Fra Viktor je bio čovjek lijepih sposobnosti, a u službi je bio uvijek revan. Bio je uslužan i susretljiv, odan svom zvanju. U zadnjim godinama oslabio je na nogama. Providnost je htjela da se službom našao u Rami, kad su za nju došli teški dani i kad je tamošnja crkva izgorjela, a ostali svećenici iz­bjeg­li. Ostao je on jedini među narodom, s kojim je proboravio dva mjese­ca. Optužen je, da je spremao ustanak, pa je, već potpuno iznemogao i iscrpljen strijeljan u Prozoru 16. rujna (kako se čini) ove godine".[20]

Fra Viktor je vjerojatno ubijen 29. rujna 1942. godine. Ne zna se način ni mjesto njegove pogibije kao što mu se ne zna ni za grob.

Kad su partizani ušli u samostan, saslušavali su fra Viktora i o tome 14. srpnja 1942. napravili zapisnik. Iz zapisnika se vidi kako su pod svaku cijenu nastojali svaliti svu krvinju za paljenje crkve na dušu pokojnog fra Julijana Jurkovića. Fra Viktor je potpisao izjavu kako se gvardijan angažirao oko nabavke oružja i dolaska žandara i ustaša na Šćit, u samostan i na toranj. U zapisniku se gvardijan povezuje sa zapovjednikom žandara Tadijom Radićem i tvrdi se da je nosio pušku:

"Za vreme borbe gvardijan je hodao gore dole po tremu, verovatno raspoređivao borce prema razvoju situacije. On je obilazio i kontrolisao raspored zajedno s Radićem. U nekoliko navrata vidio sam ga s puškom".

I ova izjava morala je ući u zapisnik:

"O popu Periću, župniku u Prozoru, znam toliko da je bio jedan od glavnih organizatora ustaša". Tako se "dokazalo" kako su svećenici bili krivi za sve, a kako su partizani nevini, pa se kaže:

"Za paljenje crkve smatram da su krivi oni koji su postavili mitraljez na toranj, jer vi sigurno ne biste palili crkvu da nije na tornju bilo vojnika i mitraljeza".

Partizani su se pobrinuli da fra Viktor dadne i ovu izjavu:

"Izjavljujem da su se svi partizani prema meni humano ponašali, kako pri pretresu kuće, tako i pri saslušanju".


Kako su se partizani "humano" ponašali prema fra Viktoru, ubrzo će se pokazati. Optužili su ga za kontrarevoluciju i pogubili. Tvrdili su kako se prijetvorno bio ponudio za prvog predsjednika tzv. Narodnog odbora na Šćitu, ali je ustvari bio u vezi sa žandarskim narednikom Tadijom Radićem. Namik Čehić piše da su partizani konstatirali kako "poznati ustaški orijentisani seljaci sve češće, pojedinačno ili u grupicama, navra­ćaju u samostan na Šćitu, pa je samostan ponovo u centru ustaškog orga­ni­zo­vanja". U taj "centar" uspjela se uvući "obavještajka" Pava Miletić iz Mos­tar­skog bataljuna. Ona je zaigrala "ulogu pokajnice" koja se želi iz "druš­tva bezbožnika" vratiti kući. Tako je družeći se s fra Viktorom, "shva­tila da se nalazi u pravom ustaškom osinjaku i da se na Šćitu kuje ustaška zavjera protiv partizana u kojoj je fra Viktor glavna ličnost". Pava je došla na tajni sastanak jednog građanina iz Prozora i dvojice gornjoramskih seljaka s ustaškim časnikom odnosno oružničkim narednikom Tadijom Radićem, a "sastankom je rukovodio fra Viktor Slišković".[21]

Pava je bila rodom iz Mostara, a poginula je kod Gacka 1943. godine. U Rami se za vrijeme rata pričalo kako je neka partizanka slučajno ubila fra Viktora prijeteći mu pištoljem i okidajući da ga prestraši. U pištolju se našao i jedan metak od kojega je fra Viktor smrtno stradao. Te se priče nisu mogle provjeriti. Naknadno sam saznao od čovjeka koji je tada u partizanskim redovima vršio važnu funkciju da su fra Viktoru sudili Anđelko Tvrtković iz Kreševa i Dimitrije Kovačević, bratić Save Kovače­vića. Kao dječak putovao sam iz Prozora na stanicu Ramu nakon božićnih praznika 1943. godine s pokojnim Milom Tomićem - Zupcom i on nam je pokazivao neku pećinu s one strane Ponira gdje je on, veli, našao fra Viktorovu smrtnu presudu. Mile je poginuo iste godine pa je i to zaboravljeno.

 

Bombardiranje Prozora

 

 

U Rami se stvarala partizanska slobodna teritorija, organizirala se narodna vlast, pokušavala se uključiti Ramljake u novi poredak, čemu je glavni cilj bio opskrba partizana hranom i drugim potrepštinama, uz što je moguće manje odioznosti prema njima. Narod se nekako snalazio u novoj situaciji, iako se nije mirio s njom. Talijani i ustaše pokazivali su da i oni još uvijek računaju na ovaj kraj pa su mu slali - bombardere. Talijanski i hrvatski avioni često su nadlijetali Prozor i bacali na njega bombe, rušeći ono malo još neoštećenih kuća i ubijajući ne samo partizane nego i građane. Tu i tamo čula se daleka pucnjava i narod je govorio kako "idu naši", nadao se slobodi, ali tek su imala doći teža zla.

Partizani nisu samo "upali" u Ramu. Oni su se u njoj zadržali tri mjeseca i neometano vladali prostranim područjem ne samo u Rami nego i u susjednim krajevima. Nisu se osjećali ugroženima jer ih nije imao tko potjerati iz Rame.

Rama je otpisana?

 

 


Hrvatska država nije mogla protjerati partizane, a njezinim saveznicima Ta­li­janima i Nijemcima nije se žurilo. Nijemcima je bilo stalo do neometa­nog prometa željezničkom prugom SarajevoBMostarBJadransko more radi od­vo­za boksita i ostalih ratnih potrepština. Talijani su imali svoju vojnu po­sa­du u Konjicu, a računali su i na povratak u Prozor, odakle su se kon­cem svibnja 1942. godine bili povukli. Konačno su se njemačka, talijanska i hrvatska vojska sporazumjele i odlučile protjerati partizane iz ovih pod­ruč­ja. Određeno je da njemačka i hrvatska vojska zauzmu sjeverne krajeve Liv­no, Duvno, Gornji Vakuf do Jajca, a talijanska vojska krajeve s juga pre­ma Prozoru. Talijani su ovu akciju nazvali "operacija Alfa", te angaži­rali svoju "antikomunističku miliciju" - četnike. Oni su, naime, već uvelike prihva­ćali suradnju četnika u borbama s partizanima, hranili ih i naoruža­vali, davali im novac i opremu. Ni Nijemci se nisu od toga ustezali.

Talijani su četnike za napad na Ramu spremali u dva centra u mostarskom i konjičkom.

 

Četnici iz mostarskog centra

 

 


Za naš prikaz interesantan je spis M. Šotre objavljen još 8. svibnja 1945. godine u Mostaru: "S vjerom u Boga za kralja ... protiv otadžbine", što bi trebale biti "Dokumentovane reportaže o zločinima Mihailovićevih četnika u Hercegovini". U spisu se tvrdi da su četnici vojvode Jevđevića i Baćovića mobilizirani za pohod na Prozor "krajem septembra 1942.", te da su se "početkom oktobra... sakupljali u Mostaru", ali "izvan grada", gdje je održano "savjetovanje" četničkih oficira, a bilo je prisutno i "desetak italijanskih oficira, na čelu sa komandantom italijanske divizije 'Murđe'". Određeno je kako "četnička vojska ima očistiti samo sektor Prozor - Duvno" i brzo se vratiti.[22] Naprotiv, Miloš Minić piše kako je "U okolini Prozora 23. oktobra 1942. zaklano oko 2.000 lica..."[23]

Četnici su krenuli preko "Ravne Gore, padina Čvrsnice i Vrana, prema dolini Rame. Uz svaki bataljun, bilo je nekoliko Italijana, koji su pazili da se četnička vojska pridržava dobijenih naredaba". Nisu smjeli pljačkati ni uznemirivati narod. Međutim, ubrzo se pokazala četnička narav: komandir Rajko Dangubić zaklao je u Sovićima jednog seljaka. Nakon toga je pod zapovjedništvom komandanta Milorada Vidačića pobijeno 35 Sovićana. Na Blidinju je narod, saznavši za četničke zločine, na vrijeme utekao te su stradale samo zgrade - sve je spaljeno. Nadalje Šotra donosi kako su Rumbočani dočekali četnike:

"Selo je bilo iskićeno bijelim zastavama... u znak predaje." Seljani su "nosili veliku bijelu zastavu i veliku jugoslavensku trobojku, koju su na svoju ruku učinili od svoje, hrvatske". Iako je glavar sela ispred 70 okupljenih osoba govorio o lojalnosti ovog mjesta, četnici su "izdvojili neke žene i djevojke, a ostale izveli na jednu ledinu i naredili da se otvori vatra". Navečer su se pijani četnici "smjenjivali na ženama i djevojkama, koje su - naročito radi toga - bili izdvojili". Iako su u Kopčićima dva dana os­ta­vili narod na miru, polazeći treći dan, "ubijali su ljude i žene, starce i djecu". "Samo na jednom mjestu, usred sela, mogao si vidjeti osamnaest seljaka, povezanih u jedan konopac, pobijenih". Poručnik Ivan Janjičić vikao je:

- Ko neće ubijati, klati i silovati, nek zna - moj će mu osmak suditi!

U Varvari su četnici tražili meda i premda su im ga seljaci dali u izobilju, popalili su košnice i kuće, a onda je komandir Krsto Milićević dovukao jednu mladu muslimanku i "silovao je na opšte veselje i uživanje prisutne subraće. Zatim, pošto su se još dvojica četnika, po njegovu odobrenju, zadovoljila na djevojci, naoštrio je svoju kamu i žrtvu zaklao."


Na Borovnici je petogodišnji Ibro promatrao kako mu nevesinjski četnici iz bataljuna Vase Gutića siluju sestru pa onda kolju nju i majku. Tako su četnici divljali po selima, a u Prozor nisu smjeli ni pomoliti glavu jer su ondje došli Talijani. Konačno je u Prozor stigao "glavni zapovjednik "ekspedicije", major Petar Baćović, sa komandantom korpusa koji je operisao - kapetanom Miloradom Popovićem - s nekim visokim fašističkim oficirima".

