Arhiva novosti


Ramske izreke

Ni u gori o zlu ne govori! (U govoru se uvijek treba biti oprezan!)


Znamenitiji franjevci Rame u prošlosti

 

"Stari Vladić"

 

 

Još i danas u Rami se mogu čuti neke izreke ili anegdote koje se pripisuju "starom Vladiću", tj. fra Anti Vladiću koji je umro na Šćitu 13. studenog 1889. godine. Za ramski kraj su značajna dva franjevca Vladića, fra Anto i njegov bratić fra Jeronim. Obitelj Vladića doselila je iz Vrda povrh Drežnice na Ustiramu, na aginsku zemlju i bila je u najmu kod age Zajmovića. Kad je aga doveo Pušiće, a sa zemlje i iz kuće potjerao Vladiće, jedni su odselili na Meopotočje, a drugi na Kućane i dobili ime Španje, dok su treći odselili u Smrčevice ispod Zec planine.

Kao sedmi sin u obitelji rodio se Domin 15. svibnja 1819. na Ustirami i s deset godina otišao na škole u franjevački samostan u Fojnicu. Pokazao je zavidan uspjeh i stupio je u novicijat 1834. godine, dobivši novo ime fra Antun. U sedamnaestoj godini položio je zavjete te otišao na školovanje u Baju i Pečuh i pokazao se kao dobar student. Svećenički red primio je 1842. godine i došao je tada u fojnički samostan za propovjednika, na časnu službu koju je obavljao pet godina. Apostolski vikar fra Andrija Karačić uzeo ga je za svoga tajnika da ga prati u neprestanim putovanjima, što mu je za šest godina vršenja ove dužnosti narušilo zdravlje. Kao župnika uzimali su ga apostolski vikari za zamjenika - provikara. Četiri je godine bio gvardijan u Fojnici, a onda je izabran za provincijala 1860. godine. Kao provincijal sudjelovao je na generalnom kapitulu u Rimu i branio prava bosanske franjevačke provincije, čime je svratio pozornost na sebe.

Kad je završio provincijalsku službu, došao je na Šćit 1863. godine kaneći podignuti samostan i crkvu, premda to prilike nisu dopuštale. K tome je morao prihvatiti službu generalnog definitora, vrhovnog savjetnika reda i otići 1859. godine u Rim na dvanaest godina. Međutim, bolest ga je prisilila da se privremeno vrati u Bosnu. Kasnije će ga čitava života mučiti reumatizam u desnoj nozi. Kad su, pak, garibaldejci 1870. zauzeli franjevački samostan Ara Coeli, gdje je bila franjevačka vrhovna uprava, fra Anto se više nije vratio u Rim, nego se prihvatio priprema za gradnju crkve na Šćitu.


Godine 1877. fra Anto je morao preuzeti službu vizitatora, pohoditelja koji je u ime vrhovnog poglavara reda obilazio fratre i predsjedao pokrajinskoj franjevačkoj skupštini, pa je gradnju povjerio fra Josipu Ćuriću, ali nikad nije napustio brigu za gradnju. Dva puta je bio generalni vizitator i predsjednik provincijskih kapitula. Bio je to čovjek u kojeg je narod imao veliko povjerenje i rado ga je slušao. Bio je visok, krupan, ugledan i nadasve priznat i prihvaćen pučki propovjednik. Narod je dolazio pitati ga za savjet i slušao je njegove opomene pa i ukore. S muslimanima je bio vrlo ljubazan jer su i oni dolazili često k njemu tražiti savjeta i utjehe. Muslimanske su žene gajile prema njemu posebno poštovanje jer im je često davao savjete i lijekove. Bio je žestoke, prijeke naravi, pa je znao nekad biti i uvredljiv. Priznao je jednom zgodom:

- Ne mogu uzdržati riječi da što ne reknem. Daju mi za moga dorata stotinu dukata. Mogao bih ga pregoriti samo da mogu uzdržati riječ u sebi!

Vjerovao je ramskom čovjeku i smatrao ga sposobnim za život, ali je žalio što nema mogućnosti za školovanje:

- Kakvu glavu imaju Ramljaci! Kad bi imali još škole, ni sam vrag ne bi mogao s njima.

