Ramske izreke

Ne viruj Bogu u Baćini (u planini)! (U planinu se i usred ljeta ide spreman za svako nevrijeme!)


Župa Rumboci

Župa sv. Franje Asiškoga


Povijesno-zemljopisni okvir

Na sjevernom rubu ramske kotline, tamo gdje se ona sastaje s obroncima Pliševice, smjestilo se selo Rumboci, danas sjedište istoimene župe. Osim Rumboka ovu župu čine još sela Varvara, Konjdolac, Zahum i Zvirnjača, koja administrativno pripada kupreškoj općini. Niže Varvare je izvor rijeke Rame, po kojoj je cijeli kraj i dobio ime. Kroz župu prolazi, još uvijek većim dijelom neasfaltirana, regionalna cesta Prozor-Duvno.

Rumboci su najveće naselje u čitavom ramskom kraju. Osim brojem žitelja, sve do osnivanja župe, nisu se ničim posebno izdvajali od ostalih sela. U prošlosti su bili poznatiji Šćit, jer su se tamo od 15.stoljeća nalazili župna crkva i franjevački samostan, i Varvara sa pretpovijesnim naseljem i ranokršćanskom crkvom sv. Barbare. Stoga je u kontekstu povijesti samostana na Šćitu i događanja na širem području Rame Rumbocima pripadala usputna i fragmentarna uloga.

Do danas je ostalo zagonetno podrijetlo i značenje pojma Rumboka. Fra Jeronim Vladić u svojimUrežnjacima spominje i oblik Rudiboci, a fra Ivan Franjo Jukić ovo selo naziva Rumbok. Posve je nesigurna pretpostavka može li se ovaj pojam povezati s položajem Rumboka "na boku rijeke Rame" ili s "rudom" bojom rumbočke strane?

Za razliku od susjedne Varvare, teško je utvrditi kada su Rumboci postali naseljem. Pretpostavlja se da spadaju u starija naseljena mjesta u nekadašnjoj ramskoj župi. Na temelju pronađenih kamenih kolotraga, utvrđeno je da se jedan odvojak stare rimske ceste iz Dalmacije spuštao kod Izlaza u Ramu. U Rumbocima i danas postoji lokalitet Trzan. Pojam je slavenskog podrijetla i mogao bi označavati centralno mjesto u selu gdje se donose važne odluke ili se radi o pogrebnim obredima - trizanima. Na zapadnoj strani Zahuma nalazi se prijevoj Stražbenica, što ukazuje da je tu nekada, možda još u srednjem vijeku, bila stacionirana stražarska posada koja je nadzirala put i vjerojatno neko obližnje naselje. Na današnjem Mašetu u Rumbocima dugo su vremena stajala dva stećka-mašata, što također svjedoči o kontinuitetu naselja. Stećaka je bilo i kod katoličkog groblja i u blizini izvora Bilo. Međutim, tek nakon odlaska velikog broja Ramljaka u sinjsko područje, u nekim dokumentima i izvještajima, spominju se i Rumboci. Tako u popisu bosanskih spahija i njihovih imanja iz 1711. godine, među ramskim naseljima nalazimo i Rumboke. Sredinom 18. stoljeća biskupi fra Pavao Dragičević i Fra Marijan Bogdanović u popisu katolika i naselja pod svojom jurisdikcijom spominju i ovo selo.

U drugoj polovici 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća Ramu su pogodile dvije epidemije kuge. Da bi se zaštitili od ove opake bolesti, stanovnici nekih sela, među kojima i Rumbočani, sklanjali su se u pećine iznad sela i u njima stanovali određeno vrijeme.

U vrijeme Prvog svjetskog rata Rama nije bila direktno izložena ratnim zbivanjima. Međutim, mnogi su muškarci stradali na raznim bojištima. Ovih je godina Ramu zahvatila epidemija <španjolske groznice>, a jedno vrijeme, zbog sušne 1916. godine, vladali su glad i neimaština. U Rumbocima je u ovo vrijeme bilo oko 170 obitelji, a broj članova kretao se između deset i dvadeset. Zanimljivo je da je tada 90% obitelji imalo tkalački razboj-stan. U međuratnom razdoblju dovršena je makadamska cesta Rama-Duvno, koja se počela graditi još za austrijske vladavine.