Autor koji donosi imena i detalje pohoda očito ima dobre informacije od očevidaca i sudionika ovog zločina. Spominje imena i prezimena počinitelja strašnog zločina: vojvode Jevđevića i Baćovića, komandanta Milorada Vidačića, komandira iz Bileće Rajka Dangubića te drugoga komandira Krstu Milićevića; spominje Nevesinjce iz bataljuna Vase Gutića. Tvrdi da je glavni zapovjednik ekspedicije četnika bio major Petar Baćović s komandantom korpusa kapetanom Miloradom Popovićem. Navodi kako je "po povratku u Hercegovinu, vojvoda Jevđević dobio težak ukor od vrhovnog harambaše, od ministra Mihajlovića" 28. listopada 1942. što nije "nastavio dalje" prema Duvnu. Kao da je malo zla počinio. Šotra tvrdi da četnici nisu htjeli iz Prozora krenuti prema Duvnu protiv partizana, nego su na partizanski pozdrav svoga sudruga Peke Milićevića "Smrt fašizmu", odgovorili "Sloboda narodu".[24]

 

Četnici iz konjičkog centra

 

 


U Konjicu se 4. i 5. listopada 1942. godine našlo mnoštvo četnika. Do­vo­ženi su talijanskim kamionima, vrištali su i pjevali. Iz Konjica su došli u Ostrožac 5. listopada i počeli pljačkati. Oficiri su im navečer držali go­vo­re, tvrdeći kako su bili nakanili "poklati u Konjicu 200 muslimana, ali na zagovor dr. Pupovca nisu ni jednoga".[25] Iz Ostrošca su četnici krenuli preko Podhuma na Solokovu Kulu, a onda na Uzdol i Prozor. U Pothumu nisu ubijali, ali su opljačkali što su stigli, posebno u župnoj kući gdje su sve porazbijali, dok su u crkvi sve isprevrtali i prosuli hostije iz tabernaku­la. Tražili su župnika, a župnik fra Mladen Lucić bio je u Konjicu kad su se četnici spremali na svoj krvavi pohod. Nakon toga došao je u Ostrožac i s ostrožačkim župnikom vlč. Alojzom Buđinskim promatrao kako su četnici, kad su treći dan stigli na Solokovu Kulu, zapalili župni stan. Uzalud su svećenici uvjeravali Talijane da su četnici zapalili župnu kuću. Talijani su najprije tvrdili da ne gori župni stan, a onda su rekli da su ga zapalili partizani. Kad su ih uvjerili da ondje već deset dana nije viđen nijedan partizan, talijanski su oficiri konačno priznali da "to zahtijeva viša komanda". Preko Solakove Kule četnici su koljući stigli na Uzdol i spojili se s onom skupinom koja je krenula iz Mostara. Na području Solakove ku­le počeli su ubijati. Kad su upali u selo Bare, povezali su zajedno sve selja­ne, doveli ih na njivu Meje i poklali ih. Mislili su da je zaklan i Ivo, Ivelja Sudar. Kad su četnici otišli, Ivelja se pridigao, krenuo pješice preko Ne­ret­vice, došao u selo Slavkoviće, odatle je prešao preko Bitovnje i sti­gao u Kreševo. Iz Kreševa je odveden u sarajevsku bolnicu, gdje je tražio utjehu svetih sakramenata. Kad ga je svećenik opremio, mirno je umro.

 

Zločini četnika u Rami 8.-9. 10. 1942.

 

 

Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mirno dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?

Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:

- Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!

Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni "pravi" četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.      

Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:

- Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!


Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.

Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:

- Lezi da te koljem!

To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.

 U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.

Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.[26]

Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.

U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:

- Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!


U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.

Strahote ljudske zlobe

 

 

Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika.[27] Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo "oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe".[28] Fra Franjo bilježi:

"Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju - Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag."[29]

Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću:

- Pare, zlato, prstenje...! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu.

Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića.

Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi:

- Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!


Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt.

Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući.[30]

 

Ramska djeca raspršena po svijetu

 

 

Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i "hrašćinu", zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka.

Zima je stajala pred vratima, a hrane nije bilo. U jednoj kući stanovalo bi više obitelji. U nekim kućama nalazili su se zajedno muslimani i katolici. Zbog tjeskobe i zime koja je ubrzo došla mnogi su se razboljeli i pomrli. Očekivalo se ipak da će stariji nekako preživjeti, no problem su bila djeca. Ta su djeca bila traumatizirana. Najprije upadi raznih naoružanih skupina, partizansko osvajanje i progoni i konačno četnički pokolji. Mnoga djeca su gledala kako im četnici ubijaju ili kolju roditelje i braću. Javila se ideja da se djeca pošalju nekamo na sigurno mjesto i tako se prehrane. Tako su djeca slana "na prehranu" u Zagreb, u neke hrvatske gradove i mjesta koja su spremno prihvaćala ramsku djecu. Neka su se od njih već na proljeće vratila, neka su ostala duže, a neka se nikad nisu ni vratila. Bila je to još jedna seoba iz Rame, i to seoba onih najmlađih. Ova se seoba neće više zaustaviti.


Oni koji su ostali živi, dobivali su nešto pomoći u hrani i drugim potrepštinama. Ipak, Rama je u biti ostavljena sama sebi i svojim nevo­ljama. Uvidjela je koliko ju je oslobodila "narodno­‑oslobodilačka" parti­zan­ska vojska. Rama nikada nije ni vjerovala partizanima, a ni partizani­ma nije bilo ni na kraj pameti da zapucaju na četnike. Sami četnici priz­naju kako "oko Prozora nije zabilježen nijedan ozbiljniji sukob sa partizan­skim jedinicama" iako su se tu uz Prozorski nalazili i Mostarski bataljun i dio I. bataljuna X. hercegovačke brigade.[31] Ni hrvatska vojska nije pokazala neko posebno zanimanje za Ramu, prepustila ju je Talijanima i njihovim štićenicima - četnicima da kolju Ramljake. Vele da je R. Boban doviknuo Ramljacima koji su mu se tužili da ih kolju četnici:

- Neka vas kolju, vi niste nikakvi Hrvati![32]

O pokolju se nije smjelo govoriti

 

 


O četničkim razbojstvima u Rami pročulo se ubrzo nakon njihova odlaska u istočnu Hercegovinu. Ali za vrijeme rata bilo je takvih razbojstava odveć često da bi se samo o Rami govorilo. Nakon rata Rama je vrijedila dugo kao "ustaški kraj", jer je u njoj dugo djelovala "ustaška milicija" Stjepana Sičaje, zvanog Gegan, i jer Rama nije prihvaćala partizanski socijalizam. U čitavoj zemlji javno se govorilo i osuđivalo "ustaške zločine i klanja Srba", a ono što su Srbi - četnici napravili u Rami i drugim dijelovima zemlje, nije bilo uputno spominjati jer je to moglo štetiti "bratstvu i jedinstvu naših naroda". Zato se uglavnom govorilo o "žrtvama fašizma" ili "žrtvama narodno-oslobodilačkog rata". Ako bi se i spomenuo neki četnički zločin, njemu je neminovno uvijek trebalo dodati i ustaški. Inače se nije smjelo ni govoriti, a kamo li pisati što su radili četnici. Ni na grobu poginulih nije se smjelo napisati da su pokojnika ubili četnici! O podizanju zajedničkog spomenika stradalima nije se smjelo ni pomišljati.

Dok su na svakom koraku po Bosni i Hercegovini, a i cijeloj Jugoslaviji nicali spomenici "žrtvama ustaškog pokolja", dok su se stavljali natpisi na svakoj jami koliko su Srba ustaše bacili u nju, o Rami je vladala šutnja. U neke jame u Hercegovini bacani su Hrvati, posebno oni koji su kao vojnici vraćeni od Dravograda, a nad nekima u koje su bacane uginule životinje, postavljen je natpis kako su ondje ustaše bacile Srbe.[33] O stradanju Hrvata u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Tek je sedamdesetih godina probijen zid šutnje, nakon što je o tome jednom prigodom javno govorio Branko Mikulić. Tada se mislilo i na podizanje spomenika stradalnicima, razgovarano je s akademskim kiparom Zdenkom Grgićem iz Sarajeva da napravi projekt spomenika, ali je i to zataškano. Tek je 14. listopada 1990. održana prva javna komemoracija četničkim i ostalim ratnim žrtvama na Šćitu. Pod koncelebriranom misom koju je predvodio tadašnji provincijal fra Luka Markešić, pročitana su imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći.[34] Ramski puk je mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho:

- Sad su spomenuli tvoga dida!

Tada je osnovan i odbor za podizanje spomenika žrtvama rata u Rami, usvojen je bio i projekt spomenika. Međutim, žrtvama onoga rata trebalo je pribrojiti žrtve i ovoga rata. Tako je nastao novi projekt, koji je izveden za vrijeme i nakon novih stradanja - ramski križ. Napravljen je i popis svih stradalnika, prošlog i ovog rata, ugraviranih u željezne spomen ploče poginulima.

 

Život na zgarištima

 

 


Rama je navikla na požar. Ovaj je bič često pohađao ramske kuće i ramsku crkvu. Ovo je bio peti požar ramske crkve. Ali nijedan požar i progon nije potpuno iskorijenio ovaj puk ni njegova fratra. Franjevačko je starješinstvo nakon ramske tragedije imenovalo fra Marijana Brkića župnikom i fra Mladena Lucića gvardijanom na Šćitu. Bosna Srebrena piše kako su njih dvojica otišli u Ramu "da postradalom narodu pruže vjerske utjehe, te su dne 15. XI. držali misu nakon duljeg vremena".[35] Iz "opširnog izvješataja o stanju u Rami" koji je fra Mladen poslao Provincijalatu, isto glasilo donosi:

"Gvardijan Lucić došao je tamo prvi put 5. XI. na zgarište crkve i razvaline samostana. Narod je duševno ubijen, bijedan. Kad su vidjeli sve­će­nika, plakali su od ganuća. Gvardijan i župnik za sada stanuju u jednoj sobici. Kuća nema ni prozora, ni vrata, ni pola krova. Prilike za narod i svećenike su teške, kako se ne mogu ni zamisliti. Dne 24. XI. župnik fra Marijan Brkić ranjen je od talijanske straže kod Prozora i leži u privatnoj kući u Prozoru. Do stanice Rame nema nikakvog prevoznog sredstva."[36]

Fra Mladen Lucić u svojim Bilješkama opisuje kako je došao u Ramu prvi put. 5. studenog 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše:­

"Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mo­gu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima - da evo opet vide sve­ćenika. Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče:

- Mama, mama, evo četnika!

Žena izlazi iz kuće i kaže:

- Nije to, sine, četnik, to je ujak!

Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi."

O stanju u samostanu piše:

"U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Opaljeni lim strši i na vjetru sablasno lamata. Pregledao sam sve gdje je nekad bio život i red, a sad je tišina i razvaline... Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata..."


Ni matica nije bilo iako ih je pokojni fra Viktor Slišković bio ponio iz samostana. Izgorjele su u Franje Tomića kući. Dana 9. prosinca stigao je na Šćit i fra Franjo Žilić.[37]

Trebalo je početi život iznova, tješiti ljude utjehom vjere. To je fratarska tradicija. U kući je vladala strašna "nečistoća kao na običnom gnjojištu", po sobama voda do 10 cm, a fra Mladen i fra Marijan su morali sami popravljati vrata i prozore, čistiti kuću. Osposobili su najprije jednu sobu za stanovanje te župni ured i do njega kapelicu u kojoj se običnim danom slavila misa. Donijeli su sa sobom alat, najnužnije stvari za kuću i župni ured, te misno ruho i posuđe. Čitav bi dan radili na čišćenju kuće i prekidali jedino kad je nekomu trebalo dijeliti sakramente ili ići bolesniku. Krečeći sobe previše su rasipali kreča po podu pa su imali poteškoća s ribanjem.

