Arhiva novosti


Ramske izreke

Ko s đavlom tikve sadi do ponoći, od ponoći mu od glavu pucaju! (Oprez je posebno potreban s nečovjekom!)


Nove župe

 

Osnivanje gračačke župe

Kako je bilo sve više vjernika na području ramske župe, odlučeno je 1834. godine da se osnuje župa u Donjoj Rami. Na tome je najviše radio fra Pavao Vukadin. Ispočetka je narod bio oduševljen, trebalo je samo naći zemljište. Međutim, kad su prozorski begovi saznali da se fratri žele nastaniti među njihovim podanicima u Donjoj Rami, pravili su pritisak na narod da ne primi fratra jer će morati plaćati veće dažbine begovima, a ako ga ne primi, oni će dažbine smanjiti. Narod je uvidio da se radi o lukavosti, ali je ipak pristao te je 1836. godine kupljeno zemljište za župni stan, vrt i vinograd u selu Trješćanima. Ime sela dolazi od "trsja", jer su se stanovnici ovog kraja bavili uzgojem vinograda, pa su ih prozvali Trsjani ili Trišćani, odnosno Triješćani, kako to tumači fra Jerko Vladić, i sam rođen u ovoj župi. Odmah je sagrađena mala župna kuća, a godine 1855. podignuta je prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je za ono vrijeme bilo čak i luksuzno. Fojnički je samostan platio ovo zemljište 23 dukata, 40 talira, 91 cvanciku te još 800 groša. Drugo zemljište plaćeno je zatim još 685. groša. Trišćani su najprije bili kapelanija od 1837. godine, aonda su 1860. godine proglašeni župom.

Na novoosnovanu župu spadala su sela Triješćani, Doljani, Sovići, Slatina, Udutsko, Lizoperci, Ustirama i Gorica. Župa ima matice krštenih od 1837. godine, ("mjesni kapelan - capellanus localis" fra Stjepan Matijević krstio je Ivku Šimunović iz Trišćana).

Fra Kazimir Ivić je u svojim Bilješkama o ramskom samostanu donio popis gračačkih župnika:

1. fra Stjepan Matijević (1837.-1842.) "lokalni kapelan"

2. fra Anđeo Glavočević (1842.-1844.) "lokalni kapelan"

3. fra Franjo Iveka (1844.-1851.)  "lokalni kapelan"

4. fra Pavo Vukadin (1851.-1856.) "lokalni kapelan"

5. fra Stjepan Duić (1857.-1858.) "lokalni kapelan"

6. fra Anđeo Žarkić (1858.-1860.) "lokalni kapelan"

7. fra Anđeo Glavočević (1860.-1862.) "mjesni župnik"

Za vrijeme sedamnaestog župnika fra Mije Franjkovića, od župe Trišćana odijelili su se Doljani 1881. godine, a prvi je samostalni kapelan bio fra Franjo Pehara, dok je prvi župnik bio fra Andrija Tomić.

Za vrijeme Barišićeve afere župa Triešćani svrstavana je među pristaše biskupa Barišića. Župljani su nekoliko puta silom htjeli otjerati svoga župnika fra Anđela Glavočevića.

Kako je ovaj kraj bio udaljen od sjedišta stare župe na Šćitu, to narod nije ni pozivao svećenika na sprovod. Smatralo se da se to može obaviti i bez svećenika, ali umrijeti se nije trebalo bez svećenika i bez primanja popudbine. Zato ne treba iznenaditi ono što stoji u izvještaju Provincijalatu 1882. godine da u Trišćanima "na pokope nikad ne zovu".

Selo Triješćani nije bilo podesno za središte župe. Trebalo je tražiti pogodnije mjesto. Zato je fra Bono Milišić od braće Omera i Muje Sefera kupio zemljište za kuću na Gračacu 1888. godine i platio ga 150 kruna. Godine 1891. doselio je župnik fra Andrija Erceg na Gračac. Ondje su 1884. braća Sefer ustupila zemljište na kojem je fra Andrija Juričević napravio štalu i kuću s dvije sobe, a Erceg je nakon preseljenja nadozidao novi dio koji je ostao sve do potapanja župne kuće na Gračacu 1956. godine. Kad je 1892. za župnika na Gračac došao fra Andrija Tomić navijestio je ljudima da kani graditi kuću i crkvu. Jedan je župljanin sumnjao pa je rekao:

 - Nemere toliko, mlogo je i kuću i crkvu. Polako!

Fra Andrija ga je otputio riječima:

- Hajde ti, brate, kući, nemoj nas pometati. Mi moramo i možemo".

Stvarno je iste godine napravljena kuća na kat s po tri sobe na oba kata. Tada je dozidana i pokrivena crkva. Marljivi i odvažni fra Andrija umro je 1. svibnja 1894. u 49. godini života. Fra Jeronim Vladić uredio je crkvu i podigao zvonik 1897., a slijedeće godine je nabavljeno i zvono. Sve je stajalo 4.000 forinti. Narod je pomagao radom i materijalom i dao skroman prilog od 95 forinti, dok je vlada dala 1.500 forinti. Fra Jerko Pavelić radio je na daljem uređenju crkve, tako da je nadbiskup Josip Stadler posvetio crkvu 21. travnja 1901. godine.