Zato je fra Anto nastojao otvoriti školu najprije u samoj župnoj kući 1863. godine, a kasnije je podigao posebnu školsku zgradu u kojoj jedno vrijeme nije moglo biti nastave jer nije bilo dovoljno svećenika, a župa je bila prostrana. On sam je poučavao svakoga tko bi mu došao: učio je ljude raditi u vrtu i saditi razno povrće. Dječacima koje je držao u samostanu naručivao je časopise, učio ih molitve i posebno im govorio o uglednim članovima franjevačke povijesti, nastojeći i kod njih pobuditi želju za svećeništvom. Kad je umro, desetorica su fratara tvrdila da ih je on poslao u fratre.

Kako je dobro poznavao crkveno i šerijatsko pravo, apostolski su ga vikari držali kao svoga zamjenika. Fra Paškal Vujičić vidio ga je sa sobom na kanonske vizitacije da rješava pravne poteškoće, pomiruje zavađene i propovijeda umjesto njega.


Vraćajući se sa sjednice starješinstva provincije, prehladio se pijući hladnu vodu, dobio je groznicu koja ga je iscrpila i prikovala šest mjeseci za krevet. Svjesno je očekivao smrt, zatražio je utjehu sakramenata i umro zazivajući Blaženu Djevicu Mariju kojoj je na čast sagradio crkvu u koju su ga braća pokopala stavivši nad grob natpis:

U SPOMEN

O. ANTUNA VLADIĆA

BISKUPOVA TAJNIKA, GVARDIJANA,

PROVINCIJALA, 12 GODIŠNJEG GENERALNOG

DEFINITORA, DVAPUT GENERALNOG KOMISARA

U BOSNI, VIŠEGODIŠNJEG ŽUPNIKA I

BISKUPOVA VIKARA, OSNIVAČA OVE CRKVE

VITEZA FRANJE JOSIPA I.

H 12. XI. 1889.

POKOJ MU VJEČNI DUŠI!

Postavi zahvalni sinovac o. Jeronim Vladić.[1]

 

Fra Bono Milišić

 

 


Fra Bono Milišić rodio se u Rumbocima 15. veljače 1841. godine. Krsno mu je ime Ilija. Upoznao ga je župnik fra Bono Perišić iz Fojnice i kao sposobna dječaka poslao u Fojnicu zajedo sa stričevićem Petrom gdje su oba stupila u novicijat, uzevši ime Bono, odnosno Ivo. Ovaj drugi poznat je kao Jurić. Umro je kao misionar u Svetoj zemlji 1923. godine. Tri godine fra Bono je bio na studiju u Đakovu, a bogosloviju završio u Madžarskoj kao odličan student te je dobio mnogo knjiga da ponese sa sobom u Bosnu. Prvu je misu slavio na groblju u Rumbocima 1863. godine.

Nakon trogodišnje kapelanske službe u Bugojnu i Rami vršio je službu učitelja novaka u Fojnici pet godina. Upoznao ga je apostolski vikar biskup fra Paškal Vujičić i uzeo ga za osobnog tajnika 1871. godine od čega je nakon godinu dana, zbog slaba zdravlja, odustao i postao župnik u Rami. I to je, također radi slaba zdravlja, morao napustiti i otići u Triješćane, gdje je proboravio tri godine i prilično se oporavio, te bio poslan za odgojitelja bogoslova u Ostrogon u Madžarsku, ali kad su ga izabrali za gvardijana u Fojnici 1877. godine, morao je napustiti ovu službu iako ju je volio. Bio je izabran za definitora i sudjelovao je na kapitulu na kojem je Rama proglašena rezidencijom. Nakon gvardijanstva u Fojnici došao je za župnika u Podmilačje, a onda za predsjednika rezidencije u Rami 1883. godine i završio radove na gradnji crkve. On je četiri puta bio župnik na Šćitu i kupio je puno zemlje u dolini i na planini gdje je gajio stoku, a posvetio je brigu i vinogradima u Triješćanima, a uz kuću na Šćitu gajio je voće. Napravio je čatrnju u koju je sveo vodu s nove crkve i vodu koju je doveo fra Augustin Dembić s vrela zvanog Fratarka. Uredio je knjižnicu u koju je fra Jerko Vladić ostavio većinu svojih knjiga tako da je ramska knjižnica bila "jedna od najvažnijih u Bosni".[2]

Fra Bono je 1888. godine postao provincijal i kupio je zemljište za gradnju gimnazije u Visokom, ali mu je vlada nije dala graditi jer nije bila sklona franjevcima.