Velika tragedija zadesit će ramski kraj u Drugom svjetskom ratu. Prvi stradalnici bili su upravo Rumbočani. Još prije rata bilo je razmirica oko pašnjaka sa Srbima iz najbližeg kupreškog sela Vukovska. Kad je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, formirana je "narodna zaštita" čiji su pripadnici prikupljali i čuvali oružje. Jedno takvo skladište nalazilo se i u Brajinovu Docu na Zahumu. Koncem svibnja 1942. godine Srbi s Vukovska, uz potporu novoformiranih partizanskih jedinica, napali su Zahum i zatražili od stražara da im predaju oružje. U međusobnoj pucnjavi poginula su sedmorica ljudi iz Rumboka, Konjdoca i Orašca, a jedan je umro u bolnici u Mostaru. Sedmorica Rumbočaka i jedan iz Konjdoca odvedeni su i ubijeni u mjestu Omaru kod Rilića. Tamo su bili i ukopani i tek u novije vrijeme preneseni su u rumbočko groblje.

Partizani su napali i osvojili Prozor 13. srpnja 1942. godine. Istoga dana napadnut je Šćit i zapaljena crkva, uz koju su izgorjeli bogata knjižnica i muzej. Tada je ubijen gvardijan fra Julijan Jurković i nikada se nije saznalo za njegov grob.

Početkom listopada iste godine u Ramu preko Doljana dolaze četnici. Palili su ramska sela i ubijali sve muškarce koji nisu uspjeli pobjeći. A nije se ni bježalo, jer se ljudi nisu osjećali krivima. Fra Kazimir Ivić zabilježio je kako su u Rumbocima tada zapaljene 254 zgrade, a samo u jednom danu pokopano je 88 muškaraca. Preživjeli su samo oni koji se nisu zatekli kod svojih kuća. PremaRamskom žrtvoslovu, tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno po njegovu okončanju poginulo je 169 Rumbočana. Najviše njih bili su civili i uglavnom su stradali od četnika 9. listopada 1942. godine.

Poratno vrijeme bilo je u znaku nesigurnosti i neimaštine. Nova vlast nije gotovo ništa korisno poduzimala, štoviše i Ramu je proglasila "nepodobnim" područjem. Jedini izvor sredstava za život kroz poratno vrijeme bili su uzgoj krumpira i nekih žitarica, i to za rijetke koji su imali nešto zemlje. Drugi su, da bi se uopće preživjelo, odlazili tražiti posla npr. u Sarajevo ili, ujesen, u berbu kukuruza u Slavoniju i Bačku. Godine 1946. u Rumbocima je, nakon dugog vremena gradnje, dovršena zgrada četverogodišnje škole, a godinu dana kasnije izgrađen je zadružni dom u kojem su do osamdesetih godina prošlog stoljeća bili smješteni prodavaonica (zadruga), magazin i kavana. Kratko vrijeme zgrada je bila prenamijenjena u tvornicu disketa, a u zadnjem ratu služila je kao ratna bolnica. Danas ona zjapi prazna i neiskorištena. Šezdesetih godina gotovo svi rumbočki muškarci od 20 do 55 godina odlaze na rad u Njemačku i Austriju. Za kratko vrijeme napravljene su nove kuće, poboljšana je materijalna situacija i uvelike izmijenjene životne navike i mentalitet i "gastarbajtera" i njihovih obitelji.

Ujesen 1968. godine završena je brana na rijeci Rami u Kovačevu Polju. Nekoliko ramskih sela, plodna zemlja i voćnjaci te bistra, hladna rijeka Rama nestali su pod vodom novoga jezera. Rumboci nisu potopljeni, ali jest obradiva zemlja i stoga neke rumbočke obitelji sele tada u krajeve u kojima će moći lakše živjeti. Uz mlade koji se po okončanju školovanja, uglavnom u Zagrebu i okolnim mjestima, rijetko vraćaju, povremena praksa odlaska čitavih obitelji traje i danas i ne nazire joj se kraj, što uvelike utječe na demografsku sliku rumbočke župe. Osim Zagreba i okolice, najviše rumbočkih obitelji nastanilo se oko Popovače, Pleternice i Rovišća kod Bjelovara.