 

Župa u Doljanima

Na području današnje doljanske župe djelovao je svećenik iz šćitskog samostana dolazeći povremeno i slaveći s narodom misu, dijeleći sakramente i poučavajući narod. Kad je osnovana župa u Trišćanima, čije je sjedište kasnije preneseno na Gračac, doljansko područje potpalo je pod ovu župu. Pokazalo se, međutim, da je to premalo za podmirivanje potreba vjernika. Trebalo je misliti na osnivanje župe u Doljanima.

Kad se ulazi u Doljane, prolazi se kroz tjesnac zvani Uskok, a nad Uskokom nalazi se stijena zvana Ilijina gruda. Iza nje se nalazila mala kapelica koju je vrijeme srušilo. Ostali su samo tragovi razrušenog zida. Narodna predaja govori da su na to mjesto turski silnici bacili s kamene gromade jednog fratra pa je nad njegovim grobom podignuta kapelica. O tome nema ništa zabilježeno, ali narodna tradicija, koju je zabilježio fra Vlado Koštroman, zna mnogo zgoda.

Narod i danas priča kako su turski silnici napali vjernike kod Ilijine grude upravo onda kad se fratar oblačio da slavi misu. Fratar nagovori ljude da zadrže Turke dok on obuče misne haljine, a onda neka se ne boje, jer im neće moći ništa kad se svećenik obuče!

I danas se u Doljanima čuva jedna stara Gospina slika isprobijana olovnim kuglama. Predaja tvrdi da se ta slika nosila u procesiji kad se misa govorila na Ilijinoj grudi. Slika je očito mlađeg datuma, ali predaja o odlasku na mjesto gdje se govorila misa sigurno je utemeljena. Godine 1991. ponovno se počela slaviti misa na Ilijinoj grudi. Župnik fra Vlado Koštroman je na onom mjestu našao kamenje koje je moglo biti ostatak nekadašnjeg zida kapelice.        

Fra Miho Franjković, župnik u Triješćanima, kanio je 1877. godine osnovati župu u Doljanima, ali su protiv toga bili doljanski muslimani. Župa je osnovana 1882. godine, prvi župnik bio je fra Blaž Kulijer. Kad je došla Austrija počela se graditi kuća u Doljanima s namjerom da polovica kuće služi kao kapelica - crkva. Time nije postignut nijedan cilj: zgrada nije bila podesna ni za stanovanje ni za slavljenje mise. Franjković je u ime fojničkog samostana kupio zemljište za kuću i crkvu, a vlada je pomogla s 500 forinti. Fra Pavo Kovačević je srušio veliku zgradu, pa je sagradio crkvu 1892. godine. On je umro u Doljanima sljedeće godine. Fra Vinko Vicić je 1930. godine umjesto drvenog kata na župnom stanu ozidao kat od sedre, a umjesto drvenog stavio krov od crijepa. Ovdje se 1931. počela graditi pučka škola, a 1932. počela je raditi pilana Adolfa Sonsa i Fritza Sedreša.

 

Osnivanje uzdolske župe

Kad je Omer­‑paša Latas slomio begovski zulum u Bosni i dao kršćanima nešto više slobode, fratri su osnovali župu na Uzdolu 1856. godine i pripojili joj sela Dobrošu, Donju Vast, Kranjčiće, Ošljane, Ljubunce, ŠćipeBPaiće, Lug, Smrčevice i Duge. J. Vladić izvodi ime sela Duga od begova Dugalića koji su se prvotno, od 1552. godine, zvali Dugali, što bi moglo značiti da nisu domoroci nego doseljenici - Osmanlije. Kasnije su begovi svome prezimenu dodali ć i tako se podomaćili. Jedan Dugali, Malkud beg, bio je bosanski vezir. Izdanak ove obitelji, Avdi­‑beg, krivac je umorstva fra Lovre Karaule 20. srpnja 1875. godine u Žiroviću kraj Livna. Prvi župnik na Uzdolu bio je fra Pavao Vukadin iz Duvna. On je uz pomoć fojničkog samostana i vjernika novoosnovane župe odmah napravio župni stan s pet soba, a 1859. godine sagradio je crkvu, jedinu u ramskom kraju. Kako je Omer paša još bio na vlasti, fra Pavao nije imao većih poteškoća u gradnji, iako je morao podmićivati prozorskog kadiju i muselima, jer je to bio onodobni običaj.

Franjevci su župu Uzdol predali nadbiskupu Stadleru 1907. godine.

Kad je Stadler propisao da se mora propovijedati po strogo određenom uzorku, kao propovijedi fra Jeronima Filipovića, župnici ramske dekanije pismeno priopćavaju 19. siječnja 1892. godine da nije razborito strogo se pridržavati uzorka, pogotovo ne učiti napamet predložak. Oni su u korizmeno doba željeli imati tematske propovijedi.

