Povezano



Ramske izreke

Na vrbi svirala, na zovi pisak! (Nepovezan govor, planiranje, posao.)


Ramski običaji

 

Božićni običaji
 
Predbožićno vrijeme ili vrijeme došašća jest vrijeme priprema za Božić. Uz redovite pripreme, koje su izraz svetopisamske poruke, bilo je potrebno pripremiti se za najzahtjevnije blagdansko vrijeme u godini, koje je okićeno najrazličitijim običajima. Ova priprema traje četiri nedjelje. Iščekivanje Mesije temeljna je misao adventa i ona se provlači kao crvena nit kroz sve liturgijske i molitvene formule, dok post i sakramenti imaju prirediti dušu. Pored duhovne pripreme postoje različiti folkloristički običaji, sadržajem i ciljevima ne uvijek duhovne prirode. Tekstom pratimo stare običaje u Ramivezane uz pojedine svetkovine i blagdane kroz liturgijsku godinu, koja počinje prvom nedjeljom došašća (adventa).
 
U došašću se nije smjela čuti pjesma na prelima ili u nekim drugim prigodama. Tako se nisu ni stvarale svečarske prigode na kojima bi se inače zapjevalo i zasviralo. Ni pred crkvom, poslije mise, ne bi bilo ni kola ni pjesme, što je inače curama i momcima bila najveća radost. Djevojke bi kroz to vrijeme šarale košulju i drugo ruho s kojim bi se željele naburečiti za Božić. 
 
Sveta Kata
 
Sveta Kata (25. studeni) je blagdan kamen međaš, iza kojega prestaju veće obiteljske svečanosti, u prvom redu svadbe, da se prikupe sve sile, kako bi obitelj bila spremna za proslavu Božića. On unosi ozbiljniji ton u svagdašnji život. Odatle stara izreka: Sveta Kata zatvara vrata, ili: Sveta kata zaveziva!. Dakle, sveta Kata zabranjuje igranje, kolanje ili kolo, pjevanje, sijela, pirove i svako bučno veselje, jer narod shvaća adventsko vrijeme kao i korizmu. Sveta Kata je, prema tome, zadnji termin, zadnja nada djevojke, koja misli na udaju u jesensko doba, u ono vrijeme najpoželjnije za udaju, u koje se prije udavao velik broj djevojaka. Sveta Kate, rastavi me s majkom - govorile su nekoć djevojke u ramskom kraju. 
Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:
Sveta Kate, rastavi me s majkom,
Da ne čekam ćelavog Andrije!
 
Tako su djevojke nekoć kazivale u Banjalučici i u selima župe Uzdol i susjednom Prozoru. 
Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se šalje žito u mlin. Iza sv. Kate počinju se krmad kalit, da se meso može osušiti, jer nema - govorilo se - Božića bez suhom mesa.
Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije
 
Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM (8. prosinac) je međaš "od kog valja mislit na Božić". U Rami je, kao i u drugim mjestima, ova svetkovina prvo čelo Božića sa namjenom: Sad ćemo se dobro Bogu molit, doće nam Isus Spasitelj. Na ovaj dan počinjale bi božićne ispovijedi.
 
Sv. Lucija
 
Sv. Lucija (13. prosinac) ima opsežan folkloristički sadržaj. Jedan dio običaja vezan je za sam njezin kult, drugi dio nema s njenim kultom ništa zajedničko. 
Toga dana obavezno je izvjesno suzdržavanje, apstinencija. Ženski svijet, osobito majke, poste. Ne rade se tzv. ženski poslovi. Vjerovali su što se uradi, neće biti dugotrajno: Molj će pojist! Nemoj bona danas radit, izišće moljci, ne će biti trajno! 
U vezi s ovom apstinencijom kultne naravi u isto vrijeme mole se različite molitve sv. Luciji. U Kranjčićima i selima župe Uzdol molilo se: Triba se molit izme (radi) očiju, da Bog dadne dobre oči i dobru pamet.
Dan sv. Lucije početni je dan za izvjesne poslove, koji se moraju vršiti. Zbog toga je u nekim ramskim selima sv. Lucija imala nadimak drvarica, jer je to bilo krajnje vrijeme za opskrbljivanje kuće drvima, jer se za božićne blagdane ne ide u drva. 
Od Svete Lucije pa do Božića dobro se pazilo kakvo je vrijeme, a u nekim ramskim selima (Rumbocima, Kovačevu Polju, Varvari, Šćitu, Ripcima) zvali su ove dane oci. Dvanaest dana prije Božića, određivali su kakvo će vrijeme biti kroz godinu, a to se provjeravalo u vremenu od dvanaest dana poslije Božića koje su nazivali svidoci ilićefili. U Krančićima i još nekim selima uzdolske župe, za sv. Luciju bi stavljali drveni sud među prozore i u njega sol. Tu bi stajala dvanaest dana. Ako pocrni, bit će kišna, ako ostane bijela, bit će vedra i sušna godina.
Ovo je dan kada se sije i pšenica za Božić.
 
Materice
 
Dvije nedjelje pred Božić su materice, nedjelja kada su djeca tražila otkup od žena u selu koje bi ih darivale orasima, jabukama, kojom kockom šećera, suhim šljivama, a tek ponetko bi mogao darovati bombone.
U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, "uoči materica dolaze tuđa dica muška, nosaju zvona i kupe brašno, so, sir, jabuke..." Zovu ih materice: "Eto iđu materce i zvono nose"; ili "Iđu kupit materice!" Iza proševine skupe se u jednu kuću,pavečeraju i podijele što skupe.
Momci bi ponijeli u bočici rakije koju bi nudili djevojkama, a djevojke bi ponijele terluke, suha mesa ili još nešto što bi dobile od domaćica.
U nekim selima župe Uzdol, na materice bi se spremio bolji ručak. Domaćin bi uzeo čašu rakije i govorio domaćici: "Danas je, majko, vaš dan. Evo, popijte čašu i znajte što je vaše." Ona bi uzela čašu i nazdravila: "Fala, živio!" Popila bi čašu rakije i onda bi donijela jabuka, lješnjaka, oraha i dijelila ih najprije domaćinu, onda ostaloj čeljadi i dici govoreći: "Evo, kad ste vi meni, i ja ću vama."Ako bi se koja od žena hajnečila (izmicala), počeli bi je vezati dok se ne otkupi. 
 
U Donjoj Rami djeca bi išla od kuće do kuće i tražila da im se dadne štogod. Za Materice bi matere davale jabuka, oraha, što bi tko imao. Djeca bi došla na vrata i onda bi rekla:
 
Faljen Isus gazdarice
danas su nam Materice. 
Išao sam preko polja
Da mi dadneš jedan ora'
Pružiću ti bjelu ruku
Da mi dadneš jabuku.
 
Očići
 
Nedjelja uoči Božića zove se očići. Na očiće, opet naj­prije djeca, traže da se očevi otkupe darovima koji bi se našli u kući. Poslije mise djevojke su ucjenjivale (cinile) momke kako bi dobile dar. Momak bi svojoj djevojci ili onoj koju simpatizira poklonio maramicu (rupčić) ili neki sličan manji dar za tu prigodu. 
U Krančićima i susjednim selima, na očiće bi, ujutro kada čeljad ustanu, domaćica rekla: "Znate, domaćine, šta je danas?" "Znam." - odgovorio bi.
"Kad znaš, onda hajde traži i otkupljuj se." 
Domaćin bi skočio, donio rakiju i otišao na tavan, odrezao mesa iz sanduka, te bi nazdravio domaćici: "Zdravo, domaćice!" Ona bi, potom, nazdravila svoj čeljadi u kući riječima: "Nadamo se, fala Bogu, Isusu, da nas obraduje i obeseli!" Domaćin bi, potom, dao svakome po komad mesa i čašicu rakije, na što bi mu svi zahvaljivali: "Bože, da dočekamo Božića sretno i veselo i da za ručak sidnemo zajedno!" "Fala, Bože daj!" - odgovorio bi domaćin.
 