Prva pučka misa slavila se 15. studenog 1942. godine. Pod dračom između crkve i kuće podigli su na četiri koca daske od teretnih kola i postavili oltar. Ondje je dugo slavljena nedjeljna misa sve dok se 1944. nije napravila baraka. "Crkva pod vedrim nebom" može biti romantična kad se o njoj govori iz tople sobe. Ali trebalo je podnositi kišu i snijeg ili ljetnu žegu, vjetar i galamu prolaznika. Svijet se ipak navikao na misu "pod dračom" i sve su mise bile svečane - asistencije za pokojne jer je narod želio da se sjeti svojih pokojnika, a njih je bilo toliko mnogo da nikad svi nisu mogli doći na red.[38]

 

Ranjavanje fra Marijana Brkića

 

 

Talijani su doveli četnike u Ramu, ali su četnici nakon svoga krvavog pos­la otišli iz Rame dok se talijanska vojska utvrdila u Prozoru ne mareći mno­go za ostalu ramsku kotlinu, po kojoj su se ubrzo opet počele javljati oružane skupine za koje se nije znalo komu pripadaju. Njihovi su pripad­nici odvodili ljude u nepoznatom pravcu - bez povratka. Pročulo se ubrzo kako su zaklali Ivana Ćorića u Mrkodolu na kućnom pragu, ubili Mustaj­bega i Jozu Kordu. Bili su to četnički raspoloženi susjedi iz srpskih sela.

U Prozor su došli hrvatski činovnici, ali su Talijani vodili glavnu riječ i bez njihove se propusnice nije moglo nikamo maknuti. Bili su vrlo sumnjičavi prema našem narodu pa i prema svećenicima. Kad su fra Mladen i fra Marijan prvi put dolazili na Šćit, imali su mnogo poteškoća s talijanskim kontrolama.


Sa stanice Rame povezli su na konjskim kolima ono hrane, knjiga, alata i stvari koje su im bile najpotrebnije za početak normalnog života u praz­nom i uništenom samostanu. Kad je počeo padati snijeg, morali su ostaviti kolara te potražiti saonice i volove. Talijani su ih na svakom koraku preg­le­dali i pravili im neprilike. Morali su noćiti na Jasenu pa onda opet imati poteškoća u Prozoru, gdje su ih opet pretresali. Kad su ih pretresali, optu­ženi su da preziru talijanske oružane snage. Hrane im je ubrzo nestalo pa su opet krenuli u Sarajevo. Prenoćili su u Prozoru 26. studenog 1942. godine te pošli rano ujutro pješice prema stanici Rami. Imali su habite na sebi, talijanske propusnice u džepu i rusake na leđima te su krenuli niz Ponir. Uto je s Gradine iznad Prozora zapucao talijanski vojnik i pogodio fra Marijana u nogu. Fra Mladen mu je pomogao da došepa do Prozora gdje ga je previo talijanski liječniik. Fra Marijan je ostao ležati u kući Mate Meštrovića u Prozoru mjesec i pol dana dok se nije izliječio.

Kasnije mu je na Šćit dolazio talijanski liječnik s nekim časnikom. Kad su fratri pokušali koriti Talijane i govoriti kako će ih Bog kazniti što su do­ve­li četnike u Ramu da pobiju nedužan ramski svijet, časnik se cinično nasmijao.

 

Božićna misa "pod dračom"

 

 

Božićna misa 1942. godine služila se "pod dračom", na prostoru gdje se danas nalazi novi samostan. "Bilo je više suza nego pjesama, ali uza svu tugu opet nam je vjera utjehu donosila", piše fra Mladen u navedenom rukopisu. Kako su se sad na Šćitu nalazila trojica svećenika fra Mladen, fra Marijan i fra Franjo Žilić, to se mogla održati svečana misa. Odgo­vara­juću misnu odjeću posudili su iz prozorske crkve, a od stare svjetiljke napravljen je kadionik. Božićna misa bila je za pokojnog gvardi­ja­na fra Julijana Jurkovića i za pokojnog fra Viktora Sliškovića. Inače je misno ruho bilo više nego skromno, tri paramente od kojih je jedna poderana, jedan kalež, jedan ciborij i samo jedna posuda za opremanje bolesnika kojih je tih dana bilo mnogo. Ipak su se našli dobročinitelji da popune ono što je bilo potrebno. Fojnički samostan darovao je dalmatike, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac darovao je lijepu bijelu misnicu i novi kalež, sutješki samostan misnicu i albu dok je fra Miroslav Milošević iz Vareša darovao srebrni kalež.


Zima je bila razmjerno blaga pa se dio samostanskog krova, koji su ra­zorili bacači prilikom partizanskog napada u srpnju, mogao prekriti das­kom i krovnom ljepenkom, dovezenom iz Sarajeva. U nepotpunim mati­ca­­ma, koje su franjevački bogoslovi u Sarajevu pisali iz prijepisa što su sva­ke godine redovito slani Ordinarijatu u Sarajevo, izlazi da je u ramskoj župi 1942. godine bilo 174 krštenja, 8 vjenčanja i 496 upisanih pokoj­nika.

I u ostalim je ramskim župama stanje bili teško. Na Gračacu je tih godina bio župnik fra Anto Ravlić koji se jedno vrijeme bio sklonio u Sarajevu, dok je njegova kuharica Ana Škarica ostala u kući čuvajući ono što se nalazilo u kući i u crkvi. Na Gračacu je bilo vrlo teško i sljedeće godine. Za vrijeme borbi partizana i Talijana nikad se nije znalo gdje se može izgubiti glava. Kad su došli Nijemci, prolazili su svaki dan tražeći obavještenja o partizanima, a kad bi se ovi udaljili, onda su partizani tražili obavještenja o njima. Pišući Provincijalatu 27. rujna 1943., fra Anto veli:

"Svaki od njih ispituje me i traži da im budem špijunom i doušnikom. Sam ne znam što da radim. Bježati ne smijem jer će onda sigurno otići i crkva i kuća, a ostati je teško i pogibeljno. Uz to svaki čas mogla bi se ovdje otvoriti borba. Molite za me i za moj bijedni narod, koji se nalazi u očajnom položaju." U pismu koje je pisao mjesec dana kasnije, fra Anto se žali da su ga toliko opljačkali da se nema u što presvući.

U Doljanima je tih godina bio župnikom fra Jozo Filipović, 54­‑godišnjak, koji nije bježao iz župe. Nekako je pregrmio četnike i njihovu strahotu. Kao i u Gornjoj Rami, četnici su palili sve redom, ubijali koga su stigli, odnosili ono malo sirotinje od ionako siromašna svijeta. U maticama stoji da je 1942. godine bilo u Doljanima 45 krštenja, 2 vjenčanja, a umrlo je 119 osoba. Ove brojke najbolje pokazuju kakvu je nevolju preživjela ova mala župna zajednica.

Prozor je nakon dolaska partizana bio bez župnika. Služili su ga fratri sa Šćita. Išlo se u Prozor pješice, s narodom je slavljena misa u vremešnoj crkvici slupanih prozora i razbijenih vrata. Nakon mise krštena su djeca i opremani bolesnici.

Na Uzdolu također nije bilo župnika nego bi dolazio fratar sa Šćita i govorio misu kad je stizao. Nevolje su ondje bile kao i u cijeloj Rami.

 

Na partizanskom kazanu

 

 


Talijani su čuvali Prozor, a partizani su se opet pojavili u ramskim seli­ma prvi put nakon bijega pred četnicima. Kad su partizani došli na Šćit, šćit­ski muškarci i radnici koji su radili oko samostana pobjegli su u fra­tarski gaj, gdje su ih partizani opkolili. Fra Mladen piše kako je pokušao sakriti strah te je mirno izišao pred partizane koji su mu rekli da se ne boji jer mu oni neće ništa učiniti. Narod se opet morao navikavati na partizane i njihove zahtjeve za hranom, koje u Rami jednostavno nije bilo.

Ovaj su se put partizani povlačili s Kozare preko Zapadne Bosne i u Rami su našli privremeno utočište čekajući tzv. Četvrtu ofenzivu. O tim se događajima mnogo govorilo, čak su snimani i filmovi, od kojih je osobito poznat "Bitka na Neretvi" od Veljka Bulajića.

Talijani su oko Prozora izgradili bunkere, postavili četiri reda bodljikave žice, spremili 24 vagona municije i hranu za 4 godine i tvrdili da im nitko ništa ne može. Jedino su se bojali da im partizani ne prekinu vodu. Upozorili su fratre da bi se i oni morali skloniti u Prozor, što njima nije bilo ni na kraj pameti. Trebalo je odvesti ranjenog fra Marijana u Sarajevo. Braća su se sporazumjela da fra Franjo otprati Marijana, dok je fra Mladen odlučio ostati. Bosna Srebrena donosi ovaj podatak:

"Nemamo nikakve veze s našim samostanom u Rami, gdje je ostao u službi fra Mladen Lucić, gvardijan i zamjenik župnika. Župnik fra M. Brkić je već prije došao u Sarajevo radi pregleda ranjene noge. Rana koju je svojevremeno dobio, prilično je zacijelila".[39]

Na Šćit je došla I. proleterska brigada, neke dalmatinske jedinice, a od oficira se najviše isticao Kotoranin Gligo Mandić koji se hvalio svojim poznanstvom s kotorskim biskupom Ucelinijem. Partizani su zaposjeli čitav samostan, stari i novi, pa i samostanske staje. Gvardijanu su ostavili samo jednu sobu. S njim je bio Mateša Čuljak, stari fratarski "momak", koji je nekoć pomagao u kuhinji. Kuća je bila puna tifusara i ranjenika. Dalmatinski su partizani dobro znali što je gvardijan, pa su ga pozdravljali i imali povjerenja u njega. Ipak je morao napustiti i zadnju sobu da bi se u nju smjestili neki "viši oficiri", među kojima je gvardijan prepoznao prema slikama iz novina Koču Popovića i partizanskog vođu Josipa Broza - Tita. S njima je došao i bolesni hrvatski književnik Vladimir Nazor koji je fra Mladenu iznosio svoje motive odlaska u partizane. Tito je, kako se fra Mladen sjeća, dovezen pred samostan u velikom dugačkom crnom automobilu i za njega je pod stepenicama u podrumu napravljeno posebno sklonište od hrastovih trupaca.


     Gvardijan se morao, dakle, preseliti u "Krešušinu kuću", kuću Marka Lovrića odmah ispod samostana, danas potopljenu jezerom. Misu je slavio običnim danom u kući, a nedjeljom pred kućom. I partizani su sudjelovali u misi. Čak su i lemuzinu davali, obilnije nego domaći, jer domaći nisu imali što dati dok su partizani "znali" naći novac. Ipak je gvardijan često navraćao u samostan, išao je čak i na pratizanski kazan i jeo s partizanima. U samostanskoj kuhinji i dalje su stajale dvije slike, Srca Isusova i Marijina, te križ ali je sve bilo pocrnilo od dima. Partizani su, naime, natovarili teški kazan na štednjak pa su plate popucale, ali oni su uporno ložili dok se dim dizao na sve strane.