 

Prozor postaje župom

Kad je Austrija došla u ove krajeve, Prozor nije imao ni tisuću stanov­nika. Od 845 žitelja bilo je samo 75 katolika, dok je u cijelom srezu bilo 9.419 stanovnika (5.375 katolika i 4.062 muslimana). U Prozoru su se na­la­zili državni činovnici, uglavnom katolici, pa im je trebalo osigurati crkvu, a to je bilo potrebno i za sela koja su bila odveć udaljena i od Šćita i od Uzdola. Tako je u ljeto 1906. godine od šćitske odvojena prozorska župa koja je, osim Prozora, obuhvaćala još Lapsunj, Gmiće, Donje i Gor­nje Višnjane, Šlimac, Borovnicu i Šerovinu. Novoosnovana župa pripala je Vrhbosanskoj nadbiskupiji, služe je svjetovni svećenici, a imala je 956 duša, a matična župa 3.653 vjernika. Godine 1912. Prozor ima 1.106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i sad još 26 pravoslavnih). Uz sresku upravu, u mjestu je bio sud, žandarmerijska stanica, financijska straža te pošta s telegrafom i telefonom. U Prozoru je na Uskrs 1930. godine prvi put zazvonilo zvono za župnikovnja Ivice Subašića, koji je pri kraju rata zaklan na Stupu.

 

Fratri se vraćaju na Šćit

Kad je u Bosni ukinut pašaluk i kad su oni koji su prisvojili samostan­sko zemljište počeli siromašiti i prodavati ga, kupio je fra Franjo Franj­ković, zvani Predo iz Fojnice, novcem fojničkog samostana zemljište oko zgarišta stare crkve na Šćitu. Pritom su mu pomagala dva okretna čovjeka: Mijo Milišić iz Rumboka i Jakov Filipović iz Proslapa. Njih su zvali Perišićevim diskretima (samostanskim vijećnicima). Oni su dobro pozna­vali "svu tursku politiku ramskih muslimana", kako reče J. Vladić.Na­go­vo­rili su Muharem­‑bega Dugalića da proda zemljište na Šćitu i ono na Uzdolu. Prema ugovoru od 15. rujna 1855. godine kako bilježi Vladić na temelju "Libra od kase manastira sv. Duha u Fojnici" begu je isplaćeno: "dukata 80, sovrana 10 (svaki po tri dukata to je 30 dukata i cvancika 6), troška pako, dok se oprave izbaviše, groša 421,1/2".

Odmah su počeli pripremni radovi: čišćenje zemljišta, nabavka drvene građe (500 brvana i greda), a do Božića je sve očišćeno. Fra Franjo se prilikom tih radova prehladio i umro na proljeće 1856. godine.

Fra Pavao Vujičić, rođen u Imotskom, ali član bosanske franjevačke pro­vincije, brat apostolskog vikara fra Paškala Vujičića i don Mate, sveće­nika pečujske biskupije, prihvatio se obnove ramskog samostana. Na dob­ro sačuvanim temeljima samostana koji je izgorio prilikom seobe u Cetin­sku krajinu, dao je 1856. godine podići podrum i prvi kat zidane kuće, dok je drugi kat napravio od drvene građe. Iste godine uspio je pokriti kuću daskom a sljedeće je godine dovršio dvanaest soba te kuhinju i župni ured. Fra Pavao je doveo zidare iz Imotskog, dok su domaći ljudi postavili drvenu konstrukciju. To je za ono doba bila vrlo prostrana i ugodna kuća te su fratri, kad su tridesetih godina 20. stoljeća preselili u novi samos­tan, dugo žalili za starom kućom. Stara je kuća dugo ostala prazna. Nakon Drugog svjetskog rata služila je kao zatvor koji su mnogi naši ljudi po zlu zapamtili, jer su u njemu teško isprebijani, mučeni i zlostavljani.

Stara kuća služila je i kao stan policijskih obitelji, kao trgovina i kao pri­vat­ni stan. Sad se ova kuća, inače proglašena spomenikom kulture, sama srušila. Ostao je samo zid nad podrumom. Nad ulaznim vratima stajao je natpis: "Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857."

Pokraj samostana napravljena je prostrana štala i hambar, iskrčena je šuma i posađen voćnjak, napravljeno je dvorište koje je ograđeno visokim daskama "da je izgledalo kao kakav grad", kako veli Vladić. Narod je dovukao građu i dao 8.000 groša, dok je ostale troškove podmirio foj­nički samostan koji je 1857. godine begu Dugaliću isplatio 1.014 groša za preostalo fratarsko zemljište uz samostan. Vujičić je od muslimana otkupio i druga bivša samostanska zemljišta koja su oni prodavali na Vra­nu i Grkašćici. U to doba na Šćitu nije bilo nijedne kuće osim fratarske pa je fra Pavao podigao na Radiljevcu, iznad vrela Šestan, kuću s podrumom s dvije prostrane sobe i "kućom", tj. vatrištem iznad njega, za dvojicu braće Bagarića, Miju i Peru koji su bili kmetovi, a uz kuću je sagradio i pojatu. Godine 1863. fra Anto Vladić izgradit će na Šćitu neku vrstu svratišta za putnike, da ne svraćaju u samostan.

