Ramske izreke

Daj budali šćap, on će te s njim po glavi! (Treba biti oprezan tko je za što!)


Poratno vrijeme

 

Prva poratna mlada misa na Šćitu

 

 

Fra Eduard Lončar nije mogao slaviti svoju mladu misu u Rami ili na Gračacu, nego u Sarajevu u novosagrađenoj bogosloviji jer nije mogao doći u Ramu. Fra Augustin Brkić je ipak na Svi svete 1945. godine slavio mladu misu u ramskoj crkvi - drvenoj bazilici. Narod je to s veseljem primio, jer je u mladomisniku vidio novu snagu i potporu za preživljavanje u teškim prilikama. Propovijedao je fra Alojzije Misilo tješeći i podižući narodu vjeru i samopouzdanje. Bila je to odlučna i odvažna propovijed koja je propovjednika dovela u zatvor.

Zanimljivo je da su iza mise u slavlju sudjelovali i partizani. I kolo se igralo, a partizanski je oficir svirao harmoniku. Ramljaci su se nerado hvatali u kolo s partizanima, pogotovo što je oficir svirao Ramljacima nepoznata kola.

Rama je tako dobila novog svećenika. Iste godine poslani su novi đaci u sjemenište, a primljena su i četiri kandidata koji su pohađali nadbiskupsko sjemenište u Travniku koje više nije radilo.

 

... i zlatna misa u Doljanima

 

 

Stari župnik fra Anto Ravlić držao je Doljane koliko je mogao jer drugog izlaza nije bilo. Vješto je izlazio na kraj sa svim vojskama, najprije na Gračacu, a onda u Doljanima, gdje je 20. srpnja 1946. slavio zlatnu misu. Bila je to skromna svečanost, ali značajna za ovaj kraj.

To je raspon ramskih misnika: jedan mladomisnik i jedan zlatomisnik. Fra Anto je oslabio pa je na svoj zahtjev 29. travnja 1947. godine došao u samostan na Šćit, a na njegovo mjesto je postavljen fra Franjo Vrdoljak. Došavši na Šćit, fra Anto se neko vrijeme dobro držao, ali kako je čitava života navikao raditi i biti angažiran, brzo se prestao otimati bolestima koje su ga počele salijetati.


Na ljetnim promjenama 1945. za gvardijana na Šćitu imenovan je fra Jerko Petričević, a župnikom je ostao fra Mladen Lucić. Fra Jerko se zahvalio na gvardijanstvu jer je želio završiti upisani studij klasične filologije, pa je gvardijan postao fra Mladen, dok je kapelan bio i dalje fra Franjo Žilić. Njima je došao u pomoć fra Vinko Vujica koji se nije mogao naviknuti na Ramu, te je odmah zatražio premještaj pa je na Božić otišao iz Rame u Jajce. Franjevci su i nadalje služili prozorsku i uzdolsku župu. Nadbiskupski ordinarijat uputio je 4. srpnja 1945. dopis fra Marijanu Brkiću, župniku na Šćitu, i povjerio mu upravu župa Prozor i Uzdol, jer su upravitelji ovih župa bili odsutni. Ordinarijat priznaje da su fra Marijan i fra Mladen "i dosada prema silama savjesno" vodili brigu za obje župe. Uzdol je ipak dobio župnika, dr. Nikolu Maslaća, DI, 29. ožujka 1946. kad je fra Mladen Lucić riješen brige za ovu župu kako mu je javio Ordinarijat iz Sarajeva, moleći ga da "novom upravitelju izađe u svemu na ruku". Sredinom ožujka 1946. godine u pomoć dvojici fratra na Šćit došao je mladomisnik fra Augustin Brkić.