Partizani nisu dolazili samo na misu, nego i na vjenčanja. U maticama je zapisano vjenčanje Marka Žulja s Anđom Stapić 21. veljače 1943. godine na kojem su partizani kumovali, kad se u znak veselja pucalo. Pilo se i jelo. Kasnije je tražena rastava ovoga ratnog braka jer je sklopljen pod partizanskim pritiskom.

 

Bombardiranje samostana

 

 

Talijani su znali kuda se partizani kreću i gdje se nalaze. Saznali su i da je Tito došao u samostan, pa su otvarali vatru na Šćit.[40] Jedne nedjelje talijanski su topovi pucali po Šćitu, ali nitko nije stradao. Sljedeće nedjelje poslije podne, dok je gvardijan razgovarao s narodom koji se skupio oko njega u Krešušinoj kući, naletio je crni talijanski avion i počeo bacati bombe oko samostana, dvije sa zapadne strane, a tri u dvorište ispred samostana i crkve. Jedna je bomba pala uz same temelje samostana, a druga na zid isturenog dijela samostana i potpuno ga srušila, ali je ostala neekspodirana pred samostanom. Ovu su bombu od 100 kg partizani demontirali, a eksploziv su upotrijebili za rušenje mostova na Neretvi.[41] Po samostanskom šljiviku bačeno je još pet bombi, od kojih jedna nije eksplodirala i sad se nalazi pod jezerom.

Nakon bombardiranja pred samostanom je stajao Tito, obučen u civilno odijelo s crvenom kravatom "ne baš mnogo čistom", kako se sjeća gvardijan koji je odmah došao vidjeti kakvu su štetu bombe napravile. Tito mu je, između ostaloga, savjetovao da se skloni sa Šćita jer će se napadi ponoviti. Gvardijan se sklonio kod Karača na rijeku Ramu. Kako je kuća bila puna čeljadi, mogao je spavati jedino na željeznom krevetu u hodniku.

Jedne je noći u istom krevetu s njim prenoćio i fra Franjo Žilić koji je bio došao iz Bugojna tražiti odvedenog župnog konja. To je bio jedini smještaj za svećenike, ostalo su sve zaposjeli ukućani i njihovi gosti, kojih je bilo u svakoj sobi. Četnici su popalili kuće, partizani su potjerali ljude iz preostalih kuća pa je tjeskoba bila neopisiva.


U uskom hodniku Karačine kuće svaki je dan slavljena misa. Nedjeljom se misa slavila u dvorištu, ali je na njoj sudjelovalo vrlo malo svijeta, jer se narod bojao talijanskih aviona koji su bacali bombe po Rami. Gvardijan i svijet sklanjali su se u pećinu kod Karačine kovačnice. Tito se, međutim, sa svojom pratnjom sklanjao u pećinu u Prosiku dok je boravio u samostanu na Šćitu.

Bitka za Prozor

 

 

Partizani su se našli u obruču u dolini Rame i Neretve. Sa svih strana su ih napadale razne vojske. Trebalo im je nekako naći izlaz. Preko Raduše nisu mogli prodrijeti, prema Vranici i središnjoj Bosni nisu se usudili pa su odlučili udariti preko Prozora. Partizani su napali Prozor 13. veljače 1943., ali uzalud. Sljedeću večer bila je velika priprema na Šćitu, pjesma i veselje, kad je jedan oficir Dalmatinac pokazao gvardijanu papir - naređenje na kojem je stajalo: "Danas Prozor mora pasti bez obzira na žrtve".

Prozor je cijele noći napadan, borba je bila žestoka i ujutro 15. veljače partizani su zauzeli Prozor. Tako je Prozor razmjerno lako pao ili oslobođen. Talijanske jedinice koje su dovele četnike u Ramu grdno su platila svoj grijeh. Mnogo ih je poginulo u borbama, neki su pobijeni, a neki su dospjeli u zarobljeništvo te su upotrebljeni kao pomoćna snaga za nošenje ranjenika i ratne opreme. U Prozoru je dvanaest partizana čuvalo 650 zarobljenih talijanskih vojnika koji su se po danu krili u brdima, a navečer bi se vraćali na večeru. Nije im ni palo na pamet da bježe.[42]

Iz osvojenog talijanskog gnijezda partizani su izvlačili zalihe: velike ko­lu­to­ve sira, kupusa, konzervi i svega ostaloga. Vladimir Dedijer piše kako su partizani od 15. do 21. veljače 1943. godine ubili "1.580 italijanskih voj­ni­ka i 25 oficira, a zarobljeno 965 vojnika i 18 oficira, među njima je­dan pukovnik i jedan potpukovnik". K tome su im zarobili "17 topova, 16 tenkova, 139 lakih i 74 teška mitraljeza, 17 vagona hrane, 13 vagona topovske i bacačke municije, 1.700.000 puščanih metaka. Uništen je čitav 259. puk divizije Murđa, ne računajući podatke iz Jablanice."[43]


Zauzimanjem Prozora borbe nisu prestale, nego su se i dalje vodile na Draševu i na Makljenu, te niz Ramu i Neretvu. Sa sjevera su nadirali Nijemci i hrvatske jedinice, s juga također talijanske, četničke i hrvatske jedinice pa je prodor preko Prozora za partizane bio jedini izlaz. Uz borce, imali su sa sobom "preko 4.500 ranjenika i bolesnika".[44] Konačno su se partizani uz mnogo gubitaka izvukli iz Rame, ostaviviši za sobom pustoš i trbušni tifus. Ne samo u novom, nego i u starom samostanu bilo je sve puno partizanskih tifusara i ranjenika. Talijanska bomba srušila je pročelje samostana koje je zjapilo prazno. Oko samostana ostalo je mnogo grobova u koje su zakopani umrli ili poginuli partizani i strijeljani zarobljenici i civili. Na samostanskim vratima dugo je stajao natpisi "trbušni tifus" pa su kasnije mnogi s nepovjerenjem ulazili u samostan.

Rama je ponovno stradala u borbama. Ljudi su se raspršili bježeći da ne budu odvedeni kao vodiči ili kao nosači ranjenika i tifusara. Mnogi su ip­ak morali biti angažirani. Ali, što je najgore, tifus je s partizana prešao na ramski svijet i mnogo je ljudi bolovalo. Svećenik je morao stići svima ko­­ji su ga tražili, a to je bilo gotovo nemoguće dok je gvardijan bio sam. Kad su stigli fra Marijan i fra Franjo dali su se sva trojica na posao: treba­lo je obilaziti ne samo šćitsku nego i prozorsku i uzdolsku župu pa i Sola­ko­vu Kulu. Fra Franjo Žilić piše:

 "Znali smo opremati bolesnike i po mus­li­­man­skim kućama", jer su zbog nestašice prostora stanovali zajedno musli­­mani i katolici. "Bilo je toliko slučajeva da u pojedinim kućama nitko nije bio zdrav. Ljudski i humani osjećaj i bratska kršćanska ljubav dozvali su ne­­koga izvana da ih posluži. U tom je mnogo kršćana pokazalo herojske žr­t­ve i odvažnost. Znali smo dnevno opremiti i po nekoliko desetaka, po pe­de­set i više blesnika. Poći izjutra i vratiti se navečer, ukoliko se i to stigne!"[45]

 


Pustoš u Rami

 

 

Kad su partizani otišli, Rama je ostala prazna. Došao je fra Marijan i on se s fra Mladenom uselio u samostan. Fra Franjo je došao u travnju. Kako je bilo u Rami nakon što su je napustile sve vojske, može se, djelomično vidjeti iz jednog opisa fra Mladena Lucića: "Prvih dana iza odlaska partizana išao sam u Dobrošu. Vladala je sablasna tišina koju su samo tu i tamo narušavali jecaji za umrlim od tifusa i poginulim. Po noći su otegnuto i tužno zavijali preplašeni i iznebušeni psi. Na putu do Dobroše nigdje nikoga nisam vidio ni sreo. Vodič i ja prošli smo kroz Prozor, pravo razbojište. Mostovi porušeni, ulice razrovane, kuće bombardirane i zapaljene. Iz velikog broja ruševina još uvijek suklja zagušljivi, smrdljivi crni dim. Nigdje žive duše. Sve je nekud odselilo ili se povuklo na selo. Samo smo u jednoj sporednoj ulici sreli kera, koji je kad nas je vidio pobjegao što je brže mogao. Opremio sam od Dobroše do Jaklića 58 bolesnika, sve uglavnom tifusara."[46]


Nakon četnika, klanja i paljenja još je došao i tifus, po onoj staroj izreci da jedno zlo nikad ne dolazi samo. Tri fratra pokušala su pomoći bolesnicima i ostalom svijetu svojom prisutnošću i neprestanim obilaže­njem sela prostranih triju župa šćitske, prozorske i uzdolske, a zalazeći s vremena na vrijeme i na područje Solakove Kule, jer je samo Šćit imao svećenike.

Rama je u to doba bila nesigurno područje na kojemu se nitko nije os­je­ćao sigurnim. U ratno doba najteže je kad nema nijedne stalne vojske jer tada na scenu stupaju pljačkaši i razbojnici te dijele svoju "pravdu", uzimaju ljudima imetak i život. Tada je trebala u Rami biti mlada misa fra Eduarda Lončara, ali su mu savjetovali da i ne pomišlja dolaziti u Ramu. On je svoju mladu misu slavio u Sarajevu na Kovačićima u crkvi Franjevačkog teološkog fakulteta.