Bio je vrlo visok čovjek, oko dva metra, k tome je bio krupan i jedno vrijeme je bio težak 200 kg. Inače je bio dobričina i ozbiljan čovjek koji je ulijevao poštovanje i povjerenje. Nije bio zlopamtilo. Dok je bio gvardijan u Fojnici, na izdisaju turskog zuluma, dohvatio ga je zadnji bijes bespravnog i pokvarenog društva. Fra Kazimir Ivić o tome piše:

"U godini 1878. fra Bono Milišić je bio dvaput u opasnosti života. Jednom je zgodom te godine morao klečati pred jednim silnikom dva puna sata, a on mu je oko glave mahao ćordom. Od toga vremena počeo je fra Bono sijediti, oslabilo mu je srce i nikada više nije imao pravog zdravlja. Poslije okupacije znao je fra Bono gdje se krije taj silnik, upitan je za to, ali nije htio kazati, oprostio mu je veledušno".[3]


Kad je iza Velike Gospojine 1902. godine otišao u banje na Ilidžu, udarila ga je kap i izdahnuo je u sarajevskoj bolnici 17. kolovoza iste godine.

 

Fra Bono Ivandić

 

 

Fra Bono Ivandić rodom je iz Triješćana. Kad je nakon bule Leona XIII. "Felicitate quadam" od 4. listopada 1897. godine uveden zajednički život franjevaca i kad je ukinut privatni novac kod svih fratara, mnogi su se fratri odazvali pozivu nadbiskupa Stadlera i prešli u dijecezanski kler. Bogoslovi u Sarajevu su također prešli u nadbiskupsko sjemenište. Ostala su samo dvojica fra Alojzije Cvitanović iz Fojnice i fra Bono Ivandić. Fra Bono je bogosloviju završio u Rimu na Antonijanumu, mladu misu slavio je na Gračacu 1901. i došao za vikara i katehetu na Šćitu i u Prozoru. Zimi iste godine teško je obolio od upale pluća nakon opremanja bolesnika na Zahumu.

Godine 1903. postavljen je za drugog odgojitelja novaka u Fojnici, a sljedeće godine postao je prvi meštar novaka koji su ga zavoljeli, ali mu klima nije odgovarala te se razbolio. Fra Bono je 1907. godine došao na oporavak i službu na Šćit, gdje je bio vikar, kapelan i kateheta. Godine 1909. imenovan je odgojiteljem bogoslova i profesorom moralnog i pastoralnog bogoslovlja u Franjevačkoj bogosloviji koja je preselila iz Livna u Sarajevo. Svi su ga voljeli i rado slušali. Njegovi studenti sjećali su ga se sa zahvalnošću.


­     Na kapitulu 1916. godine trebao je postati provincijal, ali je on svoj glas dao protukandidatu i tako izbjegao ovu službu. Bio je postavljen za žup­ni­ka na Gračacu, odakle je lijepo pomagao rezidenciju (samostan) na Šćitu. Od 1921. do 1925. bio je poglavar - predsjednik kuće, gimnazije, u Visokom, odakle je došao za predsjednika rezidencije na Šćit 1925. god­ine, radeći uporno i zdušno na odgoju naroda. Strpljivo je i dugo ispovije­dao, jednostavno, kratko i privlačivo propovijedao, te nastojao povezati žup­ljane uz crkvu i franjevačku zajednicu. Nakon devetogodiš­njeg rada na Šći­tu imenovan je predsjednikom bogoslovne kuće u Sarajevu. Srce ga je po­če­lo sve više mučiti pa je morao biti premješten. Boravio je jedno vrije­me u Livnu među starim fratrima, svojim dobrim poznanicima, a onda je 1938. došao na Šćit, gdje je patio od teške srčane bolesti i žalio što ne može ništa raditi. Mogao je jedino reći misu, ali i to bojeći se stalno da ne padne. Ponekad bi se "ukrao" i otišao ispovijedati, ali ga je to zamaralo.

Ovaj tihi, jednostavni, a srdačni fratar, znao je lijepo pristupiti svima, od djece do staraca. Dobivao se dojam da se ne zna naljutiti iako je u biti bio strog redovnik i to najprije prema sebi. Svi su ga voljeli. Umro je 28. veljače 1940. godine i pokopan na groblju u Ripcima.

Fra Jeronim Vladić

 

 

Jedan fratar nije volio novi samostan i govorio je da on neće u njemu stanovati. On je želio sagraditi "svoj" samostan u obliku klaustra, ali nije uspio. Uspio je u drugim, važnijim stvarima. Bio je to fra Jeronim Vladić, nećak fra Antuna Vladića.