Badnja večer
 
Badnja večer (24. prosinac) je u svim katoličkim mjestima bogata lijepim običajima koji su tradicionalno utemeljeni, teološki održivi, srcu jako prihvatljivi. 
Badnjakom se zvao suhi hrastov panj, koji bi se stavio na vatru na badnju večer, i trebao je gorjeti cijelu noć i sutradan na Božić dok se ne vrate iz crkve.
"U okolici Prozora: u Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu badnjaci su tri ciplje. Iza večere unosi ih starješina držeći ih pred sobom vodoravno u obje ruke. Pozdravlja: "Faljen Isus! Dobro nam došla Badnja večer i sutrašnje sveto Porođenje Isusovo" - "I s tobom Bog dao zajedno!" Postavi ih u križ. Na srednjem usiječe križ. Neki ostave glavnju u žitno sime u okno, poslije bace u vatru.
U Kranjčićima, Donjoj Vasti, Ljubuncima, Šćipama, Uzdolu, Smrčevu, Dobraču, Ivanjcima, Pajićima, u prozorskom kotaru iza molitve domaćin unosi badnjak, tri komada. Unosi jedan po jedan na ramenu. Lupa na vrata a ukućani otvore. Čim hrupi navrata, domaćica ga pospe ječmom. "Faljen Isus i Marija" - "Uvik!" - "Evo, ja nosim badnjak!" - "Fala Bogu, kad imamo i kad nosimo." Stavi ih na ognjište, jedan na drugi. Pospe ih slamom, ječmom i zalije vinom govoreći pri tom: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen." Ostavljaju tri glavnje za Novu godinu, a što ostane metnu u hambar, jer je blagoslovljeno. "Za žito je to dobro. Kad čovika grlo boli, ostružemo one ogorine i popijemo. Odma je čoviku lašnje. Lug ostavljamo, kad boli glava, pijemo s vodom i namažemo i bude lašnje".
U Udutskom tri su badnjaka. Domaćin ih nosi na ramenu. Pepeo odnesu u njivu i ostave ga na jednoj hrpici, "da ne obije led". Pospu i po kupusu. Glavnja ostane za Novu godinu, i što ostane, nose u vinograd sevep (radi) leda."
U nekim selima župe Uzdol (Krančići) i nekim drugim ramski selima dok se peče pečenica,janje ili krme, u trbuh se zašije tunja ili jabuka. Pod pečenicu se stavi tepsija ili tava u koju kapa mast. Kadčeljad sjednu na Božić ujutro za objed, piju kapljevinu. Njome se maže vrat volovima. Ako bole prsa ili glava, malo se namaže, i odmah bude bolje. Neki je radi bolesti piju. Pečenica se peče na Badnji dan iza podne kako bi bila gotova do večeri.  
U Rami, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, na Badnju večer bi se sterala slamakod ognjišća gdje bi se poredala djeca koja bi, koliko bi znala, sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih koje bi im vraćali sjećanje kako je to nekada bilo.
"U Krančićima i susjednim selima prije molitve, kad namirimo blago, onda jedna mlâda (nevista) donese slamu i prospe je po kući i po sobi. Prikrsti se i dok stere, pozdravlja Gospu i kaže: "Fala Bogu, kad nam se Isus rodio na slami." 
Kad je gotovo, kaže: "Čestit vam Badnji dan! Domaćine, ajte u sobu, prostrta je slama!" Slama ostane tri dana; na Svetog Ivana dade se ajvanu ili pod voćke."
Na Badnji dan se redovito postilo. Post nije bio nametnut od Crkve nego je u tradiciji čuvan sve do danas. Na Badnju večer na siniji su bila tradicijska jela. Rama je kraj iz kojeg se selilo, odlazilo i u kojem se s mukom preživljavalo, pa zato nije bilo prilike vezati se uz neka prigodna jela. Za razliku od bosanskih varoši, gdje su jela za Badnju večer bogato pripravljana, iako posna, u Rami je na sinijibilo oraha, graha, jabuka, pogače. Grah se jeo samo na Badnju večer i sadilo bi ga se samo toliko koliko je trebalo za jedan obrok. A tada bi ga trebala imati svaka kuća, bilo da ga kupi ili zajmi. 
Badnja večera u Rami bila je bogata jednostavnim, ali lijepim sadržajima. Prema pisanju T. Markovića obično je tekla ovako: "Oko Prozora se pazi, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule, stavi se na gobini njime će se gasiti svijeće na Božić i Novu godinu kod ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vino radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele, da će biti sklad i mir u kući. Žito sipaju u simensko žito.
Večeru završava zafaljujuća molitva. Jedan Očenaš... "zafalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu falu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima, koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju". Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vični "za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sićamo u svojim misama i molitvama. Isto tako mole za one duše za koje se nema niko spo­menut od njiovoga roda i plemena. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slavaocu "za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir i za ljubav bratimsku". Prekrste se, a starješina kaže: "Faljen Isus! Na dobro nam došla Badnja večer i sv. Porođenje!" - "Uvik Isus faljen bio!" -"I s tobom zajedno!" Diže se sofra.
Iza večere se englediše (razgovara), pjeva se Božićna pisma, pod kojim imenom narod razumijeva uvijek starinsku pjesmu "U se vrime godišća". Muški se briju, žene se češljaju, umivaju, djevojke se rede. Ko je drimovan, iđe spavat. Čudo se ne spava. Te se noći ne liga u obične postelje, već se malo privališ na slamu. Dica, ko bi ti ih onda otiro ligat. Već pod jesen pivaju: "Kad će doć Božić, da se ne iđe ligat, da se veselimo i pivamo božićne pisme". Dođu ljudi na sijelo, više svoj svomu.
U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, Ripcima ima za večeru pored grahove čorbe i troga kruha: šenične pogače (bez kvasa), kukuruze i kvasnog kruha ječmenog. "Diko jide ribe i diko peteroga i šesteroga jila. Sviće trnemo na polovici večere ili ručka. Trne ih starišina i govori tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slavaocu. Kako koji očenaš izmoli, onda trne po jednu sviću. Trne vinom ili čorbom, umočiv komad kruha. Neki dodaju: "Kako se ove sviće veselile, nako se umrliju duše veselile!" Ako dim iđe u planinu, biva gori, rodiće planina, ako iđe u polje (na stranu) rodiće polje. Odrede se trojica, ako moja življe gori, ja ću dulje živit. I na loj se gleda".
U Proslapu kod večere najprije se upale tri voštane svijeće. Stave se u jednu posudu, u koju se uspe žita. Svi se krste i mole Očenaš za blagoslov. U to uzmu jedan od ukućana bocu ili drvenu plosku i jednu čašicu pa dijeli rakiju. Obično domaćin kuće nalije sam sebi rakiju i nazdravi svima želeći im: sretnu Badnju večer. Nasred sinije stoji drveni čanak graha, a oko njega drvene kašike i kruh, izrezana pogača, uskvasnica i kukuruza. Kad se obredalo dva, tri puta s rakijom, onda se počinje jesti. Vina niti ima, niti se pije. Samo se od običaja donese po jedna oka, da ima u kući, da se njim svijeće trnu, jer misle, da je grijota puhnuti pa utrnuti.
U Kranjčićima i susjednim selima iznese se na sofru kuruza i graova čorba, u koju se pomiješa šenica za kešketa i crvenog luka. "Krstimo se i domaćin zafali Bogu, što smo se iskupili i što smo dočekali i ove godine Badnji dan i sveto Porođenje." Domaćin nalije čašicu rakije i nazdravi svima čeljadima: "Čestiti vam došo Badnji dan!" Svi odgovore: "Čestita ti i vira i duša!" - Čaša pojde od domaćina i iđe naokolo na oposum. Niko popije dvi, niko tri, ko je malo ojači i po četiri, dica i ženskadija po jednu ili po dvi rakije. Trojstvo se ne pali kod večere. Kad smo se podmirlili, zafalimo Bogu: jedan Očenaš... svetom Porođenju Isusovu, jedan Očenaš... zafalit Bogu, kako smo se dobro darovali i najili, daj Bože i onom ko neima, da i on blaguje, jedan Očenaš... za pokojne svoje, koji su nama ostavili svoje dobro, da blagujemo i Bogu falu da uzdajemo, da se i njiovi duša spominjemo, jedan Očenaš... za duše, za koje se nema nitko spomenut od njiova roda, jedan Očenaš... za duše u čistilištu. Iza večere sidimo i razgovaramo. Neki odu i na silo. Onda legnemo spavati.
 
Božić
 
Donedavno je na Božić (25. prosinac) narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom (do Drugog vatikanskog koncila, na Božić ujutro, obično oko pet sati, slavile su se tri mise jedna za drugom). Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. Cure bi se posebno naburečile. U Gornjoj Rami koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu. Božićna pismapjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje. Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep ili za pas ili u šarpelj bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa. Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak. 
U Donjoj Rami također je bilo svečano uoči jutarnjih misa kada bi se sa svih okolnih brda, u hodu prema crkvi, mogla čuti Božićna pisma. Poslije jutarnjih misa i kratkog nazdravljanja i čestitanja pred crkvom, išlo se kućama. Iz udaljenijeg sela Kućana misari bi ponijeli torbe do Sedre gdje bi ih objesili na kakvo stablo ili oveći grm, a onda bi po povratku napravili velike užine. Tu bi jedni dru­gima nosili okićene čaše kojima bi nazdravljali i čestitali Božić. Čaše bi okitili mesom, kolačićima, bosiljkom. Jedni bi drugima poslali čašu s rakijom, a drugi bi im uzvratili vinom ili nekim drugim pićem. Na Ustirami bi takvu okićenu čašu domaćini slali po svojim sinovima u susjednu kuću, koja bi isto tako uzvraćala i tako bi dio svakog zaseoka izmijenio svoje božićne čestitke.
Za Božić su domaćice trebale pripremiti dosta kruha, jer se kruh nije pekao u božićnom trodnevlju. Sve su se obitelji trudile da za Božić bude rakije, vina i barem tri vrste mesa: suhoga, pečene janjetine i kokošjeg mesa, a imućnije obitelji bi imale i govedine.
Redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške. Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Stopanice (domaćice) bi rado uspoređivale keške kako bi pohvalio svatko svoju sposobnost u pravljenju ovog dosta zahtjevnog jela. Svaka bi kuća napravila veću količinu kešketa jer je ovo jelo dosta zahvalno zato što se moglo čuvati bez hladnjaka u hladnoj prostoriji i više puta podgrijavati i servirati a da ne izgubi na kvaliteti. U sve božićne dane pa nekada i do Nove godine keške se nudilo u svim katoličkim kućama. Za Božić se pravi kruh čurek (čorek), a negdje se zovebogatica. Pogača na kojoj se pale svijeće na Božić i Novu godinu za ručkom, u nekim se selima zovekrsnica. Pravi se od pšenična brašna kao kvasni kruh, a šara se fildžanom, očenašima, čolančićom (zglob od ovčje kosti) ili nekim drugim predmetom zgodnim za šaranje tijesta. Taj se kruh stavljao na slamu, a na njega posuda sa žitom u koje bi se stavile tri svijeće. Te bi se svijeće palile za vrijeme ručka u božićnom trodnevlju. Svijeće su bile dosta tanke i kod većine bi se pravile od muketa(namotanog konca za svijeće koji bi bio umočen u pčelinji vosak). Nekad bi se znale za vrijeme ručka podijeliti nekim članovima kuće i koja bi prva dogorjela, znalo bi se gatati da će taj član kuće prvi umrijeti. Kada se za vrijeme ručka pojede otprilike pola pite, onda bi se u vino namočenim komadićem čureka gasile svijeće. Svijeće je gasio starišina kuće izgovarajući pritom tri želje za dobro obitelji: za mir i ljubav u obitelji, za zdravlje kućne čeljadi, za dobar urod u polju i plodnost stoke i slično. Čurek bi se pojeo tek na Novu godinu iza ručka ili večere, ili čak na Sveta tri kralja. Pošto bi već postao tvrd, jeli su ga uz kakvu čorbu ili bi pravili poparu od njega. Žito bi se bacilo kokošima, a komadići sagorenih svijeća ostavljali s ostalim dijelom muketa. 
U nekim su se ramskim selima na Badnji dan na poseban način brinuli za svoje blago (ajvan). Tako bi se u selu Udutskom na Badnji dan ispekla pogača zvana lomačica koja bi se lomila nad leđima ovaca. Pola bi je pojele ovce, a pola čeljad kod badnje večere. Mladim ovcama dalo bi se malo božićnog vina. 
"U Krančićima i susjednim selima župe Uzdol, daju ajvanu piti vina, kojim se trojstvo gasilo, svakom po malo. To je dobro radi grla i radi zdravlja. Ajvan se na­večer dobro opremi i namiri u klanici, baci im se da jidu sina (mjesto slame i ogriza), kad ćemo mi blagovat neka blaguje i ajvan. Da se ajvan narani ko i ljudi, jer ajvan ne zna govoriti. Ljudi misle da se ajvan na Badnji dan i na Božić može razumiti međuse. Ajvan ne zna s insanom govoriti, a zna samo međusobno. To im je Bog nadario. To stari ljudi govore, oda starina nam je to ostalo."
Poslije ručka bi se u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Nijedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U svim su im kućama nudili keške. Kako nije bilo mnogo drvenih kašika, svaki je čestitar za pasom nosio svoju drvenu kašiku koju bi nakon uporabe dobro oblizao i ponovo stavio za pas do sljedeće kuće. Ove su čestitare zvali kešketari. U nekim selima, na Kućanima, Ustirami, poslije ručka bi se mladi okupili na već uobičajenom mjestu, gdje bi se zaigralo kolo i čula pjesma sve do večeri.
U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove. Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu. 
Ima dosta pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić:
 
Ide Božić, idu curske brige,
Tko će s kime u pratarske knjige.
 