Bosna Srebrena donosi vijest o Doljanima i o župniku fra Jozi Filipoviću. Kaže se da su kroz Doljane "prošle mnoge vojske" pa nastavlja:

"Naravno da su sve posjećivale našeg fra Jozu. On je živ i zdrav. Ostao je bez ičega, bez hrane i odijela. Vidjeli smo ga 3. travnja u Sarajevu. Vedar je i raspoložen uza sve nepogode, želi samo da mu se pomogne da ostane živ, jer je narod po treći put opljačkan. Njegovi bivši župljani iz Zovika i rođaci skupili su među sobom nešto hrane, pa kad se sve to preveze naš fra Jozo neće gladovati."[47]

 

Dobre duše pomažu Ramljacima

 

 

Nije problem u tome što su razne vojske posjećivale fratre i puk po Rami, nego što je gotovo svaka nešto odnijela, a to je za mnoge značilo glad, jer hrane ionako nije bilo. Dobri ljudi pokušavali su ipak pomoći Rami. Neke tragove i inicijative možemo pratiti u pisanju službenog franjevačkog glasila u Sarajevu, Bosne Srebrene. Tako u Bosni Srebrenoj stoji kako je "preko uprave Konvikta u Visokom poslala gđa Vika Dianić iz Zagreba 20.000 Kn. za postradalu braću u Rami".[48] Spominju se i prilozi nekih fratara koji su se sjetili stradalnika. Tako saznajemo da je fra Marko Čalušić "sabrao svotu od 16.000 kuna". On piše: "Za popravak crkve i samostana u Rami kao i za osiromašenu braću 8.000 kuna. Za osiromašenu djecu i familije 8.000 kuna. Neka nas Svemogući sačuva da se isti prilozi ne kupe za one koji su ovu svotu ukupili i darovali".[49]

Zanimljiv je dopis fra Jaroslava Szite koji je od vjernika u Zavalju skupio na Malu Gospu 1943. godine priloge od 1.388 kuna za Gospinu crkvu u Rami. On je pisao:


"Toga dana sjetio sam se i naše Gospe od Rame i Njezine porušene crk­ve, koja je taj dan također imala svoj god. Već eto druga godina kako vjer­ni­ci Rame slave svoju Gospu na razvalinama Njenog svetišta, pa sam se u duhu sjetio velikih materijalnih potreba za obnovu toga svetišta i tu stvar prepo­ručio pod misom vjernicima, koji su eto drugom milostinjom pokazali djelotvornu ljubav za Gospino svetište. Neka ih Gospa štiti i bude im u pomoći."[50]

 

Pravoslavni svećenik služi gvardijanu misu

 

 

Nakon prolaska raznih vojnih jedinica kroz Ramu ostala je pustoš i nesigurnost. Narod više nije mogao nikomu vjerovati. Bježao je od svake vojske, ali nije imao kamo uteći. Zatvarao se u sebe i u svoje kuće, ako ih četnici nisu zapalili, ali na drugu stranu, nije imao kamo otići. Jedina utjeha bio mu je svećenik i vjera, jer ga fratar nije ostavio, nego je dijelio s njime njegove brige i njegovu sudbinu.

Ubrzo su partizani uvidjeli da je Rama prazna pa su opet došli u ramsku kotlinu i pokušali provesti organizaciju svoje vlasti. Pokušali su prema narodu postupati pomirljivo i organizirati tzv. narodne odbore. U svoju političku igru nastojali su uklopiti i svećenika. Posebno su nastojali iskoristiti okupljanje naroda na pučkoj misi, da bi nakon mise održali "narodni zbor", politički skup na kojemu su uvjeravali narod u opravdanost svoje borbe i u sigurnost svoje pobjede nadajući se da će na taj način steći nove pobjede.

Gvardijan fra Mladen jednom je zgodom služio misu na Bukvi kod Ćališa, a posluživao mu je jedan pravoslavni svećenik - partizan koji je na vojničkoj kapi imao križ. Iza mise su ga partizani svratili u kuću Mate Ćališa na kavu, dali mu lovačku pušku i dozvolu za nošenje puške. Puška, dozvola i zahvalno pismo generalnog vikara Marka Alaupovića za služenje četiri župe, nestale su kad je fra Mladen premješten sa Šćita 1948. godine. Osamdesetih godina fra Mladen je susreo umirovljenog generala Milorada koji se sjetio da mu je dao lovačku pušku.


Kako spojiti fratarsku pastorizaciju i partizansku politiku? Jedino uz pristanak partizana svećenik je mogao dolaziti na udaljena mjesta u šćitskoj, a pogotovo u prozorskoj ili uzdolskoj župi. Bez njihove pratnje bilo je vrlo pogibeljno prolaziti selima. Tako su partizani htjeli organizirati proslavu dana Oktobarske revolucije na Solakovoj Kuli pa su procijenili da će narod sudjelovati na toj proslavi jedino ako to spoje s misom. Nisu mogli pozvati svećenika na proslavu Oktobarske revolucije, jer on ne bi došao. Došli su sa zahtjevom kako "narod traži da se govori misa, jer na to ima pravo, a partizani to žele omogućiti". Budući da se fra Mladen u to vrijeme nalazio u Prozoru, partizani su došli s konkretnim zahtjevom: narod hoće misu na Solakovoj Kuli. Gvardijan se izgovarao kako nema misne opreme niti onoga što je potrebno za misu. Partizani su tvrdili da će na Kuli naći sve što je potrebno za misu pa se gvardijan nije mogao oteti. Krenuo je s partizanskom pratnjom prema Solakovoj Kuli. Noćili su na Kuli dok su kuriri obilazili sela i javljali svijetu da će biti misa. Gvardijan je s prakaraturima našao kalup za pečenje hostija na tavanu, a komesar poslao kurira u Podhum po vino. Ispovjedilo se puno svijeta, služena je misa, svijet se malo raspoložio u propovijedi, a nakon toga bila ja proslava i mnogo govora.

 

Zarobljene ovce u župnoj kuhinji

 

 

Gvardijan se vratio kući, ali je sutradan trebalo ići na Uzdol i opet služiti misu jer "narod traži", odnosno partizani hoće držati konferenciju. Opet je krenuo s Muhom Osmićem, partizanskim komandantom, rodom iz Proslapa, na konju kroz snijeg koji je sve više padao pa su zalutali. Konačno su došli u župnu kuću gdje su ih dočekali partizani. U kuhinji i još jednoj sobi župne kuće držali su ovce i koze zarobljene od "narodnih neprijatelja" - od onih koji su imali nekoga u vojsci. Prespavavši s Muhom u istoj sobi, sutra je gvardijan odslužio misu iza koje je održan zbor.

Drugi put je išao na Uzdol s nekim Ibrom. Nakon mise održan je uobičajeni zbor. Za ručak su mu partizani poslužili pečeno prase koje su nabavili tako što su za njega dali dvije ovce, zaplijenjene od "ustaške obitelji". Partizani bi svećeniku uvijek osigurali konja i pratnju kad bi ga pozivali da narodu govori misu, a kad je išao na svoju inicijativu, išao je pješice i stalno živio u neizvjesnosti hoće li ga netko napasti.

Budući da je trebalo opsluživati tri, odnosno četiri župe, znalo se dogoditi da nijedan od trojice svećenika ne ostane kod kuće. To se događalo posebno u korizmeno vrijeme kad je trebalo ispovjediti mnoštvo vjernika. Putovalo se pješice, a budući da je trebalo govoriti i misu, išli su natašte, jer je tada vladao drugačiji zakon euharistijskoga posta, po kojemu se od ponoći pa do pričesti nije smjelo ništa jesti ni piti.


Na području župe Uzdol ubijen je fra Stjepan Barišić, župnik iz Podhuma. Njega su, kako piše Bosna Srebrena, partizani odveli iz Podhuma 31. siječnja 1944. Vodili su ga do Solakove Kule gdje je proveo noć. "Te noći nije nikako spavao, nego se cijele noći molio Bogu. Patrola se sastojala od dvojice domaćih ljudi. Iz Solakove Kule odveden je u selo Kute, gdje se nalazila komada ramskog odreda. Tu je osuđen na smrt."[51] Tek 26. lipnja 1944. godine, fra Miroslav Matoš, novi upravitelj podhumske župe, piše Provincijalatu u Sarajevu:

"Kako sam saznao, fra Stjepan Barišić je ubijen blizu župe Uzdol u jednom potoku. Težaci pričaju da je do danas ostao nepokopan i da leži obučen samo u donje odijelo, a leš da je prilično sačuvan. Težak koji mu je nedavno navlačio čarape i priglavke po noći na noge, priča da su dvojicu drugih ljudi, koji su s njime ubijeni, psi raskomadali i pojeli, a njega nisu ni dirnuli, da lešina ništa po truleži ne zaudara".[52]

 

Agape nakon pučke mise u Prozoru

 

 

U Prozoru je ostala uzgor crkvica i u njoj se mogla slaviti misa kad je padalo, ali je bila tijesna, a k tome demolirana i zapuštena pa se misa, kad je bilo vedro, uglavnom slavila pred crkvom. Iza mise pojedine bi obitelji pozivale svećenika na objed, ali su se neprestano mijenjale, tako da teret ne padne samo na jednu obitelj. Nije se išlo do pojedinih kuća nego bi domaćica pripremljeno jelo donijela u torbi k crkvi. Na ovaj objed pozivano je po nekoliko ljudi. Jelo se sjedeći na zemlji dok bi se hrana rasprostrla po mutapu, pokrivalu za konjski teret, kako su Ramljaci običavali "užinati" u ovakovim prigodama. Fra Mladen Lucić bilježi:

"To je tako srdačno, spontano bilo da te, htio­‑ne htio, sjeća na one gozbe prvih kršćana - 'agape'. Ja nikad ne mogu zaboraviti te gozbe i nikada se ne može tako kršćanski osjećati kao tada."[53]          Bile su to vrlo skromne "gozbe", ali je atmosfera nadoknađivala raznolikost jela.

Božić 1943. godine proslavljen je razmjerno mirno. Na Šćitu je služena misa zornica: za mraka je svijet dolazio s bakljama na Šćit, slušao misu pod dračom, molio se i bio veseo. Partizani nisu nikomu smetali, iako su se neki od njih čudili kako se ovaj svijet "obilno gosti". Svećenici su im razjasnili kako je ovaj svijet čitave godine oskudijevao i štedio da bi jedan dan u godini mogao jesti kao čovjek.

Na proljeće je svijet razmjerno dobro posijao što je mogao, očekujući da će time osigurati žito za sljedeću godinu. Dok su težaci orali njive, partizani su se vraćali iz Crne Gore, iznemogli i iscrpljeni, proklinjući rat i onoga tko ga je izmislio.


Prozorani upali u izdajničku klopku

 

 

Prozor je kao kotarsko središte i u doba rata ipak igrao značajnu ulogu u Rami. Čim je bilo moguće, došli su činovnici i pokušali uspostaviti zakon i red. Kotarski predstojnik bio je Drago Malić. Nakon smrti župnika vlč. Petra Perića, koji je umro u Konjicu 27. veljače 1943. u 48. godini života, za župnika u Prozoru bio je postavljen mještanin vlč. Miroslav Petrović, ali je on u Prozoru bio svega 2B3 mjeseca. Zadnju je misu rekao na Škrobućanima na Božić 1944. godine pa se onda povukao na stanicu Ramu, odakle je pokušao držati kontakt sa župom i vjernicima. Inače su fratri služili prozorsku župu. Iako je muslimansko stanovništvo predstavljalo većinu, u Prozoru je bilo i hrvatskog ljudstva. Hrvati su pokušali organizirati obranu Prozora. Pokušali su se povezati s Bugojnom i Gornjim Vakufom i na taj način olakšati svoj nimalo zavidan položaj. Jedan odlazak u Gornji Vakuf, tragično je završio.

Iz Prozora je 1. kolovoza 1943. prema Gornjem Vakufu krenuo kami­on koji je vozio Rasim Dželilović. U kamionu se nalazio kotarski predstoj­nik Drago Malić, kotarski bilježnik, te Prozoraci Vinko Petrović, Kazimir Đikić, Luka Mandić - Azina i još neki ljudi. Vozač je niz Makljen uporno trubio, što je izazvalo zle slutnje kod onih koje je vozio, jer su posumnjali da on trubljenjem nekoga doziva. Konačno su partizani iskočili na cestu. Kamion je zaustavljen, a partizani su poubijali ljude u kamionu. Ostao je živ nadcestar Jurić kojega su partizani ostavili teško ranjena, misleći da je mrtav. Partizani, međutim, nisu ništa učinili vozaču Rasimu i predstojniku Maliću. Ranjeni Jurić kazao je što se dogodilo pa je bilo očito da se radilo o klopci. Nijemci su nakon toga na stanici Rami uhvatili predstojnika Malića i vozača Dželilovića, prisilili ih da na sebi donesu teške sanduke municije, te ih objesili u Prozoru. Dok je vođen u Prozor, Malić je molio ljude da "obavijeste fratre", a tražio je i ispovijed prije smaknuća, ali mu to njemački vojnici nisu dopustili.