Mato, kako je Jeronimovo krsno ime, rođen je na Ustirami 2. ožujka 1848. godine. Kao dječak otišao je u Fojnicu kod strica fra Antuna na školovanje. Nastavio je školovanje u Livnu i Gučoj Gori, a onda u Carigradu. Filozofiju i teologiju svršavao je u Đakovu i Rimu. Kad je 1870. godine zaređen za svećenika, došao je za učitelja u Fojnicu, a zatim je šest godina predavao bogoslovima u Livnu. Deset godina je bio kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi u Sarajevu (1884.-1894). Nakon toga bio je učitelj novaka u Fojnici. Bio je župnik na Gračacu i na Šćitu pet godina. Godine 1902. postao je generalni definitor i vizitator franjevačkih provincija u Hrvatskoj, Albaniji i Dalmaciji. Na Šćitu se čuvao kalež koji je donio iz Albanije 1904. godine. Uništen je u požaru sakristije 1942. godine.

Za fra Jerku Vladića se s pravom može reći da je bio intelektualac. Mnogo je čitao, mnogo gledao i pamtio, razgovarao s ljudima i zapažao te to bilježio. Vele da je poznavao sve obitelji i starije ljude u Rami, Fojnici i Livnu. Ljudi su ga rado slušali jer je lijepo i pametno govorio. Njegov karakteristični govor kroz nos bio je mnogima simpatičan pa su ga se mnogi ugodno sjećali, posebno njegovi brojni đaci, pa i oni drugih vjera. Fra Kazimir Ivić piše:

"Kad bi Vladić došao na vjeronauk, ne bi izlazili ni đaci drugih vjera, čeka­li su da koju čuju. On bi im svima po koju rekao, a onda bi ih kojom zgodnom, koji puta drastičnom rečenicom uputio van, da nastavi ozbiljan rad s katolicima".[4]


Svoju je plaću trošio na knjige. Iza njega je ostala bogata ostavština knji­ga i bilježaka, što je izgorjelo u knjižnici 1942. godine. Fra Jerko je lije­po i dobro pisao, i on je i prvi urednik jednog franjevačkog lista na sla­ven­skom jugu, "Glasnika jugoslavenskih franjevaca" od njegova izlaženja 1887. do 1894. godine. Poznati su naslovi iz njegove pisane ostavštine:

Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882.[5]

Slika Majke Božje Olovske (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Historijske crtice (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Inkvizicija - Franjevački grb (Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1893.)

Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović (Franjevački glasnik 1896.),

Leon XIII. i franjevački red (Serafinski perivoj 1903.)

Bogojavljenje (Serafinski perivoj 1907)

Istočna Crkva (Vrhbosna 1920B1921)

Katolički svećenik (Franjevački glasnik 1897)

Urežnjaci (Hrvatska duša, Zagreb 1925)

Zapamćenja (Franjevački vijesnik 1922)

Pabirci iz Bosanske prošlosti (Hrvatska duša, Zagreb 1923)

Fra Lovro Karaula (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Rastovo i njegov prvi župnik o. fra Anđeo Žarkić (Hrvatska duša, Zagreb 1923.)

Fra Mijo Batinić (Naša misao 1916.)

O. Pavao Posilović, biskup, 1919.

Franjo Jukić (Franjevački vijesnik 1919.)

O Šunjiću i Kačiću (Franjevački vijesnik 1919.)

Izdao je knjigu propovijedi i niz pojedinačnih propovijedi u časopisima.

Po Torreu je 1890. izdao "Trideset i jedan dan pred presvetim Sakramentom"

"Isus govori s križa grešniku" 1917.

"Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu" Vilima Stanihurtsa D. I. u Sarajevu 1917.

"Speculum disciplinae" sv. Bone je preveo, ali nije tiskano to djelo.     


U arhivu Bosne Srebrene može se naći puno njegovih dopisa a jedan je za­nim­ljiv jer govori o prijedlogu nadbiskupa Stadlera da franjevci prihvate "kon­gruu" - državnu plaću. Vladić je protiv takvog načina uzdržavanja franje­vaca, jer bi ih to udaljilo od naroda, a time bi se oslonuli na lažnu sigur­nost.[6] Fratri moraju biti "pravi sinovi sv. Franje" iako, kaže on, "više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjina, nego Franjinih".[7] Na dru­gom mjestu tuži se u pismu od 15. listopada 1911. na fratre koji idu u "jalovi lov" (!), koji se pretvaraju u "venatores ferarum, non piscatores animarum - lovce zvjeradi a ne pastire duša".[8] On je od fratara tražio da budu dobri fratri i korio je njihovu aljkavost i druge propuste[9], ali ni braća njemu nisu praštala tvrdeći da "odbija narod" svojim postupcima i grubim izrazima.[10]