Na očiće dala čorapiće,
A na Božić terkije i nožić.
 
Nema lipših u godini dana, 
od Božića i Svetog Stipana.
 
Od svih ovih običaja veoma ih se malo sačuvalo do današnjeg vremena. I danas se posti na Badnji dan i uvečer se jedu posna jela: grah, kiseli kupus, ponegdje riba. Slave se mise ponoćke na kojima se pjeva Božićna pjesma. 
Na Šćitu se Božićna pjesma pjeva u dva kora, spontano muški i ženski pjevaju po jednu kiticu i poslije mise komentiraju tko je glasnije i bolje otpjevao. U nekim župama, poslije ponoćke, pred crkvom nastane pravi vatromet od pucnjave petardi i raketa različitih vrsta, što je uvijek narušavalo ljepotu i poruku Božića. Za Božić gotovo svaka obitelj peče pečenicu, janje ili prase. 
Uz brojna različita jela, od onih iz prijašnjih vremena sačuvalo se pravljenje kešketa. Nema višekešketara, ali u nekim selima imaju čestitari, domaćini obitelji koji obilaze od kuće do kuće, ne preskačući nijednu, i čestitaju Božić. Tamo gdje hodaju i čestitaju domaćini i mladi čestitari na isti način obilaze i čestitaju, ali odvojeno od starijih.
U Gornjoj Rami Stipandan se na poseban način slavi na Šćitu, gdje se okupe svi iz župe Rama-Šćit i Rumboka i mnogi odseljeni u Prozor ili čak Zagreb i druge krajeve Hrvatske. Poslije mise bude pjesma, igra i veselje uz rakijicu. Treći dan Božića, Ivandan, na isti se način slavi u Rumbocima.
 
Vodokršće - Bogojavljenje
 
Bogojavljenje (6. siječnja) je katolički blagdan koji pripada božićnom vremenu. Stari naziv za Bogojavljenje ili Sveta tri kralja u Bosni je Vodokršće. Taj naziv dolazi od blagoslova vode i soli koji se vrši u crkvama prije mise.
Do prije Drugog svjetskog rata na Vodokršće bi prakaraturi donijeli vodu u selo i išli od kuće do kuće škropeći kuće, a ukućanima bi ostavljali vode i soli da imaju preko godine. Ukućani bi tom vodom škropili sve prostorije u kući, štalu, stoku, voćnjake, njive, vinograde i sve ono od čega bi živjeli. Katolici bi i uoči velikih svetkovina tom vodom škropili kuće, posijane njive ili one koje se tek počnu orati, voće kada navale gusjenice i druge štetočine, vinograde na dan rezanja loze, livade kada je najezda skakavaca. Sol od Vodokršća bi davali stoci kad se razboli, posipali bi telad koja se tek otele. Ako se tko od ukućana razboli, stavljali bi mu malo soli u jelo ili na jezik. Posebno povjerenje u učinak škropljenja blagoslovljenom vodom imali bi za vrijeme oluje i grada, kada bi s kućnog praga blagoslivljali vodom i križali križem. Kad god se upotrebljava blagoslovljena voda ili sol, molilo bi se Vjerovanje. Mnogi su nosili u maloj zamotanoj krpici malo soli skrivene u džepu ili ušivene u odjeću kao kakvu amajliju.
Zanimljivo je da su i mnogi muslimani kriomice tražili, od katolika u koje imaju povjerenje, blagoslovljene vode ili soli i to čuvali skriveno u svojim kućama ili bi uzimali kao zaštitu ili lijek u različitim prigodama i nevoljama.
 
Svijećnica - Kalandora
 
Po katoličkom kalendaru Prikazanje Gospodinovo u hramu ili Svijećnica, kod starih Ramljaka učestaliji naziv Kalandora, slavi se 2. veljače. Tada se, po liturgijskoj odredbi, u procesiji ulazi u crkvu s upaljenim svijećama, koje se prethodno blagoslove. Svijeće su se pravile od pčelinjeg voska na dosta jednostavan način. Postojali su kalupi u kojima su se ručno izrađivale svijeće. Većina nije imala prigodu praviti svijeće u kalupu, pa su jednostavnijim načinom pravili muket, voštani konac namotan u klupko s kojeg se odmotavao jedan kraj koji bi se zapalio. 
Svaka je kuća trebala imati svijeću ili muket, blagoslovljenu na Svijećnicu, da bi se mogli upaliti bilo kome od ukućana u času umiranja.
 
Kalandora ora, pola zime gona, 
Za njom sveti Blaž
Kaže to je laž,
Osta zima straž.
 
Sveti Blaž
 
Na spomendan Svetoga Blaža (3. veljače) u crkvi se obavlja obred grličanja, pri kojem misnik svakom vjerniku stavlja uz vrat, ispod brade dvije u križ spojene blagoslovljene voštane svijeće i izgovara molitvu: Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, sačuvao te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen! Nekada su se na toj misi blagoslivljale smokve, jabuke, suhe šljive i drugo voće i kocka šećera. To bi se nosilo kući i svi ukućani, koji nisu bili na grličanju, trebali bi pojesti malo od tog voća. Blagoslovljeni šećer bi se čuvao u kući i, u slučaju da koga nešto zaboli, malo bi pojeo.
 
Poklade
 
Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani. Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača. Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa. 
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati. Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.
 
Korizma i uskrsni običaji
 
Korizma započinje na Čistu srijedu. To je vrijeme posta. Sam naziv Čista srijeda označavao je dan kada bi se mrsno posuđe, ono u kojem bi se kuhala čorba s mesom, u lukšiji dobro opralo i u nekim obiteljima se do Uskrsa ne bi jelo meso. Na Čistu srijedu bio je strogi post i nemrs. Mnogi bižežinjali (postili) na Čistu srijedu i na sve petke u korizmi tako što bi uzimali samo kruh i vodu. Rijetki su bili oni koji bi žežinjali čitavu korizmu pa bi se o njima pričalo po čitavoj Rami kao o velikim pokornicima.
Momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali bi ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha koji nema svojih volova pa sam ne može pribaviti drva za ogrjev.
U korizmi bi prestala svaka pjesma. Jedino što bi se pjevalo po kućama, ili u rašćini, ili kod napajanja blaga (ovaca i goveda), ili na prelima bio je Gospin plač.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu (očenaše) pa su mnogi molili na rabož,koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice. Običavalo se u dugim zimskim noćima na prelima, uz slabi plamičak svijeće, učiti nauk, kako bi jednostavno nazivali vjeronauk. Pratar bi djecu i mlade, a poneki i odraslije, pred korizmenu ispovijed ispitivao nauk i pripuštao bi ispovijedi samo one koji bi ga dobro znali. Tom prigodom bi dobivali ceduljice za korizmenu ispovijed (manja cedulja s rednim brojem i pečatom župe). Za starije bi ceduljice uzeostarišina kuće, prigodom čega bi davao i godižbinu (dar za uzdržavanje župnika). Ove ceduljice bi se vraćale kod ispovijedanja, tako su bile vrlo praktičan način saznavanja broja ispovjeđenih iz obitelji i cijele župe. U korizmi bi se misari odijevali jednostavno: ne bi se nosila šarena košulja i šarena krpa. Djevojke bi čitavo korizmeno vrijeme tkale i šarale nove košulje i ćurdije za Uskrs. U korizmi se ne bi ašikovalo nedjeljom od crkve do kuće, niti bi se pendžeralo.
 
Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa. Subotom uoči Cvjetnice, djeca bi nabrala prvo proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i stavila ga u posudu s vodom do jutra. Sutradan, na Cvjetnicu ujutro svi bi se ukućani umivali tom vodom. 
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.
Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna za čeljad i mal. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju. Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve.
 
Veliki četvrtak je dan Posljednje večere i svećeničkog reda. U čitavoj je Rami bila prisutna Molitva križića. Držalo se da je izuzetno vrijedno pred Bogom do podne izmoliti sto puta ovu molitvicu:
Dušice grišna,
Bud u viri kripna.
Kada poješ putovat,
uskim putem,
tisnim klancem
srišće tebe
duh nemili, duh nečisti;
Pitat će te:
Dušo grišna,
"Il si moja il Božja?"
"Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam rekla
na blag danak
na Veliki četvrtak,
sto križića,
sto Jezusa,
sto Amena,
sto se puta prikrstila:
U ime Oca i Sina
i Duha Svetoga. Amen."
 
Veliki petak je dan zapovjednog posta i nemrsa. Mnogi su i na ovaj dan žežinjali. U Donjoj Rami dulje se sačuvala tradicija da je izuzetno kreposno i dobro na Veliki petak, kada ljudi ustanu, popiti crnoga vina koliko se može, jer se ono odmah u krv pretvara. Poslije toga, smatralo se pred Bogom izuzetno vrijednim moliti Isusove krunice, koliko se stigne izmoliti. Najbolji je zavjet ako se izmole do podne 33Isusove krunice (jedna se sastoji od molitve Vjerovanja, tri desetka Očenaša, a nakon svakog desetka se izmoli Zdravomarija i Slava Ocu), što bi rijetkima uspijevalo. Na Veliki petak bi, više nego u druge dane u korizmi, pjevali Gospin plač. 
Bio je običaj da na Veliki petak, kao i na Markovdan, nitko ne radi na svojoj njivi, nego je bilo poželjno taj dan pomoći siromašnima, posebno u sijanju i oranju. Čak bi se običavalo ponijeti i sjetveno sjeme kojim bi se zasijalo njivu. 
Za razliku od Molitve križića na Veliki četvrtak, molitva Poje Gospe tužnim putom, što se molila na Veliki petak, kudikamo je ranije nestala iz molitvene prakse ramskoga puka:
 
 Poje Gospe tužnim putom,
zagrni se crnim skutom. 
Ona ugleda drven križ.
Isus s križa progovara:
"Oj Marijo, mati moja,
ne velim ti da si moja,
već ti velim: budi Božja.
Teže su mi suze tvoje,
neg po meni rane moje.
Teže mi je tvoje uzdisanje,
neg na križu moje umiranje."
Ko moju molitvicu molio
na blag danak,
na Veliki petak,
pedeset i pet puta,
Bog će mu dati svitli raj
na umrli sat.
 
