Događaji


Ramske izreke

Šta si bleno, ko tele u šaren vrata! (Onome tko se nečemu pretjerano iščuđuje.)


Naselja Gornje Rame

 

Župa Rama-Šćit

1. Šćit je već stoljećima duhovno i kulturno središte cijele Rame. Nekada je Šćit bio brežuljak usred plodnih ramskih polja, smješten između udoline Suhog potoka i potoka Slatine. Danas je to otok s kopnom povezan nasipom u Ripcima preko kojega vodi cesta do Šćita.
Narodna predaja kaže da se ovaj brežuljak ranije nije zvao Šćit nego je to ime dobio prigodom prvoga paljenja samostana. Naime kada su Turci provalili u samostan, isjekli braću, mrcvarili ih i mučili, momak, koji se redovito kod fratara brinuo za konje, vidjevši to zlo, uzjahao je najboljeg fratarskog konja zvanog Šćitonja, uzeo sa sobom fenjer i počeo bježati kroz mrak prema Ripcima. Kad su Turci to primijetili zapucali su prema svjetlu fenjera i na ovom brežuljku ubiju i momka i konja. I tako je po konju Šćitonji, ovdje ubijenom, nastao naziv Šćit.
Na Šćitu su njive, livade, šume i drugi lokaliteti poznati po ovim imenima: Apeluša, Bandri, Čoluša, Duga glavica, Fratarski gaj, Križ, Nešpilje, Praskavica, Radiljevac, Rašće, Smrč, Stari Šćit, Šarinica, Stupe, Šeperak, Šunjin dolac, Šušnje­vačka, Ustrane njive, Zorićka, Ražišće, Biloje, Kučini, Kadijina stina, Maslarev dolac, Fratarski brist, Rosulje, Beguša, Humac.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Šćitu je bilo 12 katoličkih obitelji. U selu su bile 2 prodavaonice, 2 gostionice, 7 kavana. Tu je bila škola i općina. Groblje je zajedničko s Ripčanima. Obitelji su bile isključivo katoličke. Tridesetih godina na Šćitu su stanovale dvije obitelji Grubeša, a potječu od Lukića iz Sivše. Prema pričanju ovdje im je došao djed Ilija s bratom Grubešom kako bi izbjegli osvetu za ubojstvo Turčina koji im je napadao žene. Najprije su pobjegli u Fojnicu, a onda su na poziva fojničkih fratara, koji su tada pastorizirali Ramu, doselili na Šćit. Bile su ovdje i tri obitelji Tomića. Na poziv fratara, koji su služili i Gornji Vakuf i Fojnicu, doselio im se djed Jozo od kojega su nastale dvije obitelji. Treći Tomić je došao na ženinstvo iz Gornjeg Vakufa. Bile su i dvije obitelji Juričića čiji je djed došao također iz Gornjeg Vakufa. Živjela je tu i jedna obitelj Čalića koja se doselila iz Vinice kod Imotskog. Zane su na Šćit doselili iz Proslapa. Jedna obitelj Vladića potječe sa Ustirame. Jedna obitelj Lovrića doselila se iz Varvare. Jedna obitelj Džidžića doselila se ženidbom na Šćit. Fratri su na svoje imanje naselili dvojicu braće Bagarića. Fra Jeronim Vladić je naselio i dvojicu Ivandića iz Trišćana i napravio im kuću u kojoj je kasnije bila škola.

Poslije Drugoga svjetskog rata (1948.) na Šćitu je živjelo 98 stanovnika, 1953. godine bilo je 252, a 1961. godine Šćit je brojao 282 stanovnika. Poslije potopa (1971.) broj se smanjio na 187 stanovnika, a 1981. godine na Šćitu je živjelo 124 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) Šćit je imao 177 stanovnika. 


2. Ripci su naselje smješteno oko puta od Prozora prema Šćitu, Rumbo­cima, Tomislavgradu, Blidinju, ispod brda čija se prisoj­na strana zove Strana. Izvor potoka Slatine bio je razlog da su se ljudi prije više stoljeća skućili oko ove vode. Kuće ispod puta, oko izvora Slatine, nazivaju se Donje selo, a iznad ceste je Gornje selo. 
Njive, pašnjaci, voćnjaci, šume i ostali lokaliteti koji pripa­daju selu imaju ova imena: Babin dolac, Barakovača, Bašče, Berića dolac, Biloje, Bilotiavka, Boškovac, Brišće, Brižina, Brodac, Bruše, Bunarić, Crvena jabuka, Cukin brig, Čaušev gaj, Delin pod, Diljka, Dolac Česma, Duga njiva, Dvorišća, Džinina luka, Đulapuša, Gaj, Gaj-Osojnica, Gornji gaj, Gornji ševar, Groci, Guvno, Hamidovka, Hrastić, Jablan, Jame, Jedini greb, Jakina ravan, Jelešac, Kaluša, Kod močila, Kolovoz, Kozare, Krčevina, Krčić, Krive njive, Križnice, Lanišće, Lazine, Lišća, Lišnjačan, Livadica, Lokva, Lopate, Lučica, Luka, Ljuljovača, Makljen, Megdan, Misiruša, Miševo groblje, Muraj (voda i dobra livada), Njivice, Ograda, Okraje, Općeni brig, Orlovača, Osojnica, Pečenica, Perićka, Petrovi doci, Pod, Pod grobljem, Pod grudom, Pod kolovozom, Pod provalijom, Poputnjača, Potkosa, Povoz, Pratarka, Privoz, Puškovača, Rakitica, Ras­tanak, Rastić, Rastovac, Ravne njive, Ripčeve njive, Rupa­vica, Selišće, Slatinjak, Slivice, Solijovac, Stinice, Strančina, Stup, Stustino­vača, Šabanovac, Ševar, Šušnjovača, Točak, Tosine, Ulica, Ved­rine, Velo polje, Vitica, Vodica, Vrdaljevci, Vrelo, Zagroblje, Zamilišće, Zanoga, Zvirac. 
Priča se da su Ripci bili varoš iako nema nekih posebnih tragova. Spominje se fra Andrija Ripčanin u vrijeme selidbe Ramljaka u Cetinjsku krajinu, a kasnije se spominje još nekoliko fratara s ovim pridjevom.
Selo je stradalo od kuge. Kažu da su kuće prije kuge bile is­pod Osoja, sjeverno od sadašnjeg sela. Oni koji su ostali pre­se­lili su se na drugu stranu doca. Prije kuge od katolika u Rip­cima su bili samo Jozići, a od muslimana Šere i Suknići. Od ku­ge se bježalo na Kosu iznad sela i krilo se u Vrdaljevim docima.
U Ripcima su nekada od muslimanskih obitelji živjeli Suknići, koji su izumrli, Zaimovići i Grcići koji su došli iz Prozora, Kadrići, Muftići, Mahmutovići i Peštelji. Uz njih je živio samo jedan katolik, Jozić, koji je služio kao kavedžija. Selo je bilo pod upravom prozorskih aga. Joziće nalazimo u Ripcima još u 17. stoljeću, što potvrđuje fra Andrij Ripčanin, koji je bio gvardijanom u vrijeme selide Ramljaka u Cetinjsku krajinu. 
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Ripcima su živjele ove katoličke obitelji: devet obitelji Jozića, od kojih su nastali Ramljaci; dvije obitelji Brkovića, doselile s Orašca, a u vrijeme kuge neki su od njih odselili u Vareš; četiri obitelji Mišura došle su iz Duvna poslije kuge; dvije obitelji Selaka su iz Hercegovine; Ravlići su podrijetlom iz Sinjskog polja, zvali su se Bogetići, kraj Sinja su imali veliku livadu Ravna po čemu su prozvani Ravnićima, a kasnije Ravlićima, preselili su se u Kozice kod Imotskog odakle šestorica braće bježe pa se jedan zaustavlja u Ripcima; Malekini su došli s Orašca; Franjušići su porijeklom Jeličići iz Podbora; Sablje potječu iz Duvna od obitelji Baćak; Varela je doselio s Orašca; Grbavac iz Družinovića; Ćuk je doselio na Barakovaču iz Rumboka; Papić-Kraljević porijeklom je iz Vedajića kod Duvna; Džidžići su doselili iz Jaklića. 
Od muslimanskih obitelji starosjedioci su Šere, Haćimići su doselili iz Sopota, a Džinović je kao kovač doselio iz Duvna.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Ripcima je živjelo 335 stanovnika, 1953. godine 368, a 1961. godine 421 stanov­nik. Poslije potopa Rame (1971.) u Ripcima je bilo 396 stanov­nika. Odlaskom ramskih radnika na rad u Njemačku, neki su od njih iz "Planine" napravili kuće u Ripcima, tako da je 1981. godine u Ripcima živjelo 555 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Ripcima je živjelo 592 stanovnika, od toga su 544 Hrvata i 45 Muslimana.
Danas u Ripcima u 109 kuća živi 473 stanovnika. U Ripcima se nalazi matični ured i osnovna škola u kojoj se školuje 434 učenika, 129 ih je od prvog do četvrtog razreda, a 305 učenika je od petog do osmog razreda. U vjeronaučnoj dvorani, uz župni vjeronauk, organiziraju se različite aktivnosti kao što su zborno pjevanje, rad folklornih skupina, tečajevi za infor­matiku, vokalnoinstrumentalni sastav, škola klavira. U nedo­vršenoj svadbenoj dvorani organiziraju se još samo zabave za pokladni maskenbal. Postoji Internet klub, tri trgovine mješo­vite robe i tri gostionice. U Ripcima je zajedničko groblje za Ripce i Šćit. Ovdje su od posebne vrijednosti starinski križevi i fratarska grobnica koju je uredio akademski kipar Kuzma Kovačić. Grobljansku kapelu projektirao je arhitekt Mile Markešić. 