 

Agrarna reforma

 

 

Nova je vlast odlučila provesti agrarnu reformu i oduzeti zemlju onima koji je imaju preko 10 hektara (100 dunuma). Pod udar je došao trgovac Šimun Zane, džamija u Kopčićima i samostan na Šćitu. Zaninu su zemlju siromašniji prihvatili bez ustezanja, ali na sastanku 20. ožujka 1946. i muslimani i katolici izjavljuju da neće uzeti crkvenog i džamijskog zemljišta. Vlast je ipak oduzela samostanu 175 dunuma a ostavila 100. Mjesec dana iza toga narod je ponovio zahtjev da se ne dira u džamijski i crkveni posjed. Samostan je tražio da mu se kao povijesno važnoj ustanovi ostavi 300 dunuma, što je predviđao zakon, ali od toga nije bilo ništa. Oduzeti su i samostanski šljivici koji se nalaze oko samostana.

Sreski narodni odbor Prozor zahtijeva 9. svibnja 1946. da se sve matič­ne knjige zaključe 10. svibnja 1946., da se vjenčanje može obaviti tek iza skla­pa­nja civilnog braka, da se sva rođenja, krštenja i umrli moraju naj­prije javiti kod državnog matičara pa tek onda upisivati u crkvene matice. Ka­ko je Ministarstvo prosvjete 4. lipnja 1946. godine odredilo da se vje­ro­nauk smije održavati samo u školskim prostorijama pod nadzorom škol­skih vlasti, to je župnik pitao Sreski narodni odbor u Prozoru koliko će mu dati sati za vjeronauk, te je izložio i plan koji će obrđivati s učenicima.

 


Fra Augustin Brkić u zatvoru

 

 

Fra Augustin Brkić pošao je u Sarajevo 22. srpnja 1946. godine kaneći se zadržati nekoliko dana, ali umjesto u sarajevskom samostanu skrasio se u zatvoru. Sa sobom je nosio bočicu žive kako bi je unovčio pa ga je policija proglasila krivim i ošišala te ga nakon mnogo gnjavaže pustila. Jeftino je prošao, jer se u to doba u zatvor išlo "za ništa", a glavu se gubilo za bilo što.

Ni fra Kazimir Ivić nije bolje prošao. Kad je došao na Šćit uoči sv. Fra­nje, po noći su došli Fikret Mandžuka i Enver Hadžić i odveli ga u zatvor.

 

Prozorska župa traži franjevce

 

 

Prozorska župa nije imala svoga župnika. Služili su je fratri sa Šćita. Kad je Uzdol dobio župnika, onda je Nadbiskupski ordinarijat odredio da jedan dio prozorske župe služi uzdolski, jedan gračački, a neka sela šćitski župnik. Prozorski župljani su željeli imati svoga svećenika pa su Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu 27. listopada 1947. godine uputili molbu s 50 potpisa tražeći da franjevci preuzmu upravu nad njihovom župom. Njihova župa je od 1942. bila često bez župnika. Nakon smrti vlč. Petra Perića godine 1943. jedno vrijeme je župnikovao vlč. Miro Petrović, ali malo je boravio u Prozoru. U jesen 1947. godine došao je za prozorskog župnika vlč. Serafin Tvrtković, ali se ubrzo povukao, te je župa opet ostala bez župnika. Župni stan zaposjeli su stanari, a crkvu je vlast pretvorila u skladište.

Kad je uzdolska župa ponovno ostala bez župnika, Ordinarijat moli 4. svibnja 1949. šćitskog župnika da "preuzme brigu i za tu župu". Ordinarijat se 4. lipnja 1949. godine "toplo zahvaljuje na susretljivosti i požrtvovnosti" koju su šćitski fratri pokazali služeći ove župe.

 

Opet teror

 

 


Nova vlast nastojala je držati narod u pokornosti uglavnom terorom. Komandant "kaznene ekspedicije" Sava, radio je što je htio. Da bi zastrašio ljude, zatvarao ih je i mučio, ali nije stao samo na tome. Nova je vlast i ubijala ljude. Tako je 8. rujna 1947. godine ubila nekoliko viđenijih ljudi koji nisu bili ni za što krivi. Stradao je Ilija Cvitanović iz Varvare, čestit i sposoban čovjek, dobar i snalažljiv majstor za čiji se grob nikad nije saznalo, a ukućani su doznali da je poginuo kad im je donesena njegova odjeća. Miše Džolan Nikolin ubijen je u Rumbocima kraj svoje kuće, a istoga dana stradao je Anto Sičaja u Podboru, te jedan od Bevanda na Ometalima.