Na Veliki petak, vjerojatno i u Velikom tjednu, pa možda i tijekom čitave korizme, mogla se čuti brojkavica Pivčići pivaše:
 
Pivčići pivaše,
Mariju buđaše.
Ustaj, Divo Marijo,
Sin ti se rodio
i po polju hodio,
zlatnu krunu nosio.
Džudije ga sritoše,
zlatnu krunu skidoše,
a trnovu staviše.
Dokle trnci dopiraše,
tuda kapi kapijaše,
tuda ruže cvatijaše.
Bog posla tri anđela
da tu ružu berijaše,
u ktice kitijaše,
u vinčiće vinijaše
i prid Boga donosiše.
 
Velika subota je dan posta u Rami, iako nije prema crkvenoj odredbi. Posebnih tradicijskih obreda oko Isusova groba ovdje nema, kao u nekim bosanskim varošima i gradovima. Na Veliku subotu donosilo se u crkvu posvetališće, jelo za blagoslov koje se blagovalo na uskrsno jutro. Svaka kuća bi morala donijeti posvetališće. Za posvetališće bi donosili pogaču ukrašenu križem ili nekim drugim šarama s križićima, mladih plodova, mesa, sira i jaja. 
Posvećeno jelo bi se blagovalo na uskrsno jutro, odmah kada čeljad ustanu na jutarnju molitvu. Prije blagovanja posvetališća morali bi svi oprati ruke, jer se blagoslovljeno jelo nije smjelo uzimati neopranih ruku. Prije blagovanja, uz redovitu jutarnju molitvu, molile bi se i neke posebne molitvice koje se samo na Uskrs mole. 
Jedna, koje se sjećam iz svoga djetinjstva, se molila ovako:
Aleluj, aleluj, Gospe pomiluj!
Faljen Isus slavna Divo!
Daj ti meni dobar dar,
ja ću tebi bolji glas
od Isusa Sina tvoga.
Jutros ti je usrksno.
Na nebesa uzašo.
Daj mi ga, Gospe daj,
na umrli dan,
ko što je tebi na
jutarnji dan!
 
Na Uskrs je svaka kuća imala bojena jaja. Jaja su se kuhala i bojila dan ranije, najčešće u kuhanoj čađi, ljuski od crvenoga luka i korijenu nekih biljaka. U novije vrijeme jaja se boje kupovnim bojama. U Rami je poznato i šaranje jaja s motivima grančica, cvjetića i sličnih ukrasa. Slični motivi su i drugdje prepoznatljivi, stoga se zaključuje da je to šaranje bez određenih posebnosti ovoga kraja. 
Posebna čar je bila tucanje uskrsnim jajima. To je znalo biti pravo nadmetanje u kojem su uživali i djeca i stariji, posebno muškarci. Znalo se danima poslije Uskrsa pričati o nečijem jajetu koje je razbilo drugih pedesetak jaja. Baš zato su i pripreme tvrdih jaja trajale za neke i kroz čitavu godinu. Neki su tragali za jajima od posebnih kokoša kojih nema u Rami pa se takvo jaje nazivalo vražje jaje. Govorili su kako su tvrđa jaja za tucanje od kokoši koje nemaju u blizini dovoljno vode. Neki bi tražili pronosak, prvo jaje koje kokoš snese.Neki su po čitavu godinu sušili jaje za tucanje koje su zvali osušak, aneki su raznim tehnikama na neprimjetan način punili jaje katranom, pečatom ili nekim drugim sadržajima. Takvo se jaje nazivalo nalivak. Onaj tko razbije svojim jajetom drugo jaje, dobije ga i može ga odnijeti, pa bi se prije tucanja obično naglasilo da se tuca u nosivo.
Na Uskrs se posebno burečilo kada bi se išlo kmisi. Djevojke bi oblačile košulje koje bi tkale i spremale preko čitave korizme. Poslije mise bi bilo kolo, pjesma kraj kola, ašikovanje. Na Uskrs su bile užine kraj crkve koje bi, kao i u drugim prigodama, okupile širu rodbinu, uz blagovanje onoga što bi tko donio.
 
Sveti Josip
 
Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja u Rami pa se, nabrajajući ramske običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom blagdanu da nije tetoviranja. Tetoviranje je običaj raširen posebno među katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali za korijenima ovoga običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u "tursko doba" i na osobit način kod djevojaka. U gotovo petstoljetnom prisustvu turske vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i dragovoljnog prijelaza na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti brakovi s muslimanima. Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada bi djevojčica stasala u mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali) neizbrisiv simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta. Tako bi svake godine, na blagdan Svetoga Josipa, poslije mise, mlade djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve odlazile kod jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati (tetovirati). Kako nije bilo mnogo žena koje su poznavale tehniku bocanja križa (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će se tetovirati, najprije olovkom "izvuče" crtež, zatim "majstor" brzo bode (sica) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od gareži (čađe ili ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji se sjekirom stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu udale iz Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira napravio kalup. Kad posoči jasen, obrezao bi se komad kore u kvadrat i u njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s drveta. To bi se stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome križu i posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim lišćem koje se držalo dok se ne uhvati krasta (kora od sasušene krvi na rani koja zarasta).
Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se najčešće po rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima. 
Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom (igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa na glavi) u posve sitnim razmacima što je bilo pomalo i bolno i neugodno pa se zato u Rami tetoviranje zvalo sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak sve djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani znakovi bili su i znak odraslosti djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje (ašikovanje).
Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika. U novije se vrijeme tetoviranje izbjegava zbog nemogućnosti uklanjanja tetovaže koja može postati opterećenje a za neke i manjak ukusa.
 
Jurjevo - Jurjevdan
 
Zanimljivo je da su neke običaje vezane za kršćanske blagdane držali i muslimani, nekada i više od katolika. Tako katolici Jurjevdan (23. travnja) nisu obilježavali nekim posebnim običajima, a muslimani su ovaj dan proslavljali na poseban način. Već nekoliko dana prije Jurjeva sva ramska djeca, i katolička i muslimanska, počinjala su praviti trube od vrbove kore i svirati u njih. Trube su pravili posebno čobani. Taj jednostavni i jednokratni glazbeni instrument od vrbove kore ili jasike, s piskom od lijeske ili oraha, čuo se sa svih brežuljaka, stvarajući tako, na jedan neobičan način, ugođaj proljetnog buđenja prirode. Katolici su ih češće zvali ćurlik ilitruba. Kod muslimana je učestaliji naziv trubaljika, ali su taj termin koristili i katolici.Najčešće su čobani pravili trube. Dok bi čobani svrćali pisak, udarali komadom drveta po nožem obrubljenoj lijeskovoj ili orahovoj grančici, s koje bi skinuli koru i napravili pisak, koji bi stajao na suženom dijelu trube, pjevušili bi mu pjesmicu:
Svrni se pisko,
reko ti je lisko.
Ako se ne svrneš,
osić ću ti glavu
na oravu panju.
 
Od orahove grane pravile su se pišće (pištaljke) u koje bi svirali najčešće čobani i djeca. Pišće su bile po svom načinu sviranja jedna vrsta preteče ćurliku i svirali. Dok bi se pišća svrćala, pjevala bi se pjesmica:
Skoči kora od drveta
kono mišić od jareta.
Pušći koro sok, sok,
Pomogo te dragi Bog!
 