Fra Jerko Vladić je kanio, kako je već rečeno, napraviti "svoj" samostan, i nešto je bio podigao što je kasnije pretvoreno u sakristiju i knjižnicu. Braća u samostanu nisu bila za to jer im je fra Jerkin samostan izgledao "gori od ikakve tamnice". Prema narodu je znao biti i grub[11], nastojao je ukinuti užine, plet, nošenje toka, kojeg su Ramljaci posuđivali od Zvirnjačana, kao i crvenih kabanica od čohe, koje su posuđivali od muslimana. On je to smatrao leglom bolesti.

U narodu je ipak ostala vrlo lijepa uspomena na njega. Ljudi su mu praštali što ih je karao i što im je u naglosti rekao i po koju uvredljivu i tešku riječ, jer su znali da ih voli i da to čini za njihovo dobro.

Na Tjelovo 31. svibnja 1923. godine osjetio je da je slab te je "klekao u blagovaonici i sve zamolio za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu". Mučila ga štucavica te od 2. lipnja nije ništa jeo. Konačno je 25. lipnja "potpuno pri svijesti u prisutnosti tri svećenika i poslužnika izdahnuo. Sat pred smrt rekao je preporučujći dušu, riječima "Orate pro me".[12] Toga dana je bila misa na Ivanjdan pa je mnogo naroda došlo oprostiti se sa svojim dobrim znancem od kojega su čuli mnogo lijepih savjeta i pametnih riječi.

 

Stadlerov zavjet Ramskoj Gospi

 

 


Slika Ramske Gospe odnesena je prilikom izgona puka i franjevaca u Sinj. Narod je ostao bez svoje svetinje. Nakon stabiliziranja vjerskog života u Rami jedan je fratar nabavio Gospinu sliku, naslikanu uljem na platnu. Slika se prenosila na ona mjesta gdje se slavila misa. Vremenom se slika izlizala, ali je bila sačuvana do tridesetih godina 19. stoljeća. Dr. fra Vitomir Jeličić piše u Spomenici Vrhbosanskoj da se ova slika "ipak do danas sačuvala".[13] Nakon ove nabavljena je druga slika, veća i to 1849. godine. Nabavio ju je fra Franjo Ivekić, župnik u Triješćanima koji je putujući na konju preko Priklaca na Šćit stradao kod Bijele Rivine, konj mu se otisnuo u Ramu, a on se ustavio na nekom panju i ondje prenoćio. U znak zahvale Gospi nabavio je za Ramu novu Gospinu sliku, a za Triješćane sliku sv. Ante. Slika je nabavljena iz Mletaka, a nabavljač je stavio na nju srebrnu krunu napravljenu u Dubrovniku, kako je pisalo u kronici koju citira fra Vitomir Jeličić. Ova je slika bila stavljena na glavni oltar kad je sazidana crkva, ali je bila premalena. Zatim je fra Jeronim Vladić nabavio drugu, veću, ali i ona nije odgovarala veličini prostora.

Rimski slikar Alberto de Rohden, na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera, završavao je u sarajevskoj katedrali četiri slike koje su ostale nedovršene iza smrti Seitza starijega. Stadler je ponudio ramskim fratrima da im Alberto napravi sliku za veliki oltar, ali oni nisu imali čime platiti. Stadler je obećao da će on platiti sliku ukoliko se napravi po njegovu planu pa je De Rohden dolazio u Ramu radi priprema za veliku oltarsku sliku. Trebalo je predstaviti kako anđeli vraćaju Gospinu sliku a zadivljeni svijet gleda u nebo. Za tu sliku slikar je snimio sve osobe koje je mislio smjestiti na svojoj slici, a sa sobom je ponio narodne nošnje za sve osobe. Ova odijela slikar je nakon završetka rada poklonio rimskom muzeju a sliku je platio nadbiskup Stadler 1000 forinti. Bio je to njegov zavjet Ramskoj Gospi. De Rohden je pri povratku u Rim bio i u Sinju i snimio sliku Gospe Ramske, odnosno Sinjske. Slika je dopremljena u Ramu 1892. godine. Bila je visoka 5, a široka 2,5 m. De Rohden je poslao u Ramu još sliku sv. Franje u meditaciji. Obje su, kao i ostale, izgorjele kad su partizani zapalili ramsku crkvu 13. srpnja 1942. godine. Gabrijel Jurkić naslikao je novu sliku "Anđeli donose Ramsku Gospu", prema jednoj fotografiji, koja je sada smještena u pobočnoj niši u crkvi .[14]