3.Jaklići se nalaze na obroncima planine Raduše (610 m). Raduša zahvaća cijelu sjeverozapadnu stranu prozorske općine gdje se nalaze još i sela: Lapsunj (673 m), Rumboci (614 m), Varvara (604 m) i Proslap (660 m). Raduša je sastavljena od krečnjaka i dolomita trijaske starosti. Najveći vrh Raduše je Idovac s 1956 m, čiji bokovi sa druge strane prelaze u sela Ravno i Vukovsko Polje. Glavni greben Raduše je u pravcu sjeverozapad - jugoistok preko Prodojnice (1775 m), prema Kadinici (1489 m) i Draševu (1155 m). 
Na sjeveroistočnoj strani Raduše nalaze se dva jezera, na Idovcu na visini od 1860 m i donje jezero na Plandištu, na visini od 1750 m. Jezero Idovac nalazi se oko 100 m ispod najvišeg vrha planine. Jezero je eliptičnog oblika, oko 90 m dugačko, 75 m široko, a dubina varira između 2 i 6 metara. Površina mu je od 1500 do 2000 m2. Na površini ima vodenog bilja. Vjerojatno jezero u sredini ima malih izvora od kojih prima vodu. Veliku količinu vode jezero prima u proljeće kada se otapa snijeg. 
Na Kadinici i Prodojnici ima bukove šume pomiješane s omorikom. U Prodojnici, na Jaklićkoj planini, nalazi se zanim­ljiv izvor Ledenica (1600 m). To je jedno kraško udubljenje slično širijami ili vrtači čije se dno spušta oko 70 m. Voda se nalazi pod jednom stijenom, uvijek je na istoj razini, izvire i uvire na istome mjestu. 
Jaklićka planina - visoravan Draševo (1155 m) imala je obradive zemlje koju su nekada obrađivali oni koji su ljeti redovito izgonili stoku i imali svoje staje i kuće na planini. Strmije strane i vrtače koriste se za kosidbu. Na visoravni se nalazi selo Gornji Jaklići (1224 m) koje je 1937. godine imalo 47 domaćinstava. 
Draševo je visoravan ispod Kadinice. Na istoku je planina Sajina, na zapadu kosa Komar, na sjeveru Gare, Lišci i kosa Debeli brig. Draševo se do početka dvadesetog stoljeća zvalo Jaklićka planina. Kako je svako ramsko selo imalo svoju "pla­ninu", tako su sela Jaklići, Družinovići i Šlimci imali svoju pla­ni­nu na Draševu. Do početka dvadesetog stoljeća tu su bili stanovi i staje, gdje se samo preko ljetne sezone boravilo dok se prikupi ljetina, a svi su zimovali u selu. Početkom dvadesetog stoljeća neki počinju i preko zime boraviti na Draševu. Od tog se vremena koriste nazivi Gornji Jaklići i Draševo. 
Draševo je sve do sedamdesetih godina imalo više naseljenih mjesta u zaklonima brda i šuma, posebno u dolini između Debelog briga i Sajine. Problem Draševa sve do danas je u nedostatku žive vode. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća bila su tri bunara i deset čatrnja.
Na mjestu Gromile nalazi se jedna gromila gdje je, po predaji, u tursko vrijeme bila karaula. U Snižnom docu je grob nekog Tomića koji je umro od kuge. Tu se nalazi i Lucin grob, grob neke Luce koja je umrla od kuge. 
Na Draševu postoje ovi lokaliteti: Počivoci, Doci, Krč, Pale, Paljike, Kurtagin dolac, Sjetovica, Zaustje, Plandišće, Ramen­kovac, Zečija jama, Rat, Stražice, Prigon, Cvitne kraje, Babin do­­lac, Lišće, Jatare, Pliševica, Jesika, Srg, Dolac, Biljevine, Korica, Provalije. Okolo pašnjaka, po bregovima i stranama, ima šume, a posebno je šumom bogata Prodojnica.
Gornji Jaklići danas se nazivaju jednostavno Selo ili opet Jaklićka planina. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća tu su bile naseljene kuće nekih obitelji. U njima bi zimi samo neki ostajali, a ljeti bi svi bili u planinu, osim ponekog starca ili starice, koji bi ostali u selu. To su bile: tri obitelji Džidžića, devet obitelji Tadića, šest obitelji Petričevića, tri obitelji Jelića, četiri obitelji Tomića, tri obitelji Babića i po jedna obitelj Marića, Perića, Ivančevića, Antunovića, Pavlovića, Novakovića. Neke obitelji su samo ljeti boravile na Draševu, a to su: Selaci, Ravlići i Franjušići iz Ripaca; Ivančevići, Prskalo, Ramljaci, Babići - Senkići iz Šlimca; Bilići, Ćališi iz Lapsunja; Kuraje iz Jaklića i Zahirovići iz Družinovića.
Jaklići su smješteni između Ripaca i Rumbuka, s desne stra­ne puta uz padine koje se penju prema Draševu. U selu ima neko­liko izvora s kojih se napaja selo. Kuće su raspoređene u zaseo­ke između kojih sada nema nikakvih jasnih granica. Takvi zaseoci su: Glib, Cvitkovići, Glavičnjik, Perići, Tučići, Tomića guvno, Đulići, Franjkići, Kuduša, Markovića gromila, Petri­če­vići, Bandir, Bili brig, Borak. 
Ostali lokaliteti, njive, pašnjaci i šume se vode pod ovim imenima: Bakin dolac, Barica, Barišina njiva, Bašča, Begin dolac, Berine, Bili brig, Bogodo, Borak, Brijeg, Brist, Brižina, Brodac, Bučje, Bužino, Cergovo, Cipale, Cvitni kraji, Cvitove, Čatrnja, Čiveljak, Ćićerišće, Divakinja, Doci, Dočine, Dolac, Donje Lanišće, Donje Trijakovice, Dragin dolac, Draševo strana, Drvarica, Duga meja, Gabrinovac, Gabrino Selišće, Gaćice, Gaj, Gajine, Galina njiva, Glavica, Glavičica, Glavićnjik, Glib, Gnjila, Goslojevina, Greda, Grudica, Gustička, Hadžićka, Humci, Iva, Jablan, Jabuka, Jarčišće, Jatare, Javorje, Jesika, Kadinica, Klisura, Ključ, Kod potoka, Kolibišća, Kosjanica, Košar, Kozarica, Krč, Krčevina, Križnice, Krš, Kržić, Kruglica, Kruškog panj, Kućetina, Kuduša, Kukrika, Lanišće, Lazine, Liske, Liskove vrtače, Liskovnik, Lišće, Lokva, Lokvice, Lucinka, Lučica, Luka, Lukin dočić, Lužine, Ljestovi, Mala Kadinica, Marića glavica, Marišin brijeg, Martička, Martinov trn, Matošina Grudica, Meje, Meljak, Metaljka, Mila vrtača, Milićevci, Milina bukva, Mislovača, Mračaj, Muraj, Nasred sela, Na samaru, Nemila, Nožanj, Nunin orah, Ograda, Okruglica, Općenik, Orašće, Orašnica, Pale, Paljika, Pastuja, Plandišće, Pliševica, Počivaoci-doci, Počivaoci, Pod, Pod bilim brigom, Pod glavicom, Pod grobljem, Pod kućom, Poda stranom, Pole-doci, Poručenica, Postuja, Potok, Povoz, Pratarski doci, Pristra­nak, Prolog, Radidrag, Rajičevice, Rasonjik, Rat, Rumenkovac, Rupin greb, Selišće, Sicavica, Skok, Smajička, Smračice, Stražice, Stupina, Surduk, Šimunov dolac, Široki dolac, Tadića ograda, Tadići, Tomića dolac, Tomića guvno, Točilo, Trija­kovice, Trolog, Tučići, Uvlake, Unci, U golim kosama, U Osret­ku, Ust, Velika Kadinica, Velika njiva, Velika njiva Ćićerišće, Vinograd, Vlaka, Vrtača, Vučje, Zagreblje, Za grobljem, Za Perića kućom, Zadušna voda, Zaustje, Zavince (Za vinice), Zečja jama, Zmijare, Zmijina vrtača, Željeznik. 
Groblje je na kraju sela, na putu prema Družinovićima. 
Iznad Jaklića su dvije gromile: jedna na granici prema Rum­bo­cima, a druga na Bilom brigu. I jedna i druga se zovu Kamenita glavica. Na Borku pod selom bilo je "grčko groblje". Bilo je više stećaka na starom katoličkom groblju, ali su uništeni jer su ih seljani koristili za građevni materijal. U majdanu iznad sela bila je radionica gdje su se klesali stećci od kojih je jedan ostao nedovršen u majdanu. 
Selo je stradalo od crne kuge koja je bila 1770. godine. Trideset godina kasnije bila je druga kuga kada je od stotinu stanovnika umrlo njih pedeset. Neko je vrijeme, koncem 18. i početkom 19. stoljeća, u Jaklićima stanovao fratar, bio je protjeran sa svoga uređenog imanja u Proslapu. Prozorak, Turčin Alibegović, nagovorio je dvojicu Mihača da protjeraju fratra iz Jaklića, a njegovo imanje podijele. Turčinu se zapravo svidjelo fratrovo imanje pa ga je želio prisvojiti. Fratar je odatle otišao u Podbor kod obitelji Jeličića, a Mihačevi su na sebe navukli prokletstvo prema kojemu je uvijek netko od muških u obitelji bolovao od "Jobove gube".
Nekada je cijelo selo bilo imanje muslimana koji su uglav­nom stanovali u Prozoru. Muslimana je u selu bilo još u 18. sto­ljeću. Ispod sela je staro muslimansko groblje, Omriševo greb­lje, za koje se jedva zna. Zna se samo da su u selu bili neki begovi, koje su zvali "Ambarasi" (Arbanasi).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je bilo 60 katoličkih obitelji. Bilo je pet obitelji Tomića od kojih je nastala jedna obitelj Antunovića. Četiri obitelji Jelića su starosjedioci, a od njih su nastale dvije obitelji Lucića. Tadići su starosjedioci, a bilo ih je deset obitelji. Ranije su se zvali Mijači. Kad su naišli Turci kroz Jakliće, pričaju da su Mijači pobjegli, a jedno dijete ostavili u nekakvom šupljem orahu. Kad su došli na Zahum, roditelji su se sažalili pa su se vratili po dijete. Kad su došli, Turci im nisu ništa zla učinili pa su oni ostali živjeti u selu. Od njih su nastale dvije obitelji Djakovića. Kažu da su Mišići od obitelji Gašpara i da su starosjedioci. I Perići su od istoga roda. Četiri obitelji Marića su doselile iz Hercegovine. Šest obitelji Petričevića doselilo se iz Hercegovine, a ranije su se zvali Raičići. Jedna obitelj Tučića porijeklom je iz Tučepa u Dalmaciji. Pavlovići su dugo u selu iako su se više puta selili. Brkići ili Selaci su odavno doselili iz Hercegovine u Kopčiće, odakle su se razišli i po drugim selima. Dvije obitelji Ivančevića su došle iz Lapsunja. Novakovići su porijeklom Penjge iz Voljica u Skoplju. Kuraje su došli na kmetovinu iz Proslapa. Jedna obitelj Bagarića je doselila iz Duvna. Babići su doselili iz Šlimca. Šućurovići su doselili iz Imotskog. Dvije obitelji Bošnjaka došle su na ženinstvo s Orašca. Radići su došli iz Proslapa na ženinstvo. Jurić je došao sa Šlimca na ženinstvo.

Poslije rata (1948.) u Jaklićima su živjela 483 stanovnika. Broj stanovnika stalno se povećavao sve do najnovijeg vremena. Tako je 1953. godine u Jaklićima živjelo 522 stanovnika, a 1961. godine 587 stanovnika. Čak i poslije potopa Rame u Jaklićima je rastao broj stanovnika. Tako je 1971. godine bilo 672, a 1981. godine 681 stanovnik. Pred zadnji rat (1991.) bilo je 708 stanovnika. Od tada se broj stanovnika smanjuje, tako sada u Jaklićima u 122 obitelji živi 628 stanovnika.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).


4. Družinovići su naselje koje je novosagrađenim kućama gotovo spojeno s Jaklićima. Naselje je smješteno ispod Strane, strmih padina i litica nadovezanih na visoravan Draševo. Nekada su selo činile tri skupine kuća: Oslaci, Dolac i Ravnjaci (Ramljaci). Ispod sela su bregovi i udoline do potoka Broca. U selu su vode Vitimer ili Vitemir i Stubo. Ove vode su male pa se nekada stoku pojilo uglavnom na Brocu. Kraj potoka Broca nalazi se izvor Deveć.
U Strani je neplodno kamenito tlo sa sitnim raslinjem, a pri selu bjelogoričnim stablima škrte šume. Ispod sela su njive i druge parcele: Povoz, Gajine, Klanac, Metlika, Doci, Škronjile, Ražišće, Orašće, Drinčići, Akitovina, Oslaci, Kapina glavica, Gajić, Makljen, Vukova njiva, Zagreblje, Selišće. Uz Brodac su livade: Silina, Vukova njiva, Gajine, Luka, Makljen, Kriva njiva. 
Prema predaji u Družinovićima su nekada bili samo "Grci", a poslije njih samo muslimani. U novije je vrijeme ovo selo naseljeno katolicima. U selu se nalaze dvije srednjovjekovne nekropole. Jedno groblje je na Brigu gdje su, prema predaji, pokopani umrli od kuge. Grobovi su poredani oko jednoga velikog četvrtastog stećka. Drugo groblje u kojem ima više stećaka nalazi se na Lisinama. Grobovi su najvjerojatnije bili ograđeni kamenom. Ispod Lisina nalazilo se staro muslimansko groblje. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Družinovićima su živjele ove katoličke obitelji: jedna obitelj Žulj, jedna obitelj Tomića podrijetlom iz Malog Graca u Brotnju, jedna obitelj Ramljaka od kojih su i Brizari, dvije obitelji Kuraja i jedna obitelj Burića koje potječu iz Proslapa, jedna obitelj Jurića koja potječe iz Kovačeva Polja i po jedna obitelj Nevjestića i Babića koje su doselile iz Šlimca. 
Od muslimanskih obitelji u to su vrijeme bile tri obitelji Ravnjaka, čije je prezime nastalo po nekoj babi koja je došla iz Ravnoga, jedna obitelj Ruvića koja je doselila iz Kovačeva Polja i jedna obitelj Šabića doseljena iz Varvare.

Poslije rata (1948.) u Družinovićima su živjela 134 stano­v­nika. Broj stanovnika povećavao se do potopa Rame: 1953. godine bilo je 142 stanovnika, 1961. godine 162, a 1971. godine 189 stanovnika. Poslije potopa Rame broj se smanjuje, tako je 1981. godine bilo 178 stanovnika. Pred rat u BiH (1991.) u Družinovićima je živjelo 125 stanovnika, od toga 58 Hrvata i 67 Muslimana.


5.Podbor. Ispod brda Kolivrata, cestom od Sopota do crkve sv. Ane, sve do jezera razbacane su kuće sela Podbor. Kuće su ranije grupirane po naseljima: Podbor, Oraščić, Perićevina, Dočnjak, Džematovina, Cripalo. 
Selo Podbor dobilo je ime po velikom boru koji je rastao na kosi Dubini. U njemu su bile skrivene moći, donesene iz Dalmacije, koje su imale štititi selo od poplave. 
Nazivi lokaliteta u selu su sljedeći: Beguša, Biloje, Blace, Blizanci, Boravnik, Bošnjakova bašča, Brijeg, Brist, Brizni dolac, Brižina, Česmrlaz, Čolopek, Čuvida, Ćoluša, Desetina, Dolac, Dolujak, Donja bašča, Donja Diljka, Donje osoje, Donje Raline, Donji Brist, Dubina, Gabeljka, Gatavuša, Gojce, Goleta, Golovina, Gornja bašča, Gornja Diljka, Gornja njiva, Gornje osoje, Gornje raline, Graovište, Grčko groblje, Grebak, Gromile, Grtavuša, Grubeše, Jašarovo selišće, Jaz, Jedin greb, Jusupovac, Kamenovi, Katarine, Kočini, Kolivret, Kosa, Kratina, Krč, Krečana, Kršić, Krznave, Kuraićevica, Lisina, Lozina, Lug, Luka, Malo selišće, Mekotina, Meteruša, Mijurčić, Okruglica, Otave, Otimer, Pećine, Pjesak, Pobrižnica, Pod, Podgaj, Podgračac, Podjabuče, Podlatimer, Podmornica, Potok, Prezide, Prisoje, Pržina, Putina, Rakiće, Raline, Rastova glavica, Rosulja, Rupe, Slamkovina, Slatina, Slivačke bašče, Slivnik, Smrčelaz, Sopoćki dolac, Sopot, Stranjčina, Stupe, Suknuša, Šarampov, Široka voda, Tamašica, Tomino polje, Trsje, Tursko groblje, Vardino groblje, Velika njiva, Velika rosulja, Viš točila, Viš vode, Vršaće guvno, Vrtle, Želje.
Postoji narodna predaja kako je selo više puta stradalo od kuge. Zanimljivo je tumačenje uzroka haranja ove teške bolesti. Priča se kako je prva kuga trajala nekoliko godina, a kako se narod nije "popravio", udarila ga je druga pa i treća kuga. Mještani su od kuge bježali u Jelinu pećinu iznad sela, u kojoj je bila neka Jela s djecom. 
Selo je staro sigurno nekoliko stoljeća. Postoji križ iz starog podborskog groblja na kojemu je upisana 1748. godina. Osim toga zabilježeno je da je fratar, nakon što su ga protjerali iz Jaklića, dulje vrijeme boravio u Podboru. Ovo selo je pohodio i biskup 1768. godine kada je podijelio krizmu. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Podboru je živjela starosjedilačka obitelj Jeličića, od koje je nastalo nekoliko loza: pet obitelji Jeličića, sedam obitelji Metera, jedanaest obitelji Sičaja i jedna obitelj Franjušića. Jedna obitelj Glavaša doselila je iz Bugojna. Dvije obitelji Čuljaka doselila je iz Bogodola u Hercegovini. Jedna obitelj Đurasa potječe od Kuraja. Tri obitelji Zlatića potječu od Grubeša sa Šćita. Jedna obitelj Vidovića doselila je iz Ploče. Tri obitelji Ćališa potječu iz Hercegovine. Jedna obitelj Pivića (ili Zekića) potječe iz Dalmacije. Dvije obitelji Stapića potječu iz Dalmacije, iz Zagvozda, pa ih zato zovu Gvožđanima. Dvije obitelji Matešića doselile su iz Ploče, a nekad su se zvali Uložnik. Jedna obitelj Beškera doselila je iz Rumboka kao i jedna obitelj Šarac. Jedna obitelj Andričića doselila je s Orašca. Jedna obitelj Mečića potječu iz Dalmacije. Četiri obitelji Bilića doselile su iz Šlimca.