Fra Pavao je uza sve ove radove sam služio prostranu ramsku župu od dvadeset i pet sela u kojima je bilo 2.638 duša, dok je 1856. godine na župu Uzdol otpadalo trinaest sela s 820 duša. Inače je kod naroda ostala uspomena da je fra Pavo spavao "otvorenih očiju kao zec, jerbo i po noći, kad bi ga došli zvati k bolesniku, kao da vazda stoji na oknu od prozora, vazda spreman, vazda gotov", piše fra J. Vladić. "Nikad ga nisu vidjeli ljuta, osim kad bi čuo psovku, ali tada bi dao i pouku", veli Vladić, čudeći se kako se nije bojao pasa. A o njegovom načinu davanja u zajam piše sljedeće: "Nigda javno ne bi nikome ništa dao, niti je javno što od koga uzimao ni tražio, pače ni svog godišnjeg prihoda, takozvane godižbine. I kad bi se premjestio s jedne župe na drugu, malo ih je posve bilo, koji bi što dužni ostali. A kada bi ga tko upitao, kako to može biti, odgovorio bi:

- Vide cui fide! (Vidi komu možeš vjerovati) Kad vidiš koga da ti neće vratiti zajma, ili mu ne daj, ili mu odmah ono pokloni."

Zdušno je nastojao otkupiti od begova bivše samostanske posjede, bilo novcem koji mu je davao fojnički samostan, bilo onim što je sam uštedio.

Austrijski oficir Johann Roskiewicz piše o Rami da je "Prozor trgovište sa 600 stanovnika i s ruševnom tvrđavom", a za Šćit kaže da je "malo selo katoličke župe"] Za dolinu Rame kaže da u njoj ima "gotovo 10.000 duša" te se hvali: "Naišli smo na dobar prijem u župnoj kući".

 

Voda Fratarka

Fra Augustin Dembić iz Fojnice, koji je prije dolaska u Ramu 1862. godine ozidao crkvu u Gučoj Gori, imao je namjeru to učiniti i na Šćitu, ali je prije svega trebalo osigurati vodu za kuću i buduću gradnju. Fra Augustin je doveo vodu s vrela zvanog Fratarka koje se nalazi južno od Šćita, a koje su koristili fratri "dok je u Rami bio manastir", kako veli Vladić dodajući da je fra Augustin bio "muž vazda vesele ćudi i dobre volje i sa svakim prijazan, i u svakom pogledu odvažan i poduzetna duha i ustrajan u svim poslovima i poduzećima". Inače, ovaj je misnik ostavio uspomenu vatrena propovjednika. On je na Veliki Petak "tako žalovito pripovijedio, da je gotovo cijeli puk plakao".

Fra Augustin je 1863. godine premješten u Fojnicu, gdje je vodio gradnju novog samostana, a fra Anto Vladić nakon njega nije imao sreće s vodom. Nakon što ju je doveo, nastali su problemi jer majstori nisu pazili kako su polagali tomruke, pa kako nisu bili vodoravni, došlo je do začepljenja.

Fratri su se služili bunarom iskopanim pred kućom, a pili su vodu sa Šestana, izvora pod gajem za čiju vodu Vladić veli da je "na kantar najlakša od svih drugih voda u ovoj okolici i najzdravija".

Godine 1929. počelo se raditi na dovođenju vode s vrela Slatine iz Ri­pa­ca do Šćita. Iako su se Ripčani bunili, voda je dovedena 1931. godine.

 

Misa u pokretnoj kolibi

Izgradnjom kuće za fratre riješen je problem stanovanja, ali je ostao teži problem - crkva. Napravljena je najprije kolibica od pletenog pruća, a onda je fra Anto Vladić napravio "pokretnu kapelicu" na kotačima (6 x 3 m), koja se prevlačila na brdo Šćit, Brijest, Kadijinu stijenu ili na Rašće i u njoj se slavila misa dok je narod ljeti i zimi bio nezaštićen. Međutim, prošlo je vrijeme pogodno za dizanje vjerskih objekata u Bosni, otišao je Omer­‑paša, a bosanski su begovi opet uspjeli u Carigradu nagovoriti Portu koja je odredila da se crkve mogu graditi tek onda kad svi muslimani koji stanuju na dotičnom području izjave da im crkva neće smetati. Zato je trebalo da starješine svih sela (muhtari) potvrde svojim pečatima na kotarskoj oblasti (ukjumetu) da pristaju na gradnju crkve. Nakon toga je trebalo skloniti činovnike kotarske oblasti da i oni dadnu sličnu potvrdu te pošalju molbu veziru i njegovu vijeću (medžlisu) u Sarajevo, gdje je opet slijedilo slično natezanje s činovnicima. Svuda je mito bilo jedino sredstvo za obavljanje poslova. Kad je molba konačno poslana u Carigrad, trebalo je nekoliko godina čekati njezino rješenje i podmićivati, i koga treba i koga ne treba. Sličan postupak je bio i prilikom otkupljivanja dobivene dozvole. Vladić koji potanko opisuje potkupljivost turskih činovnika, konstatira da je za dobivanje dozvole za gradnju crkve ponekad trebalo čekati preko deset godina. Zanimljivo je ipak ono što je fra Anto Vladić zapisao u svojim bilješkama o dobivanju dozvole za gradnju crkve:

"Tri smo godine zlopatili dok smo dobili ´Ferman´ da možemo crkvu graditi. Najviše nam je smetao Ali Riza paša­‑mutasarif (okružnik) u Travniku. Ućumet (kotarska oblast) u Gornjem Vakufu, od kojega je trebalo isposlovati mazbatu za crkvu, nije nam se odveć protivio, a tako ni bezi Kopčići ni prozorski Turci. Balije, poturice, seljaci gdje su god mogli, bili su i proti nama i proti crkvi".