Za smrt ovih i mnogih drugih nikad nitko nije odgovarao niti je itko donio neki zakonski akt o presudi nad ovim ljudima. U narod se uvukla strepnja i zebnja za goli život. Povlačili su se ljudi u se i u svoja skloništa očekujući kad će na njih doći red. Izbjegavali su javne sastanke, malo se govorilo i nitko nikomu nije vjerovao. Još su jedino vjerovali svećeniku i od njega tražili savjet i utjehu u ispovijedi i u povjerljivom razgovoru.

 


Smjena ratnih fratara

 

 

Na proljetnim promjenama 1948. godine za gvardijana na Šćitu imeno­van je fra Jerko Petričević, a za vikara fra Vjerko Kulijer, dok je kapelan pos­tao fra Čedo Čondrić. Dotadašnji vikar fra Franjo Žilić imenovan je za župnika u Podhumu/H, ali je već 1. rujna 1948. godine preuzeo duž­nost meštra novaka u Kraljevoj Sutjesci. Fra Mladen Lucić imenovan je župnikom u Busovači. On se u prosincu 1947. nakon seljenja namještaja, kad je nova vlast uzimala neke prostorije u samostanu, prehladio i dobio upalu pluća, bolest koja se u ono doba teško liječila, ali je njemački zarobljenik dr. Alfons Polinger upotrijebio novi pronalazak - penicilin pa je fra Mladen ozdravio. Rama se oprostila od svojih ratnih fratara koji su u njoj zajedno s narodom pregrmjeli posljedice četničkih zločina, ratnih operacija i poratnih ekspedicija novih vlasti.

 

Smrt fra Ante Ravlića

 

 

Dok su se braća smjenjivala, na Šćitu je 18. svibnja 1948. godine umro zlatomisnik fra Anto Ravlić. Fra Anto je rođen u Ripcima 8. siječnja 1874. godine. Obitelj Ravlića doselila je iz Sinjske krajine, gdje se zvala Bogetići, ali su ih po nekoj velikoj livadi zvanoj Ravne prozvali Ravnići, što je prešlo u Ravlići. Ta obitelj potječe iz Kozica u Imotskoj krajini, odakle se šestero braće razišlo po Bosni i Hercegovini (Bijelo Polje, Ljubuški, Trnovci, odnosno Papratno, Kraljeva Sutjeska, Derventa). Dvojica su došla u Ripce i bili u službi kadije Muftića. Jedan od potomaka Ravlića prozvan je Breša pa se obitelj zvala i Brešići. Kako je jedan od Ravlića, Mijo (H 1905.) bio kovač, obitelj se zvala i Tufekčići.

Fra Anto je prvo školovanje stekao kod fratara na Šćitu, a potom otišao u Guču Goru, gdje se školovao do novicijata koji je završio u Fojnici. Nakon zavjeta 13. kolovoza 1890. odlazi na školovanje iz filozofije u Plehan, te Petrićevac, a teologiju uči u Livnu i Pečuhu, gdje se svečano zavjetovao 14. kolovoza 1893., a 13. lipnja 1896. godine zaređen je za svećenika u Pečuhu.