Poseban je običaj bio u selima Kopčići i Duge, kojeg su držali samo muslimani. Uoči Jurjeva, i jednog i drugog (po starom i novom kalendaru), priređivali su svečane povorke zvane trubaljike u kojima je sudjelovalo 80 do 100 duša s trubama napravljenim od kore. "Uoči malog i velikog Jurjevdana sastane se po akšamu veći broj muslimana na jedno mjesto. Svaki nosi u ruci uoči malog Jurjevdana trubaljku, oguljenu od vrbovine, koju je prije dan-dva napravio, a uoči velikog Jurjevdana od ljeskovine. To se društvo sastoji većim dijelom od mlađarije, a često se tu nađe i bradatih ljudi. Iz svake kuće treba da bude u tom društvu, ako ne više, a ono barem po jedan član. Između sebe proberu jednoga koji će komandirati, biti vođa cijelom društvu. U vođe treba biti najveća trubaljka. S onog mjesta na kojem su se sastali, krene vođa naprijed, a za njim ostala družina: ponekad idu jedan za drugim, a ponekad bez nekoga reda. Vođa najprije zatrubi na svoju dugačku trubaljku, a onda i ostala družina - sve u jedan glas. Začudno je slušati tu "glazbu". Huka njihovih trubaljki razliježe se po čitavoj okolici dotičnog mjesta. Za njim ide opet jedna skupina sitne djece, koja svojim tankim glasom potcikuje. Tom se prigodom ne izvode neke pjesme, samo se mogu čuti razni tonovi njihovih trubaljki i djetinji glas. Slušajući izdaleka, reklo bi se da je to prava glazba, jer su kod nekih trubaljke duge i široke, a one daju dubok glas, a kod nekih su uske i tanke, koje daju visok glas. Vođa uvijek ide na čelu društva. Valja im doći u svako dvorište kuće i po nekoliko se časaka zabaviti trubeći. Čim dođu pred koju kuću, iziđu gazda kuće i ostala čeljad pa ih promatraju. Kada završe "posao" u jednoj kući i malo se zabave, trubeći u njenom dvorištu, polaze u drugu, treću kuću sve dok ne obiđu cijelo selo. Ako se misli na kakvu babu u selu da je čarababa (sihirbazica - žena koja čara), onda društvo treba prvo posjetiti njezinu kuću i pred njom trubiti. Ako takve žene nema, onda idu redom od kuće do kuće.
Kad su prohodali cijelim selom i pred svaku kuću došli i malo zatrubili, onda se vrate opet onako svečano na ono mjesto odakle su pošli. Tu se oko vođe okupi cijelo društvo u okrug, držeći svoje trubaljke spremne za tučnjavu. Vođa prvi zamahne svojom trubaljkom, koja se rastavi na mnogo komada i gotovo svaki komadić zakači nekoga od družine. Čim vođa to učini, učine i ostali. Tada nastane velika tučnjava. Rekao bi čovjek, gledajući izdaleka, da su se sastale dvije neprijateljske vojske. Nastane huka trubaljki koje udaraju po glavama pojedinaca, praćena velikim smijehom. Tučnjava neće prestati sve dotle dok ne polome trubaljke, udarajući njima jedan drugog po glavi i po ostalim dijelovima tijela. Kada su polomili svoje trubaljke, vraćaju se svojim kućama zadovoljni.
Narod vjeruje da će, kad se provede taj običaj uoči oba Jurjeva, na način ovdje opisan, tim činom pokvariti posao svim babama za koje se misli da čaraju, da sihirčine. Nijedan se sudionik ove igre kroz cijelu godinu, do idućeg Jurjevdana, ne boji čarobnjačica jer je uvjeren da one njemu, njegovim ukućanima, kući i njegovoj stoci ne mogu naškoditi.
Uoči Jurjeva jeo bi se bijeli luk i mazali su se lukom da bi se zaštitili od vještica. Na Dugama je bio običaj da se nečim gvozdenim zatvore vrata uz uobičajenu drvenu ključanicu kako ne bi ušle vještice. Pričalo se u Prozoru kako su sihirbačice(vračare, gatare) u noći uoči Jurjeva jahale na vratilu."
Kod muslimana je postojao običaj da onaj član obitelji, najčešće momak, koji je na badnju večer prvi zalogaj ostavio ispod nastrešice kuće ili pojate, u noći uoči Jurjeva izvadio bi taj zalogaj i otišao naguvno gdje se vrše žito, te bi zalogaj stavi na stožinu. Stao bi uz stožinu i čekao s vilama u ruci kad će doći čarobnice jašući na stapovima (posuda u kojoj se mete mlijeko). One se uvijek sastaju naguvnu i tu vijećaju kome će napakostiti. Čim se pomole na svom drvenom konju, odmah idu k stožini jer već unaprijed znaju što na njoj stoji. Otimaju se za onaj zalogaj osušena jela i, ako bi ga ugrabili, onda im je posve lako umoriti čuvara jer je on sam po sebi klonuo.
Na sam Jurjevdan ustajali su rano u muslimanskim selima, prije zore, pa se odmah počinjali veseliti: kupali su se i ljuljali na ljuljačkama od drenovine i šibali drenovim šipkama. Kao i na Božić, tako se i na Jurjevo u muslimanskim selima pravio čurek. Muslimanske su djevojke na Jurjevo palile barut i gledale na koju će stranu vjetar nositi dim jer je to bio znak da će se na tu stranu udati. 
U Doljanima u muslimanskim zaseocima nekada su držani sastanci na Jurjevdan. Na Orašcu su pričali kako su nekada uoči Jurjeva čobani i stopanice palili mašale (baklje)i s njima prolazili kroz selo. U Varvari je nekada davno bio običaj da se mašale nosaju oko stoke da bi bolje napredovala.
Kod katolika u preporukama večernje i jutarnje molitve molila se i zaštita svetoga Jure: Jedan Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu svetom Juri i Iliji, svetoj Kati, našim zaštiteljima i braniteljima, da nas zaštite i ubrane od ova tri biča strašna: od kuge, glada i rata; od munje, grada i zla vrimena. Od svakoga zla i grija, oslobodi nas, Gospodine Bože!
Postojala je krilatica iz narodnih pjesama, ušla u narod kao tradicionalni izričaj u pričanju:Jurjevdanak, hajdučki sastanak. Hajduci bi početkom zime raspustili hajdučku družinu jer im zimski uvjeti ne bi omogućavali hajdučki način života u okrutnoj i surovoj planini. Znalo se da hajduci idu svojim jatacima. Na Jurjevdan hajduci se okupljaju na zakazanom i samo njima poznatom mjestu i to je bio dan "otvaranja hajdučke sezone".
Na Jurjevo bi sva priroda oživjela. Bezbroj različitih ptičjih pjevanja i čavrljanja ispunilo bi atmosferu. Kukavica bi posebno bila zapažena u prirodi po svom karakterističnom kukanju. Zato bi se pjevalo:
Kukavica goru razgovara,
Od Jurjeva do Petrova dana.
 
Na Jurjevo je bio dernek u Prozoru. To je bio prvi proljetni dernek kada se kupovao i prodavao ajvan(stoka). Onaj tko nije imao piće za izimiti volove ili konje, a planirao je orati svojim volovima ili uparitisa susjedima, kupovao bi na Jurjevo. Tada bi se kupovala i prodavala proljetna sjemena i motike, plugovi i drugi alati za proljetnu sjetvu.
 
Markovdan
 
Markovdan (25. travnja) je proljetni blagdan i ostao je zapamćen po jednom plemenitom običaju: Toga dana, kao i na Veliki petak, nitko ne bi radio sebi. Svi su tada radili sirotinji. Najčešće su orači na Markovdan orali sirotinjske njive, čak bi ponijeli i sjetveno sjeme i njivu zasijali.
U crkvenoj praksi je na Markovdan započinjao blagoslov polja. U svim župama već je ušlo u tradiciju na kojem se groblju započinje s blagoslovom polja, najčešće je to bilo na glavnom groblju u župi. Tom prigodom bi svi domaćini, koji su imali sitnoga mala, davali u blagoslov najbolje janje ili jare, baš kao nekad na starozavjetni žrtvenik.Po selu bi se ružno govorilo o onom domaćinu koji bi u blagoslov dao rđavo, neuhranjeno živinče.
 
Duhovi - Dovi
 
Za Duhove ili Dove, kako se u Rami govorilo, bio je najveći proljetni dernek u Prozoru. Duhovi su uvijek u proljeće, u vrijeme kada se najviše pripremalo za žetvu i kosidbu i kada se za ovu vrstu posla trebao kupiti alat. Tu su domaći majstori donosili grablje, vile, bukare, kabliće, vodire. Kovači iz Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) prodavali su kose kovanice, srpove, brusove, kov za otkivanje kose, potkove za konje, lance i sindžire za konje i volove i sve drugo potrebno za kosidbu, kupljačinu, vršidbu i dovoz do kuće.
Duhove su svetkovali katolici kao nedjelju. Ali na Duhove ne bi ni muslimani išli sjeći zelene grane,zelen za stoku niti bi toga dana radili što na zemlji. Priča se kako je neki musliman u Grevićima radio toga dana i kad su ga pitali zašto radi, odgovorio je: Nek Duhovi duvaju, nek kopači gruvaju! Priča se da su dopodne kopali, a poslije podne je nastalo takvo nevrijeme da se ni za trag tome čovjeku nikada nije saznalo.52
Na Dove bi cure i momci kupovali obuću i odjeću potrebnu za burečenje za ljetne svetkovine, kada bi se obišla sva prošteništa u Rami, Neretvici, Uskoplju i Duvnu.
U Rami je zabilježen zanimljiv običaj vezan za vrijeme oko Duhova, zvan križanje ili križovnice, do kojeg su držali i katolici i muslimani. Običaj je bio da kada se nađe velika mladica litorasta, mlada grana izrasla u jednoj sezoni, toliko dugačka da se može obaviti oko glave i sastaviti jedan i drugi kraj, tada žene, stopanice,spreme pite, mesa, jaja, uštipaka, sira, kisela mlijeka i varenike. Svi čobani svoje užine razvrše pod kakvim drvetom i zajednički užinaju. Poslije užine međusobno se polijevaju varenikom, kisalicom i mlaćenicom. Poslije toga na tom se drvetu usiječe križi cijeli se običaj zovekrižovnice. Spominje se da se neka katolkinja s Krančića jednoga proljeća (1930.) zarekla da za taj dan neće čobanima davati ništa i tako je polako ovaj običaj nestao.
Sveti Ante Padovanski
Sveti Anto (13. lipnja) je najomiljeniji svetac kod katoličkog puka u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Rami. Ramljaci su hodočastili svetom Anti na Gračac ili na Pidriš. Prva hodočašća koja djeca upamte u Rami jesu upravo hodočašća svetom Anti. Sveti Anto je zaštitnik djece pa bi majke zavjetovale djecu u neko od ovih prošteništa. Najviše prosjaka bivalo je na ovaj blagdan. Istančan osjećaj za potrebe siromašnih stoljećima se izražavao i u Rami preko darova u Kruh sv. Anti.Darivanje siromaha bilo je vezano uz zavjete i karitativnu djelatnost Kruha sv. Ante.
Uz blagdan Svetoga Ante bili su upamćeni i prvi plodovi: ošlame i jabuke. U davna vremena nije bilo druge mogućnosti da bi se pojela voćka nego čekati da sazrije negdje u Rami. Najbolje ošlame su bile u Donjoj Rami, u Trišćanima, na Kućanima i u Neretvici. Na Pidrišu bi donosili ošlame iz Bugojna pa se čulo uzvikivanje prodavača: Ošlamka, bugojka! Rijetko bi netko imao vagu ili mali kantar kojim bi mjerio, nego se mjerilo loncem od jedne oke (1 oka = 5/4 kg).
Djevojke i momci bi se posebno naburečili kad bi išli na Gračac ili na Pidriš. Mnogi su prve cipele u životu obuli za ovaj blagdan. Ne bi trebalo zaboraviti i jednu praksu koja je bila prisutna u čitavoj Rami kada se više kilometara pješačilo do crkve. Cipele su s početka imali samo oni iz dobrostojećih obitelji. U siromašnijim obiteljima mijenjali su se tko će nedjeljom kmisi pa bi tako jedne cipele bile na dvoje ili troje u obitelji. Računalo se da bi jedne cipele trebale trajati više godina. Stoga bi misariišli nedjeljom s gumenim opancima ili čizmama gotovo do same crkve, a onda bi se preobuli tako što bi opanke ostavili u kakav žbun ili na neko skrovito mjesto dok se ne vrate od crkve, gdje bi se ponovno preobuli. Djeca koja bi se ranije vraćala iz crkve kući znala su više puta praviti šale skrivajući opanke momcima i djevojkama koji bi ih po povratku s teškom mukom pronašli.
 