Rama, a osobito Rumboci, još jednom se u novije vrijeme našla u vrtlogu iznenadnih događanja. Naime, koncem lipnja 1972. godine iz Austrije je u tadašnju Jugoslaviju ušlo devetnaest hrvatskih emigranata, članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, rodom uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Kasnije su nazvani Bugojanska skupina. Prevezli su se od granice kamionom do sela Lužani kod Bugojna, a odatle su pješice prešli Radušu. Spustili su se i utvrdili u šumi Bukovcu iznad Rumboka. Jedan od tih mladića, Ilija Lovrić, bio je rodom iz Varvare. Tadašnje vlasti angažirale su "teritorijalnu obranu" koja je za nekoliko dana opkolila skupinu u Bukovcu. U predvečerje jednog lipanjskog dana izbio je žestok oružani okršaj, u kojem je bilo nekoliko poginulih s obje strane. Emigranti su bili razbijeni, neki su uspjeli pobjeći i posljednji su likvidirani i pohvatani u Dalmaciji nakon više od mjesec dana. O ozbiljnosti situacije govori i činjenica da 2. srpnja 1972. u Rumbocima nije bilo nedjeljne pučke mise. Tko je bio stvarni inicijator ovog događaja u kojem su se međusobno ubijali rođaci i sunarodnjaci i s kakvim ciljem, teško je odgonetnuti. Danas je vjerojatno da su u svemu glavnu riječ imale tajne službe tadašnje države.

U zadnjem ratu 1992-1995. godine i Rumboci su se našli u neposrednoj ratnoj opasnosti. Nakon što su Srbi početkom travnja 1992. osvojili Kupres, formirana je bojišnica od Zvirnjače preko Ravašnice do Idovca na Raduši. Prve žrtve borbi bili su rumbočki mladići. Većina ramskog pučanstva, osim vojnika, izbjegla je tada iz Rame, ali su se nakon dva mjeseca svi vratili. Za ljetnih mjeseci Rumboci su više puta granatirani sa srpskih položaja, srećom bez ljudskih žrtava. U listopadu 1992. u Prozoru izbijaju ulične borbe između Hrvata i Bošnjaka, u kojima gine nekoliko vojnika iz Rumboka. Sukobi su nastavljeni i sljedeće godine na crtama prema Gornjem Vakufu, na Uzdolu i Bokševici. I u tim su borbama, uz ostale, žrtve bili i Rumbočani.

Najstariji rumbočki rod su Milišići. Vremenom su se razgranali u Iviće, Iličiće, Šarčeviće (Sandale), Ostojiće, Fofiće, Barabane, Nikoliće-Džolane i Franjiće-Zeliće. U Rumbocima danas žive još: Anđelići, Baketarići, Beškeri, Burečići, Ćališi, Ćuci, Ćurćići, Džolani, Franjići, Jakovljevići, Jurići, Kapčevići, Kneževići, Kovačevići, Lovrići, Nikolići, Pavlovići, Petrovići, Pivići, Radići, Šarčevići, Vidakušići, Zečevići, Zelići i Žutići. Uz katolike ovdje je donedavno živjelo i nekoliko muslimanskih obitelji.