Poslije rata (1948.) u Podboru je živjelo 386 stanovnika. Broj stanovnika se stalno povećavao: 1953. godine bio je 381 stanovnik, 1961. godine 446 stanovnika, 1971. godine 515 stanovnika, a 1981. godine 563 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Podboru je živjelo 614 stanovnika (statistički podaci su zbrajali Podbor i Sopot pod isti naziv) od čega je bilo 566 Hrvata i 46 Muslimana. 
Danas u Podboru živi 369 stanovnika u 72 obitelji. Selo ima dvi­je gostionice i jednu prodavaonica mješovite robe. Tu je i jed­na manja benzinska crpka. Gotovo svakoga vikenda, osim korizmenih i adventskih, u Svadbenom salonu u Podboru slavi se nečija svadba, jer je ovo jedina svadbena dvorana u Gornjoj Rami. Uz nju odnedavno postoji malo nogometno igralište. U podnožju Kolivrata građevinsko poduzeće "Gradina" već neko­liko desetljeća kopa i melje kamen krečnjak od kojega proizvodi pjesak kao građevinski materijal. Kamenolom je sve veća rana u brdu koja izgledom narušava ljepotu ramskog pejzaža.
Mjesto koje okuplja najviše naroda ispod Kolivrata jest crkva sv. Ane. Ušlo je u praksu da je u nazivu i terminologiji župnih naredbi crkva u Podboru, iako je smještena na samoj granici dvaju sela, Ploče i Podbora. Crkvu je projektirao arh. J. Antolić iz Zagreba. Izgrađena je i stavljena u funkciju pred zadnji rat u BiH. Radovi na crkvi su dovršeni tek 2005. godine. Završeno je umjetničko uređenje: šest vitraja i četrnaest postaja križnoga puta - akademskog slikara Đure Sedera (Zagreb), dva mozaika - akademskog slikara Vlatka Blažanovića (Zagreb), križ izrađen u drvetu - akademskog kipara Mile Blaževića (Zagreb). Crkvu je blagoslovio pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar 30. srpnja 2007. godine kada je zaštitnicom crkve progla­šena sveta Ana.


6. Sopot. Na putu od Prozora prema Ramskom jezeru, na dijelu od Međugorja prema jezeru, nalazi se niz nepravilno poredanih kuća koje, zajedno s naseljem Haćimići ili Meteri, čine naselje Sopot.
Vjerojatno je naselje dobilo ime po izvoru Sopot na kojem se napajalo selo. 
Sjeveroistočno od sela na brdu Gradini postoje neke stare neispitane gromile. Na jednom brijegu iznad sela nalazi se srednjovjekovno Vardino groblje. Tu se nalazi 13 stećaka razne orijentacije, a vjerojatno ih je bilo i više. Još jedno tzv. "grčko groblje" je Višnjac s nekoliko stećaka i jednim križem. 
U zaseoku Haćimići nalazi se kamenolom kamena mu­nji­ke odakle se vadio kamen za zidanje mnogih kuća i gradnju Gospine crkve i franjevačkog samostana na Šćitu. 
Sopot je danas naselje s 23 obitelji u kojima živi 93 stanovnika. U Sopotu se nalazi poduzeće za prijevoz putnika i jedna stolarija. 


7. Ploča. Naselje čini niz nepravilno raspoređenih kuća s jedne i druge strane puta koji od Podbora ide prema Mluši i brani Ramskog jezera. Potočić Gračanica, koji teče s visoravni Gračac, dijeli Ploču od Podbora. Kroz selo teče potočić Kozarica, na Brijegu je voda Lazovača, a u selu Česmica. Selo je dobilo ime po pločama koje su se u njemu nekada nalazile i koristile za pokrivanje kuća. U groblju i na drugim lokalitetima ima više stećaka.
U selu i okolo njega nalaze se njive, pašnjaci i gajevi s ovim nazivima: Bare, Bašta, Bašta kod Selišća, Bilin potok, Borike, Brdo, Brig, Brist, Brižina, Čevaljika, Dolac, Dolašnica, Dolić, Gadan potok, Galvica, Garin ili Gorin dolac, Gobelja, Goleta,
Gornje selišće, Gradovnica, Klanci, Kod bunara, Kod raskrš­ća, Kod vode, Kozarica, Krajna bašta, Kralice, Kralija, Krlić, Kukrike, Kupušnjak, Mravinjača, Nikolina njiva, Nujnica, Orašina, Pear, Pod kućom, Pošip, Povoz, Pustolovine, Ravno, Razovača, Risovača, Selišće, Selišće uz vrh ograde, Silina, Sršenjak, Stinice, Studenac, Šip, Vardišće, Viganj, Vorike, Vrbovik, Vrtle, Zabrig, Zelenice, Zelića gaj.
Iznad sela nalazi se mala visoravan Gračac s dva zanimljiva humka. Po ostacima keramike okolo ovih umjetno napravljenih humaka, čini se da se tu nekada izrađivalo keramičko posuđe. Sam naziv Gračac govori da se ovdje nekada odvijao život, ali se ne zna točno u kojem obliku i okolnostima. Prema tradiciji sačuvanoj do danas to je fratarski Gračac, a o tome govore i nazivi Pratarski gaj, Pratarsko šetalište, Pratarska voda. Priča se da je na Gračacu bila crkva. Po nekima opet tu nije bilo crkve nego su se fratri skrivali na Gračacu, gdje su imali svoju kolibu u kojoj su živjeli, a pod stablom bi govorili misu. 
Godine 2006. do Gračaca je napravljen put i na njemu raspoređene postaje Križnoga puta od starih križeva koji su doneseni iz više ramskih sela: Rumboka, Gmića, Trišćana, Gračaca, Uzdola, Doljana, Proslapa, Orašca, Jaklića, Mluše, Podbora, Ploče, Ripaca i Šćita. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu su bile 34 kato­lič­ke obitelji: dvije obitelji Vidovića, dvije obitelji Tanjića, jedna obitelj Stipića, dvije obitelji Augustinovića, sedam obitelji Ploč­ki­nića, po jedna obitelj Banušića, Jeličića i Bilića, šest obitelji Uložnika, jedna obitelj Matešića, sedam obitelji Čuljaka koje potječu iz Bogodola u Hercegovini, jedna obitelj Ramljaka koja je doselila s Orašca, jedna obitelj Ćurčića koja je doselila iz Briš­nika kod Tomislavgrada i obitelja Bošnjaka doseljena s Orašca.
Poslije rata (1948.) u Ploči je živjelo 215 stanovnika. Kasnije broj polagano raste: 1953. godine bilo je 270 stanovnika, 1961. godine 292 stanovnika, 1971. godine 258 stanovnika, a 1981. godine 243 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Ploči je živjelo 265 stanovnika i svi su bili Hrvati. 
Danas u Ploči u 48 obitelji živi 217 stanovnika. Tu su dvije prodavaonice mješovite robe i jedna gostionica. Ploča ima svoje groblje u sred sela. 
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).


8. Mluša. Selo je smješteno na brijegu iznad same brane na Ramskom jezeru. Iznad sela su nekada bile rivine i vododerine, ogoljele strme litice Srebrenika ispod brda Stražbenice koje su zadnjih desetljeća zarasle u šumu. Nekada je najkraća prometna komunikacija iz ovog dijela Gornje Rame išla preko Mluše u Prozor. Zapadno od sela su doci Korita i Bareci, a istočno Jove i Badanj. Selo je nekada oskudjevalo vodom. Bio je zajednički bunar u selu. Mještani bi koristili i izvore Prdaljice i Zmajevaču, ali su oni ljeti oskudijevali vodom.
Katoličko groblje nalazi se izvan sela na brežuljku Buljevcu. Na groblju se slavi sv. Anto, pa se više puta mogu primijetiti katolici, posebno žene, kako hodočaste sv.Anti na ovo groblje.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele na Mlu­ši vode se pod ovim imenima: Aćin brig, Alujkuša, Ara­po­vac, Bare, Bašča, Blace, Bor (ili Bar), Borike, Brig, Brista, Bri­ži­na, Buljevac, Crvene stijene, Čavlovača, Debela kosa, Diljka, Dolac, Draga, Drežnica, Duga njiva, Dumača, Gaj, Gajkovac, Gre­bac, Gromila, Guvna, Izbaj, Jablan, Jesike, Jezera, Jove, Kalivrt, Korito, Kartaluša, Koto, Krajčica, Krčevina, Krčić, Krše­vita kosa, Kruška, Kučetino, Kuk, Kumovača, Latica, Livadica, Lomište, Lučica, Luka, Maklenje, Mala njivica, Među­bregovi, Mus­li­mansko groblje, Okruglica, Orašina, Osridak, Pivnica, Pod kućom selište, Podrinjak, Podvoda, Popala, Popri­čica, Po­so­lilo, Postaja, Potok niz Vrbljinu, Potok, Zmajevački, Ravna, Rosovača, Rupa, Selišće, Selo, Slanci, Slivice, Smrike, Strana više mlina, Šiljevina, Trebiševica, Vlajevača, Vrbljine, Vrilo, Vrtača, Vučja kosa, Zablance, Zabršće, Zagruda, Zanaga, Zaglavišće. 
Ispod sela Mluše ima više ostataka koji svjedoče o starosti sela. U Priklapcima pod Mlušom ima starih gromila. Bilo je više nadgrobnih spomenika od kojih su neki korišteni za gradnju kuća, neki su isprevrtani i tako veći dio stradao od ljudske ruke. Bila su i dva srednjovjekovna groblja.
Prema predaji Mluša je nekada bila čisto muslimansko selo. Priča se da je u selu bilo 77 muslimana "puškara", muškaraca sposobnih za ratovanje. Bavili su se kiridžilukom. Pratili bi karavane kao zaštitari i od toga živjeli. Bila je to zdrava zajednica snažnih ljudi kojima, po pričanju, nitko nije mogao odbaciti kamena s ramena niti odskočiti. Kuga ih je sve naglo pomorila. Nakon izumiranja stanovnika Mluša je postala vlasništvo bega Dugalića s Duga, koji je dove Belje kao kme­tove, koji su bili prvi stanovnici Mluše nakon kuge. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Mluši je živjelo tri­naest katoličkih obitelji. Deset obitelji Beljo potječe od Ćorića iz Ograđenika. Pradjed im je doselio na Mlušu, a djed im je bio vješt puškar i prvi gradio mlinove i stupe za valjanje sukna pod selom. Po tome (bijeljenju sukna) su i dobili ime Beljo. Pod Mlu­šom na Priklapcima bilo je sedam ujmenica, mlinova u kojima se mljelo žito za "ujam" (postotak od samlje­venog). Tu su žito donosili stanovnici Zvirnjače i Vukov­skog, ali i drugih ramskih naselja. Sredinom 20. st. jedino je još pod Mlu­šom bilo šest stupa, valjaonica sukna, vlasništvo obitelji Beljo. Tu su sukno donosili i valjali stanovnici cijele Ra­me, pa i iz susjednih općina (Ravnog, Vukovskog, Us­kop­lja). U to su vrijeme na Mluši živjele i dvije obitelji Pilava, koje su doselile iz Lapsunja.
Poslije rata (1948.) na Mluši je živjelo 125 stanovnika. Broj se blago povećavao: 1953. godine - 134 stanovnika, 1961. go­di­ne - 110 stanovnika, 1971. godine - 138 stanovnika, a 1981. go­dine - 157 stanovnika. Pred zadnji rat (1991.) na Mluši je živjelo 168 stanovnika - Hrvata. Danas na Mluši živi 149 stano­vnika u 35 obitelji. 


9. Kovačevo Polje. Naselje je bilo smješteno oko rijeke Rame, uglavnom na plodnom polju. Kovačevo Polje se sastojalo od više malih zaselaka: Franjići, Brod, Ružica, Glavica, Zečići ili Redžići, Zukanovići, Ravne, Garadžići i Oručevići. Selo se spominje još 1552. godine. Tu je bilo neistraženih gradina i neko nepoznato groblje. Priča se da je u selu nekada davno bilo samo sedam muslimanskih kuća. Kada bi kadija dolazio iz Prozora suditi u ovom kraju, sud bi uspostavio u selu pod jednom vrbom.U selu je bila i tabakana, radionica za štavljenje kože. Ovdje su bila dva aktivna groblja, katoličko i muslimansko.
Do potopa Rame, pa tako i Kovačeva Polja, u selu su bila tri vrela: Tornjaci, Močila i Klenjak, a kroz selo su tekli potoci Klenjak i Tornjaci. Njive, pokućnice, livade i šuma nazivale su se: Anićin dolac, Badnjevac, Baščica, Bašćetine, Beganovića dolac, Berabuša, Bijorevina, Bilina njiva, Bilječka njiva, Bondira, Borevice, Borić, Bovakuša, Brijeg, Bristova glava, Brod, Brotovac, Bučila, Bulajuša, Bunarić, Bunije, Cipala, Crniovac, Čađica, Čatrnja, Čifluk, Čisti doci, Čolopek, Čuljkuša, Ćaćin krč, Ćitorevac, Diljka, Dočić, Dola, Dolac, Donja livada, Dragomir, Dragosov, Dragovac, Duda, Duga njiva, Duratovac, Đulni brijeg, Feratovka, Glavica, Golinac, Go­ri­čica, Gornja livada, Gornja vlaka, Grab, Gradina, Grančevina, Grein dolac, Gromica, Grude, Hasanova njiva, Heldovina, Hercegovača vlaka, Hodžićka, Homore, Humac, Ivica, Ivko­vi­na, Jabuke, Jarebice, Jelovina, Jerkuša, Jesika, Jorgovan, Jumrov­ka, Jurića Vlaka, Kamen, Kamenica, Katu­mišće, Kitica, Klenjak, Klinjek potok, Kolač, Kolilišće, Kopriv­nica, Koritačica, Kosa, Koš-polje, Kovačevine, Krč, Krećine, Krivodo, Kršine, Krupić, Kruška, Kruškovnik, Kućište, Kulina, Kupušnjak, Lanište, Laz, Lebno, Lebra, Ledine, Lešino, Lica, Liskovac, Lišće, Luka, Mala vlaka, Marinovac, Marinović, Međugaje, Mitruša, Močila, Mrtvo groblje, Mujkića dolac, Murevica, Murva, Odorak, Odrovac, Ogradica, Osik, Osilina, Osridak, Otavice, Otoćica, Parednice, Pećurišće, Peratovac, Pilavuša, Plana, Ploča, Pod, Pod Matinim stijenama, Podkraj, Podkršće, Podracije, Podraj­če, Podulica, Podvode, Poljana, Poljika, Ponikve, Porednice, Porednice donje, Porednice gornje, Porednice srednje, Posriste, Priboj, Prijepuzovina (Pripu­zo­vina), Prosječnik, Prošac, Prošćenik, Puljića dolac, Rad, Radin potok, Rajac, Rakića njiva, Rakita, Ratok, Ravne, Režića kosa, Rivina, Rodna Ploma, Romino kolje, Rovance, Rovna livada, Rulja, Runjuša, Rupe, Ruste, Rušće, Ružica, Salkuša, Selimovka, Selište, Slama, Slatina, Smojnik, Smredova ledina, Smreke, Strana, Striževo, Šaša, Šećino guvno, Ševolje, Šiljkuša, Škijuša, Tijanovi doci, Toma­šica, Torlakovac, Tornjani, Trn, Trsje, Uločica, Vardišće, Velika njiva, Velika vlaka, Višnjica, Vlačica, Vlaka, Voćnjak, Vrtača, Za guvnom, Zećeva vlaka.
Tridesetih godina u Kovačevu Polju je bilo 45 obitelji, 23 katoličke i 22 muslimanske. 
Od katoličkih obitelji ovdje su živjele: jedna obitelj Dodik porijeklom iz Dalmacije, dvije obitelji Jurića ili Nikolića porijeklom iz Imotskog, jedna obitelj Stape ili Stapići koja je doselila s Kozla, dvije obitelji Stipića doselile su iz Rumboka, tri obitelji Gliba porijeklom su iz Goranaca u Hercegovini, dvije obitelji Pedića doselile su iz Kopčića, dvije obitelji Stipića doselile su iz Ploče, dvije obitelji Augustinovića ili Vidovića također su doselile iz Ploče, četiri obitelji Grbeša potječu od obitelji Pinjuha iz Hercegovine, jedna obitelj Mitrovića doselila je iz Rakitna i dvije obitelji Bošnjaka.
Od muslimanskih obitelji u Kovačevu Polju su živjele: tri obitelji Šuškovića, pet obitelji Zečića, jedna obitelj Junuzovića, četiri obitelji Zukanovića, četiri obitelji Tabaka, šest obitelji Gorančića i tri obitelji Duvnjaka.
Poslije rata (1948.) u Kovačevu Polju je živjelo 279 stanov­nika. Broj se povećavao tako je 1953. godine bilo 403 stano­vnika, a 1961. godine 332 stanovnika. Poslije potopa Rame svi su Hrvati iselili, a i broj muslimana se naglo smanjio: 1971. godine bilo je 122 stanovnika, a 1981. godine 121 stanovnik. Pred zadnji rat (1991.) u Kovačevu Polju živjelo je 146 stanovnika. U ratu je selo bilo ispražnjeno. Tek poslije rata u selo se pomalo vraćaju Bošnjaci.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).