Fra Anto je nakon ređenja došao za vikara i kapelana na Šćit, gdje je bio i učitelj u pučkoj školi, a iza toga je otišao za gimnazijskog predavača u Guču Goru i za vikara u tom samostanu. Kad je 1898. došlo do reforme među bosanskim franjevcima i kad su neki franjevci napustili red i otišli u svjetovne svećenike, fra Anto je s fra Anđelom Franjićem okupio đake oko sebe, ulijevao im nadu i sačuvao ih za provinciju. Kad je gimnazija preseljena u Visoko, preselio je tamo i fra Anto, gdje je ostao do 1904. godine, a potom je došao za župnika na Uzdol. Nakon tri godine postao je župnikom na Gračacu. On je četiri puta bio župnik u Gračacu, a dva puta je župnikovao u Doljanima, odakle je 1947. godine kao zlatomisnik, umoran i iscrpljen, došao u samostan na Šćitu, gdje je još uvijek pokušavao držati svoje uobičajene dnevne navike.

Fra Anto je tri puta bio predsjednik ramske rezidencije, ali su ga fratri i svijet uvijek zvali gvardijanom. Još 1897. godine zalagao se oko nabavke zvo­na. Zavolio je zvona kao i ramski puk pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata uložio svu svoju vještinu da ih spasi i - uspio je ne samo na Šćitu ne­go u cijeloj Rami. Za vrijeme gvardijanstva od 1910. do 1919. planirao je i počeo gradnju samostana 1914. godine. Prema proračunu spremio je no­vac, ali su ratne prilike i odluka da se samostan gradi od tesane munjike krive što je jedva uspio ozidati vanjske zidove. Proživio je dva svjetska rata i pod oba je nastojao sačuvati ramski svijet i vjeru u njemu. U najtežim tre­nu­ci­ma sačuvao je razboritost i mir, što je i na svijet prenosio. Dok je bio žup­nik na Gračacu, doživio je pustošenje i otimanje svega što je nekad imao. Fra Kazimir primjećuje: "Sjećajući se svega kroz zadnjih 40 godina bio bi ponekad tužan, a onda bi se po svom starom običaju katkada glasno na­s­­mij­ao, da istakne da je još ipak živ".[1] Stari se fratar nije dao tako lako po­me­sti. Fra Anto je pokopan u ripačkom groblju među braćom franjevcima.

 

U Rami opet zvone zvona

 

 


Godine 1942. izgorio je i zvonik zajedno s crkvom, a zvona su pala s visokih skela te se zaustavila na zasvođenom stropu gdje se srušilo mnogo drvene građe koja je gorjela i rastalila razbijena zvona. Zvona koja je pokojni fra Anto Ravlić uspio sačuvati da u Prvom svjetskom ratu ne završe kao ratno oružje, zamukla su u pucnjavi oružja u Drugom svjetskom ratu. Dok su se komadi razbijenih zvona razvlačili oko crkve, vjernike je na misu pozivalo malo zvono od 10 kg, pozajmljeno iz prozorske crkve i postavljeno na jabuku pred crkvom barakom. Fra Jerko Petričević nastojao je obnoviti ramska zvona, jer je tražio načina kako će svijetu vratiti samopouzdanje i hrabrost. Činilo mu se da bi ponovno oglašavanje zvona u Rami djelovalo kao melem na ranu, jer bi vratilo stare uspomene i pozivalo narod na molitvu. Zato je s narodom pobrao dijelove razbijenih i staljenih zvona pa je sve poslao Kvirinu Lebišu u Zagreb da se saliju dva zvona, jedno od 652 i drugo od 184 kg. Za drugo je trebalo nadodati još 30 kg bronce, pa je narod za dva dana oduševljeno skupio 92.000 dinara.

Fra Jerko je podigao stupove za zvonik kraj barake i čekao s narodom dovoženje zvona. Kad su prozorski vlastodršci saznali da stižu zvona, bili su strašno ljuti pa su pokušali spriječiti njihovo dovoženje i dizanje na drveni zvonik napravljen od stupova. U prvoj reakciji dali su zatvoriti čovjeka koji je od Hidrogradnje dao koloturnik za dizanje tereta i naredili da se koloturnik smjesta vrati u skladište. Kad su zvona dovezena, narod koji ih je oduševljeno dočekao, prihvatio je konopce te ih bez ikakvih tehničkih pomagala za tren oka digao na pripravljeno ležište na gredama. Kao da je glas zvona povratio onu staru mirnoću i sigurnost ramskom svijetu u teškim poratnim danima, kao da je dao snagu ljudima da podnesu nadljudske poteškoće.