Poznati bosanski fratar slikar fra Mijo Čuić naslikao je jednu sliku Gospe na nebo uznesene 1804. godine. Fra Mijo Batinić piše 1913. godine da je "još dobro sačuvana"[15], ali je i ona izgorjela u zapaljenoj crkvi 1942. Tako je nestalo još jedne slike ovog našeg značajnog slikara, čija su djela resila strop stare fojničke crkve i nestala su zajedno s njom kad se gradila nova crkva u Fojnici.

 

Ramska knjižnica

 

 

Nakon izgona Ramljaka 1687. godine nestalo je svega pa i knjiga. Samo ih je nekoliko preneseno u Sinj. S vremenom se ipak nešto skupilo kao ostavština umrlih fratara. Iz jednog dopisa fra Bone Milišića Provincijalatu u Sarajevo od 13. ožujka 1896. godine saznajemo da je postojao brevijar, koji je dao glagoljicom tiskati Methodius Terlecki 1643. godine. Vicenc Beslekić ga je darovao fra Franji Jukiću u Sinju 1842. godine i on je bio kod fra Ante Vladića. Iza fra Ante je ostao lijep broj knjiga u rezidenciji.


Godine 1905. fra Jerko Vladić prenosi knjige i ormare u novosagra­đenu knjižnicu uz sakristiju te pravi nove ormare za povećani broj knjiga. Fra Kazimir Ivić piše: "Nasred knjižnice stavljena su dva velika stola s ladicama, u kojima su bili stari handžari i sablje, urešene srmom i kamenjem. Bilo je na nekima i natpisa arabicom. Nekoliko pušaka vezenih srmom bilo je prislonjeno uza zid, između ormara. Još se u knjižnici nalazila jedna vezena lula s čibukom. Čibuk je bio dug preko metra, a lula jako velika kao dobra šaka. Govorili su da je to lula fra Antuna Vladića".[16]

Prema dopisu fra Ante Ravlića od 22. lipnja 1934. u knjižnici je bilo 6.724 svezaka, 19 revija i nekoliko brošura.

Na hodnicima u novom samostanu nalazile su se stare fotografije apo­stol­skih vikara, provincijala, dvojice generala reda i još četvorice fratara. One su 1933. godine uokvirene, poslije su nabavljene fotografije fratara iz ramskog kraja.

 

Pjegavi tifus u Rami 1897. godine

 

 

U Rami je 1897. harao pjegavi tifus. Oboljela su dva kapelana, fra Petar Betunac i fra Anto Ravlić. Te godine umrlo je 227 osoba, kršteno je 210 osoba. Župa je 1899. godine imala 3.714 vjernika, 2.006 muških i 1.708 ženskih. Na području tadašnje ramske župe bilo je 2.067 muslimana. Gračačka župa imala je 528 katolika i 513 muslimana, dok je u doljanskoj župi bilo 686 katolika i 485 muslimana. Uzdolska župa imala je 967 katolika i 854 muslimana. Župljani šćitske župe zavjetovali su se nabaviti novo misno ruho u čast Gospi da ih Bog sačuva od pomora.

 

Rama u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.)

 

 

Iako po strani, Rama je vrlo teško osjetila prvi svetski rat jer je pogi­nulo mnogo mladih ljudi, a neki su nestali. U Ramu su često stizale "crne knjige" - izvješća o poginulim mladim ljudima. Kasnije je bilo i starijih. U to vrijeme bilo je nekoliko gladnih godina, a i ono hrane što je moglo biti, odu­zima­la je austrijska vlast i slala na front. Žandari su pretraživali ham­bare i skrovišta gdje su ljudi sakrivali žito i odnosili što su našli ne vodeći računa od čega će čeljad preživjeti. U selima se narodu nije dijelila nikakva pomoć kao u gradu pa su mnogi gladovali. I u Rami su se, kako piše fra Vitomir Jeličić, pojavljivali odbjegli vojnici - zeleni kadar, koji su pljačkali i otimali što su stigli, čineći i onako nesiguran život još nesigurnijim.