10. Maglice. Visoko iznad Kovačeva Polja, u uvalama i udolinama Smoj­nika, smješteno je selo Maglice. Maglice su dobili ime po tome što se na prostoru iznad sela često zaustavlja magla. Maglice su dugo bile samo planina sela Kovačevo Polje, Ripaca i Ploče. Kad su prvi stanovnici počeli tjekom cijele godine stanovati na Maglicama, tada je to postalo pravo selo. Prvi su na Maglicama počeli stalno boraviti Čuljci, a kasnije su dolazili i drugi, otkupljivali bi zemlju i na njoj ostajali. 
Uokolo naselja su šume: Raškovac, Gvozd, Drvenjaci, Smojnik, Podračje, Rat, Strana, Pirišće, Omara, Đulin brig, Stupišće. Iznad sela je snažan izvor Osik, dovoljno jak za potrebe cijelog sela. Magličke njive i livade su: Amšinov dolac, Dragosov, Duže, Franića krč, Javor, Jerkuša, Koprivni doci, Kozla, Krivi do, Lebra, Lica, Lice, Miradovica, Narte, Osoje, Pitića dolac, Podračje, Poljana, Priboj, Pripuzovina, Rajce, Radina planina, Rjeke, Ruste, Tavanica, Zarudno, Zavranje.
Tridesetih godina na Maglicama je bilo 15 katoličkih stalno nastanjenih obitelji. Četiri obitelji Čuljaka iz Ploče stalno su tu boravile, a sedam ih je (obitelji Čuljaka) dolazilo preko ljeta u svoju "planinu". Stalno su boravili: jedna obitelj Jeličića iz Podbora, dvije obitelji Bošnjaka iz Dubog, četiri obitelji Penava porijeklom iz Širokog Brijega, dvije obitelji Jurića došle su iz Kovačeva Polja, dvije obitelji Belja, jedna obitelj Grbeša koja je imala imanje i u Kovačevu Polju, jedna obitelj Jozića iz Ripaca i jedna obitelj Glibo iz Kovačeva Polja. Na Maglice bi samo preko ljeta izlazili: tri obitelji Mišura iz Ripaca, jedna obitelj Jozića iz Ripaca, Čuljci iz Ploče, Gorančići i Duvnjaci iz Kovačeva Polja.
Poslije rata (1953.) na Malgicama je živjelo 153 stanovnika. Broj stanovnika nije se bitno mijenjao do najnovijeg vremena: 1961. godine - 185 stanovnika; 1971. godine - 183 stanovnika; 1981. godine - 135 stanovnika. 
Pred zadnji rat (1991.) na Maglicama je živjelo svega 80 stanovnika - Hrvata. Sada na Maglicama u 29 obitelji živi 115 stanovnika. 


11. Proslap je bio jedno od najvećih ramskih sela. Selo je poto­p­lje­no osim zaseoka Klanac i Lučići. Naselje je obuhvaćalo ne­ko­liko zaselaka s obje strane rjeke Rame. Središte ovoga naselja činio je sam Proslap na desnoj strani rjeke Rame. Na lijevoj strani je bilo selo Mriže. Ostala su sela po stranama i brežulj­cima s obje strane Rame: Klanac, Krsti, Kuraje, Draguni, Drin, Lu­či­ći, Rašće, Brežina, Dronjići, Šeperak, Nikolići, Špilja i Rosulje.
S desne strane Rame su brda Gorica, Gornja i Donja Neš­nica. Između ovih brda bila je Bitovlja, plodna oranica koja se spajala s Klancem. Usred ove plodne udoline bio je zaselak Krsti, a donjim krajem je dodirivala selo Kuraje. Na kraju sela, prema Orašcu su brda Kozica, Kašac i Klanac. Desno od potoka Prosjeka bila je kosa Greben i nad njom brdo Stražbenica. Iznad izvora Krupića su Velike Matine stine i Strašna vlaka. S desne strane su bili brežuljci Križa, Rašće, Drin, Rosulje i Grab.
S lijeve strane su se u rjeku Ramu ulijevali (potoci) Suhi potok, Brodac i Slatina, a s desne strane Buk, Prosjek i Krupić. Krupić je bio najsnažniji izvor koji je činio pravu rijeku, koja je brzo nestajala utjecanjem u Ramu. Prosjek je nastajao od dva manja izvora u udolini kraj Nešnice. 
Njive, okućnice, polja, livade, pašnjaci i gajevi naselja Proslap nazivaju se: Anđin dolac, Apeluša, Avdenjak, Avdina vlaka, Ban­dri, Bare, Barišin dolac, Bašča, Bećirova vlaka, Begluk, Bele­ku­ša, Beškerušin dolac, Bitolje, Bivalica, Blizanci, Blizanjci, Bobovica, Boćkove kose, Bok, Bosanka, Bošnjakuša, Brig, Bri­jeg, Brižina, Brod, Bučevina, Bućevica, Buk, Bukva, Buna­rina, Bunička, Burića guvno, Carinja, Crvenka, Curki dolac, Čatavi­ca, Čepljiz, Čepljizovci, Čičkovača, Čićina kosa, Ćališeva vlaka, Ćato­vina, Ćoluša, Debeli brig, Dedina njiva, Dembovina, De­mi­nini doci, Dereznik, Diljka, Doci, Dočići, Dolac, Donji Ogla­vak, Duboki dolac, Dubrava, Duga glavica, Dvinjak, Đabulića dolac, Đekovina, Đikovac, Đođevina, Đođin dolac, Eljdovina, Fratarski gaj, Gavranuša, Gazdina kosa, Gazilji, Gljina, Gnjila, Gojna, Gorina vlaka, Gornje vlake, Grab, Grabić, Grbava vlaka, Grebovi, Gromile, Gruda, Guvno, Halilovača, Hasanbegovica, Hasanova kosa, Hrušče, Ilijina bašča, Ilijina vlaka, Ilini doci, Ivanova njiva, Ivin dolac, Ivovci, Jame, Jaovrah, Jastrebić, Javo­rak, Javorina, Jeleč, Jelovac, Jesikovac, Jezero, Jovovak, Juričišće, Jusupov dolac, Kaloci, Kamenjača, Klanac, Klančić, Klicini doci, Ključić, Kočinac, Kolibe, Količka, Konak, Konopljišće, Konj­ski dolac, Koprivnice, Kosa, Kovačevina, Kovćevina, Krč, Krčevina, Krčić, Križ, Krsta, Krš, Kršine, Kućišće, Kuduša, Kulina, Kupušnjaci, Lanišće, Lazina, Lice, Lisičje grude, Lisine, Livadica, Lokva, Lučica, Lujčevina, Luka, Majdan, Markešići, Markotin dolac, Markova ravan, Markovac, Mednjača, Među­gaj, Megdan, Meminica, Merdanovina, Meterova vlaka, Mete­rovi doci, Mijatov dolac, Milesov dolac, Mišina kosa, Mlaš­če­vina, Močila, Mriža, Mujina vlaka, Nedio, Nešnica, Nešpilje, Nikolići, Nikolićka, Noćaj, Nonjače, Oglavak, Ograda, Okruglica, Omar, Oputalji, Osoje, Osojnica, Ošipnica, Oštra glavica, Otok, Padine, Pale, Paprikuša, Pavlov dolac, Pavlova kosa, Pazarka, Pecerepuša, Pilavuša, Plandišće, Ploče, Poćevo, Pod, Pod grebljem, Pod Lisinom, Pod Osojnicom, Pod Vajčem, Podeljčić, Podić, Podjelovac, Podovi, Podvodinica, Ponor, Porednica, Poslan, Posteljna vlaka, Pošipnica, Potok, Praskav­ica, Prdenjača, Prisoje, Progon, Progon struge, Prosjek, Proslap, Pucarev dolac, Radiljevac, Rajčevina, Rapunj, Rasad­nik, Rastići, Rašće, Rat, Ravna, Ravnice, Ripište, Ripnjak, Rivine, Rosoje, Rosulja, Rošće, Rožišće, Rupetina, Sadište, Saginjišće, Silina, Siskov dolac, Slap, Sleguša, Slivovah, Smrč, Smrike, Snjičevina, Sočkovac, Solilo, Srednja vlaka, Srnate, Stap, Stari dolac, Stari Šćit, Stepen, Stipanov gaj, Stojetina, Stožišta, Struge, Stupe, Sučila, Sugrebvci, Suljin dolac, Šabića kosa, Šabića Vlaka, Šabići, Šarena glavica, Šarenica, Šepana, Šeperak, Šiljak, Široka kosa, Šišići, Škip, Šolin dolac, Špigina staja, Špilja, Šunjin dolac, Šuplja stina, Šušnjevača, Tolovine, Tonarovača, Torić, Tresulja, Trišnjice, Urija, Usina Vlaka, Ustranje njive, Uvala, Velika vlaka, Velike Jeleč, Vidova kosa, Viganj, Vlačica, Vlačkovac, Vlaka, Voboč, Vrtli, Vrto, Vukasovići, Zanićka, Žilića doci, Žilići.
Na prostoru Proslapa bilo je više grobalja. Jedno je groblje bilo u Lučićima, drugo u Kurajama, treće u Markešićima - poznato kao fra Ludino groblje jer je u njemu bio pokopan fra Ljudevit Nikolić, jednostavni fratar na glasu pobožnosti. Četvrto groblje je bilo u Nikolićima nazvano Hadžića groblje, kojega drže najstarijim ramskim grobljem. 
Muslimani su se sahranjivali u groblju kod džamije u Kopčićima ili na Grabu ili u Lučilu. 
Sela Nikolići, Draguni i Kuraje nazvani su tim imenima po prezimenima stanovnika koji su tu živjeli. Dronjići su prozvani tako prema nazivu svoga zaseoka, a zaseok je, po pričanju, dobio to ime jer su se jedne godine na tom mjestu "otronjile" jedna kobila i jedna koza, kobila je oždrijebila troje ždrijebadi, a koza okozila tri kozlića. Zaseok Kulina, na desnoj strani Rame, dobio je ime po kuli koja se tu nekada nalazila. 
Ovo mjesto ima dosta nekropola, gromila i drugih nad­grob­nih spomenika uz koje su vezani povijesni događaji i legende. U Klancu i sada postoji jedna velika gromila, a ispod Klanca i danas postoji jedan srušeni stećak. U blizini je bilo neko staro groblje bez posebnih oznaka na spomenicima. Spominje se da je bila "grčka" crkva kod potoka Prosjeka. Predaja spominje mnogo grobova "grčke" djece na brdu Radiljevcu. Navodno je u ratu vojska tu sustigla djecu koja nisu dalje mogla bježati i poubijala ih i tu pokopala. Pod Nešnicom je bio jedan ograđeni zavjetni grob spominjan kao "grčki" grob. 
Spominje se i kužno groblje koje je nastalo poslije velikog pomora stanovnika čija su mrtva tijela volovskim zapregama i kukama dovlačili do počivališta jer ih je bilo mnogo. Poslije selidbe Ramljaka u Cetinjsku krajinu fratar, koji je došao iz Fojnice skrivao se kraj Nešnice i u Prosiku govorio misu.
Zaseoci su bili grupirani, posebno su bili katolički, a posebno muslimanski. U cijelom Proslapu bila je 101 kuća sa 119 obitelji, 89 katoličkih i 30 muslimanskih.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Proslapu su živjele ove katoličke obitelji: devet obitelji Šišića koje se zovu i Filipovići, a porijeklom su iz Dalmacije; jedna obitelj Drljića starinom su Lučići; dvije obitelji Burića doselile su iz Ploče od obitelji Augustinovića; četiri obitelji Đođo su starosjedioci, a nekada su se zvali Mrižići; Ivančevići (ili Lučići) su staro­sjedioci; pet obitelji Radića potječe iz Drniša; za obitelj Milas (ili Miles) u Lučićima kažu da su starosjedioci koji su bili odselili iz Rame u Hercegovinu i ponovno se vratili iz Ljubuškog, od ovoga roda su i Šunjići kojih je bilo tri obitelji; pet obitelji Kuraja kasnije su uzeli prezime Pavličević, od njih potječu Markešići kojih je bilo tri obitelji, dvije obitelji Malekinušić i osam obitelji Žilića; tri obitelji Gazilja ptječu iz srednje Bosne; jedna obitelj Džejića porijeklom je iz Hercegovine; dvije obitelji Novića potječu iz Dalmacije; četrnaest obitelji Faletara koji su se ranije zvali Nikolićima, a potječu iz Lipna (kod Mostara); jedna obitelj Grbaca potječe iz Dalmacije; četiri obitelji Bošnjaka potječu iz Hercegovine; jedna obitelj Bilića ili Ram­ljaka potječe iz Donje Rame; jedna obitelj Sliško potječe iz Imot­skog; jedna obitelj Perića doselila je iz Dalmacije; jedna obitelj Barišića podrijetlom je iz Dalmacije; dvije obitelji Bagara potječu iz Duvna; tri obitelji Zana porijeklom su od Kvasina iz Dalmacije, Zanama su prozvani kada su postali imućniji, koncem devetnaestog stoljeća jedna obitelj Zana prešla je sa Šeperka na Šćit; jedna obitelj Jagića potječe iz Dalmacije; jedna obitelj Brkovića potječe sa Orašca; jedna obitelj Metera prešla je iz Sopota u Dronjiće; jedna obitelj Banušića koji su se još zvali Šušić došla je iz Ploče; dvije obitelji Abaza potječu iz Prološca u Dalmaciji; jedna obitelj Grgića doselila je iz Podbora; dvije obitelji Karača doselile su iz Dobrog Sela iz Hercegovine; jedna obitelj Selaka naselila se na Potoku u Mlinima; jedna obitelj Miletića došla je također iz Dobrog Sela; jedna obitelj Miloša živjela je u Proslapu, neki su članovi ove obitelji preko ljeta bili u Hercegovini, a neki na planini Vaboč; Prce - Nikolići su živjeli u Proslapu, a kasnije su odselili na Orašac.
Od muslimanskih obitelji u Proslapu su živjele: tri obitelji Bris­tina, dvije obitelji Delića i tri obitelji Alilića, živjele su u Dragunima; sedam obitelji Hodžića potječu iz Zvirnjače, od te je obitelji svojevremeno potjecalo devet imama; jedna obitelj Mu­ja­novića, još su ih zvali Fukare, a živjeli su na Drinu; dvije obitelji Mujkića i dvije obitelji Osmića od iste su obitelji, a dose­lili su s Mluše; dvije obitelji Polića potječu iz Gornjeg Vakufa.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Proslapu je živjelo 963 stanovnika. Broj stanovnika povećavao se tako da je 1961. godine bilo 980 stanovnika. Potopom Rame ovo najveće ramsko naselje je gotovo potpuno nestalo. Neke su se obitelji za stalno naselile u današnja sela Proslapskih planina, tako da je po popisu 1971. godine bilo 526 stanovnika koji su se i dalje pisali kao stanovnici Proslapa. Godine 1981. u Proslapu je živjelo 465 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Proslapu je živjelo 315 stanovnika od čega 312 Hrvata i 3 muslimana. Prema statističkim podacima u Hrvatskoj iz Proslapa živi 577 Hrvata.22 
Od proslapskih zaseoka danas jedino u Klancu živi još 18 stanovnika i u Lučićima 3 stanovnika. Ostali koji su prema statističkom zavodu pisani stanovnicima Proslapa vode se pod imenom Proslapska planina.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih). 