Provincijal fra Vitomir Jeličić blagoslovio je 3. listopada 1948. godine pod pučkom misom ramska zvona, naglašavajući kako je to uspomena na činjenicu što su franjevci već sedam stoljeća slavili Boga u Bosni, a od toga 500 godina u Rami, gdje su crkva i samostan pet puta gorjeli, ali su se i dizali iz pepela kao i ova zvona koja su opet podignuta na drveni zvonik. Zvona će ubrzo doći na svoje pravo mjesto na kamenom zvoniku i odakle će pozivati ramski puk i njegovu djecu i djecu njihove djece da uzdižu svoje misli prema Bogu i žive prema njegovim zakonima.

Kum zvona bio je Anto Džolan, pa su ga vlasti nagradile zatvorom da osjeti on i ostali tko vlada u Rami. Zvona su međutim nadjačala glas silnika i narodu je uz njihov glas jačala svijest o njegovu identitetu za koji se isplati otići u zatvor kao što se dotad za njega ginulo.

 

Fra Kazimir Ivić u zatvoru

 

 

Nova je vlast željela riješiti problem religije pa je napadala svećenike, zatvarajući ih za svaku sitnicu, a većinom bez ikakva razloga. I vjernici su zatvarani. Stari je samostan bio jedno vrijeme ispostava OZN-e na Šćitu. Sve su sobe bile pune, a tavan je bio pretrpan. Zdanje koje je pamtilo dobre i plemenite likove starih fratara, njihove molitve i mudre riječi, sad je odjekivalo od udaraca i jauka zatvorenih Ramljaka iz kojih su bezdušni mučitelji htjeli iznuditi priznanja i iščupati im iz duše sve ono što su fratri stoljećima zasađivali.


Ramljak se nije dao. Otrpio je zlostavljanja i nasilje i ostao vjeran svojoj tradiciji, onomu što su mu ostavili fratri svojim govorom i svojim primjerom.

Ramski su fratri zajedno s narodom trajno ubijani i zatvarani. Za vrijeme rata dvojica su ubijena, ostali su rastjerani, u ratu su mnogo patili u nesigurnosti, odvođeni su na saslušanje, a i nakon rata neki su išli na "sud časti", ali su se razmjerno brzo oslobodili. Fra Kazimir Ivić je ipak dospio zatvor na duže vrijeme. Dva tjedna iza blagoslova zvona, 17. listopada 1948, došli su policajci na Gračac, pokazali Kazimiru rješenje o lišavanju slobode, pretresli kuću te ga odveli u Konjic, a nakon dva dana skrasio se u Sarajevu. Kazimir je još prije doznao kako se OZN­‑a zanima za njega i ispituje ljude o njemu. Osuđen je u Mostaru na tri godine zatvora. Odležao je u Zenici dvije godine i 22 dana.

Kad je Kazimir otišao u zatvor, gračačku je župu služio doljanski župnik fra Franjo Vrdoljak, dolazeći svake druge nedjelje služiti misu i svršavati tekuće poslove. Krajem ožujka 1949. godine na Gračac je za župnika došao fra Alfonzo Domaćinović, ali je ubrzo pozvan na dva mjeseca vojne vježbe, pa kad se vratio morao je voditi brigu za župu Doljane koja je ostala bez župnika. Tek u veljači 1950. u Doljane je došao fra Anđeo Mutić.

Na Šćitu je stalno bio gvardijan fra Jerko koji je često ostajao sam u onolikoj župi, služeći k tome i prozorsku župu. Pomagali su mu jedno vrijeme fra Vjerko Kulijer, fra Krešo Bralo te fra Anđeo Mutić, koji je napravio dobar popis župljana, tj. Stanje duša, dok konačno nije došao fra Bono Ravlić, kad je izišao iz zatvora. Na Uzdol je 4. lipnja 1949. godine došao za župnika vlč. Antun Bogdan.