Ivandan - Sveti Ivo Krstitelj
 
Uoči Ivandana (24. lipnja) pale se svitnjaci. Svitnjaci su vatre po brdima i uzvišicama, na raskršćima ili nekim za to uobičajenim mjestima. Svaka katolička kuća sudjeluje u ovom običaju paljenjasvitnjaka. Djeca i stopanice iznosili bi slamu i grane na mjesto paljenja svitnjaka. Svako čeljade donosilo bi iz kuće upaljenu glavnju i njom bi palilo slamu i sve što je pripremljeno za paljenje. Oko vatre bi se okupila i djeca, i mladi, i stariji. Bilo bi pravo natjecanje čija će vatra biti veća. Djeca bi preskakala vatru kada bi plamen bio najveći. Mladi bi znali oko vatre igrati kolo pjevajući u kolanju pjesmu svetom Ivi. Kada vatra sagori, svi se vraćaju svojim kućama. Tada bi se uzimalo svetu vodu i njome se škropilo stoku, štale i sve što je vezano uz blago (stoku). Na Ivandan, rano ujutro, natjecali bi se i djeca i odrasli, tko će ranije ustati i prvi pogaziti pepeo od sinoćnje vatre, jer se vjerovalo da će onaj tko prvi pogazi pepeo ivandanjske vatre, biti zaštićen od bolesti nogu, a mladi će biti brži na svadbenim trkama. Vjerovali su da je dobro i stoku prevesti preko pepela od svitnjaka. 
U prijašnjim kućama nije bilo kupatila ni redovitog kupanja. Čekalo bi se ljeto da se na|e prigoda za kupanje. Najčešće je to bilo malo dublje i šire mjesto na potoku ili močilo, gdje bi se znala kupati djeca, a i odrasliji, pazeći da ih drugi ne gledaju. Bio je običaj okupati se na Ivandan i time bi otpočela sezona kupanja. I čobani bi na Ivandan znali kupati svoju stoku. Vjerovalo se da se ne valja kupati prije Ivandana. 
U Bosni i Hercegovini na više mjesta postoji voda svetog Ive, izvori koje bi tim imenom nazivali. Tamo gdje nema takvih izvora, blagoslivljala bi se voda uz misu i ponudila onomu tko je želi ponijeti kući. U Rami se sveti Ivo posebno slavi na Uzdolu. Kako je narod Rame doživljavao sv. Ivu, možemo naslutiti iz stihova dviju zanimljivih pjesmica u obliku molitve, koje su do danas ostale u pamćenju ljudi.
 
Sveti Ivo crkvu gradi
Sveti Ivo crkvu gradi,
ni na nebu, ni na zemlji,
neg u zraku, u oblaku.
Ni drvetom, ni kamenom,
nego lišćem od bršljana.
Tu je Isus dolazio,
mladu misu govorio.
Tu Marija dolazila,
I Isusu govorila,
da oprosti svim grešnicim.
 
Sveti Ivo Krstitelju
Sveti Ivo Krstitelju,
dragi Božji prijatelju.
Tebe molim, moli za nas,
u potrebi pomozi nas:
sada, uvik, na kraj smrti naše,
pored ove gorke čaše.
U ljubavi da živimo,
u pokori da umremo.
Sina Božjeg da vidimo,
da se s njime veselimo
po sve vike vikova. Amen.
 
Ilindan - Sv. Ilija Prorok
 
Ilindan (20. srpnja) su svetkovali i katolici i muslimani. Katolici po novom, a muslimani po starom kalendaru. Tako je u Rami bila uzrečica: Do podne Ilija, po podne Alija. Muslimani su ovaj blagdan nazivali Aliđun (Ali = uzvišeni, moćni; đun = svečan dan, praznik, blagdan). Sveti Ilija je jedini starozavjetni svetac koji se u Bosni štuje. Iako ga muslimani štuju kao Božjega borca protiv krivovjerja, ipak je vjerojatnije da je to štovanje kod svih posljedica straha. Ljudi u Rami su znali reći:Da zna sveti Ilija kad je njegov dan, sve bi gromovima ašir učinio (ašir učiniti = uništiti, zatrti, oboriti), ali ga drugi (sveci) varaju. Nekada su muslimani, osobito oni u Prozoru, naveliko praznovali Ilindan i toga dana išli na izlete. Iz Prozora su išli na Stražbenicu. Kasnije su samo žene slavile ovaj blagdan. Međutim, ni katolici, ni muslimani neće na Ilindan saditi plast sijena jer se pričalo kako je na više mjesta sveti Ilija gromom spalio tek dovršeni plast sijena. Fratri bi u šali znali reći: Ilindan nije zapovjedni svetac, ali nek radi ko smije. 
Kod katolika je postojalo vjerovanje da će lješnjaci biti crvavi, munjičavi - bez jezgre, ako na Ilindan grmi. U narodu je sačuvana molitvica koja se na brzinu izmoli kad jako grmi. Posebno su je ponavljali čobani u planini, koji ne bi imali priliku skloniti se od nevremena. 
O, Ilija, ognjeni,
koji grome odgoni,
Odbij, grome od mene,
Bog i Gospe kod mene!
 
Kod ramskog puka čule su se i druge pjesmice koje su tom prigodom izgovarane kao molitvice:
 
Sinu, sinu,
majka sina viknu:
"Svrni, sine, gromove niz dolove,
di nema ni isana ni ajvana,
ni ikakve šćete ni zijana."
 
Biž, Irudice irudna,
i ti mati pogana,
od Boga prokleta,
svetog Ive krvi sapeta!
Sveti Petre i Andrija,
i Ilija ognjeni,
odbij grome od mene,
Bog i Gospe kod mene.
 
Faljen Isus i Marija,
sveti Pero i Andrija
i Ilija Ognjeni
koji grome odgoni.
Sveta Jele Križarica
koja drži ključe od gradova
i brani nas od gromova.
Biži, biži Irudice,
majka ti je poganica,
od Boga prokleta
od svetog Ive sapeta.
 
VELIKA I MALA GOSPOJINA
 
(15. kolovoza i 8. rujna) 
U Rami, na Šćitu, postoji Gospino svetište od dolaska franjevaca na ove prostore sve do danas. Gospina slika, nepoznatog autora, u Rami je bila znak pod kojim se očitovala Božja prisutnost na ovom hodočasničkom mjestu. Govori se o čudotvornoj slici Majke od milosti, iako ne znamo mnogo o čudesima koja su se događala pred ovom slikom. Kršćanska tradicija Rame sačuvala je neke legende koje idu u prilog ovoj tvrdnji:
 
Jedna je priča nastala kod prvog paljenja samostana i Gospine crkve 1557. godine kada su Turci, zapalivši svetište, pobili svu šestoricu fratara: fra Luku iz Brotnja, fra Lavoslava iz Vrlike, fra Luku iz Duvna, fra Marka iz Tihaljine i fra Petra iz Rame. Ime šestog je ostalo nepoznato. Kako nije nitko preživio, neki musliman je pronašao na zgarištu čudotvornu sliku Majke od milosti, koju vatra nije mogla spaliti, uzeo je i odnio u svoj ambar (žitnicu), gdje ju je držao skrivenu da ne sazna netko od njegovih komšija. Za divno čudo, iako ambar nije bio prevelik, a žito se trošilo, u ambaru se nije smanjivala količina žita. Tako se čudo godinama događalo. Povjerio se jednom svom komšiji koji ga je, po dolasku novih fratara u Ramu, prijavio fratrima pa je tako morao vratiti čudotvornu sliku fratrima. 
 
Ni kod drugog paljenja crkve, 1667. godine slika nije izgorjela. U narodu nije ostala zapamćena priča koja bi kazivala kako se sačuvala Gospina slika. O trećem paljenju ovog svetišta i sudbini ramskog samostana znamo iz Ljetopisa fra Bone Benića u kojem piše: "Stoga napominjem da je godine Gospodnje 1682., 15. oktobra, i samostan, a tako i sakristiju i crkvu, progutao požar. O tom požaru ispričao mi je, dok sam bio gvardijan u Fojnici, zanimljivu stvar neki starčić po imenu Ilija Frankovići iz Rame; on je tada bio tamo u Fojnici samostanski radnik. On je, dakle, ovako pričao: 'Samostan je zapalio neki grčki šizmatik (domaći čovjek pravoslavac). Kad se ramski samostan pokrivao drvenim daskama, on je bio vođa gradnje među tesarima, pučki nazvan - neimar. A razlog zašto je počinio to zlodjelo, svijet je saznao mnogo kasnije. A bio je ovaj: u vrijeme kad je rečeni šizmatik vodio spomenutu gradnju, dogodilo se da je, uzimajući kašikom kašu iz zdjele izvukao neku koščicu, koja je - ne znam kako - dospjela u kašu. Bila je upravo srijeda, dan kad pravoslavci obično poste, pa je to spomenuti šizmatik bezdušno ocijenio kao veliku nepravdu njemu nanesenu. Tako se ta stvar iskrenula na silnu štetu i zlo jednog samostana i zajednice. Ipak se taj pakostni čovjek toga časa pretvarao da se ništa ne ljuti i o svemu tome nije rekao ni riječi. Ali, počeo je snovati kako da se u budućnosti osveti. Stoga, kad su tesari završili sav svoj posao i kad je svaki od njih, pa i voditelj radova primio svoju plaću, svi su otišli iz samostana, ispraćeni velikim izrazima poštovanja i uljudnosti. Ali, odmah slijedeće noći povratio se prokleti dvoličnik, stavio vatru pod tesarske strugotine i žurno opet otišao. Tako je do jutra gotovo čitava zgrada samostana bila pretvoren u pepeo'." Narodna tradicija tvrdi da je od svega što je bilo u crkvi i samostanu sačuvana samo Gospina čudotvorna slika, a podmetači požara skrenuli su s uma pa su čitave noći, umjesto da idu prema Ravnom i Vukovsku, obilazili oko brežuljka na kojem se danas nalazi ripačko groblje. Kad su prozorski begovi ujutro pošli Kopčićanima u posjet, zatekli su palitelje kako još uvijek obilaze brežuljak. Budući da su im se učinili sumnjivi, poveli su ih do zgarišta kraj kojega su polugoli fratri klečali pred Gospinom slikom. Razbojnici su posječeni, a narod ih je pokopao na nedalekom brežuljku Bristu, gdje su im kasnije nađene kosti koje su 1974. godine nosili jezerski valovi, pa su ih konačno pokopali 1975. na Gornjem Bristu.58 Još i danas se priča u ramskom puku kako se Gospina slika, kad su je nosili u Sinj, zaustavila na vrh Klanca, i kad su je okrenuli prema Rami, uzdahnula je govoreći: Moja Ramo, moja ljuta rano!
 