 

Škola u Rami 1863. godine

Samostan u Rami uz vjersku ima i dugu kulturnu tradiciju. U njemu je još 1626. godine moralo postojati neko učilište, jer postoje podaci da su se u samostanu nalazila četiri klerika. U godini 1674. sigurno postoji više učilište i franjevački novicijat, jer se zna da je fra Ivan Ančić postavljen za "učitelja novaka i profesora lijepih umjetnosti" dok je fra Andrija Sovićanin postavljen za lektora ili profesora. Fratri su morali tražiti načina kako će obrazovati svoj podmladak, ali nakon paljenja samostana i crkve, nije se moglo misliti na školu, nego na goli život. Međutim, čim se moglo malo slobodnije disati, fratri nisu zanemarili rad na opismenjavanju, makar i u najmanjoj mjeri. Uz svećenika je uvijek bilo barem nekoliko dijaka koji su posluživali kod mise, čitali poslanicu i bili mu uvijek pri ruci. Takvi su mladići onda slani dalje na naukovanje i postajali su franjevci - svećenici. Uz njih su i drugi mladići učili osnove pismenosti, ali se nije moglo misliti na neko organiziranije školstvo. Čim su se pružile mogućnosti, fratri su organizirali školstvo. Tako je fra Anto Vladić, čim je 1863. godine došao na Šćit, jednu sobu u fratarskoj kući odredio za školu. Kapelan je držao nastavu petnaestorici đaka iz susjednih sela. Kad kapelan nije mogao, zamjenjivao ga je fra Anto, koji je u kući uzdržavao stalno tri ili četiri darovitija đaka koji su služili misu. Za njih je naručivao časopise iz Zagreba; Glasnik sv. Josipa i Smilje. On se brinuo za njihov odgoj i učio ih svemu, počevši od načina umivanja pa do vrtlarstva, budući da se dotad u Rami nitko nije bavio vrtlarstvom, a narod nije gajio ni graha ni krumpira.

Zanimljiv je način kako je Vladić ljude naučio gajiti grah i krumpir. Dijelio je ljudima po nekoliko zrna graha ili gomoljika krumpira uz obvezu da mu vrate onoliko zrna koliko im je dao, a ostalo su mogli zadržati.

Fra Anto je kanio sagraditi posebnu zgradu za školu, ali mu je jedan krčmar pokušao pomrsiti račune. Tadija Čalić iz Vinice kojeg je narod zvao Rutar, jer je kupio stare krpe za pravljenje papira, kanio je kraj buduće crkve otvoriti krčmu. Fra Anto mu je, međutim, ponudio zemljište malo udaljenije od crkve, dok je na tom zemljištu podignuta brvnara za školu 1865. godine. U školu je moglo stati četrdeset dječaka. Ova je škola bila aktivna sve do 1869. godine. Tada svijet više nije htio slati djecu u školu. Škola je opet počela raditi 1876. kad je fra Anto sagradio novu zgradu u kojoj je pouka počela 1880.

Jedno vrijeme kapelani, koji su vršili i službu učitelja, nisu dospijevali držati nastavu, te je konačno otvorena državna pučka škola 1899. godine u istoj fratarskoj zgradi. Prvi je učitelj bio gospodin Artur Predalin s Raba. O njemu i početku škole fra Kazimir Ivić u svojim Bilješkama piše sljedeće:

"Stavljam gospodin, jer je doista bio gospodin i vrlo dobar učitelj. Vozio je i bicikl. Mnogo je čitao. Najviše su se u njegovim rukama vidjele knjige u crvenim koricama.

U toku ljeta bilo je upisivanje prvih učenika. Za sve buduće učenike poslane su pozivnice, da dođu na upis i oni i njihovi očevi. Iz naše kuće pozvani su Jozo, moj brat i ja.

Kad je bio upis, roditelji su većinom gledali, da toj obavezi izmaknu, a nas su bila dvojica. Jozu su kao starijeg, rođ. 1888. lako oslobodili, a mene, na moju veliku žalost, upisaše. Manje bi bilo teško, da su me u jamu bacili. Ta je moja žalost trajala, dok nije nastava počela. I još dan i po. I prestala je drugi dan. Ja sam u školi boravio gnjaveći se dugim sjedenjem 17 godina, a druge mučeći i učeći 26 godina.

Ovdje je u istoj zgradi radila privatna škola od 1891., u kojoj su poučavali franjevci. Škola nije bila obavezna, pa je imala malo učenika. A i učitelji su se često mijenjali, kako se vidi po čestoj izmjeni kapelana. Oni su k tomu bili previše zauzeti u duhovnoj pastvi, a nisu se ni školali za učitelje. Mala i slaba je to škola bila.

I kad je počela nastava u državnoj školi 1899., svi su učenici došli u istu prostoriju, svi novi i ono nekoliko pređašnjih iz fratarske škole. Svi su učili prvi razred. Bila je puna soba učenika, bilo nas je 85. Ipak je bilo nešto razlike, pređašnji učenici znali su nešto, oni su pomagali učitelju. Dobro se sjećam da je mene učio na tabli slova pisati Ivan Grubeša. Brzo sam ih, nažalost, zapamtio i tobože naučio. Malo se vježbao, malo pisao čitav život. I eto tako mi je rukopis ostao neispisan.