12. Proslapska planina. Rama je svojevremeno živjela jednim posebnim načinom života, specifičnim za ovo podneblje. Od Jurjevdana, ili još ranije, pa do Miholjdana, ili do pred sam Božić, većina je članova ramskih obitelji boravila sa svojim stadima "na planini", a samo bi ponetko od starijih, ili nevjesta s posve malim djetetom, ostajao "u polju", tj. u selima. Tako je svako ramsko selo imalo svoju planinu.
Proslapska planina je visoka, gotovo posve ogoljela površina s koje se dižu dva visa, Paćevo (1418 m) i Dašnik (1514 m). S istočne strane su padine prema Ramskom jezeru, a s južne i zapadne je planina Ljubuša. Vrh proplanka naziva se Rat. 
Planina Ljubuša (1797 m) se prema jugu prostire do Vran planine, prema istoku i sjeveroistoku do Raduše, a prema zapadu i sjeverozapadu graniči s Duvanjskim poljem. Ljubuša je potpuno gola, bez ikakve šume, nema čak ni klekovine ni smreke. Po stranama koje su okrenute prema Trebiševu i Duvanjskom polju prevladava goli krš s manjim i plitkim vrtačama. Po unutrašnjem dijelu planine nalaze se prostrane visoravni s dosta trave. Na Ljubuši su prostrane uvale: Poljica, Bunari (1498 m), Oprava (1562), Lisac, Veliki crni vrh (1686 m) i Zlopolje (1304 m). Ima bogatih pašnjaka s pitomim planinskim travama za ispašu ovaca. Nekada su ovdje obrađivane vrtače i dobro bi rodio krumpir i jaro žito, a bilo je dosta obradive zemlje. Ima više manjih izvora žive vode koji nikada ne presuše, a jer su utonuli u zemlju neki ih nazivaju bunarima. Na Ljubuši se nalaze tri velike lokve. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Ljubuši je ljetovalo oko 20.000 komada ovaca i koza i oko 500 konja i goveda.
Do početka dvadesetog stoljeća po naseljima Proslapske planine bile su samo staje, a poslije su neke obitelji počele naseljavati ove prostore i ostajati tjekom cijele godine. Kuće su razbacane i po manjim zaseocima građene. Danas su to naseljeni zaseoci: Markešići, Šunje, Pavlići, Gazilji, Kalesići, Žilići, Novići, Malekinušići, Šišići, Nedio - Solila, Mujkići, Vlake, Rat, Debeli brig.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u planini su stalno boravile ove obitelji: četiri obitelji Milas, dvije obitelji Pavliče­vi­ća, pet obitelji Markešića, dvije obitelji Malekinušića, četiri obitelji Šunja, tri obitelji Novića, dvije obitelji Ćorića, dvije obitelji Tanjića, jedna obitelj Sliško, četiri obitelji Filipovića ili Šišića, jedna obitelj Pedića, jedna obitelj Sičaja, jedna obitelj Bošnjaka i jedna muslimanska obitelj Hodžića.


13. Zlopolje (1304 - 1459 m) je prostrana uvala sjeveroistočne strane središnjeg dijela planine Ljubuše. U uvali ima manjih i većih dolaca i prostranih dubokih vrtača. 
Sa sjeveroistoka i sjevera ograničava ga greben Lisac (1625 m), od zapada Marića gradac, od jugozapada Veliki oprov (1562 m), a prema jugu i jugoistoku omeđuju ga manji i niži grebeni, koji se nešto uzdižu iznad uvale. Grebeni tu razdvajaju uvalu od kosa koje se u blagom padu spuštaju prema Trebiševu. Manjim grebenima i glavicama, razbacanim po cjelom prostoru, razdijeljeno je Zlopolje u nekoliko manjih polja po kojima se nalazi obradiva zemlja. Tu se uzgaja krumpir, kupus, raž i ječam. Nema nijedne žive vode. Voda se nalazi u lokvama. Najveća im je lokva Selakuša. Sva je Ljubuša nekada bila u posjedu begova Kopčića. 
Na Zlopolju su stanove imale uglavnom hercegovačke obitelji, a pastorizirali su ih ramski fratri. Godine 1937. na Zlopolju su bile ove obitelji: Sivrići iz Međugorja, Raspudići iz Dobrog Sela, Primorci iz Čitluka, Prskalo iz Gradnića, Miletići, Šaravanje iz Lipnog, Brkići i Bevande iz Dobrog Sela kod Mostara. Ispod najvišeg vrha Ljubuše stanovali su Bokovci iz Goranaca kod Mostara, Miletići i Miloši iz Dobrog Sela. 
Kolibe i stanovi su pravljeni od daske. Daske od metra duljine ukopavane su u zemlju, povrh njih žlibe, pa onda krov od dasaka. Zidovi su zasuti busenima zemlje, sve do pod krov, da bi kolibe bile zaštićene od vjetra. Prednja strana bila je zatvorena daskom. Koliba s ognjištem služila je kao zaklon čeljadima od nevremena.


14. Trebiševo. Iako je Trebiševo 1981. godine ušlo u sastav naselja Kongora (općina Tomislavgrad), i ovo ćemo naselje kratko obraditi u okviru ramskih župa jer ga i danas pastoriziraju ramski fratri.
Trebiševo (1273 - 1306 m) je visoko polje, izduženo od zapada prema istoku. S južne i jugoistočne strane zatvara ga Vran planina, a ostale strane Ljubuša sa svojim brdima i brežuljcima. Sjevernu i sjeveroistočnu stranu obuhvaćaju gole uzvisine Klekovac, Oro, Kamen, Raužin dolac i Hum. Trebiševo je najprostranije polje ispod Ljubuše. Nastanjeno je stočarima, od Ljubuše do Mostara. Neki ostaju samo preko ljeta, a neki i preko zime. 
Godine 1937. tu su bili stanovi Skoka iz Radišića, Petrovića i Šarića iz Rakitna, Vasilja iz Međugorja, Šimovića iz Zvirovića, Jelačića i Pehara iz Stubice, Dodiga iz Zvirića, Karačića i Šoljića iz Crnča. Kada ljeti sakupe dosta sjena, ostaje samo netko od muških koji hrani ovce preko zime. Neki su ovdje stalno naseljeni.


15. Kopčići su potopljeno naselje smješteno ispod planine i naselja Kozla, s obje strane rijeke Rame i potoka Brodca. Glavni dio naselja Kopčići bio je na kosi između rjeke Rame i potoka Brodca. Na desnoj strani Rame, između rjeke Rame i potoka Trešanice, bilo je mjesto Odžak na malom uzvišenju. Gornji dio Kopčića zvao se Ženovnica. Oko ovih sela bilo je katoličkih kuća na Pirišću, u Gaju, na Mejniku, u Luci, na Škarinama i na Lukama. Na Buku se nalaze mlinovi, ali tu nitko ne stanuje. 
Žive vode su Rama i Buk. Buk je vrlo kratkog toka i brzo se ulijeva u Ramu. Manji izvori su Mostić, Kondir i Trešanica, a potoci su Brodac, Trešanica, Muraj i Jelašac.
Obradive njive, okućnice, livade, gajevi i drugi lokaliteti vode se pod ovim imenima: Ahar, Bandovo, Bara, Barica, Bartulovina, Bašča, Beganuša, Bešin dolac, Bibinovci, Bihić, Blace, Borova glava, Bostanluk, Božurak, Brdo, Brig, Brizovac, Brljevina, Bruše, Bukovica, Bukve, Bukvica, Bunarina, Cicvarin bunar, Čelinjak, Čemerikova draga, Čulin dolac, Delina njiva, Dimintura, Dionica, Doci, Dolac, Domićka, Donja Šišičevina, Draga, Drin, Dublje, Duboka rupa, Dugalića draga, Duge njive, Đuletov bostan, Đulina lokva, Faruša, Gaj, Gola kosa, Gornja Lučica, Gornja Šišičevina, Gradac, Greben, Hast, Hendek, Hendek brig, Jaminovina, Jasenje, Jasike, Jasle, Jelašac potok, Jelica, Jelinovac (Jelinac), Jezerine, Kadričuša, Kalemi, Kamen, Kapetanuša, Ketuša, Klačina, Kod lisićje jame, Kolovoz, Komar, Konopljišće, Konjića dolac, Konjska lokva, Kopčevina, Kopočevica, Koritna njiva, Koto, Kozo, Kravarica, Krč, Krčevina, Križ, Krš, Kruglica, Kruška, Kućišta, Kuline, Kupušnjak, Lice, Lisičje jame, Liske, Lišičnjak, Lokve, Lučica, Lug, Luk, Luke, Ljutica, Ljutičko brdo, Makljen, Mala gubuša, Mali Mrkodol, Mali Oglavci, Mejdan, Meje, Mejnik, Meljak, Mendelovina (ili Mandelovina), Meterovac, Miševine, Mlini, Mrkodol, Mujičin gaj, Mujkuša, Na kolovozu dolac, Nad kućom, Nad kućom (dolac), Nakovanj, Njiva kod bunara, Njiva za guvnom, Njivica, Oglavci, Ograda, Omerovi doci, Oraški doci, Osmanuša, Paćevo, Paprikuša, Papuča, Perkovac, Picarepovina, Pirovište, Plaće, Plandišće, Plastila, Pleće, Pod, Pod ahar bašča, Pod brdom, Pod čatrnjom, Pod kod bunara, Podovi, Podravnica, Podzida, Polučak, Poljane, Poljice, Popradljivica, Potok, Prizov, Prkač, Puzdrovac, Rastići, Rastova klada, Ražišće, Rivina kroz Vubicu, Rosulje, Runjava glava, Rupača, Samica bukva, Selimova smrč, Selišće, Slap, Smetina, Srednji gaj, Stajetine, Stara guvna, Staze, Studenci, Stupi, Suha lokva, Šabanovina, Šahbeguša, Šehićevina, Šelića vlaka, Široka njiva, Škarine, Šuplja stijena, Šušnjavac, Tir, Trnovac, Tuhovac, Tulina livada, Tulina lokva, Turdi pod, Uža, Veliki dolac, Veliki Mrkodol, Vlačica, Vlake, Voznik, Vrbica, Vrbični gaj, Vrto, Vučije stanine, Za kikom, Zanićka, Zidina, Zuhića lokva, Zviče­vina, Žegalovci, Kondir, Pirišće. Strane ispod Kozla su pod sitnom šumom, i tu je seoska ispaša: Deligrude, Dubrave, Peha­rac, Peharna gruda, Jelovača, Krćna gruda, Počivala, Hodžinac, Orlovača, Pišćetak.
Muslimanski dijelovi, Odžak i Kopčići, su bili zbijeni. Na sredini Kopčića bio je veliki nenaseljen prostor zvani Škarine, danas je to otok bez ikakvog sadržaja. Katoličke kuće su bile razbacane po malim zaseocima. U Kopčićima se nalazila džamija čiji je minaret nakon potapanja jezera dugo stajao u vodi i zadnjih se godina srušio. U Kopčićima su bila tri dućana, sedam mlinova i tri kavane. 
Nekada, u tursko vrijeme, cijelo se ovo naselje zvalo Ženovnica. Na Dublju, mjestu iznad Kopčića, bilo je srednjo­vje­kovno groblje, očuvan je samo jedan stećak, a zove se Kamenbaba. Prema predaji tu je nekada bila "grčka crkva".
Za džamiju se u selu pričalo da ju je napravio unuk bega Kopčića, a da ju je zapalio Stojan Janković, ali požar nije uništio minaret. Pričalo se da je minaret sagrađen od kamena crkve na Šćitu. Kula begova Kopčića bila je u Odžaku. Iznad mjesta Kamenbabe nalazilo se kužno groblje, gdje su sahranjeni mnogi stanovnici Kopčića pomoreni od kuge. 
U Kopčićima je tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjelo 58 muslimanskih i 20 katoličkih obitelji. Od katoličkih obitelji u Kopčićima su živjeli: tri obitelji Penava koje su doselile s Maglica, a živjele su na Pirišću; jedna obitelj Kutleša, doselila sa Zvirnjače, živjela je u Gaju; jedna obitelj Kalajdžića doselila se iz Duvna, živjela je u Gaju; četiri obitelji Vrljića živjele su na Mejniku, a doselili su s Risovca; jedna obitelj Kvasina živjela je u Gaju; dvije obitelji Raspudića živjele su na Lukama, a doselile su iz Hercegovine; iz Duvna je doselila jedna obitelj Radoša, koji su stanovali na Škarinama; jedna obitelj Mitrovića stanovala je na Lukama; Brkići su doselili iz Hercegovine, a stanovali su na Lukama; dvije obitelji Ravlića ili Tufekčića ili Brešića doselile su iz Dalmacije, a stanovali su u Kopčićima; dvije obitelji Šimunovića ili Šola stanovale su na Rosuljama, a doselile su iz Duvna; jedna obitelj Bagara doselila je s Proslapske planine, a stanovala je na Lukama.
Od muslimanskih obitelji najpoznatija je bila obitelj Kopčića od koje su nastale tri obitelji Fetahagića ili Kasumovića, dvije obitelji Bećirbegovića, devet obitelji Kadrića, pet obitelji Muratbegovića, tri obitelji Zukića, dvije obitelji Sulejmanagića, četiri obitelji Mahmutbegovića, četiri obitelji Jusufbegovića, tri obitelji Huseinbegovića, sedam obitelji Hasanbegovića, dvije obitelji Agića, dvije obitelji Džaferbegovića i sedam obitelji Beganovića.
Po predaji, predak obitelji Kopčića Gazi Kasum alajbeg došao je s nekom turskom vojskom od Šama. On je na Mohaču uhvatio kralja, i za to junaštvo je dobio "zijamet" koji su sačinjavali veliki dio prozorskog i duvanjskog sreza. On je bio i "deribeg". Kralj, kojega je uhvatio, dao mu je prsten i komad crvene čoje, po čemu će ga poslije prepoznati, jer je znao da ga Kasum neće dovesti do sultana, nego veziri koji će ga oteti od njega, kao što je i bilo. Kralj ga je poslije prepoznao po njegovim kopčama. Kopčiću je dano da bude njegovo što hoće. A on je zatražio ono što može na svom Mlikoti objahati. Tako je dobio ovo područje. Za pola dana je objahao od stjene Šibenika do sadašnjeg turbeta, a od po dana mislio je da će obići Uskoplje. Međutim, crkao mu je konj jer ga je neka baba prevarila rekavši mu da je najbolje dati konju ozimice pšenice pa ga napojiti. Konja je pokopao na mjestu gdje je i uginuo, pod Rumbocima. I nad konjem je gromila, a i beg je u blizini sahranjen, gdje je turbe. Tako Uskoplje nije postalo Kopčevina. Glavno imanje Kopčića bilo je u Duvnu i tamo su starješine sela bili ujedno i subaše Kopčića. Kopčići bi samo ljeti stanovali u Duvnu, a tamo su stalno imali blago - stoku. U Lipi i u Kongori su imali svoje kule.
Selo Kopčići danas više ne postoji, potopljeno je Ramskim jezerom 1968. godine.