Postoji još i danas priča o ljudima koji su nosili Gospinu sliku preko Vrana. Priča kaže da su ti ljudi ostavljali tragove kola za sobom pa se tako i danas vide tragovi utisnuti u kamen i to se zove Gospin put. A Duvnjaci i danas tvrde da postoji trag preko Duvanjskog polja kuda su prolazila konjska kola na kojima je bila slika Majke od milosti. Navodno i danas tim tragom raste posebna trava sa žutim cvjetovima, različita od trava uokolo.
Sve do danas, sporedna vrata u crkvi na Šćitu zovu se Gospina vrata. Naime, postoji vjerovanje da su se ova vrata godišnje samo jedanput otvarala, i to uoči Gospojine kada bi iznosili sliku za procesiju. Priča se da je Gospina slika za selidbe Ramljaka u Sinj iznesena baš kroz ova vrata. Danas je na njima, s unutrašnje strane, brončani reljef s likom Majke od milosti, a s izvanjske lik Dive Grabovčeve, te tako i današnjem puku ona nastavljaju pričati svoju priču iz daleke prošlosti. 
Majci od milosti, Gospi Ramskoj, stoljećima su hodočastili posebno Ramljaci, ali i puk iz drugih župa Srednje Bosne, Uskopaljske doline, Duvna, Livna, Neretvice i Hercegovine. Pučka pobožnost određuje, nepisanim pravilom, obići crkvu tri puta moleći Gospinu krunicu. Mnogi dolaze bosi i iz udaljenijih mjesta, čak iz Fojnice i Kreševa. Svake se Gospojine da primijetiti više hodočasnika, posebno žena i djevojaka, kako na golim koljenima obilaze crkvu. Većina se hodočasnika ovom prigodom ispovijedi i pričesti.
 
Po nekakvom nepisanom dogovoru ramskih i sinjskih fratara, jer je jedna Majka od milosti, Velika se Gospa slavila u Sinju, kamo su tada hodočastili Ramljaci svojoj Gospi, a Mala Gospa se slavila u Rami, kamo su dolazili Sinjani. Zadnjih godina Velika Gospa se i u Rami slavi u velikom skupu vjernika iz cijele Rame, kada dolaze i iseljeni Ramljaci. Ubuduće hodočašće Ramljaka u Sinj bit će u okviru devetnice, tj. nedjeljom prije Velike Gospe na sam dan sinjske alke. Hodočasnici bi donosili zavjetne darove na Gospin oltar ili pred Gospin kip. Nekada su zavjetni darovi bili neki dijelovi zlatnog nakita, dukati, platno za izradu misne odjeće.
 
Miholjdan - Mijolj
 
Za Miholjdan - Mijolj (29. rujna) išlo se u Prozor. Na taj dan Ramljake je više privlačio derneknegoli misa u crkvi. Prije Mijolja domaćini bi odredili s koliko ovaca, goveda i konja može ići u zimu. Ako ne bi bilo dosta piće (stočne hrane - sjena), onda bi se za ovaj dernek prodalo blago (stoka) koje se ne bi moglo ishraniti. Bilo je onih koji su imali više sijena pa bi jeftinije kupovali stoku ujesen a skupo prodavali u proljeće.
U novije vrijeme kada je u Rami više obitelji kupovalo svinje za klanje, najviše bi ih kupilo na Mijolj.
Na derneku bi se kupilo i suđa za kuću, posebno onoga što su ga pravili kovači ili lončari izvan Rame.
žene i djevojke bi na Mijolj kupile sve ono što bi bilo potrebno za šaranje košulja preko zime jer ne bi bilo sljedećeg većeg derneka sve do Jurjeva ili Duhova.
 
Misa nedjeljom i svetkovinama
 
Misa je za ramski puk uvijek bila svetinja nad svetinjama. U njoj je nalazio utjehu i okrepu, na misu se skupljao da moli i sluša propovijed, k misi se išlo da se viđa sa svojima i da se ostalim ukućanima donese "dio od mise".
Kad je (1687.) ramski franjevački samostan napustilo sve osoblje (njih 36-ero), i kad je velik dio puka napustio ramsku kotlinu, preostalim vjernicima najteže je bilo bez crkve i bez misnika. Stoga je povremeni dolazak fratara iz Fojnice, posebno poznatog kulturnog i pastoralnog radnika fra Stipana Margitića, u puku izazivao osobito oduševljenje. Znali su da im donose ono najvrjednije, sakrament svete mise i utjehu vjere. Posebno je bila snažna vjera u vrijednost mise. 
Tako narodna predaja iz vremena kuge u Bosni (1690.), prema fra Stipanu Margitiću, kazuje zašto kuga nije mogla u selo Gmiće iznad Prozora. Narod je pričao kako je neka "mrnjava djevojčetina" zajašila muslimana iz Prozora koji je prebolio kugu pa mu naredila da je nosi prema Gmićima, ali ga je zaustavila na određenom mjestu govoreći: "Tuda hoda ona fratrina i govori misu, ne smijemo tamo."
Skupljajući se oko oltara "u potoku", oko fra Stipana ili drugih svećenika iz Fojnice, ramski se puk pripravljao da "primi svete sakramente"kako bi bez straha mogao pogledati kužnoj opasnosti u oči. Vjera u moć svete mise i molitve za pokojne postojala je i kod muslimana. Nije bila rijetkost da muslimani traže da se njihovim kršćanskim prijateljima izgovore mise za pokoj njihove duše. Tako je Arslanbeg Kopčić tražio od fra Stipana Margitića da moli za njegova momka, kršćanina.
Prisutnost svećenika u Rami sačuvala je u puku kršćansku svijest, zdravu religioznost i poseban odnos prema crkvenom prostoru. Pogledi su im uvijek bili usmjereni prema crkvi, bez obzira stajala ona uzgor ili bila srušena.
Ali je i mjesta na kojima nije bilo crkve, na kojima su se misari okupljali, kršćanski puk poštivao kao sveti prostor.
Ostala je zapamćena istinita priča, zvuči gotovo kao legenda, o načinu čuvanja svetog misnog prostora koji je bio pod velikim košćanom u selu Trišćanima, na mjestu prve kapele u Donjoj Rami.
Turci su često, želeći pokazati svoju bahatost i snagu, slali svoje siledžije da ponižavaju i maltretiraju narod. Tako su radili i u Trišćanima za vrijeme mise. Međutim, i sama nazočnost trojice župljana, Ivandića, Breljaša i Kelave, poznatih po stasu i snazi, izazivala je strah i trepet u ovim turskim kabadahijama.
Stoga bi oni na prilazu misišću u šumi objesili svoje ogrtače, koparane koje su Turci dobro prepoznavali. Čim bi ih ugledali, u strahu bi odlazili na drugu stranu. Događalo se da su ovi junaci samo objesili svoje koparane na prilazu misišću, a onda otišli na Ustiramu gdje bi dočekivali druge Turke. Tako su ovi koparani bili prepoznatljiv znak zaštite jednima, a prijetnje drugima.
 