 

Oduzimanje matica

 

 

Ramska je župa imala stare matice od 1773. godine, uredne i vrijedne, ali su stradale u knjižnici i arhivu kad su partizani zapalili crkvu 1942. One matice koje su se upotrebljavale za tekuće potrebe od 1884. do 1942. godine tada su ostale u samostanu neoštećene. Njih je, međutim, fra Viktor Slišković, ponio sa sobom u Tomića kuću kamo je morao odseliti kad su partizani zaposjeli samostan. Kad su ujesen iste godine došli četnici i zapalili Šćit, izgorjele su i te matice. Marljivost franjevačkih bogoslova pomogla je da se uspostave nove matice, prepisane iz arhiva Ordinarijata, gdje su se po propisu svake godine morale slati kopije matica. Kako neka godišta nisu bila poslana, to su matice bile manjkave pa su fratri za vrijeme rata pokušavali naknadno popuniti izostavljeno.


Ovako prepisane i nepotpune matice ipak su dobro služile dok nije u siječnju 1949. godine izišla naredba nove vlasti da se crkvene matice predaju državnom matič­nom uredu. Fra Franjo Vrdoljak predao je gračačke i doljanske matice 20. siječnja iste godine, a fra Jerko je pokušavao dokazati da šćitske matice ne padaju pod udar ove naredbe, jer one su samo prijepisi izgorjelih šćitskih matica. Na sve ovo vlast je odgovorila kaznom od 2.000 dinara na štetu fra Jerke, oduzevši mu k tome još dvije sobe u prizemlju samostana.

Kad je fra Jerko predavao matice Narodnom odboru sreza Prozor, obećano mu je da će se matice vratiti 1952. godine dok se prepišu. Međutim, novi su gospodari bili brzi na oduzimanju, a spori na vraćanju. Nigdje u Bosni matice nisu vraćene 1952. godine. Na Šćitu je fra Ivo Žilić prepisao te matice, radeći od 25. travnja 1961. do 15. siječnja 1962. Tek kad je matični ured dobio prijepis matica, stare su, podobro uništene, vraćene župnom uredu na Šćitu 6. svibnja 1962. godine.

 

Misa u zidinama izgorjele crkve

 

 

 


"Drvena bazilika" - baraka, sagrađena 1944., postajala je sve tješnja za ramski puk. Četnici su pobili odrasle ljude, ali djeca su ostala pošteđena i polako su odrastala toliko da su mogla s majkama dolaziti na misu, što je i onako tijesnu baraku učinilo još tješnjom. Fra Jerko je tražio načina kako bi se misa mogla slušati, a da se može i disati. Zato je 1949. godine s narodom očistio unutrašnjost spaljene crkve. U zidinama te crkve bila je porasla drača i korov, srušeni su poprečni zidovi i stupovi, dok su se vanjski zidovi još dobro držali. Narod je s velikim marom iznio sav kamen i složio ga kraj crkve. Tako je raščišćen prostor da se u njemu može služiti misa onda kad nije padalo. Uz to su zvona podignuta na zvonik koji je pokriven daskom.

Ramski se puk opet našao u svojoj crkvi, prostranoj ali razrušenoj, pocrnjelih zidova i bez krova. Lakše se disalo, ako ne bi padalo i bilo hladno. Počelo se ozbiljno razmišljati o pokrivanju crkve.