16. Kozo. Na obroncima planine Ljubuše nalazi se selo Kozo. Nekada je to bila samo planina stanovnika sela Kopčići. Selo je razdvojeno šumom Dašnik od Mrkodola, gdje je također bilo staja i stanova sela Kopčići. Danas je Kozo naselje u kojem stalno živi 15 obitelji.
Lokaliteti na ovom prostoru imaju ova imena: Kozo, Bartovina, Bukovica, Smetina, Jasle, Kućište, Omar, Džegalovci, Šabanovina, Doci, Lanišća, Razišća, Borova glava, Puzdrovac, Usin konak, Mali i Veliki Mrkodol, Pukve, Katunina, Kik, Lokvetina, Cvrljivica, Konjske lokve.
Na Kozlu je 1932. godine bilo stalno naseljenih deset obitelji, a na Mrkodolu pet. U Mrkodolu su bili nastanjeni samo Hercegovci, koji su do početka dvadesetog stoljeća gradili samo staje. Najprije su obrađivali zemlju kako bi mogli štogod zasijati, a kasnije su ostajali i preko zime i naseljavali se za stalno. Većina obitelji su imali dvojna vlasništva, jedno u Hercegovini, a drugo na Mrkodolu. 
Uz stalno naseljene, na Kozlu su svoja imanja imale i begovske obitelji iz Kopčića (Begovići, Agići, Mahmudbegovići i Hasanbegovići, Muratbegovići), ali su oni tu boravili samo preko ljeta.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Kozlu su stalno naseljene bile ove obitelji: četiri obitelji Tadića ili Tatkića porjeklom iz Kongore; jedna obitelj Barišića porijeklom je iz "Kaura"; dvije obitelji Ravlića potječu iz Dalmacije, a na Kozo su doselile iz Ripaca; dvije obitelji Brkića doselile su iz Dobrog Sela iz Hercegovne, a od njih su neki odselili u Ripce; jedna obitelj Žilića doselila je iz Proslapa, a jedna obitelj Korda pripremala se živjeti na Kozlu za stalno.
Bilo je više obitelji koje su se pripremale trajno boraviti u Mrkodolu, a to su: četiri obitelji Raspudića iz Dobrog Sela; jedna obitelj Karača iz Crnča; jedna obitelj Širića porijeklom iz Broćanca kod Posušja; jedna obitelj Miletića iz Dobrog Sela; dvije obitelji Šaravanja iz Dobrog Sela; dvije obitelji Kneževića ili Revenića koje potječu iz Goranaca; jedna obitelj Petrovića koja potječe iz Rakitna kao i jedna obitelj Miličevića i jedna obitelj Pavkovića. Svi ovi, iako stanuju u Mrkodolu, još su bili u zajednici s ostalim članovima obitelji koji su stalno živjeli u Hercegovi. Tako se nikada nije moglo jasno odrediti jesu li ove obitelji ovdje stalno naseljene ili samo privremeno.
Budući da je Kozo 1981. proglašen samostalnim naseljem, nemamo do tog vremena odgovarajućih statističkih podataka. Po popisu 1991. godine bilo je 105 stanovnika, svi su bili Hrvati. Danas na Kozlu u 15 obitelji živi 72 stanovnika, svi su Hrvati.


17. Orašac. Naselje Orašac obuhvaća sve zaseoke od Maglica do Proslap­ske planine, a to su: Radinice, Podaniš, Malekini, Kalaura, Dubo, Ubo, Lise. 
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele na Orašcu vode se pod ovim imenima: Andrića dolac, Arinuša, Bare, Barnica, Baščetina, Baščice, Batiovica (Batijavica), Bećina kosa, Blace, Borbinovo guvno, Bošnik, Brdo, Bregovi, Brig, Brikinja, Brižina, Brljužine, Bukovica, Bukve, Bukvica, Bunar, Bunarić, Crnica, Čatrnja, Česma, Čilni doci, Čuljkovi podići, Čupića guvno, Ćurin dolac, Delićka, Diljka, Dobri doci, Doci, Dočić, Dočić kod lokve, Donja njiva, Donji krstac, Dragomir, Dršlac, Dubo, Duvanjci, Dvanjci, Falataruša, Fejzića dolac, Gaj, Glavinjak, Gnjila, Gola kosa, Golubinka, Gornja njiva, Grah, Granin dolac, Gromila, Grozdin krč, Guvnamica, Guvno, Guvno ograda, Gvozd, Hasin dolac, Hrastac Iva, Ivanikovica, Jabuka, Japruga, Jasike, Javor, Jela, Jeleč, Kačac, Kalaura, Kalem dolac, Katin greb, Katino lice, Kerinov prag, Klanac, Klančić, Kod Jasikovice, Kod javora, Konopljišće, Kosa, Koščanica, Kovačev do, Kovačuša, Kragulja, Krč, Kreča­na, Krešićka, Krivača, Krivodol, Krstac, Krš, Kruška, Kubur­njača, Kućetina, Kudrića liska, Kuga, Kuna, Lazina, Lekra, Letičine njive, Lice, Lokvica, Lončarev dolac, Lučnjak, Lug, Luka, Malkinovo guvno, Mašin dolac, Mazičevina, Medenik, Medvednjak, Među njivama, Merića vlaka, Mijatovka, Mišića dolac, Mravlji doci, Mrs, Mujkića dolac, Muravica, Nasloni, Ograda, Ojič, Omaru­tevina, Omeljci, Opletić, Oštra glavica, Oštra kosa, Pačevo, Paprika, Pareš dolac, Pehar, Pitića bašča, Pleće, Poce, Pod kamenom, Pod lise, Pod Pačevom, Pod vodilom, odaniš, Podić, Podrajče, Podresincia, Podvoda, Pod­vor­nica, Podvran, Pole, Poljice, Poređe, osijastina, Postupnice, Potoševac, Potpočevom. Praščino trnje, Prisika, Priskulja, Prisoje, Ravna, Ravno, Ražića dolac, Resnica, Riškovac, Rosnik, Rosovača, Rudo polje, Rupe, Rušče, Savićka, Selišće, Semerno, Silovina, Sitne kruške, Slani doci, Smrikovača, Sniženica, Stari doci, Stramisavac, Strana, Studenac, Suhi dolac, Šaš, Šatorovka, Šuljkuša, Šuškovo lice, Tomuruci, Trahinovac, Trakića vlaka, Trklje, Tulićka, Tutina kuća, Ubo, Ukos, Uz Šaš, Vaganj, Vanjanka, Velika njiva, Više lazi (Višelazi), Više Pehara, Vlačica, Vlajina, Vlake, Vramići, Vrilo, Zabuhića njiva, Zagožđe, Zaguz­nica, Zanoga, Zaružna kosa, Zauranje, Završće, Zden­kuša, Ze­če­va vlaka, Zećuša, Zemljenik, Zidina, Zukva, Zuluša, Žilićka Begov Dolac, Kolem-Dolac, Guljače, Pear, Pasovača, Lebra, Bućice, Rutići, Brujica Dolac, Krastac, Potkamenom, Dobri doci, Ubo, Bratiševac, Zavranje, Vlainja. U Orašcu su žive vode: Vrilo, Bukovica, Dubo (dva bunara), Tomruci i Krvavica. 
O prošlosti ovoga kraja govore brojne gromile i legende.
Na brdu Onišu mogu se i sada pronaći ostaci lonaca i drugih gli­nenih posuda. Tu je nekada postojala gradina. Priča se da je na vrhu Oniša nekada bila "grčka crkva" i da su tu živjeli "Kauri". Od brojnih gromila izdvajaju se: Zmijinjača na brežulj­ku Kalaura, na kosi pod Onišem, zatim na Kamenu pod Paće­vom, na Lipoj ledini iznad Duboga, na Rastima na Dubom, kod Bulaja i u Klancu. U katoličkom groblju u Podanišu ima st­ećaka. Jedan stećak se nalazi na putu za Maglice, a drugi je na stranama. Pričaju da su na Paćevu "Grci" sijali pšenicu i da su oni vodu Tomruke na Dubom izveli drvenim vodovodom (tomrucima) na put.
Pričalo se kako je krajem devetnaestog stoljeća kuga pomo­ri­la mnogo stanovnika, pa su neki bježali u brda. Tako je Božin dolac dobio ime po Boži koji se tu sklonio od kuge i umro. 
Na Radinicama je bila kula Peštelja iz Prozora, a na Orašcu je bio čardak od Miralema s Kupresa. Po pričanju su Ubo, Jasikovina i Lise nekada bili samo katuni gdje se izlazilo samo "na litišće", a tek su prvi počeli stalno stanovati početkom dvadesetog stoljeća. U ova naselja, kao i u Dubo, počeli su se naseljavati stanovnici nakon diobe u orašaščkim zaseocima. U Dubo su se prvi naselili Lovrići koji su doselili iz Malekina.
Selo Malekini dobilo je ime po obitelji Malekin od kojih već dugo nitko ne živi ovdje nego su preselili u Ripce. Priča se da su bila sedmorica braće Malekina koji su bili hrabri junaci. Fratri ne bi započimali slaviti misu dok ne bi došli Malekini koji bi bili spremni zaštititi misare od kabadahija. Neki od Malekina prebjegli su u Mandino Selo kod Duvna.
U naselju Orašac danas postoje katolička groblja u Podanišu, Malekinima i Dubom.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Orašcu su bile slje­deće obitelji: devet obitelji Lovrića porijeklom iz Duvna, neki su od njih odselili u Jajce, a neki u Varvaru; devet obitelji Bulaja su starosjedioci; pet obitelji Andričića, koje su nekada zvali i Are­žinama, također su starosjedioci; dvije obitelji Brkovića i jed­na obitelji Ćavara ista su obitelj; od jedne obitelji su također četiri obitelji Čupića, tri obitelji Podborkića, dvije obitelji Ra­van­či­ća i jedna obitelj Ćavara; od tog roda su također tri obitelji Mos­tina, osam obitelji Bradića, četrnaest obitelji Bošnjaka i četiri obitelji Rumbočića. Svi Bošnjaci u Rami imaju podrijetlo od četvorice braće iz Hercegovine; jedna obitelj Savića došla je prije austro-ugarske okupacije; dvije obitelji Nikolić-Prce došle su iz Proslapa prije dolaska austro-ugarske vlasti; tri obitelji Grbeša porijeklom su Pinjuhi iz Hercegovine, a došli su na Orašac sa Šćita; devet obitelji Kuraja se na Orašac doselilo iz Proslapa; jedna obitelj Grozdića, nekada zvana Bogdani, bila je siromašna obitelj; jedna obitelj Brkića podrijetlom je iz Duvna; jedna obitelj Mišura je s Višnjana doselila u Malekine; jedna obitelj Faletara i jedna obitelj Abaza doselila je iz Proslapa; četiri obitelji Zubaca i jedna obitelj Lekića doselile su iz Grljevića u Hercegovini, a zimuju na Jasikovici; jedna obitelj Matkovića, porjeklom iz Rakitna, također zimuje na Jasikovici. 
Od muslimanskih obitelji u to je vrijeme bilo šest obitelji Zec i devet obitelji Pračića, a doselile su od Prače kod Rogatice.