Misa i misari 
 
Nedjeljom izjutra spremali bi se misari, oblačili misne aljine brižno čuvane u mogazi među fesliđanom (bosiljkom) i nekim mirisnim biljkama ili tunjama (dunjama) i kretali bi prema crkvi kad se sa zvonika oglasi prvo zvono koje zvoni sat vremena prije početka mise. Putem bi se stvarale skupine i najčešće razvrstavale prema starosnoj dobi. Žene bi, čim bi stigle, ulazile u crkvu moliti Pet Očenaša na propetje raširenih ruku. Nakon toga su slijedile druge pobožnosti. Muškarci bi, redovito, još čekali pred crkvom, zapalili cigaretu ili odlazili u župni ured upisati molitve, preporuke za svoje pokojne, čija će se imena pročitati za vrijeme mise. Kad zazvoni treće, odnosno kad fratar krene u crkvu, za njim su ulazili i muškarci i smještali se na mušku, tj. desnu stranu.
Prije početka mise svećenik je škropio narod blagoslovljenom vodom, nakon čega bi molio tradicionalne molitve i naređivao priporuke. Naime, u vrijeme kad se misa slavila na latinskom, narod nije mogao aktivno sudjelovati ni odgovarati pa bi svećenik preporučio da kroz to vrijeme moli na nakanu koju bi on odredio. Trebalo je zato najprije izmoliti: "Tri Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu na čast Presvetom Trojstvu da se zahvalimo Bogu Ocu na stvorenju, Bogu Sinu na otkupljenju i Bogu Duhu Svetomu na posvećenju." Ili druga nakana: "Imenu Isusovu i imenu Marijinu, da svako naše molenje i djelovanje po njima započne i po njima započeto dovrši." Naredivši molitve na druge nakane, pratar, kako bi u Rami rekli za fratra, započinjao bi misu na latinskom jeziku, odgovarali bi mu ministranti, a pjevači bi pjevali.
Ako je bilo dovoljno pratara, pučka misa je bila s tri svećenika, svečana asistencija - aparat. Ako nije bila asistencija, čovjek snažna glasa čitao bi poslanicu - pivao pištolu. Svećenikova propovijed nije bila samo tumačenje vjerskih istina i moralnih zakona, nego jedini kulturni događaj u doba kad nije bilo televizije, radija ili novina. Sve što je kulturno i lijepo čuo, Ramljak je čuo nedjeljom i svetkovinom u crkvi. Zato je ta propovijed malo duže trajala. Poznato je da je fra Anto Vladić znao propovijedati i po sat i pol, a narod ga je slušao i nije mu bio nimalo dosadan! 
Župni oglasi ili naredbe sadržavali su informacije o životu župe, ali su u njima župljani pozivani i za pomoć u poslovima na župnim posjedima. Posebnu zanimljivost predstavljali su ženidbeni oglasi, pod kojima bi se navistio momak i cura koji će se uzeti. Slušajući te oglase, pojedinci su odgonetali tko bi ih mogao pozvati na užinu iza mise, jer su se na taj način proslavljale zaruke. Starije su žene na očenašima brojale koliko se navistilo momaka i cura. Fratri bi nekad, odmah na početku, rekli broj pa su žene ostajale bez male zabave i neizvjesnosti.
Ako bi se dogodio kakav izgred u župi, svađa, krađa, tuča, skandal, svećenik je s otara, kako bi rekli Ramljaci, javno korio izgrednike, što se smatralo osudom s najvišeg mjesta i zadnjim lijekom u sprečavanju zala koja su se javljala u kršćanskoj zajednici. Biti opomenut s otara značilo je najveću sramotu, na koju je starišina kuće reagirao svojim karanjem krivca.
Crkveno pjevanje bilo je godinama slabija strana ramskog puka. Nije ni čudno. Župa nije imala svoje crkve, fratar se selio iz sela u selo, misu slavio na raznim grobljima i drugim mjestima pa se nije mogla stvoriti tradicija pjevanja. Tek kad je napravljena crkva, moglo se pokušati s pjevanjem, ali nije bilo voditelja s potrebnim znanjem crkvenog pjevanja. Neki su fratri ipak pokušali i postigli zavidne uspjehe, ali kad bi oni bili premješteni, opet su pjevači ostali bez vodstva. Tako se pjevački zbor uglavnom ograničio na nekoliko šćitskih djevojaka i mlađih žena te ponekog muškarca. Puk je pjevao Zdravo tilo Isusovo, odnosno Zdravo krvi Isusova, a o Božiću se oduševljeno pjevala božićna pisma - U se vrime godišća. Pjevalo se posebnom kajdom (napjevom).
Misa se završavala Gospinim pozdravom - Anđeo Gospodnji, molitvama za pokojne i konačno Svet, svet, nakon čega bi svećenik poškropio svijet blagoslovljenom vodom i otpustio ga kući. Na mladu nedilju je iza mise bio blagoslov s Presvetim, a jednom je mjesečno poslije mise održavan sastanak trećoredaca.
Iako je nedjeljna misa s dodatnim obredima trajala dugo za današnje pojmove, ženski svijet ni nakon mise nije odmah izlazio iz crkve nego je ostajao moliti svoje molitve pred Gospinim oltarom ili oltarom sv. Ante. Muškarci su uglavnom odmah izlazili te bi se zadržavali u razgovoru pred crkvom ili bi odlazili u župni ured, gdje bi porazgovarali s gvardijanom, a ponekad kod njega popili i po koju čašicu rakije. Posebno su tu dolazili prakaraturi, ozbiljniji ljudi koji nedjeljom skupljaju priloge vjernika, a inače pomažu župniku u poslovima župe izvještavajući ga o važnijim događajima u svome selu, je li tko bolestan, umro, treba li nekomu nešto pomoći ili nekoga ukoriti. Ni ostali ljudi nisu odmah poslije mise išli kući, zadržavali bi se pred crkvom ili na [ćitu, susrećući se sa znancima i rodbinom, slušajući novosti, ugovarajući poslove s kovačem, majstorima ili nešto kupujući (voće, opanke, sitnice). Mladići bi poveli koju pjesmu, a djevojke kolo bez pratnje glazbenih instrumenata, jer su se oni tek kasnije počeli pojavljivati. 
Ovo nedjeljno raspoloženje su na poseban način znali obilježiti nemili sukobi između mladića pojedinih zaselaka i sela koji bi obavezno prelazili u tuče. Udaralo se rukama, nogama, koljem i kamenjem. U cijeloj Rami je to bio običaj. Poneki su nosili i hladno oružje za pasom, stoga su očevi svojim sinovima znali reći: Bolje ti je kmisi bez očenaša nego bez čakije. Posebno je to bilo istaknuto za velikih svetkovina ili na dernecima, kada je znalo biti i mrtvih glava. U Rami i danas postoji šaljiva dosjetka da dernek nije uspio ako nije netko poginuo. Teško je znati otkada je i odakle ušao ovaj nemili običaj. Danas bismo to najjednostavnije protumačili da se time iskazivala potreba mladića za dokazivanjem pred djevojkama. O takvim mladićima bi se pričalo cijeli tjedan, do sljedeće nedjelje i nove tuče.
U doba ženidbenih oglasa, kad su se slavile zaruke, obitelji zaručnika pozivali su rodbinu i prijateljena užinu, dok bi neki ljudi svraćali u gostionicu na razgovor i piće. Nakon koji sat vremena, ili nešto više, počeo bi se puk razilaziti sa [ćita i kretati u svoja sela, ali sada u većim skupinama. Ako nije bila korizma ili došašće, momci su pokušavali pristupiti curama i s njima razgovarati - ašikovati. Vrijedilo je pravilo da s jednom curom može pokušati razgovarati više momaka, jedan za drugim, tako da se nije znalo koji joj se sviđa. To bi se tek kasnije saznalo. Povratak iz crkve odvijao se kao rijeka misarasa [ćita koju su svi zvali gusti svit. U hodu od mise sve se ugovaralo, dogovaralo, odmjeravalo. Sve važne odluke donosile su se baš tu, onako usput, u hodu: obećanja, zaruke, pjesme, svađe, ruganja i pomirenja.
Misari pojedinih sela znali su se zadržati na raskršćima - rastancima, opet se uhvatiti u kolo, zapjevati i šaliti se dok svatko ne bi krenuo u svoje selo. Neki bi, iz udaljenijih sela, nosili u torbama užinu, te bi se negdje na pola puta ili kraj izvora odmarali, ponesenu hranu međusobno izmjenjivali i uz priču jeli. Tu bi se znalo prepričavati i što je pratar u propovijedi ili oglasima rekao. Ulazeći u kuću, misarisu pozdravljali obveznim pozdravom Hvaljen Isus, a na pitanje ukućana kako je bilo kod mise, odgovaralo bi se: - I tebi dio svete mise!
Djecu i mlađe članove obitelji bi, otac ili majka, obavezno pitali po kojem je svecu (evanđelisti) bilo evanđelje. Ako upitani nije znao, sljedeće ga se nedjelje za kaznu ne bi pustilo kmisi.
To je značilo da su misari bili izaslanstvo obitelji, jer čitava obitelj nikad nije mogla otići na misu nego se išlo kad je čija reda. Trebalo je, naime, da dio čeljadi ostane kod kuće i brine se za kuću, stoku i ostalo. Među onima koji bi nedjeljom ostali kod kuće redovito bi se okupilo, u vremenu početka mise u crkvi, članova iz više obitelji i zajednički bi molili krunicu, nekada i sva tri rožarija. To su činili i čobani na livadi, uvjereni da će sljedeće nedjelje biti njihova reda odlaska kmisi.
Nedjeljni dan nije završavao povlačenjem u kuću. Nakon objeda, užine, druženja bi se nastavila u različitim oblicima. Ozbiljniji ljudi su se sastajali na nekim mjestima u selu, za ružnijeg vremena na nekom gumnu, gdje bi razgovarali i obično krojili seosku politiku. Momci bi se natjecali u bacanju kamena ili nekim drugim igrama, a djeca bi se igrala klisa i pale ili nekih sličnih igara. Jer, nedjelja je bila dan molitve, zabave i odmora. Nedjelja je davala svježinu i snagu ramskom puku.
Nedjeljom većina svijeta nije išla u birtiju nego se gostila na svoj način i svoj račun, posebno u vrijeme zaruka, odnosno ugovora i poslije svadbe. Tako je postojala prstenska, ugovorska i vinčanska užina. Za te prigode domaćini su pozivali prijatelje i znance na užinu. Donosili su na konjima razna jela: pite, sir, ušćipke, meso i rakiju. Smjestili bi se negdje u voćnjaku ili u nekoj iznajmljenoj sobi na [ćitu pa se gostili. Iako je fra Jerko Vladić bio protiv ovih užina i smatrao da je to prigoda za prehladu, jer bi narod sjedio na zemlji, jeo hladna jela koja su spremana dan ili dva prije, ipak se u ovim užinama mogao naći trag onih starokršćanskih gozba ljubavi, agape, na kojima se ljudi sastaju u ljubavi i slozi.
 
Gdje su Ramljaci slavili misu? 
 
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno dati jer postoje mnoge priče i lokaliteti s imenima crkava i crkvišta pa je teško znati povijesnu istinu. Znamo da je bilo kršćana u Rami i prije dolaska Slavena. U Varvari je postojala kršćanska bazilika i kršćanska zajednica. Tradicija govori da je tu bila Crkva svete Barbare, zaštitnice rudara. 
Postoje samo legende o nekima crkvištima. Tako predaja kazuje da je u Kleku nekad bila crkva, a jedna njiva se zvala Sutivani, čiji naziv podsjeća na ime sv. Ivana. Priča se da je na Orašcu bila grčka crkva jer su tu živjeli "kauri". I u Proslapu je po muslimanskoj predaji bila grčka crkva. Izvan Podbora prema Ploči, po pričanju, bila je grčka crkva. Iznad Kopčića bio je jedan stećak zvani Kamenbaba i po predaji grčka crkva. Na Gmićima su po tradiciji bile dvije crkve. Na njivi Pločicama i na Turnju nađeni su tragovi zida, što bi podsjećalo na toranj. Za selo Duge govori se da je nekad bilo grad i da je ondje bila crkva. U selu Gorici bilo je veliko srednjovjekovno groblje, a seljani su govorili kako je ondje bio i grad na mjestu Gradina, dok je na Ilinu Kreniku bila crkva kraj koje je, kako se nekoć govorilo, zaklan fratar i njegov momak. U [ćipama na brdu Makovišću postoji staro groblje, a predaja tvrdi da je ondje postojao zvonik, dok je na drugom brdu bila crkva. Predaja stavlja crkvu i kraj Kraljeva Stola na Kleku. Narod na Kućanima priča da je iznad sela, na Glavici, zatrpana crkva o čemu i govori neprirodan humak te lokacije. Kažu da se i danas može čuti njeno zvono ako se uho dobro prisloni uz zemlju. Po predaji, na Kućanima postoji i "biskupov grob" na Prigrađu, ispod visoke stijene Rajan, gdje su ljudi sve do naših dana dolazili obavljati zavjet. U selu Ravnici nalazilo se kamenje u zidu za koji narod priča da je od crkve. Na mjestu zvanom Ravnice nađena je cigla, kreč i kamen, a narod priča da je ondje bila crkva. Pod selom Lizopercima nalazi se lokalitet Crkvine za koje tradicija govori da je na njemu bila crkva. U Sovićima živi predaja da je na mjestu Kamenu, iznad zaseoka Brajkovića, bila crkva. Na Risovcu također postoji mjesto Crkvine gdje je po predanju bila crkva, iako ondje nema tragova zgrade kao na susjednoj Vukovoj Dragili i velikoj nekropoli na Lokvi. Na Poljima, odnosno na Blidinju, također je po tradiciji bila crkva.
 
Teško je i nemoguće provjeriti što je od sveg istina, ali tolika crkvišta govore barem to da se ovdje na dosta mjesta slavila misa, bilo da se govorila misa u zatvorenom prostoru - crkvi, ili da je to negdje na otvorenom, pod drvetom ili na nekom sklonjenijem mjestu.