Ostala naselja

Varvara

Zapadno od Rumboka, između Izlaza i izvora Rame, nalazi se Varvara. Današnje naselje razvilo se oko lokaliteta Velika Gradina, na kojem su pronađeni tragovi života iz mlađeg kamenog doba, oko 2200. godine prije Krista. Na temelju ostataka oruđa i raznih predmeta iz brončanog doba, može se pretpostaviti da su se stanovnici ovog pretpovijesnog naselja bavili i preradom metala, po svoj prilici bakra i bronce. U Varvari je postojala i starokršćanska bazilika. Naime, 1905. godine Ahmet Manjušak je, prilikom kopanja temelja za štalu, naišao na kamene ostatke rimskih nadgrobnih spomenika. Iste je godine Zemaljski muzej iz Sarajeva poduzeo sustavno proučavanje lokaliteta, što je navelo na zaključak da se na tom mjestu kasnije nalazila i ranokršćanska crkva bazilikalnog oblika. Uz glavnu lađu crkva je imala predvorje i dvije bočne prostorije, kao i prostoriju koja je služila kao grobnica. Crkva je bila posvećena sv. Barbari, koja se u kršćanskoj tradiciji do danas štuje kao zaštitnica rudara, što opet ukazuje na činjenicu da se negdje u blizini kopala ruda. Do početka 20. stoljeća na ruševini crkve nalazio se jedan stećak, što svjedoči da su se i u srednjem vijeku ovdje ukapali mrtvaci. Je li i današnje naselje dobilo ime po sv. Barbari, teško je sa sigurnošću reći. U Varvari danas živi tridesetak katoličkih i oko četrdeset muslimanskih obitelji. Katolici su Cvitanovići, Džolani, Jurići, Lovrići, Ljubići i Petrovići. Podrijetlom su iz Duvna i Dalmacije, a neki su doselili iz Rumboka. Između Varvare i Rumboka donedavno je stajalo Turbe - nadgrobni spomenik pod kojim je, prema legendi, sahranjen beg Kopčić koji je umro nakon svog poslovičnog "obilaska oko Duvna".

Konjdolac

Između Prisoja i Gurjevače sa sjeverne i Dašnika s južne strane smješten je Konjdolac. Tu se, u potrazi za boljim uvjetima života, koncem 19. i početkom 20. stoljeća doselilo nekoliko obitelji iz Hercegovine. Bili su to Bazine, Brkići, Ivankovići, Kordići, Kraljevići, Martinovići, Paponje i Prskali. U Konjdocu su živjeli isključivo od uzgoja ovaca, jer osim nešto šume i planinskih livada, obradive zemlje gotovo da i nisu imali. Šezdesetih godina prošlog stoljeća neke obitelji sele u Slavoniju, a u novije vrijeme većina ih se vratila u Hercegovinu ili su se nastanili u Rumbocima, Varvari i Prozoru. Od 1930. godine u Konjdocu postoji i katoličko groblje.

Zahum

Jedno od naselja rumbočke župe jest i Zahum. Nalazi se na planinskoj visoravni sjeverozapadno od Rumboka, iza Umne glave, ispod Nastinja i Križa. Nekada se tu živjelo tijekom čitave godine. Stanovništvo se bavilo stočarstvom, uzgojem ječma i kvalitetnog planinskog krumpira. S vremenom su tamo napravljene solidne kuće i Zahum je imao sve odlike pravoga naselja. Za zimskih mjeseci neke su obitelji silazile u Rumboke, ali su se s prvim znacima proljeća vraćale u svoja ljetna staništa. Nakon Drugog svjetskog rata na Zahumu je organizirana niža osnovna škola. Nastava je održavana u privatnim kućama, sve dok šezdesetih godina nije sagrađena školska zgrada. Danas je Zahum napušten i osim pet-šest obitelji koje uzgajaju ovce nitko više tamo ne boravi. Prema predaji, iz Brajinova Doca na Zahumu potječe Diva Grabovčeva, ramska mučenica, čiji se grob nalazi na Kedžari u Vranu.

Zvirnjača

Zvirnjača je selo rumbočke župe koje pripada kupreškoj općini. Gotovo jednako, oko dvadeset kilometara, udaljena je od Rumboka, Duvna i Kupresa. Od davnina je pastoriziraju ramski franjevci. Nalazi se na rubu Ravanjskog polja, pod obroncima Ljubuše. Podijeljeno na nekoliko zaselaka, selo je do zadnjeg rata imalo oko sedamdeset obitelji s prezimenima: Bešker, Čiča, Čičić, Dodig, Gašpar, Jonjić, Jurič, Karlić, Keškić, Tadić i Tovilo. Zbog grubih uvjeta života, osobito zimi, stanovništvo se iseljavalo, najprije u Slavoniju a u novije vrijeme u Kupres i Bugojno. U zadnjem ratu Zvirnjača se našla na samoj crti obrane prema Ravnom i bila je potpuno iseljena. Nakon rata vratio se manji dio, uglavnom starijih žitelja. Selo ima i svoju crkvu, posvećenu sv. Anti Padovanskom.