 

Gradnja "drvene bazilike"

 

 

U šćitskoj se župi nekako živjelo. Nije bilo nikakve vojske, osim njemačkih jedinica u Prozoru koje su povremeno izlazile u patroliranje po selima. Partizani su se povremeno pojavljivali na brdima, ali bi se brzo povlačili.


Ljudi su pomalo podizali spaljene kuće, ali je i dalje više obitelji stano­valo u jednoj kući. Nijemci su u srpnju 1943. godine naredili da se u sa­mos­tan usele obitelji Šimuna Zane i Ilije Džidžića, a kasnije je uselio i Franjo Grubeša. Njihove su kuće izgorjele. Zane je mogao obnoviti svoju, jer je bio najbogatiji čovjek u Rami, ali se bojao da će ga partizani prečesto pohađati i tražiti razne poreze, pa je radije ostajao na gornjem katu samostana, kamo su partizani rjeđe dolazili, jer bi se namirili od fratara na nižim katovima.

U jesen 1943. godine tri ramska fratra odlučuju graditi crkvu - baraku da narod može slušati misu na suhom. Zimi i onda kad je padalo, bilo je vrlo teško, a ni ljeti nije bilo ugodno, jer su smetali prolaznici, a i stoka. Fratri su se pokušavali tješiti predstavom o "najvećoj bazilici na svijetu", ili kako fra Franjo Žilić pokušava dočarati:

"Tako je silom prilika i divna gornjoramska kotlina postala idealnom bazilikom - sa svih strana brda, obronci Vrana, Ljubuše i Raduše kao zido­vi, a ozgor najljepši krov, vedri svod nebeski. U sredini, oko zgarišta, ob­nav­ljanje žrtve s Kalvarije. Samo nema zvona da sazovu vjernike i da ih podsjete na glavne dijelove mise. Da ih sjedine." Međutim, i fra Franjo se odmah vraća u stvarnost pa nastavlja:

"Bila je to više idilična bazilika, a manje idealna. Vjernike je nemoguće skupiti ondje gdje nema krova nad glavom. Bez crkve skoro nema mise, nema propovijedi, nema katehizacije. Teško je na grobljima, još teže u privatnim kućama".[54]

Ali kako napraviti baraku za župu koja ima 6.000 duša, ne računajući one koji će dolaziti iz prozoske župe? U proljeće 1944. godine majstor Ilija Cvitanović vodio je radove. Pomagali su mu Luka Tomić, zvani Luki­ca sa Šćita, i Ivan Pavlović iz Jaklića, uz ostale majstore. "Crkva" je bila duga 27, a široka 11 metara. Za "svetište" je iskorištena gospodarska zgra­da koju su četnici zapalili. Izbijen je jedan zid koji se naslanjao na baraku. U tom prostoru je, osim oltarskog prostora i svetišta, napravljena i sakristija iza oltara, a nad sakristijom kor za pjevače. Baraka je pokrivena krovnom ljepenkom. Na pročelju barake nacrtan je franjevački grb i postavljen natpis:

"Ovo je kuća Božja i vrata nebeska". Nad natpisom je bila godina 1944. Kad su kasnije prolazili partizani i gledali natpis, rekli su:

- Nek smo mi onoj staroj dohakali, a za ovu ćemo lako!


Nisu svi partizani bili tako raspoloženi prema crkvi. Neki od njih, posebno oni iz Dalmacije, i sami su pomagali majstorima graditi tu baraku. Komandant Miloš (Crnogorac) sam je ponudio ljude za rad. Tako je bilo dovoljno majstora i pomoćne radne snage. Teže je bilo dobaviti građu. Puk je donosio daske. Gdje god se mogla pronaći koja daska skidana je i donošena na gradilište. Nešto željeza je nabavljeno, a veliki je dio uziman iz spaljenih zgrada, samo što su ga obradili kovači Karače.

Baraka je imala dva reda drvenih stupova. Zato je i dobila naziv "bazilika". Uz glavni oltar u svetištu bila su i dva sporedna oltara u baraci. Postavljen je i krsni zdenac od kamenice na ulje, sačuvane u podrumu starog samostana. Ispovjedaonice nisu postavljene, nego bi svećenik sjeo na gredu, a vjernik se ispovijedao klečeći na podu.

Kad bi u Rami bilo mirno, baraka je bila puna kao šibica tako da se kroz nju nije moglo kretati. Kad je popustio krov od ljepenke, postavljen je krov od trijeske, čime su pokrivane i ostale ramske kuće. Godine 1946. baraka je popođena, a krov je napravljen od šimle.

Pred barakom je postavljeno i zvono od 10 kg pozajmljeno iz prozorske crkve, obješeno na jednu jabuku crveniku, pa je zvonilo kad bi puhnuo jači vjetar. Ova "drvena bazilika" služila je svojoj svrsi dvanaest godina, dok konačno nije srušena 20. lipnja 1956. godine kad je trebalo početi popravljati izgorjelu crkvu.

 

Ramljaci se sami brane

 

 

Rama je odveć stradala u ratu, previše je kuća spaljeno, previše je dobara oteto i ljudi pobijeno a da bi se i dalje smjelo živjeti bez razmišljanja kako se ljudi mogu sami obraniti. Od drugih nisu mogli očekivati pomoć ni milost. Hrvatska vojska tražila je samo dobrovoljce u Rami i odvodila ih na daleka bojišta. Partizani su najčešće posjećivali Ramu i pokušavali "mobilizirati narodne mase" u svoje jedinice. Uspjeli su pridobiti puno muslimanskog stanovništva, ali hrvatsko im nije vjerovalo. Talijani su smatrani lošim vojnicima, njemačka vojska je samo došla i prošla kroz Ramu, zadržavši se jedno ljeto 1943. godine. Tako je Rama uglavnom ostavljana na milost i nemilost, namjernim ili slučajnim naoru­ža­nim prolaznicima, koji su sebe nazivali vojskom, a neki su od svega vojničkoga imali samo oružje. Međutim, upravo su tim oružjem nanosili zlo. Ramljaci su zato došli do zaključka da bi bilo najpametnije da i sami uzmu oružje u ruke pa da brane svoj kraj od svih nepoželjnih posjetitelja.

 


Geganovci

 

 

Jedna skupina Ramljaka odlučila je na silu odgovoriti silom. Vodio ih je Stipica Sičaja, zvani Gegan.

Gegan je nakon stvaranja stare Jugosalvije 1918. godine pobjegao iz srpske vojske zajedno s Redžom Kovačem iz Sovića i dvije godine "ko­mito­vao", pri čemu je naišao na zaštitu katolika i muslimana ovoga kraja. Kad im je zajamčeno da će prema njima biti pošten postupak, predali su se i poslani su u Peć na odsluženje vojnog roka. Gegan i Redžo su se skumili pa su se pazili i za vrijeme rata. Nije isključeno da je Gegana i ovaj put u šumu potjerala regrutacija, ali partizanska. Partizani su u to vrijeme nakanili regrutirati ramske muškarce u svoju vojsku. Gegan je bio protiv toga. On je u to vrijeme bio sekretar u Mjesnom narodnom odboru na Šćitu, dok je Mujo Gorančić bio predsjednik. Jedne nedjelje Stipica je zatakao zelenu granu i rekao Muji:

- Predsjedniče, vidi zelene gore!

To je ponovio nekoliko puta pa je Mujo odgovorio:

- Neka je!

Sutradan je "sekretar" otišao "u goru zelenu" s viđenijim ramskim ljudi­ma kojima su se postupno priključivali oni Ramljaci koji su iz raznih jedi­nica dolazili kući na odsustvo. Uz Stipicu Sičaju isticao se i Ivan Ćuk, zvani Čaruga. Tako je stvorena "Ramska milicija" ili "Bojna kralja Tomisla­va" koja je nosila ustaške oznake. Cilj ovih ljudi nije bilo stvaranje ustaša nego obrana domaćeg praga. Ipak će kasnije ovaj kraj dobiti od komunista neizbježnu oznaku "ustaški" i to će biti ramski "istočni grijeh", o kojemu će se govoriti uvijek kad bude trebalo pomoći ovomu kraju ili kad bude trebalo otvoriti neki objekt za preživljavanje ljudi ovoga kraja. Nije li ovo i jedan od razloga što je gornjoramska kotlina potopljena?

Ubrzo se nova policija sukobila s patizanima. Bilo je to 27. travnja 1944. godine. Sukob je tragično završio. Stradala su dvojica Ramljaka, Luka Sičaja i Anto Jurić. Iako su se domaći morali povući, ubrzo su dobili samopouzdanje i sigurnost, jer su bili na poznatome i na svome, dok su partizani postali sve oprezniji. Kad policija nije imala drugog izlaza, ostajao je Vran, a u Vran se nitko nije usudio dublje zalaziti i progoniti ih, jer su oni Vran dobro poznavali, vješto se skrivali i izranjali onda kad su ih protivnici najmanje očekivali.


Sukobi partizana i Geganovaca u Rami bili su svagdanja pojava, ali redovito nisu tragično završavali. Čak se činilo da domaći policajci ne žele ubiti partizane iz Rame, jer su ih poznavali. Kao da su ih više htjeli zastrašiti. Partizani su počeli kažnjavati "šumljake", ali to se više odražavalo na njihovim obiteljima. Odvodili su im stoku i odvezli žito. Ni Geganovci nisu njihovim obiteljima uvijek ostajali dužni. Oko Šćita su se vrlo često vodile borbe pa je samostan po nekoliko puta na dan prelazio u vlast dviju suprotstavljenih "država". U jednom su se sukobu na Šćitu izmiješali pa više nisu mogli jedni na druge pucati nego su se udarali kundacima. Više nego oružjem, ipak se ratovalo jezikom - psovkom. Geganovci su partizane nazivali odrpancima ili "rutama".

Partizani su smatrali sebe vojskom koju već i saveznici priznaju pa im nije bilo po volji ime "ruto" - odrpanac. Oni su Geganovce zvali "šumljacima" zato što su bježali u šumu kad se nisu mogli oprijeti partizanskoj navali. To je bivalo uglavnom onda kad bi domaći partizani dobili pomoć nekih jedinica sa strane. Geganovci su povremeno pravili ozbiljnije izlete te zauzimali ne samo Prozor nego i Jablanicu i Drežnicu. Prilikom napada na Prozor poginuo je stari Omer Osmić, čiji su sinovi otišli u partizane, i jedan Duvnjak koga su ustaše odvezle u Duvno. Tom prigodom zarobljeni su neki civili, među kojima je bio i stari prozorski trgovac Đulaga Omanović, na kojega su natovarili 100 kg soli da je donese iz Prozora na Šćit. Gvardijan je morao dugo uvjeravati Stipicu Sičaju da tog čovjeka treba pustiti kući, što je on konačno i poslušao. Đulaga nikad nije zaboravio ovu intervenciju. Kad se godine 1948. planirala izgradnja zadružnog doma i kad se radilo da se dom izgradi na fratarskom gumnu, kako bi zaklanjao pogled na crkvu i samostan, Đulaga je, kao šef gradilišta, prihvatio sugestiju fra Kazimira Ivića te je dom pomaknut na drugu stranu ceste prema školi.