Ramski se svijet ipak nije veselio propasti Austrije jer je tu državu doživio kao pravnu državu koja je garantirala sigurnost i red. Dugo je ostala uspomena na austrijski red i disciplinu. Narod se nije veselio ujedinjenju sa Srbijom jer za tu državu jedva je čuo i nije je želio. Nije zato čudo što se naš čovjek hrabro borio za Austriju i smatrao je svojom državom, jer ona mu je osiguravala i poredak i ljudsko dostojanstvo koje u tursko doba nikad nije mogao ni sanjati, a kamoli doživjeti.

Austrija, doduše, nije provela agrarnu reformu, niti je riješila kmetsko pi­ta­nje, jer je imala više obzira prema begovima, nego prema kršćanskim kme­tovima koji su za njih stoljećima radili. Ni Jugoslavija nije riješila pita­nje kmetova u potpunosti, nego je odredila da se zemljovlasnicima isplati nak­na­da za oduzeto zemljište iz državne kase. Ramski su begovi uglavnom zadržali svoja zemljišta, ali kako se nisu navikli raditi, to je narod postup­no otkupio njihova imanja koja je i onako dugo vremana obrađivao.

 

Gradnja novog samostana (1913.-1930.)

 

 

Kako je ramska zajednica dobro stajala desetih godina 20. stoljeća, to je 1913. godine odlučila graditi novi samostan koji će koštati, po predvi­đanju do 25.000 kruna.[17] Godine 1914. bio je pribavljen materijal, nađeni su majstori, a poduzetnik Franjo Holz dao je nacrt, odnosno kopirao je pročelnu stranu visočke gimnazije unijevši neke izmjene. Početkom travnja počeli su radovi dok se istodobno vadio kamen "munjika". Majstore Imoćane vodio je Marko Rako, a domaći su ljudi bili pomoćni radnici. Kad je Rako vidio kvalitet munjike, nagovorio je fra Antu Ravlića da radnici tešu kamen i prave fasadu od tesanog kamena.

Radovi su krenuli lijepo, ali je počeo Prvi svjetski rat kada su bili sazidani samo zidovi za podrum. Stavljene su grede, ali se nije dozidalo do prizemlja. Novac koji je proračunat za čitavu zgradu, bio je potrošen.


Ljudi su pozvani u vojsku, vlast je oduzimala stoku i hranu za bojište. K tome je 1916. godine bila velika suša pa nije bilo dovoljno žita ni za svijet, a država je tražila svoje. Fra Anto je vještim upravljanjem spasavao samostan pa braća nisu oskudijevala, ali je narod sve teže živio. Dok su posvuda oduzimana zvona za ljevanje topova, u Rami su ostala netaknuta. Godine 1917. molio je fra Anto sve samostane za pomoć od po 300 kru­na čime je završio prvi kat kuće. Dana 24. lipnja 1918. godine pao je veli­ki snijeg, ali nije smetao ljetini. Naprotiv, bila je rodna godina, ali se poja­vi­la "španjolska groznica" i "plućna kuga". Te godine umrle su u Rami, za­jed­no s poginulim vojnicima, 202 osobe, ali to nije ni blizu bilo strašno kao u ostalim dijelovima Bosne.


Uza sve poteškoće samostanska zgrada podignuta je gotovo do drugog kata. Fra Franjo Jukić je 1920. uspio dovesti zgradu pod krov jer je to bilo pogodno doba za gradnju. Jedan majstor radio je za 4 kg žita dok je 1914. godine trebalo platiti 50 kg žita za jednog majstora. Sljedeće godine zidane su pregrade i izmijenjene grede koje su zbog dugog stajanja na otvorenom počele trunuti. Kad su zidane volte za hodnike, došlo je do rušenja. Zatrpan je jedan radnik, ali se izvukao živ. Konačno je dignut zajam od 50.000 dinara od banke te su napravljeni prozori i vrata 1930. godine i već tada fra Bono Ivandić nije bio s njima zadovoljan. Konačno je provincijal fra Josip Markušić i sam starinom iz uzdolske župe 4. studenog 1930. godine blagoslovio kuću u koju su braća napokon uselila. Međutim bilo je problema s dimnjacima koje je fra Kazimir ponovo dao zidati 1938. Godine 1933. sagrađena je još jedna štala, a 1935. i kuća za momke s hambarom.