Osnivanje župe

Sva naselja Gornje i Donje Rame, među njima i Rumboci, pripadala su u prošlosti župi Šćit. Ramski franjevci početkom 19. stoljeća razmišljaju o osnivanju novih župa. Najprije je osnovana župa Gračac, potom Doljani, Uzdol i Prozor. O mogućnosti osnivanja župe u Rumbocima razgovarali su u Zagrebu još 1943. godine Rumbočani Aleksandar-Aco Bešker, franjevački bogoslov Šimun Džolan i budući profesor u Visokom fra Anđeo Žutić. I prilikom gradnje zadružnog doma u Rumbocima 1947. godine spominjana je mogućnost gradnje crkve u ovom selu. Inicijatori ove ideje bili su fratri rodom iz Rumboka, dok su drugi, koji su u to vrijeme služili na Šćitu, nerado o ovom razgovarali, iako se već tada predviđalo da će ramska kotlina uskoro biti potopljena. U izvještaju Provincijskom kapitulu 1970. godine šćitski gvadijan fra Eduard Žilić piše kako je više puta pokretano pitanje osnivanja nove župe. On smatra da se o ovom treba ozbiljno razmisliti, pogotovo jer je jezero učinilo "neka sela udaljenijim od župne crkve". Spomenuti su Rumboci, Zahum, Varvara, Konjdolac i "donekle" Jaklići. U istom izvještaju stoji kako je tadašnji prozorski župnik nastojao "da se na brzinu pristupi odcjepljenju tih sela, formiranju nove župe i izgradnji nove župne crkve za ta nova naselja u selu Rumboci".

Znajući od ranije za ovakva nastojanja prozorskog župnika vlč. Vlade Jurjevića, fra Eduard je s ovim upoznao i sarajevskog nadbiskupa Smiljana Čekadu prigodom njegova dolaska u Ramu 1968. godine. Obilazeći tada Rumboke, gvardijan je nadbiskupa pokušao uvjeriti kako uistinu postoje opravdani razlozi za osnivanje nove župe, koja bi "radi povijesne vezanosti i cjeline" trebala biti povjerena franjevcima. Očito je da je nadbiskup uvažio razloge, pa je 8. ožujka 1969. godine odlučeno da se osnuje nova župa sv. Franje Asiškog i da se trajno povjeri franjevcima. Ugovorom između Ordinarijata i Provincijalata od 15. ožujka 1971. poslovi oko osnivanja župe Rumboci bili su okončani. Uprava Provincije je 6. svibnja iste godine za prvog župnika imenovala fra Tihomira Salapića, a za kapelana fra Andriju Cvitanovića. U župnim obavijestima od 1. lipnja 1971. godine stoji: "Sva krštenja i vjenčanja obavljat će se ovdje u župi". Kratko vrijeme župnik i kapelan stanovali su u samostanu na Šćitu, a od 18. srpnja 1971, kako stoji u župnim naredbama, "u novoj kući Nikolice Džolana". Kućanske poslove vodila je župnikova majka Delfa. Koncem godine umjesto fra Andrije za kapelana je došao fra Juro Piljić. Uskoro su dobivene dozvole za otvorenje kapelice i održavanje vjeronauka u ovoj kući. Nedjeljna pučka misa, bez obzira na vremenske uvjete, slavila se na groblju. U najavi blagoslova kuća za Božić, župnik obavještava: "Uz blagoslov kuća upisivat ćemo svu čeljad". Na temelju tih podataka i šćitskih matica sljedeće je godine napravljeno pouzdano i temeljito "Stanje duša" nove župe, koja je tada imala 444 obitelji s 2.703 člana.