Znalo se dogoditi da se partizani nađu u samostanu, a Geganovci prolaze i to vide, ali ne bi pucali da ne bi stradao samostan i fratri. Drugi put su se partizani bili sakrili u gaju čekajući da Geganovci dođu na misu pa da ih napadnu. Odustali su od te namjere nakon što su slušali propovijed i priznali gvardijanu da su odlučili otići u miru. Jednom je gvardijan poslao pisamce partizanskom oficiru zaduženom za organizaciju "narodne vlasti" u ovim krajevima - Ivici Matijaniću iz Godnjeg Vakufa - koji se spremao iza mise održati "narodni zbor". Gvardijan je izvijestio da se Geganovci nalaze u blizini pa se Ivica na vrijeme povukao da ne bude pokolja među svijetom koji je došao na nedjeljnu misu.


Pojava Geganovaca djelovala je smirujuće na ramski narod. Manje su se bojali partizana i smatrali su da ih ima tko zaštititi. Ako i nije bilo neke koristi od njih, sigurno je ipak da je narod mogao bez straha zalaziti u šumu i sjeći građu za izgradnju kuća.

Neki su partizani, posebno Enver Hadžić i Nikola Milisav, teretili gvardijana da je on organizirao ustašku policiju. I policajci su ga sumnjičili da ih odaje partizanima, ali su fratri uvijek nastojali raditi na pomirenju, a ne na zavađanju. To nije bilo lako, posebno u onim prilikama kad je tako malo trabalo da čovjek izgubi glavu.

Na Geganovu dušu ne pada mnogo ubojstava. Osim onih koji su pali u borbi u Prozoru, stradao je jedino jedan Muratbegović koji je prije toga ubio na spavanju Geganova sina Vinka. Kad je Muratbegović uhvaćen, ubio ga je Kapulica, zapovjednik Duvnjaka, na istom mjestu na kojem je on ubio Vinka. Još uvijek su im grobovi skupa kao tragična opomena jed­nog vremena u kojemu je bilo opasno živjeti. Značajno je da Gegan nikad nije dopustio strancima napadati Kopčiće i Varvaru, niti je svojim vojnici­ma dopustio pljačkanje. Zanimljiva je u svezi s time fra Kazimirova prim­jed­ba: "Kad su se predali najveća je osuda bila jednomu 20 godina i to zbog toga što je za hranu ljudima u šumi digao jednog gazdinog vola".[55]

 

"Naša braća su preživjela teških dana"

 

 

Bosna Srebrena od 1. srpnja 1944. godine donosi ovu kratku vijest:

"Uspostavljena je veza s našim samostanom u Rami, koja je bila stalno prekinuta od mjeseca listopada. Naša braća su preživjela teških dana, ali su, hvala Bogu, živa i zdrava i rade nesmetano svoje svećeničke i dušobrižničke poslove. Narodu su bili na veliku utjehu. U ovako teškim prilikama mogao je jasno upoznati, koji su mu pravi prijatelji".[56]


Živjelo se dakle u strahu i trepetu. Fratri su jedno vrijeme samo danju boravili u samostanu, a pred mrak su odlazili iz njega i noćivali u susjednom selu Ripcima u jednoj seoskoj kući, smatrajući se ipak sigurnijim u većem selu, jer samostan je bio praktično na osami, pa se nikad nije znalo tko će po noći doći i činiti što mu se bude svidjelo.

Na partizanskom sudu

 

 

U listopadu 1944. godine došao je šćitskim fratrima, fra Marijanu i fra Mladenu, u pomoć njihov stari sudrug i supatnik fra Franjo Žilić, koji se nalazio na studiju filozofije u Zagrebu. Trojici svećenika bilo je mnogo lakše raditi a sigurnije su se i osjećali. Bila je to, međutim, lažna sigurnost. Iz fra Mladenovih uspomena donosimo ovu pojedinost:


Jedne noći, 4. prosinca 1944., čula se na vratima lupa. Partizani su došli tražiti fra Franju Žilića pa su poveli i gvardijana fra Mladena uz njega jer ih, vele, traže u Prozoru. Partizani su u vedroj hladnoj noći poveli prema Prozoru dvojicu fratara koji su po tadašnjem običaju i propisu išli u habitu. Prolazeći kroz mrtvu tišinu, došli su do Ometala i skrenuli prema Gmićima. Zaustavili su se kod Kudića kuća gdje je bio štab. Čekajući pred kućom pretrnuli su od straha kad su vidjeli kako dva partizana nose karbidnu lampu i nož koji je jedan od njih oštrio. Bili su uvjereni da će ih klati. Kasnije se ispostavilo da su išli klati jare za doručak. U štabu su im priopćili da ih ne zove ovaj štab nego prozorski odred koji se nalazi u Pridvorcima, udaljenim dva sata od Gmića, na granici prozorskog kotara prema gornjovakufskom pod planinama Vranicom i Zecom. Iz Gmića ih je uz vojnu pratnju vodio komesar jednog krajiškog bataljuna koga je fra Mladen otprije poznavao kao čestita čovjeka, ali je opet kod svake rivine i potoka strahovao da će ih pobiti. Najgore je bilo što putem nisu nikoga susreli da se makar zna kamo su odvedeni.

Kad su došli u Pridvorce već se pokazalo sunce, žene su izlazile na potok prati rublje, a vojnici porcije. Fratri su oslonjeni na jedan čardak čekali da ih pozovu Prozorani dok su ih partizani prolazeći poprijeko gledali. Jedna ih je katolička žena sažalno gledala. Na čardaku ih je dočekao oficir prozorskog odreda Safet Alagić iz Konjica i rekao da ih je zvao zato da mu fra Franjo kaže što ima u Zagrebu! Tek "uzgredno" je spomenuo kako je fra Mladen javno govorio s propovjedaonice: "Ljudi, nemojte ići u partizane, idite u ustašku miliciju!", ali da se ubuduće pazi i da tako ne govori.  

Uzalud je fra Mladen govorio da on to nikad ne bi mogao reći jer se on time ne bavi. Alagić je tvrdio da on za to ima svjedoka i doveo je zarobljenog ustašu, koji je pred fratrima rekao da pozna fra Mladena, gvardijana sa Šćita, te je doslovno ponovio ono što je Alagić kazao. Kad je mladić rekao da je to rečeno prije dva tjedna, fra Mladen je kazao da već preko mjesec dana na Šćitu nema ničije vojske; ni partizanske, ni ustaške, ni četničke, pa on kao ustaša nije mogao to čuti. Ova tvrdnja je laž i podvala. Na to je mladić zaplakao i priznao da ga je komandirov zamjenik tukao, pa je on mislio da će mu biti lakše ako optuži gvardijana.

Dva fratra su se s partizanskom pratnjom vratila do Prozora. Taj dan bila je nedjelja i fra Mladen je bio obećao partizanskom oficiru Ivici Matijaniću da će doći na Uzdol služiti misu, dok bi to Ivica iskoristio da održi svoj politički zbor. Na Uzdolu je narod dugo čekao i konačno se razišao.


U spomenutom rukopisu fra Mladen priznaje da ga partizani fizički nisu nikad zlostavljali, ali je bilo stalnog nepovjerenja i sumnjičenja. "I kod mojih vjernika bilo ih je koji su se vrlo nekorektno ponijeli. Takvih je bio malen broj. Većina je bila na moralnoj visini i poštena. Poneko bi se našao i otvoreno lagao na svoga župnika i to bez potrebe ... Bilo ih je koji su bili zatvarani i mlaćeni da na mene što slažu, ali su ostali na visini", piše on.

Kad se u Rami saznalo da su partizani odveli fratre u nepoznatom pravcu, Geganovci su snovali kako će odvesti muslimanskog imama. Srećom, to se ipak nije dogodilo.

 

Vjernik svjedoči protiv svećenika

 

 

Koncem 1944., odnosno početkom 1945. godine, partizani su pozvali fra Mladena u stari samostan na razgovor četiri oficira OZN­‑e, među kojima su bili Jakov Brdar i Dinko Faletar, dugo su ga i teško ispitivali jesu li ustaše iz Hercegovine bili u Rami, jesu li neki ručali u samostanu itd. Nakon dugog unakrsnog istpitivanja strpali su ga u auto i odveli u prozorsku OZN­‑u gdje su ga dalje ispitivali o ustašama u Rami tvrdeći da je i on slao u šumu hranu i piće. Kao dokaz dovode gvardijanu dobro poznatog čovjeka koji se s njime družio. On izjavljuje:

- "Gardijan je poslao u šumu brašno, kruh, mast, rakiju i hostije da se pričeste. To mi je rekao osobno gardijan kad smo u nedjelju popodne hodali između škole i crkve".

Gvardijan se nekako izvukao dokazujući da je nemoguće slati hoštije po civilu kad to smije nositi samo svećenik pa je zaključio: kao što je slagao o hostijama, tako je sve slagao!

Pred zoru su pustili gvardijana. I lažni je svjedok pušten. Kad je nakon tjedan dana susreo gvardijana, pred drugim ljudima ga je poljubio u ruku i, kao da se ništa nije dogodilo, pitao ga za zdravlje:

- Kako ste, oče gardijane?

- Hvala, dobro, prijatelju, rekao mu je mirno gvardijan.

 

Spora uspostava nove vlasti

 

 


Partizanska vlast je uspostavljena 1942. godine u Rami. Ali kad je svu­da okolo već naveliko funkcionirala nova vlast, u Rami su praktično vla­da­li Geganovci. Spajajući se povremeno s duvanjskom hrvatskom polici­jom koju je organizirao i vodio Mirko Kapulica, predstavljali su jake snage od nekoliko stotina momaka. Dok je hrvatsko stanovništvo bili orjenti­rano protiv nove vlasti, muslimansko je uglavnom prihvaćalo novi režim, jer su partizane prozorskog odreda sačinjavali u golemom postotku muslima­­ni. Zato je narod govorio kako je opet došao "turski vakat". Neki su parti­zanski oficiri pokušali pridobiti Ramljake na svoju stranu, ali bez uspjeha. Značajno je da je Ivica Matijanić, rodom iz Gornjeg Vakufa, bio za­du­žen za organizaciju narodne vlasti na području bivšeg jajačkog okruga i da je i preko fratara pokušao nagovoriti ramske viđenije ljude da stupe u partizanske redove, da bi osigurali udio hrvatskog stanovništva u novoj vlas­ti. Nije bilo uspjeha. To će se kasnije snažno odraziti na političko sta­nje u ovom kraju i ostaviti podsvijesne tragove nepovjerenja među dva naroda u Rami.