Meni je u početku I. razreda bilo 10 godina, bio sam jedan od najmla­đih, stariji brat Jozo lako se oteo. Bilo je u razredu i odraslih dječaka, pa i po koji momak. Dobro se sjećam, kad je učitelj prozivao mjesec dana pred Božić, jedan se nije javio. Bio je s Orašca. Drugi s Orašca brzo obraz­ložiše njegov izostanak: Oženio se. Svršio je dakle svoje školovanje."

    

Gradnja crkve

Broj župljana neprestano se povećavao. Godine 1870. u Rami je bilo 478 obitelji koje su stanovale u 610 kuća, a bilo je 2.796 duša koje su opsluživala tri svećenika. U Triješćanima je iste godine bilo 150 obitelji u 272 kuće s 1.098 župljana koje su služila dva svećenika.

Kad je 1863. godine bivši provincijal fra Anto Vladić došao za župnika na Šćit, kanio je tražiti ferman (dopuštenje) za gradnju crkve te početi radove oko njezina podizanja. Procijenio je da će gradnja crkve stajati 20.000 groša. Kad je narod saznao za ovako golemu sumu, prestrašio se i nije imao odvažnosti prionuti na posao. Fra Anto je napisao u svojoj kronici: "Kadikad je ovaj narod potrčan i obećat će štogod, ali na davanju za građu crkve, prema ostalim po Bosni kršćanima, dosta je škrt, tvrd i lakom, osobito prije nego vidi gradnju".

Međutim, fra Anto je popisao imovno stanje župljana i sporazumio se s domaćinima da dadnu za gradnju crkve u roku od tri godine onoliko koliko caru daju za harač kroz godinu dana. Počeo se skupljati materijal, daske i ostalo, ali je u to vrijeme najprije kuga pomorila goveda pa nije bilo tegleće marve za radove, a onda je druga pošast - ospice - gotovo potpuno iskorijenila sitnu stoku što je osiromašilo ramski puk. K tome je fra Anto Vladić morao ići u Rim jer je godine 1869. bio imenovan generalnim definitorom, a brigu za pripremne radove preuzeo je župnik fra Jeronim Barbarić, čekajući iz Carigrada ferman za gradnju crkve. Nije ga dočekao za svoga župnikovanja. Za novoga župnika došao je 1872. godine fra Bono (Dobroslav) Milišić, rodom iz Rumboka, skupljao je građu i čekao ferman, ali uzalud! Premješten je u Triješćane, a fra Anto Vladić vratio se iz Rima, gdje su garibaldejci zauzeli samostan sv. Marije Aracoeli i potjerali fratre, te je 1873. godine postao župnik u Rami. On je dočekao ferman i "izbavljao" ga (čitaj: davao mito!) iz Gornjeg Vakufa. Na svetkovinu sv. Ante, 13. lipnja 1873. godine, položen je temeljni kamen za šćitsku crkvu. Radilo se sve do 6. listopada, ali zidovi su dignuti tek jedan metar. Fra Anto je vodio detaljnu kroniku o gradnji crkve kao što je pravio i druge bilješke o ramskoj povijesti. Koliko mu je bilo stalo da crkva bude temeljita, vidi se i po tome što je ispitivao domaće majstore koji bi kamen bio najbolji. Uzimao je uzorke kamena, ostavljao ih vani preko zime da vidi kako podnose smrzavanje.

Među tek podignute zidove postavljena je prijenosna kapelica. Gradnja je sporo napredovala, a k tome suša i siromaštvo onemogućavali svaki rad sljedećih godina. Godine 1874. bilo je vrlo malo hrane za stoku. Graditelj fra Anto Vladić morao se posvetiti drugim poslovima pa je župu preuzeo fra Josip Ćurić iz Travnika 1877. godine, dok se Vladić brinuo za gradnju. Ali su ustanci protiv Turaka uznemirili su narod, a i Turci su se prepali da će Austrija zauzeti Bosnu pa su pozivali narod pod oružje. Te godine, piše fra Jako Baltić, "drugi dan Božića kod kapele probode nožem Turčin krstjanina".

 

Bune i nemiri

Pri kraju turske vladavine u Bosni bilo je vrlo teško stanje. Porez je utrostručen, sve je poskupjelo: jedna se koza prodavala za 10 groša, a oka brašna mogla se kupiti za pet groša. Nastala je opća nesigurnost i strah. To je fra Anto Vladić ovako opisao:

"Oppressio naroda - persecutio, convulsio, perturbatio - Eškija - anarchia. Propadoše mnoga žita neobršena, mnogi kukuruzi neotrgani, mnogo voće neotrgano. Omnia divina et humana impune conculcabantur - nullae leges, nulla regula, nullus imperans. Homicidia quotidiana - Rama pronosi u Neretvu nebrojene lešine utriusque Religionis - grassatores viarum - Tota nostra vita periculi erat plena - substantiam nostram et vitam poecunia et muneribus redimebamus - foris pugnae - intus timores - multa cadavera pastorum et latronum silvae devoravere - et jamjam fugam meditabamur, et cervicibus nostris timebamus. Et en repente ultimis diebus mensis Julii 1878. in natione rumor factus est videlicet: Cesareo Regium militem limites Bosnae intrasse et gressu veloci Sarajevium versus properare atque acervatim perire". (Ugnjetavanje naroda - progon, trzavica, pometnja - hajdučija - bezvlađe. /.../ Sve su Božje i ljudske, zapovijedi, nekažnjeno gažene. Nije bilo nikakvih zakona, nikakva pravila niti zapovjednika. Svaki dan ubojstva. Rama pronosi lešine i jedne i druge vjere - skitnice. Sav nam je život bio pun pogibelji. Svoje biće i život otkupljivali smo novcem i darovima. Izvana borbe, iznutra strahovi. Mnoge su leševe pastira i razbojnika progutale šume. Ponekad smo pomišljali na bijeg i bojali smo se za svoje vratove. Kad gle iznenada zadnjih dana mjeseca srpnja 1878. čuo se žagor u narodu naime: Carsko kraljevska vojska prešla granice Bosne i hitrim maršom hita prema Sarajevu i masovno gine).

 

Završena gradnja crkve

Austrijska je vojska stigla u Ramu 4. listopada 1878. godine. Uspostav­ljen je red i sigurnost, zakonitost i građanska prava. Dugo će se ljudi sjećati toga razdoblja i ponavljati kako je "za Austrije" bilo dobro i kako se moglo sigurno živjeti. Austrija je, međutim, uvela jednu novinu koja je u Rami primljena tragično, a to je regrutacija. Prvi regruti uzeti su u Rami 1882. godine, što je izazvalo veliku narodnu žalost. Jauk je odjekivao čitavom ramskom dolinom, kako piše fra Kazimir Ivić. Što se tiče radova na ramskoj crkvi, trebalo je još čekati, da bi se tek u svibnju sljedeće godine počelo raditi na zidanju crkve. Godinu dana iza ovoga podignuti su konačno vanjski zidovi, a zidanje stupova i stropova vrlo je teško napredovalo. Car Franjo Josip darovao je za gradnju crkve 1.500, a strina mu Ana Marija Pia 200 forinti, dok je Zemaljska vlada dala 500 forinti, pa se crkva mogla pokriti 1881. godine. Crkva je bila duga 34, a široka 17 metara. "Duga 50 haršina - samo propter metum Turcarum (zbog straha od Turaka) rečeno je da je 42 haršina - a širina 25 haršina", kako je zapisao fra A. Vladić. Imala je četiri sporedna oltara i troja vrata. Prednja fasada izrađena je od tesane munjike. Crkva je imala tri lađe koje je dijelilo dvanaest osmokutnih stupova. Zanimljivo je da nije bilo nikakvih arhitektonskih planova ni nacrta za ovu crkvu. Fra Anto Vladić je na temelju onoga što je vidio u inozemstvu zajedno s fra Josipom Čurićem vodio gradnju, a pomagao im je savjetima i fra Jeronim Vladić. Kamen je dovlačen s Grebena u Varvari i s Kozara. Radove je izvodio majstor Jure Radoš, a nakon njega Ivan Božić, obojica iz Travnika. Kao uspomena na gradnju, postavljena je na lijevom zidu kod ulaznih vrata ploča na kojoj je pisalo:

NA SLAVU BOŽJU I POŠTENJE BL. DJ. MARIJE S POMOĆJU NJEG. VELIČANSTVA CARA FRANJE JOSIPA I. I NASTOJANJEM M.P.O. ANT. VLADIĆA S PUKOM SAGRADI O. JOSIP ĆURIĆ 1880.

Godine 1893. majstori Dalmatinci radili su na uređenju unutrašnjosti crkve, a Kuprešaci su stavljali novi limeni krov. Dovršen je i toranj visine 39 metara, a na Svisvete iste godine vrhbosanski kanonik dr. Andrija Jagatić blagoslovio je ramsku crkvu i de Rohdenovu sliku. Oko 1880. godine fra Anto Vladić je nabavio zvono lijevano u Mlecima, teško 110 kg, dok su 1898. u Ljubljani ljevana tri zvona: jedno je bilo teško 630, drugo 305, a treće 189 kilograma. Imala su skladan zvuk i mogla su se čuti po svim selima kotline. To je, međutim, smetalo kopčićkim begovima koji su zakazali mevlud da ustave zvona, na što je poljar Mujčin Turušlija rekao:

- Aja, beže, od toga ne bi fajde. Dina mi, sve klanjanje ne ustavi zvona, dok četiri vlaha potežu za četiri urgana.

Fra Jerko Pavelić napravio je glavni oltar 1903. godine pa je nadbiskup Stadler posvetio crkvu 15. kolovoza iste godine. Posveta je, kako piše fra Kazimir Ivić, trajala od 7,30 do podne. Fra Jerko Vladić naručio je od tirolske tvrtke Stuflesser drvene ukrase iznad menze velikog oltara. Za ono doba to je bilo solidno djelo od drveta s pozlatama i kipovima sv. Petra i Pavla, visokim gotovo dva metra. Fra Klemenc Hemmelmayer, laik iz franjevačke tirolske provincije, napravio je dva sporedna oltara, sv. Franje i sv. Ante, 1909. godine, a na njih su postavljeni kipovi: sv. Franje u naravnoj veličini, a kraj njega manji kip sv. Klare i sv. Ivana Kapistrana, dok je uz kip sv. Ante bio postavljen manji kip sv. Ante Pustinjaka i sv. Jurja mučenika.