Gradnja crkve i župne kuće

Već s početka sljedeće godine počinju se skupljati novčani prilozi za gradnju crkve i kuće. Trebalo je, međutim, riješiti osjetljivo pitanje lokacije. Kao moguća rješenja spominjana su zemljište kod kuće Nikole Džolana-Starog, zatim uzvišenje Dub na Mašetu, njiva Andrije Fofića u Nikolićima, prostor iznad ceste prema Ćucima i jedna lokacija više Turbeta. U odmjeravanju argumenata govorilo se o središtu sela, o prikladnom putu do mjesta buduće crkve, o blizini škole, kao i novčanom iznosu koji je trebalo isplatiti vlasniku zemljišta. Rješenje je nađeno kad su Marijan Iličić i Jozo Petrović-Seljankić odlučili darovati dvije njive, jednu do druge, na kojima je bilo dovoljno prostora za crkvu, kuću i okoliš. Dozvola za gradnju dobivena je 1. rujna 1972, a 1. listopada župnik je oglasio: "Pogođeni su radovi. Početak radova u ponedjeljak". Posao je povjeren poduzeću "Izgradnja" iz Konjica.

Plan nove crkve i kuće izradio je arh. Mišo Subotić, statiku ing. Slavo Malkin, a unutrašnjost prof. Zlatko Ugljen. Nešto zemljanih radova završeno je ujesen, a gradnja je nastavljena u proljeće sljedeće godine. Župljani su redovito davali novčane priloge i poslovi su napredovali. Na Ilindan 1973. godine blagoslovljeni su temelji nove crkve i kuće. U Bosni Srebrenoj 9/1973. ostalo je zabilježeno: "Na Ilindan je blagoslovljen temeljni kamen župskog stana i župske crkve sv. Franje u Rumbocima. Blagoslov je obavio fra Vjeko Jarak. Svečanost je proslavljena po lijepom vremenu i u prisustvu mnoštva puka. Moglo bi se prije reći da je to bio dan narodnog slavlja ove župe, a blagoslov je bio samo najsvetiji čin.". Kum temeljima bio je Andrija Burečić. Slavilo se cijeli dan. Poseban ton svečanosti davao je VIS Jukić - glazbeni sastav franjevačkih bogoslova, koji je osobitu pozornost pobudio kod djece i mladih, ali i svih prisutnih.

Nova je crkva pročeljem okrenuta prema jezeru. Zbog strmog terena dijelom je ukopana u zemlju. Predviđena je za 800 do 1.200 vjernika. Površina crkve je 224, a kora 105 četvornih metara. Uz pročelje su dvije prostorije; jedna za vjeronauk, a u drugoj je danas župni ured. Iza oltara je dosta velik prostor koji je kasnije pretvoren u sakristiju. Gotovo cijelo pročelje, osim prizemnog dijela, je od stakla i naknadno su na njemu i na prozorima sa strane urađeni vitraji. Crkva ima četvera vrata; velika glavna s pročelja, dvoja s bočnih strana i jedna na sakristiji. Toranj je visok 27 metara. Crkva i kuća povezane su trijemom širine 6 i dužine 26 metara.

Tijekom 1973. godine radovi su prilično napredovali, zahvaljujući ponajviše redovitim prilozima župljana, uz poneku donaciju iz inozemstva. Obrisi crkve i kuće sve su se više prepoznavali, pa je župnik pred Božić najavio misu zornicu , koja je već bila pokrivena i provizorno zatvorena. U proljeće 1974. završena je i useljena župna kuća. Za kapelana je, umjesto fra Jure, došao fra Franjo Žilić.