 

Na sudu časti

 

 

Rat u Rami nije završio kad i u Europi, još uvijek je bilo daleko od mira i redovne vlasti. Redovna je bila samo OZN­‑a. Geganovci su još držali položaje i preko Rame nije nitko ni pokušao prijeći. Tek kad je izišla amnestija nove vlasti, većina se Geganovaca predala. Počelo se tada govoriti i o političkoj organizaciji i izborima za nove poslanike.

Na Šćitu se jedne nedjelje održavao politički zbor na koji je došla nova vlast iz Prozora i dr. Jakov Grgurić, nekad narodni zastupnik za ramski kraj, a onda potpredsjednik bosanskohercegovačke skupštine. Nakon zbora došli su na ručak u samostan. Iza podne OZN­‑a je odvela fra Marijana i fra Mladena u Mostar. Grgurić, iako je zamoljen, nije intervenirao. Sutradan je pokupljen fra Kazimir Ivić s Gračaca, fra Anto Ravlić iz Doljana, te neki ugledni ljudi kao što su Hamdo Topić, Đulaga Omanović, efendija Asidić iz Doljana, Ibro Dervišbegović s Duga i Jozo Ćurić s Gmića. Odvedeni su u Prozor, a potom preko Jablanice u Mostar, gdje su prenoćili u stanici policije. Sutradan su svećenici mogli vratiti u samostan, ali su morali svakog dana u 8 sati dolaziti prijaviti se u policiju. Saslušavani su desetak dana i kad im nisu mogli dokazati nikakvu krivnju protiv vlasti, pustili su ih održavši im prije govor o uvođenju civilnog braka, oduzimanju matica upozorivši ih kako će svećenici ubuduće morati poštivati takve državne zakone i djelovati među narodom pomirljivo.

 

Kad je u Rami završio rat?

 

 


I u Rami se konačno moglo govoriti o završetku rata, ali ne i ratnog sta­nja, jer je ono trajalo ne samo dok se nije predao ili poginuo posljednji Ge­­ga­no­vac nego mnogo duže. Kad domaći partizani nisu mogli izići na kr­aj s hrvatskom policijom, dobili su pomoć od hercegovačkih brigada, a kasnije je došla i gatačka OZN­‑a sa specijalnim zadatkom da pokori Ramljake. Da bi lišili "ustašku miliciju" ili "šumnjake" svake potpore do­ma­ćeg stanovništva, novi vlastodršci su naredili da se stanovništvo gotovo cijele gornjoramske kotline skupi u par sela. S planina je morao svatko saseliti, a i u poljskim selima nije se moglo ostati. Budući da ionako nije bilo dovoljno prostora za stanovanje, nastala je neopisiva tjesnoća i tjeskoba. Provođen je i nezapamćeni teror. Zapovjednik gatačke kaznene ekspedicije imao je praktično neograničenu vlast. Mogao je ubiti koga je htio, a da nikomu ne odgovara, čime se i pohvalio jednom prilikom u samostanu pred fratrima.

U starom samostanu otvoren je zatvor koji mnogi Ramljaci nikad u životu neće zaboraviti. Dovođeni su ljudi i ispitivani. Tko se nije pokoravao i priznavao ono što se od njega tražilo, dolazio je na obradu nekom Đoki koji je nemilosrdno tukao. Najteže su prolazili oni koji su "tretirani" na tavanu. Oficir bi naredio čovjeku da ide kući i donese arar žita. Kad bi čovjek donio žito, naredili bi mu da čučne u arar sa žitom pa bi mu ga zavezali kao hlače oko pojasa. Ruke prekrižene na leđima svezali bi mu konopom i prebacili ga preko grede. Tako obješena čovjeka na prekrižene ruke s teretom o nogama šutala su dvojica partizana nogama od jednog do drugog kraja tavana. Ovo je samo jedan od načina mučenja ljudi, a bilo ih je bezbroj.

Tako se s pravom može reći da je Rama nakon rata stradala jednako kao i za vrijeme rata, jer progonstva i ubijanja nisu prestala, pogotovo ako se uzmu u obzir gubici mladića koji su se nalazili u raznim jedinicama hrvatske vojske koja se povlačila iz Hrvatske. Za mnoge od njih nikad se nije saznalo gdje i kako su ubijeni, gdje su i jesu li uopće pokopani.

 

Ratna šteta

 

 

Nova vlast naredila je popis ratne štete u Rami. Trebalo je registrirati što je sve uništeno i izgubljeno, jer se očekivalo da će Jugoslavija dobiti reparacije od pobijeđenih sila. Zanimljivo je što je registrirano kao ratna šteta za samostan i crkvu na Šćitu. Gvardijan je napisao: knjižnica, crkveno ruho i namještaj 30 milijuna, muzejske stvari 2,631.000 dinara, matice i arhiv 200.000, kućni namještaj u samostanu i u dvije kuće na Draševu 800.000, stoka 318.000 dinara, zgrade i crkva 22.631.000, živežne namirnice 30.000, stočna hrana 125.000 dinara, vino i rakija 350.000 dinara, gospodarski strojevi i alat 74.000, gotov novac 90.000, i ostalo. Ukupno 47.163.000. Komisija za štetu u Prozoru priznala je sumu od 44.413.000 dinara. Od toga nikad ništa nije bilo.


Koliko je Rama stvarno stradala materijalno? O tome se samo može nagađati počev od paljenja crkve i sakristije preko četničkih zlodjela do kasnijih pljački i otimanja. Postoje vrijednosti koje se ne mogu procijeniti: arhiv, umjetnička djela, muzejske vrijednosti. Ne treba zaboraviti da je Rama čitavo vrijeme rata hranila sebe i partizane, kojih je nekad znalo biti više nego Ramljaka. Svaka je vojska uzimala "svoje", bolje rečeno tuđe, ali se nije smjelo prigovarati. Partizani su preko svojih narodnih odbora prisiljavali domaće ljude - odbornike da prikupljaju poreze jer su oni najbolje znali tko koliko ima. Davali su i priznanice, ali nisam čuo da je netko unovčio te njihove priznanice. Bio sam kao dječak u samostanu mnogo dana za vrijeme rata. Ni danas mi nikako nije jasno otkud je dotjecalo onoliko pšenice, mesa, rakije za neprestane zahtjeve. Moralo se davati i praviti se da se velikodušno poklanja.




[1]  Usp. Isto, str. 175.-177.

[2]  Usp. Namik Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, I, Prozor 1985.,  str. 173.

[3]  Usp. Isto, str. 181.-183.

[4]  K. Ivić, Bilješke, str. 349.

[5]  Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 219.

[6]  Fra Franjo Žilić, Ramensia, materijal za povijest crkve i samostana u Rami, str. 142.

[7]  Usp. V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka 1981,. str. 771.-772.

[8]  N. Čehić, nav. dj., str. 223.-224.

[9]  K. Ivić, Bilješke, str. 351.

[10]N. Čehić, nav. dj., str. 300.

[11]Bosna Srebrena, službeno-informativno glasilo Franjevačkog provincijalata u Sarajevu, br. 1.  Sarajevo 1942., str. 15.

[12]Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 219.-220.

[13]Bosna Srebrena, br. 2., Sarajevo 1943., na str. 138. donosi dopis Glavnog stožera domobranstva koji je na zahtjev Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu 20. kolovoza 1943. izdao rješenje da je "ponovno zabranjeno upotrebljavanje crkava za odbranu prilikom napadaja odmetnika na pojedina mjesta". Bosna Srebrena dodaje: "Stavlja se ova odredba na znanje našim oo. gvardijanima i župnicima s napomenom, da isto vrijedi i za samostane i župne kuće". Nije li ovo prekasno došlo?

[14]Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 350.

[15]N. Čehić, nav. dj., str. 266.

[16]Usp. Isto, str. 315.-363.

[17]Vojno­‑istorijski institut, broj kutije 759 f.1/Id 35.

[18]Bosna Srebrena, br. 3., Sarajevo 1942., str. 31.

[19]Bosna Srebrena, br. 1., Sarajevo 1943., str. 9.

[20]Bosna Srebrena, br. 1., Sarajevo 1943., str. 43.

[21]Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 301B303.

[22]Usp. M. Šotra, Za kralja i otadžbinu, Mostar 1945., str. 7.-9. Usp. također Jozo Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, prijevod s engleskoga, Zagreb 1979., str. 211.-212.

[23]Miloš Minić,Četnici i njihova uloga u vreme narodnooslobodilačkog rata 1941B1945, Beograd 1982., str. 89.-90.

[24]Usp. M. Šotra, nav. dj., str. 10.-18.

[25]Kako je napisao fra Mladen Lucić u jednom rukopisu konjički liječnik dr. Ismet Pupovac otišao je u četinke, ali su ga oni kasnije zaklali.

[26]Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 372.

[27]Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 367.-399.

[28]F. Žilić, Ramensia, str. 142., usp. također J. Tomasevich, nav. dj., str. 234. u kojem piše da je stradalo "oko pet stotina Hrvata i Muslimana".

[29]F. Žilić,Ramensia, str. 133.-134.

[30]Slobodni tjednik od 24. listopada 1990. str.19.

[31]Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 311.

[32]M. Lucić, navedeni rukopis.

[33]Usp. Donja Kukauša, u: Oslobođenje od 25. prosinca 1990., str. 5.

[34]Usp. Svjetlo riječi, br. 10., Sarajevo 1990., str. 15.

[35]Bosna Srebrena, br. 4., Sarajevo 1942., str. 48.

[36]Isto, str. 62.

[37]Usp. F. Žilić, Ramensia, str. 144.

[38]Usp. Isto, str. 145.

[39]Bosna Srebrena, br. 3., Sarajevo 1943.

[40]Partizani su nakon rata optuživali Andriju Hebranga da im je on dojavio da se Tito nalazi u samostanu, ali V. Dedijer tvrdi da su to Talijanima dojavili neki domobrani koji su u Tesliću prešli partizanima, ali su sa Šćita prebjegli Talijanima. Usp. V. Dedijet, nav. dj., str. 657.

[41]Usp. Ljubo J. Mihić, Bitka za ranjenike na Neretvi, Prozor 1978., str. 316.

[42]V. Dedijer, nav. dj., str. 662.

[43]Isto, str. 652.

[44]Isto, str. 661.

[45]Usp. F. Žilić, Ramensia, str. 149.

[46]M. Lucić, Navedeni rukopis.

[47]Bosna Srebrena, br. 5., Sarajevo 1943., str. 69.

[48]Isto, br. 7., Sarajevo 1943.

[49]Isto, br. 8., Sarajevo 1943., str. 106.

[50]Isto, br. 10., Sarajevo 1943., str. 131.

[51]Isto, br. 4., Sarajevo 1944., str. 45.

[52]Isto, br. 7., Sarajevo 1944., str. 72.

[53]M. Lucić, navedeni rukopis.

[54]F. Žilić, Ramensia, str. 145.

[55]K. Ivić, Bilješke, str. 381.

[56]Bosna Srebrena, br. 7., Sarajevo 1944., str. 70.