Poslije rata (1948.) na Orašcu je živjelo 433 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao: 1953. godine - 520 stanovnika; 1961. go­dine - 608 stanovnika; 1971. godine - 707 stanovnika; 1981. godine - 699 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Oraš­cu je živjelo 687 stanovnika od čega je bilo 574 Hrvata i 108 muslimana. Danas na Orašcu živi 530 stanovnika (Hrvata) u 117 obitelji.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).


Župa Rumboci

1. Rumboci su selo smješteno u podnožju Pliševice. Iznad sela su strme padine planine Raduše, a ispod sela blage strane i dolovi. Sam naziv sela Rumboci nema jasnog tumačenja. Samo su pokušaji odgonetanja ovog imena iz naziva Rudiboci, oblik koji spominje fra Jeronim Vladić u svojim Urežnjacima, što bi trebalo označavati boju rude u rumbočkoj strani, ili iz naziva Rumbok, kako ovo selo naziva fra Ivan Frano Jukić, što bi moglo biti povezano s položajem sela na boku rijeke Rame.
Kuće su grupirane po zaseocima, nekada odvojenim nenase­ljenim prostorom, a danas uglavnom posve spojenim novo­sagra­đenim kućama, koji se nazivaju Trzan, Donje Selo, Bulići, Šarci, Ćuci, Franjići, Beškeri, Majčići, Poljane i Nikolići. 
Vode u selu poznate su po imenima: Bilo, Draganj, Vodica, Studenac i Borak iznad sela.
Ostali lokaliteti, njive, livade, okućnice i šume navode se u katastarskim knjigama pod ovim imena: Adzolićka, Andrijanov dolac, Audina ograda, Babićka, Bare, Begića dolac, Begovac, Beovo, Beškerova ravan, Bila gromila, Bilićka, Bilo, Biluša, Biljužnica, Bistovica, Boričje, Borovice, Borovišće, Braimov dolac, Brig, Brigovi, Brist, Brize, Brižine, Bulić, Bulića dolac, Bu­na­rić, Čalićka, Čepalovac, Čepliz, Čeprljače, Ćorinuša, Di­van, Dobrina, Doca, Doci, Dok, Dolac, Dole, Donja guvna, Dra­ganj, Drvenjak, Dub, Duboki dolac, Duga dila, Duge meko­tine, Dužice, Džaferovka, Franjići, Gajice, Garević, Glavenjak, Gla­vica, Gornje poljice, Grabušine njive, Gradica, Gradina, Gred­ica, Grkašnica, Gubak, Gunjevača, Gušće boričje, Guvna, Halilovića gruda, Ibrahimov dolac, Idovarica, Ilićina greda, Ivići, Ivlje, Jarčići, Jasike, Javor, Javorak, Jazina, Jedina liska, Jelešac, Jezerac, Juneći dolac, Jurkov dolac, Kaepak, Kalpok, Kamenice, Kaprina vrtača, Katunišće, Kicelj, Klingerice, Kod javora, Konopljište, Korita, Kosa, Kosurina, Kraovac, Krč, Krstaci, Krš, Krtuša, Kućarica, Kukavice, Kuke, Kurovi doci, Lasića glavica, Lis, Liske, Lišnjak, Litina, Livadica, Lokva, Lokvice, Lučica, Luka, Majčića bara, Majčića dolac, Majčići, Majerovka, Mali česan, Manjišćik, Meje, Mekiš, Milešića brig, Milovac, Močilo, Muhinja, Mumirovka, Mustafićka, Naplovak, Napodnica, Nastinje, Nizpolje, Obadine, Obrva, Oglavak, Ograda, Ogradica, Orićev brig, Osoje, Pačevo, Paljež, Paprnji dolac, Pastuji, Petrov dolac, Petrovići, Pod, Pod bukvom, Pod gredom, Pod Kiceljom, Pod Osoje, Pod Ostapićem, Pod Raduša, Podak, Podi, Podijevak, Podivlje, Podovi, Podvornica, Poljane, Poljice, Povoz, Prigožđe, Prisojnik, Priška glavica, Pro­gon, Puko Iličića, Putevi, Rastić, Rašće, Rašiće, Rat, Ravašnica, Ravna njiva, Ražišće, Rešin dolac, Rešuša, Rivine, Romanov gvozd, Rudo polje, Rupce, Rupe, Samarina, Selišće, Sina, Srednja Plišavica, Stara kuća, Stražbenica, Stubina, Suha poljica, Suho klečje, Šahinovka, Šaram­pov, Šarci, Škrivenjak, Tadića ograda, Trijakovice, Trišnjevača, Trišnjica, Trnovac, Tronjak, Trzan, Tvrdi dolac, Urije, Utiri, Veliki dolac, Vlake, Vodica, Vrana lokva, Vrila, Vrtača, Vrtli, Vrto, Za glavicom, Zavozi.
Iznad sela postoji jedna gradina i jedna gromila. U selu ima više stećaka na različitim mjestima. Ima ostataka od nekoliko starih grobalja i tragova gotovo zaraslih grobova, vjerojatno kužnih grobalja. Naime u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća cijelu Ramu, pa tako i Rumboke, pogodile su dvije epidemije kuge. Mnogi su stanovnici tražili zaštitu od ove neizlječive bolesti bježeći u brda, gdje su neki znali i umrijeti. O tim zbjegovima postojale su različite priče u kojima je naglašen strah od ove teške bolesti. 
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. imala 12 na­se­ljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (pričešćene) i 328 djece (nepričešćenih).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Rumbocima je živjelo 110 katoličkih obitelji. Starosjedilačkom obitelji smatra se bitelj Milišića, a od njih su nastale tri obitelji Ivića, šest obitelji Iličića, devet obitelji Šarčevića - Sandala, dvije obitelji Ostojića, četiri obitelji Fofića, šest obitelji Barabana, četrnaest obitelji Nikolića - Džolana i osam obitelji Franjića - Zelića. Osim njih, u starosjedilačke su se obitelji ubrajale četiri obitelji Zečevića, šest obitelji Žutića, šest obitelji Beškera, jedna obitelj Novaka, devet obitelji Kovačevića - Pelušića i jedna obitelj Ćulapa.
Doseljenicima u Rumboke smatralo se sedam obitelji Petrovića, a doseljeni su iz Dalmacije. Najprije su doselili na Gmiće, a poslije zadnje kuge u Rumboke. Nekada su se zvali Jurići. Od njih potječe i jedna obitelj Pivića. Jedna obitelj Kapčevića doselila se iz Hercegovine. Dvije obitelji Lovrića doselile su od Lovrića iz Varvare. Dvije obitelji Kneževića - Samardžića najprije su iz Hercegovine doselile na Gmiće i u Lapsunj, a kasnije u Rumboke. Jedna obitelj Vidakušića doselila je iz Proslapa. Jedna obitelj Ćurića doselila je s Gmića. Četiri obitelji Ćuk potječu iz Kočerina iz Hercegovine. Oni su najprije doselili u Rumboke, a odatle u Ripce, Jakliće i Uskoplje. Jedna obitelj Ćurčića - Vrljičaka doselila je iz Vrljike. Jedna obitelj Anđelića doselila je iz Hercegovine. Pet obitelji Baketarića potječe iz Lapsunja. Pet obitelji Burečića potječe iz Duvna, kao i njihovi rođaci Jurići kojih je bilo četiri obitelji. Jedna obitelj Brkića doselila se iz Kopčića. Bile su tu i četiri obitelji Jakovljevića kojima se ne zna podrijetlo.
U to je vrijeme u Rumbocima živjelo 12 muslimanskih obitelji: tri obitelji Bačvana podrijetlom iz Duvna, tri obitelji Džaferovića - Bulića doselile su kao spahije, a rodbina su im bile tri obitelji Čolića, jedna obitelj Čepalo zvala se Durmiševići, a još ranije Kovačevići, jedna obitelj Bajrića doselila je iz Donjih Višnjana, jedna obitelj Ćuliman doselila je iz Varvare. Zna se da su ovdje nekada živjele i muslimanske obitelji Deminići, Ajanići, Ganići i Majčići.
Poslije rata (1948.) u Rumbocima je živjelo 774 stanovnika. Broj se brzo povećavao tako je 1953. godine bilo 749 stanov­nika, 1961. godine 941, 1971. godine 1248, a 1981. godine 1581 stanovnik. 
Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Rumbocima je živjelo 1655 stanovnika od čega su 1618 bili katolici, a 33 muslimani. 
Godine 1946. u Rumbocima je dovršena gradnja četverogo­dišnje škole, a godinu dana kasnije izgrađen je zadružni dom u kojem su do osamdesetih godina prošloga stoljeća bili smješteni prodavaonica (zadruga), magazin i kavana. Kratko vrijeme zgrada je bila prenamijenjena u tvornicu disketa, a u zadnjem ratu služila je kao ratna bolnica.
Sedamdesetih godina gotovo svi rumbočki radno sposobni muškarci odlaze na privremeni rad u Njemačku i Austriju što poboljšava materijalne uvjete života, ali i izrokuje najrazličitije posljedice koje će se trebati još dugo analizirati. Poboljšanje materijalnih uvjeta života i potapanje plodne ramske zemlje (1968.), uzroci su koji širom otvaraju vrata za odlazak i selidbu mnogih obitelji iz Rumboka.
Koncem lipnja 1972. godine ovo se mjesto našlo u vrtlogu jednog iznenadnog i neobičnog događaja. Naime iz Australije je u tadašnju Jugoslaviju ušlo devetnaest hrvatskih emigranata, članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, rodom uglavnom iz BiH. Kasnije su prozvani Bugojanska skupina. Od granice su se prevezli kamionom do sela Lužani kod Bugojna, a odatle su pješice prešli Radušu i spustili se u šumu Bukovicu iznad Rumboka. Nekoliko dana živjelo se ovdje u pravom ratnom stanju i borbi u kojoj je bilo poginulih i među emigrantima i među vojnicima "teritorijalne obrane". Jedan od emigranata bio je Ilija Lovrić, rodom iz Varvare. Nakon više od mjesec dana grupa je razbijana, većina ih je pobijena, samo je jedan preživio i to uz izdržavanje višegodišnje zatvorske kazne.