Kroz naredne dvije godine radilo se koliko su novčana sredstva to dopuštala. Zbog radova nedjeljne su mise povremeno opet bile na groblju. Na redovitim ljetnim promjenama 1976. godine fra Tihomir je, nakon puno uložena truda, premješten, a za novog župnika imenovan je fra Ivo Krešo. Pomoćnik mu je do Božića bio fra Zlatko Matanović, a potom osam mjeseci Fra Franjo Filipović. Fra Ivo je najprije izgradio betonsku podzidu ispod crkve i ostaklio crkvu. Slijedilo je žbukanje crkve iznutra, postavljanje nove ograde oko groblja, uređenje dvorišta i silaznog puta s ceste, a 1981. nabavljena su zvona. Slikar Josip Turković izradio je postaje Križnog puta. Iste je godine za rumbočkog kapelana došao fra Marko Jukić i ostao u Rumbocima godinu. U lipnju 1982. godine crkva je popločana posuškim kamenom. Na promjenama te godine za novog je župnika određen fra Mijo Rajič, a fra Ivo je imenovan kapelanom. Kroz proteklih šest godina kućanstvo je vodila Anuša Nikolić iz Rumboka. Za sv. Franju 1983. godine crkva je dobila nove klupe, a u župu su došle sestre iz družbe i preuzele kućanstvo i katehezu. Zbog ranijih propusta na krovu, sljedeće je godine crkva prekrivena.

Na promjenama 1985. godine za župnika je došao Fra Nikica Stjepanović. Prema nacrtu ak. kipara Zdenka Grgića iz Sarajeva, izrađeni su uskoro oltar i ambon, a kod ak. kipara Josipa Poljana iz Zagreba naručena je skulptura Gospa i ona se danas nalazi u crkvi s desne strane oltara. Nešto kasnije isti je umjetnih izradio kip sv. Franje, danas smješten u ugodnom ambijentu u dvorištu uz crkvu. Fra Nikica je ostao u Rumbocima do 1991, kada ga je naslijedio fra Božo Krešo.

Već se tada uvelike osjećala ratna psihoza i u proljeće 1992. godine ratna zbivanja bila su posve blizu Rame. Veliko iskušenje za fratre uslijedilo je uoči Uskrsa, kad je ramsko stanovništvo u panici počelo napuštati svoj kraj. Fra Božo je zabilježio: U Velikom tjednu i rumbočka je ljepotica crkva tužna i mračna, polupuna maskirnih odijela i samo poneka ramska košulja.>. Trebalo je uskoro pokapati branitelje, slaviti misu na bojišnicama i k tomu prihvatiti izbjeglice, dijeliti humanitarnu pomoć i hrabriti ljude da će zlo ipak proći. Nakon devet godina rada župu su, zbog ratnog okruženja, napustile časne sestre. Fra Boži je kratko vrijeme pomagao njegov stric fra Ivo. Nakon njegove smrti kao kapelani služili su u župi najprije fra Vitomir Damjanović, potom fra Gabrijel Tomić i fra Ilija Krezo. Za najžešćih sukoba u Uskoplju kod fra Bože su povremeno boravili fratri iz ove župe.

Sadašnji rumbočki župnik fra Andrija Jozić preuzeo je župu, zajedno s kapelanom fra Ivom Pavićem, u ljeto 1997. godine. Nakon godinu dana fra Ivo je premješten. Kućanstvo od tada do danas vodi Lidija Ivandić s Ometala, a prema ugovoru između župnog ureda i Uprave sestara franjevki iz Mostara, jedna sestra koja stanuje na Šćitu, preuzela je vjeronauk i crkveno pjevanje. Tri godine u župi je radila sestra Jasminka Pandžić, a zadnje tri sestra Brigita Luburić. Fra Andrija je, uz redovne pastoralne poslove, odlučio najprije riješiti zahtjevno pitanje južne plohe crkve. Ak. slikar Dražen Trogrlić izradio je u tu svrhu 1999. godine veliki vitraj Pjesma stvorova. Crkva je dobila posve drugačiji, vrlo ugodan, unutrašnji izgled. Trogrlićevi vitraji krase i prozore sa strane, između zida i krova, a u sakristiji se nalazi njegova slika Poklon mudraca. Mnogi se slažu kako cijeli pothvat, mada i financijski i umjetnički vrlo zahtjevan, predstavlja vrijedno obogaćenje rumbočke crkve.