Formiranje gornjoramske općine

 

 

U Gornjoj Rami je tek 1927. godine formirana općina, a dotad su bile manje zajednice zvane jafte koje su obuhvaćale dva‑tri sela. Sad je općina obuhvaćala čitavu kotlinu do Lapsunja. Prvotno je bilo odlučeno da sijelo općine bude u Kopčićima jer su muslimani bili u savezu sa srpskim radikalima preko M. Spahe i njegove stranke, dok su Hrvati sa S. Radićem na čelu bili u opoziciji. Narod je izabrao fra Bonu Ivandića za prvog predsjenika općine, čega se on odrekao 1929. godine, kad ga je zamijenio dotadašnji potpredsjednik Ivče Mišura. U odbor su ušli Mustajbeg Kadrić, Franjo Džolan i drugi boljestojeći ljudi. Na savjet prijatelja iz Travnika prva je sjednica održana u Kopčićima 29. rujna 1927. godine, a onda je sve preneseno na Šćit i tako je ostalo. Za bilježnika je izabran Ivo Tomić.


Općina je odmah odlučila praviti škole, i to jednu na Šćitu, jednu na Orašcu i jednu u Kopčićima za odgovrajuća sela koja gravitiraju prema poje­di­noj školi. Šćitska se škola počela graditi 1928. na samostanskom zemljištu. U rujnu 1931. počela je nastava u novoj školi. Škola u Kopčići­ma završena je 1934., a Rumboci i Jaklići svoju nisu ni počeli graditi

Općina je odmah osnovala Mjesnu zadrugu za poljoprivredni kredit koju je vodio Franjo Grubeša.

U to vrijeme počela se probijati cesta od groblja u Ripcima do Mokronoga na duvanjskom polju.

 

Rama proglašena samostanom

 

 

Na provincijskom kapitulu 1939. godine Rama je, uz Sarajevo i Visoko, proglašena samostanom, a za prvog gvardijana imenovan je fra Anto Perković, rodom iz Livna. Tako je nakon gotovo tristo godina uspostavljeno ono što je nasilno prekinuto izgonom franjevaca i puka iz Rame, paljenjem crkve i samostana, potucanjem po selima i gajevima. Najprije je Rama proglašena rezidencijom, kućom u kojoj vlada redovnička disciplina, a njezin poglavar nosi naziv "predsjednik" i nema pravo glasa na kapitulu, općem vijeću braće u provinciji. Ova ponovna uspostava samostana donijet će opet tragediju: kao da se u Rami ne može na miru uzdržati samostan, kao da mora biti razoren ili spaljen zajedno s crkvom. U mirnoj oazi spremala se bura, strašnija od svih prethodnih.



[1]  Fra Kazimir Ivić u svojim Bilješkama na 58. stranici navodi da je datum smrti A. Vladića 13. a ne 12. studeni 1889. godine.

[2]  Usp. Isto, str. 130.

[3]  Usp. Isto, str. 124B125.

[4]  K. Ivić, Bilješke, str. 246.

[5]  Vatroslav Jagić je rekao da je "malo koje djelo čitao s tolikom ugodnošću kao ovo". Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 244.

[6]  Usp. Arhiv Franjevačke provincije Bosne Srebrene, XLIV/448.

[7]  Isto, XLIV/492.

[8]  Isto, XLIV/494.

[9]  Isto, XLIV/466.

[10]Isto, XLIV/451.

[11]Isto, XLIV/451

[12]Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 243.

[13]Usp. Spomenica Vrhbosanska (1882B1932), Sarajevo 1932, str. 268.

[14]Na slici je bilo prikazano 16 osoba. Središnji je lik fra Bone Milišića, do njega je jedan talijanski klerik. U prvom redu s lijeva na desno bili su: Mijo Ravlić iz Ripaca (fra Antin otac), Mijo Bradić iz Proslapa, Ivo Petrović iz Rumboka, Mijo Milišić (fra Bonin otac), Matan Milišić - Baraban iz Rumboka, Ivan Jukić iz Proslapa, Ivuša Milas r. Beljo iz Proslapa i Toma Novaković - Penjgo iz Jaklića. U drugom redu: Peša Šarčević iz Rumboka, Mijo Ljubić (Lumbić) iz Varvare, dvije osobe iz donje Rame (mati i sin). U trećem redu kleči kći Mije Ljubića iz Varvare i Jozo Petrović r. Anđelić iz Rumboka. Kao kuriozum fra Kazimir navodi da je na Peši Šarčeviću bila ženska ramska haljina i zvirnjačke čarape, što znači da je umjetnik zaboravio koju odjeću tko nosi.

[15]Usp. Mijo V. Batinić, Fojnički samostan, str. 137.

[16]Usp. K. Ivić, Bilješke, str. 160.

[17]Usp. dopis Ante Ravlića Provincijalatu od 12.1.1913. godine.