2. Varvara. Ispod strmih padina Umne glave, između Izlaza i izvora rijeke Rame, nalazi se naselje Varvara. Iznad same Umne glave, na vrhu kose Sića, zaseok je Kazivići - Kaznovići. Gornje je selo na istoj kosi između doline Trojače i doline Paljike, a Donje je u strani spomenute kose. Rastavljen od Gornjega sela dolinom Trojačom na kraju kose Grebena nalazi se zaseok Majčići. Na bežuljku Grebenu ili Banjdolu nalaze se sela Draganj i Knežići. Na rijeci Rami su se, sve do nastanka jezera, nalazili milinovi, 5 mlinova s 23 vitla.
Žive vode su poznate po imenima Šljivovik, Draganj, Uljenik i Ilidža. Ilidža se smatra veoma zdravom i ljekovitom vodom. Prema pričanju, ova je voda nekada davno nošena u Sarajevo i prodavana.
Tu je i izvor rijeke Rame. Vrelo se nalazi između Gradine i Mrati­novca. Vodu dobiva od većeg broja izvora. Do 1968. godine Rama je tekla od izvora do sela Mluše s lijeve strane i Kovačeva polja s desne strane rijeke i dalje kanjonom nizvodno sve do ulijevanja u Neretvu kod nekadašnjeg naselja Rame, nedaleko od današnjeg sela Hudutsko. Gradnjom brane tok Rame kroz ramska polja pretvoren je u Ramsko jezero. Rama dalje teče kroz vodovodne cijevi 9,5 km do Marine pećine, gdje se ulijeva u Jablaničko jezero. Manja količina vode od nekadašnjih pritoka Rame (Prozorčice, Krupića, Radoćuše, Vojne, Volujače) teče nekadašnjim koritom rijeke Rame i upotpunjuje ljepotu kanjona. 
Rama izvire na visini od 540 m. Njenu desnu padinsku stranu čine obronci Vrana, Ljubuše i Čvrsnice, koji se izdižu i do 1500 m visine, a s njene lijeve padinske strane spuštaju se obronci planina Raduše, Makljena, Kolivrata, manjih i većih brda s kojih se u daljini vide vrhovi Vranice i Zec planine. Oko vrela i nizvodno nalazili su se kazani, lijevci, prorezi i drugi zanimljivi oblici koje je Rama stvarala svojim zaljevima, virovima i usjecima. 
Prema ranijim mjerenjima prije potopa Rame iz Ramskih vrela je u maksimumu istjecalo do 15 m3/sek, a u minimumu oko 1m3/sek. Optimalni protok Rame iznosio je 11 m3/sek, a minimalni 2,5 m3/sek.
Srednja godišnja temperatura Ramskog vrela iznosi 7,5 0C što govori da je ovaj izvor najhladniji među gornjeramskim izvorima. Prirodna ljepota izvora Buka i Krupića slična je vrelu Rame. 
Nazivi njiva, livada, okućnica, gajeva i drugi lokaliteti prije nastanka jezera bili su sljedeći: Agine ledine, Bandovo, Bare, Barica, Baričje, Bašića liska, Bažurak, Bilimišće, Blaganj, Bliznaci, Borovača, Božurak, Bukva, Bukvići Jelica, Bunarić, Bunarina, Cicranin bunar, Crvenik, Čelemija, Čeprljače, Čvaljine, Ćulina vlaka, Ćurak, Debela glavica, Doci, Dočići, Dolac Ulanik, Domine njive, Donji gaj, Draga, Draganj, Drinjak, Duboki dolac, Duga vlaka, Dužice, Đurđevača, Gamaruša, Gavranuša, Gilovača, Glavica, Glavičica, Gornji bliznaci, Gornji gaj, Greben, Grljevača, Grude, Gurjevača, Gurnište, Gvozd, Hadžićka, Hanišće, Hasina ravan, Homare, Hraščina, Isićnje, Izlaz, Jama snježnica, Jametina, Jarčići, Jare, Jastrebac, Jedini bor, Jelica, Jesen, Jurića dolac, Kadinica, Kamenica Giljevača, Kanska vlaka, Katunišće, Klačina, Kladovac, Klanac, Klapavice, Klicin dolac, Klicina ravan, Klicini doci, Klicuša, Klingerice, Klobučina, Kmetovac, Koja, Kolibe, Konj dolac, Kosa, Kozjenići, Kozo, Kravrica, Krč, Krčevina, Krnji doci, Krstac, Krš, Kruškica, Kućetina, Kula­ševac, Kupušnjak, Lanišće, Lazine bukve, Ledina, Lemišnjak, Lipe jele, Lipov dolac, Lipovača, Lisičje jame, Litorina, Lokva, Lokvetina, Lopate, Lučica, Luka, Ljutička brda, Majčićevina, Mala kosa, Mala snježnica, Mali dašnjik, Malinova draga, Manovac, Manjuškova kosa, Mašat, Maščino, Mašnikov pod, Mazalica, Mijatovo guvno, Miledovo, Mitaljka, Mlini, Mugorje, Mujkića vlaka, Mulamedića dolac, Nađak, Naplavak, Njivice, Ograda, Okruglača, Omanuša, Omare, Omarića oriluk, Oma­ruša, Osojčina, Osoje, Osojić, Oštra glavica, Pad, Paljika, Paprikuša, Paševina, Pašina ledina, Pašine vrtače, Pašini doci, Patića ravan, Pažimuša, Pearce, Peča, Peharac, Pelaše, Piškov konak, Pleča osoje, Plećina medijača, Pod, Pod golom kosom, Pod Lemišnjakom, Podašnjača, Poddolom kosom, Podeš, Podić, Podlanišće, Podovi, Podvojnica, Pokruša, Poljika, Posla­nišće, Poterajnica, Potkućnica, Potok, Prisoje, Prkač, Pucina, Račvasti dolac, Raline, Rama, Rasoje, Ravna, Ravna glavica, Razvale, Ražište, Redulja, Ripišće, Rodranka, Rosulja, Rožetna pleća, Rožišća, Ružni doci, Saraćuša, Selišće, Sič, Sinjovi dolac, Slinovik, Smrč, Sofića dolac, Stipin dolac, Strana, Stražbernica, Stupi, Široka, Široka vlaka, Šljivovik, Šreguša, Talin dolac, Trnje, Trojača, Turčinov dolac, Tvrdi pod, Ulenik, Uljenik, Utulovac, Utulovare, Varčevina, Velika lokvetina, Velika njiva, Velika vlaka, Veliki dolac, Veliki selaci, Viceljevina, Vlaćica, Vlaka, Vlaka Biblerova, Vlake, Volov dolac, Vrto, Vugdalića guvno, Zmijnica, Žuta lica.
Najstariji povijesni podaci govore o postojanju naselja koje se nalazilo na prostoru današnje Varvare. Naselje Varvara razvilo se oko rijeke Rame i lokaliteta Velika Gradina, na kojemu su pronađeni tragovi života iz mlađeg kamenog doba, oko 2200 godina prije Krista. Naziv Velika Gradina nosi jedna krečnjačka hrid, odvojena od susjednog masiva Prezirevca dubokom klisurom u kojoj se nalaze gornji, ljeti suhi, izvori rijeke Rame. Neposredno uz južni obronak Gradine izbija prvi stalni izvor, jedan od glavnih izvora ove rijeke. Na istočnom obronku Gradine bilo je smješteno prapovijesno naselje. To je bio dobro odabran položaj, zaštićen s tri strane, tako ga se samo s istočne strane trebalo braniti. Vrh Gradine je odlična promatračnica odakle se mogla kontrolirati cijela Rama. Neposredno uz naselje je velik i jak izvor vode i rijeka sa svim svojim pogodnostima. Prema istoku i jugoistoku pružala se prostrana kotlina s plodnim obradivim zemljištem i paš­njacima. Naselje je ležalo na raskrižju putova prema Dalma­ciji, Vrbasu i Panonskoj nizini. Zbog svega toga na Velikoj Gradini se razvilo jedno od najvažnijih naselja eneolita i brončanog doba u slivu rijeke Neretve.
Na temelju ostataka oruđa i raznih predmeta iz brončanog doba, može se pretpostaviti da su se stanovnici ovog pretpo­vijesnog naselja bavili i preradom metala, po svoj prilici bakra i bronce. 
U Varvari je postojala starokršćanska bazilika. Crkva je imala glavnu lađu, predvorje, dvije pobočne prostorije i prosto­riju koja je služila kao grobnica. Crkva je bila posvećena sv. Barbari, koja se u kršćanskoj tradiciji do danas štuje kao zaštitnica rudara. I to je pokazatelj da se vjerojatno negdje u blizini kopala ruda. Vjerojatno je današnje naselje Varvara i dobilo ime po sv. Barbari, zaštitnici rudara. 
U Varvari se i danas nalazi obnovljeno turbe, nadgrobni spo­me­nik, pod kojim je, prema pričanju, sahranjen beg Kopčić koji je umro nakon svog "obilaska oko Duvna".
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Varvari su živjele ove katoličke obitelji: tri obitelji Lovrića - Kovača doselile su iz Duvna, tri obitelji Cvitanovića prijeklom su iz Dalmacije zbog čega ih zovu Kaurima, jedna obitelji Ramljaka doselila je iz Rumboka, dvije obitelji Pavlovića potječu od Petrovića iz Rumboka, jedna obitelj Beškera doselila je iz Rumboka, jedna obitelj Ivića došla je na ženinstvo iz Rumboka, jedna obitelj Zečevića došla je na ženinstvo iz Rumboka, jedna obitelj Džolana također je doselila iz Rumboka, po jedna obitelj Jurića i Petrovića, te dvije obitelji Ljubića - Lumbića doselile su iz Duvna. Jedna obitelj Vidakušića ili Ramljaka doselila je iz Rumboka.
Od muslimanskih obitelji u Varvari su bile ove: devet obitelji Bektaša, dvije obitelji Gafurovića (nekada su se zvali Ćuste ili Palići), jedna obitelj Palića, šest obitelji Manjušaka, dvije obitelji Omerbašića, jedna obitelj Ajanića, svi se smatraju starosjedi­ocima. Šest obitelji Majčića porijeklom je iz Rumboka. Pet obitelji Isaka se doselilo. Dvije obitelji Hasanagića doselile su iz Rumboka. Jedna obitelji Verem doselila je iz Donjeg Vakufa. Jedna obitelj Pračića doselila je sa Orašca. Dvije obitelji Mujanovića i jedna obitelj Čolića doselile su iz Rumboka. Za devet obitelji Bašinaca, kao i četiri obitelji Pokvića i sedam obitelji Vugdalića ne zna se podrijetlo. Jedna obitelj Mujića doselila je iz Kopčića.
Poslije rata (1948.) u Varvari je živjelo 1078 stanovnika, 1953. godine 1057, a 1961. godine 1296 stanovnika. Poslije potopa Rame broj stanovnika se naglo smanjio, tako je 1971. godine u Varvari bilo 816 stanovnika, a 1981. godine 807 stano­vnika. Godine 1981. Varvari se pripajaju stanovnici potopljenih Kopčića. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Varvari je živjelo 620 stanovnika od čega je 248 bilo Hrvata, a 366 Muslimana.


3. Konj Dolac je nekada bio naselje gdje su bile staje i stanovi stanovnika Varvare i još nekih hercegovačkih obitelji koje su samo preko ljeta tu boravile sa svojim blagom. Naselje se kasnije formiralo između Prosoja i Gurjevače sa sjeverne strane i Dašnika s južne strane od zaseoka Konj Dolac i Lokve. Lijeva strana uvale Lokve zove se Jarpuč. U vrijeme austro-ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu u Konj Docu su bile samo dvije staje, Muje Bašinca i Muje Svitlice. Dolaskom nove vlasti, zemlju u Konj Docu kupuju uglavnom Hercegovci i nastanjuju ovaj prostor i na njemu ostaju tijekom cijele godine.
Nedostatak živih voda ovdje je bio trajni problem. Samo je preko zime bilo vode u Jarpuču, a preko godine su vodu koristili iz čatrnja.
Nazivi njiva, livada, pašnjaka i šuma ovdje su: Kućetine, Grude, Podašnjače, Doci, Krečane, Debela glavica, Progoni, Kru­jini Doci, Stražbenica, Pelaše, Lokve, Zabrđe, Tijević, Stra­na, Prisoj. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Konj Docu je bilo devet katoličkih i sedam muslimanskih obitelji. Od katoličkih obitelji tu je živjela jedna obitelj Cvitkovića, dvije obitelji Paponja i dvije obitelji Brkića, koje su doselile iz Lipna iz Hercegovine, dvije obitelji Lovrića koje su doselile iz Varvare, jedna obitelj Kraljevića koja je doselila iz Kočerina i jedna obitelj Korda iz Grljevića.
U to je vrijeme u Konj Docu stalno boravilo nekoliko obitelji iz Hercegovine, koje se nisu dijelile od članova obitelji koje žive u Hercegovini. Bile su to dvije obitelji Ivankovića i dvije obitelji Bazina doseljene iz Kočerina, dvije obitelji Prskala doseljene iz Lipna i jedna obitelj Martinovića doseljena iz Kočerina. 
Od muslimanskih obitelji u to je vrijeme ovdje boravila jedna obitelj Manjušaka, dvije obitelji Bektaša, jedna obitelj Majčića i tri obitelji Vugdalića. Svi su oni porijeklom iz Varvare gdje su imali svoju najbližu rodbinu.6
Katolici se Varvare od 1930. godine počinju pokopati u groblju u Konj Docu, a muslimani u Varvari. 
Stanovnici Konj Doca živjeli su isključivo od uzgoja ovaca. Šezdesetih godina prošloga stoljeća neke su obitelji odselile u Slavoniju. Pred zadnji ratu u Bosni i Hercegovini većina se obitelji vratila u Hercegovinu ili su se nastanile u Rumbocima ili u Prozoru.


4. Zahum je nekada bio samo "planina" sela Rumboci. Smješ­ten je zapadno od Rumboka i izdužen u pravcu istok-zapad. Južnu granicu čine Oštra glava, Gurjevača, Česan, Umna glava, Debela glavica, Perac, Straže, Razvržđe, Kicelj, Varda, Suvo klečje, Glavičice, Idovac, Nastinje i Pliševica.
Ovdje nema nigdje žive vode, samo su lokve i čatrnje. Njive i livade su poznate po imenima: Čeprljače, Katunišće, Malješ­ćek, Podak, Duga dila, Bristovica, Više Bristovice, Pod Bristovi­com, Bristo, Dobrina, Poturov dolac, Kurtino vrilo, Rat, Na­pod­nica, Zavozi, Javorak. Šume i ispaše po Raduši su: Pro­doj­nica, Ravne, Marisovača, Katuni, Razvržje, Govejarski dolac, Duboka vrtača, Pitomi pod, Ivića dolac, Dovarice, Ježovača i Brigovi.
Većina zahumskih strana su goleti i služe za ispašu. Šume ima veoma malo. 
Zahum postaje naseljem kasnije, kada su neke obitelji ostajale tu preko čitave godine, a neke bi prezimile u Rumbo­cima. Kuće su građene u manjim skupinama, u zavjetrinama i vrtačama, pa su tako stvarani zaseoci koji su nazivani posebnim imenima: Petrovići, Šarčevići ili Sandali, Brajinov Dolac, Radići, Beškeri, Franjići, Ivići, Petrovići, Zelići, Prskali, Nikolići, Čepr­ljače. Stanovnici Zahuma bavili su se stočarstvom, uzgojem ječma i planinskog krumpira. 
Prema predaji iz Brajinova Doca potječe legendarna Diva Grabovčeva.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Zahumu su stalno boravile ove obitelji: Franjići ili Tubići, Ostojići, Fofići, Jakov­ljevići, Zečevići, Beškeri, Kovačevići-Pelušići, Ivići, Iličići, Bake­tarići, Šarčevići-Sandali. Ipak je većina obitelji ovdje boravilo samo preko ljetne sezone, od ranog proljeća do kasne jeseni, a to su: dvije obitelji Burečića, dvije obitelji Zelića, osam obitelji Šarčevića, dvije obitelji Iličića, sedam obiteli Petrovića, jedanaest obitelji Džolana, četiri obitelji Fofića, tri obitelji Barabana, jedna obitelj Jakovljevića, dvije obitelji Kovačevića, jedna obitelj Beškera, četiri obitelji Baketarića, jedna obitelj Ostojića, tri obitelji Ivića, jedna obitelj Brkića, dvije obitelji Franjića, jedna obitelj Pivića, tri obitelji Žutića i jedna obitelj Vidakušića.7
Poslije Drugog svjetskog rata na Zahumu je organizirana osnovna škola za niže razrede, a nastava je održavana u privat­nim kućama. Nastupilo je vrijeme obnove starih i gradnje novih kuća i drugih gospodarskih zgrada. Šezdesetih godina sagra­đena je nova školska zgrada i Zahum je funkcionirao kao naselje sa najpotrebnijim sadržajima. 
Odlaskom ljudi na rad u inozemstvo, najviše u Njemačku, stanovnici Zahuma počinju napuštati stari način života. Sma­njuju se stada ovaca i broj goveda, nestaje potreba za velikom količinom sjena za prezimljavanje stoke, a ljudi bez povratka napuštaju svoje kuće i staje, te se trajno nastanjuju u Rumbo­cima ili u nekom drugom mjestu. 
Tako je danas Zahum naselje u kojem ne živi više nitko osim pet-šest obitelji koje se bave uzgojem ovaca. 


5. Zvirnjača. Uz tek asfaltiranu prometnicu Rama - Mokronoge - To­mis­lav­grad, na dvadesetom kilometru od Rumboka, nalazi se selo Zvirnjača. Na prostranoj visoravni smještenoj između planina Ljubuše i Ravašnice, na nadmorskoj visini od 1300 metara, planinske kuće su razbacane po obroncima Ljubuše, na rubu Ravanjskog polja. Zvirnjača je selo rumbočke župe koje pripada kupreškoj općini. Podjeljeno na nekoliko zaselaka (Latinluk, Tovile, Jonjići, Tadići), selo je do zadnjeg rata u BiH imalo oko sedamdesetak obitelji s ovim prezimenima: Bešker, Čiča, Čičić, Do­dig, Gašpar, Jonjić, Jurič, Karlić, Keškić, Tadić i Tovilo.
Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom, a od po­ljo­privrednih kultura uspijevao je kvalitetan krumpir, ječam i zob. Nekada je ovdje paslo mnoštvo, na tisuće ovaca. Zbog napor­nog rada, teških zima i načina života, koji se ne sviđa mladima i onima koji su tražili posla u inozemstvu, mnoge obitelji su počele iseljavati i prije rata u BiH. Stanovništvo je selilo uglavnom u Slavoniju, Kupres i Bugojno. U zadnjem ratu Zvir­njača je bila na samoj crti obrane, zbog čega je iselilo civilno stanovništvo. Nakon rata vratio se samo manji broj obitelji, uglavnom starijih. 
Selo ima i svoju crkvu, posvećenu sv. Anti Padovanskom.