Kad se 1898. godine radilo na reformi franjevačkog reda i prihvaćanju novih konstitucija, tada se osmorica ramskih fratara izjašnjavaju za nove konstitucije i prihvaćanje reformi.

 

Rama u bespuću

U rimsko doba kroz Ramu su prolazile ceste i spajale je s Dalmacijom, s Neretvom i sa srednjom Bosnom, ali su te ceste sve više zanemarivane. Turska se nije brinula za ceste pa su one potpuno propale. Dolazak iz Donje Rame u Prozor bio je u stvari pogibeljno putovanje uz plahu rijeku koja je odnosila konje i tovare. Tu je i poglavar Zemaljske vlade, vojvoda od Württemberga, 1879. godine izgubio konja "a malo što ne i jednog po­ruč­nika iz svoje pratnje", kako piše Vladić. Godine 1879. počeli su rado­vi na putu Prozor - Gornji Vakuf, ali bez rezultata. Tek kad je Ze­malj­ska vlada dala pomoć, cesta je napravljena, a prozorski je potok regu­liran. Zatim je napravljen put prema Jablanici gdje je već za tursko doba probijena cesta. Izgradnja ceste uvjerila je narod da može mnogo postići ako organizirano radi. Zato se narod dao na izgradnju ceste Prozor - Šćit.

Godine 1912. Bosanski je sabor planirao željezničku prugu prema moru. Pruga je trebala prolaziti kroz Ramu od Mejnika, iznad Prozora, prisojnom stranom do Turbeta u Varvari, odakle je jedan krak trebao voditi tunelom do Doljana na Mostar, a drugi preko Lokava na Duvno, Livno, Aržano prema Splitu.

 

Rama kao rezidencija

Ramska redovnička zajednica bila je samostanska zajednica do tragič­nog izgona u Sinj 1687. godine, a otada je bila samo župa. Takva sudbina zadesila je mnoge bosanske samostane osim triju: Kraljeve Sutjeske, Fojnice i Kreševa. Od polovice 19. stoljeća obnovljeni su neki bosanski sa­mo­stani. Tek je 5. kolovoza 1882. godine Rama proglašena reziden­cijom, a dotadašnji župnik fra Josip Ćurić predsjednikom. Rezidenciji su potpale žu­pe u Triješćanima i Doljanima, dok je Uzdol ustupljen biskupijskom kleru koji se tek trebao formirati. Fojnički je samostan velikodušno odustao od zemljišnih posjeda u Rami, jedino je svojatao vinograd u Triješćanima, pa je spor išao do Rima. Fra Jerko Vladić je tada kupio novi vinograd zvan Banbrdo za potrebe fojničkog samostana, jer je on volio ovaj samostan u kojem je proveo mnogo godina.

Godine 1883. odrekao se fra Jozo Ćurić predsjedništva, a mjesto njega došao je fra Bono Milišić iz Rumboka.

Kad je Rama postala rezidencija trebalo je uvesti u kuću klauzuru, tj. zabranu ulaska ženskim osoba u fratarske prostorije. Bilo je problema s kuhanjem. Dotada su fratrima hranu spremale kuharice, ali je vrhovni poglavar reda strogo zabranio rad ženskih osoba u zajednici pa su se fratri našli pred nerješivim problemom. U jednom dopisu predsjednik fra Bono Milišić moli provincijala da mu nađe kuhara u Kranjskoj, današnjoj Sloveniji. Fra Jeronim Vladić molio je provincijala 15. siječnja 1895. godine da potraži za Ramu sestre franjevke koje bi mogle preuzeti školu. Tek je fra Kazimiru Iviću 1938. uspjelo dovesti Školske sestre hercego­vačke franjevačke provincije. Za njih je napravljen posebni stan uz sakristiju i knjižnicu.

Najteži problem rezidencije, odnosno ramskog područja, bio je nedo­sta­tak svećenika. Kako Rama nije bila samostan, nije imala ni svoje škole za spremanje kandidata ni svojih brojnih svećenika. Pojedini franjevci nastojali su skupljati sposobnije dječake i odgajati ih kod sebe, kao na primjer fra Anto Vladić. Međutim, takvi su bili rijetki. I škola koju je Vladić otvorio najprije u župnoj kući, a onda u posebnoj zgradi, nije jedno vrijeme mogla raditi jer su kapelani bili toliko zauzeti da se nije moglo ni pomišljati na držanje nastave. Tako ramska pokrajina nije imala kandidata za svećenike. Nakon smrti fra Ante Vladića ostali su samo fra Jerko Vladić, fra Bono Milišić i fra Pavo Kovačević (umro 1893). Fra Ivo Jurić (rođak fra Bone Milišića) nalazio se čitavo vrijeme u Svetoj zemlji do smrti 1923. Fra Anto Krajinović iz gračačke župe sekularizirao se 1896. Iste godine rekao je mladu misu fra Anto Ravlić iz Ripaca.