Fra Andrija je, uz ovo, temeljito sanirao trijem između crkve i kuće, izvršio popravke na krovu crkve i u župnoj kući i zauzeo se oko asfaltiranja silaza s ceste. Sada se razmišlja o konačnom uređenju crkvenog dvorišta i šireg okoliša.

Župa Rumboci ima Župno i Pastoralno vijeće, Framu, ministrante i čitače, a aktivan je i Franjevački svjetovni red. Nedjeljama i svetkovinama u župnoj se crkvi slave dvije mise; u 8.30 i 11 sati, i jedna u Zvirnjači svake druge nedjelje u 13 sati. Posebne svečanosti u župi su na Ivandan, 27. prosinca, kada se slavi zajednička pučka misa za Rumboke i Šćit, zatim Majčin dan, Dan Dobrog Pastira, početak i konac školske godine, Misijska nedjelja i svakako patron najmlađe ramske župe sv. Franjo Asiški.

Statistika župe Rumboci

Godina krštenja umrli vjenčani

1971. 26 7 6
1972. 63 8 27
1973. 56 8 13
1974. 62 9 24
1975. 53 15 13
1976. 56 18 15
1977. 50 9 20
1978. 47 11 20
1979. 41 11 16
1980. 43 24 18
1981. 45 18 25
1982. 48 13 15
1983. 35 14 18
1984. 38 17 16
1985. 44 11 13
1986. 39 6 13
1987. 44 13 22
1988. 41 13 15
1989. 46 15 13
1990. 39 15 11
1991. 33 15 9
1992. 18 26 6
1993. 31 22 7
1994. 41 21 25
1995. 46 23 17
Godina krštenja umrli vjenčani

1996. 36 19 11
1997. 51 20 18
1998. 35 21 17
1999. 33 24 7
2000. 24 26 11
2001. 25 16 12
2002. 31 10 14
2003. 29 28 11

Statistika pokazuje da su Rumboci 1972. imali 444 obitelji s 2.703 vjernika. Godine 1991. bilo je 2.250 vjernika, a 2003. 357 obitelji i 1.747 vjernika.

Duhovna zvanja iz župe Rumboci

Časne sestre

s. Kata Bešker
s. Marija Bešker
s. Ruža Bešker
s. Samuela Bešker
s. Ružica Ćurić
s. Kristijana Cvitanović
s. Tadijana Iličić
s. Danijela Kovačević
s. Ilijana Ivić
s. Suzana Jakovljević
s. Augustina Nikolić
s. Kata Ostojić
s. Filotea Petrović
s. Inocencija Pivić
s. Anđela Radić
s. Angelina Šarčević
s. Dionizija Šarčević
s. Beatrica Šarčević
s. Terezina Zelić
s. Marijeta Žutić

Svećenici

Fra Augustin Brkić
Fra Andrija Cvitanović
Fra Mijo Džolan
Fra Ivan Karlić
Vlč. Jozo Karlić
Vlč. Šimun-Mladen Karlić
Fra Ivan Kovačević
Fra Ivan Lovrić
Fra Stjepan Lovrić

Fra Stjepan Radić
Fra Anto Šarčević
Fra Ivan Šarčević
Fra Luka Šarčević
Fra Jure Šarčević
Vlč. Željko Tovilo

Župnici župe Rumboci

Fra Tihomir Salapić 1971-1976.
Fra Ivan Krešo 1976-1982.
Fra Mijo Rajič 1982-1985.
Fra Niko Stjepanović 1985-1991.

Fra Božo Krešo 1991-1997.
Fra Andrija Jozić1997-2006.
Fra Mario Radman 2006.-2012.
Fra Jure Perić 2012.-

Župni vikari

Fra Andrija Cvitanović 1971.
Fra Juro Piljić 1971-1973.
Fra Franjo Žilić 1974-1976.
Fra Zlatko Matanović 1976.
Fra Franjo Filipović 1977-1978.
Fra Marko Jukić 1981-1982.
Fra Ivan Krešo 1982-1992.
Fra Vitomir Damjanović 1992-1994.
Fra Gabrijel Tomić 1994-1996.
Fra Ilija Krezo 1996-1997.
Fra Ivo Pavić 1997-1998.