 

Za otkup nikad dosta

 

 

Zahuktala izgradnja socijalizma sve je više pogađala ramski svijet i gvardijana fra Jerku Petričevića od kojega se tražilo sve više "poljopriv­rednih viškova" za "otkup", tako da je samostan ostajao bez ičega. Ni ramska domaćinstva nisu bolje prolazila. Vlast traži od gvardijana maslo, a on ima samo jednu kravu! Naređuje mu da mora zasijati 14 dunuma pšenicom, 13 dunuma ječmom, 6 dunuma zobi i 12 dunuma kukuruzom. Od njega se traži 150 kg goveđeg mesa, potom 300 kg govedine žive vage. On je najprije predao 316 kg kukuruza pa 2.500 kg, ali je kukuruz proglašen sirovim te je gvardijan još morao nadoknađivati. Opet mu traže 500 kg goveđeg mesa žive vage, jednu debelu svinju od 160 kg i mršavu svinju od 60 kg te još 40 kg masla. Samostan je zadužen da preda 1.600 litara rakije, ali je oko prijave koma došlo do spora s vlastima koje su optužile gvardijana da ih vara i osudile ga da plati 230.000 globe. Gvardijan se žalio na ovu bezdušnu odluku i, začudo, oslobođen je.

Godine 1950. samostan je morao predati za otkup 1975 kg pšenice, 500 kg raži, 1.176 kg kukuruza, 400 kg ječma i 250 kg zobi te 80 kg ostalih žitarica. Nadalje, samostan je do 15. veljače 1950. godine morao predati 1.300 litara rakije za što je dobio 39.000 dinara, a vlast je tu istu rakiju prodavala po 500 dinara litru, što znači da su na tomu mogli zaraditi 19.461.000 dinara. Ministarstvo je 1950. godine izdalo odredbu po kojoj su samostani izuzeti od obveze davanja otkupa poljoprivrednih viškova, ali su mjesne vlasti to kasno saznale. Međutim, vrlo su brzo saznavale ono što im ide u prilog.


Ramski svijet nije mogao tako lako prihvatiti "planiranu" poljoprivredu, pogotovo kad su je vodili oni koji o njoj nisu imali pojma. Bilo je sabotiranja i opiranja i onda kad bi, možda, bilo bolje da je narod prihvatio neke sugestije. Ali narod jednostavno nije imao povjerenja u novu vlast i u one koji su donosili i provodili nove mjere.

Samostan nije pogodio samo otkup nego i "otkupljeno" žito kojemu je nova vlast našla mjesto u samostanu, odnosno u samostanskoj staji i u staroj kući. Zato je predsjednik kotara Ahmet Hadžić naredio gvardijanu 9. travnja 1950. godine da za skladištenje žita stavi na raspolaganje i druge prostorije u samostanu. Po planu predsjednika samostanu trebalo je ostaviti samo 3 sobe i trećinu hodnika na drugom katu. Srećom, ovaj se zahvat nije u potpunosti ostvario. U isto vrijeme, dok su se tražile nove prostorije, u prizemlju su zjapile prazne oduzete sobe u kojima su miševi pojeli ne samo podove nego i olovnu vodovodnu instalaciju, ali nitko se nije osjećao odgovornim da to popravi i vrati samostanu ispravne prostorije. Oko povratka tih prostorija potrošeno je mnogo tinte i papira, ali bez mnogo uspjeha. Nitko nije htio preuzeti brigu oko popravka, a pogotovo ne oko plaćanja kirije. Nove vlasti jedino su bile brze kad se radilo o nametanju poreza.

Ni prozorska crkva i župna kuća nisu bolje prošle. Crkva je u rujnu 1949. godine pretvorena u skladište za žito, a bila je već ruševna i zapuštena. U župnu kuću uselili su se stanari, a na župnika nitko nije ni računao, jer se očekivalo da "religija odumre".

 

Poljski blagoslovi ometaju akciju oranja

 

 

U Rami je od davnina postojao običaj poljskih blagoslova u proljeće i prikazivanje misa za pokojnike na grobljima u jesen. Poljski blagoslovi obavljani su s proljeća na grobljima. Prije mise svećenik s križem, tri zapaljene svijeće i blagoslovljenom vodom obilazi grobljem blagoslivljajući polja i usjeve. Moli za "plodove zemlje" i da Bog sačuva narod "od munje, grada i zla vremena" i "od kuge, glada i rata". Iako ovakav običaj postoji i drugdje po kršćanskom svijetu, u Bosni on ima posebno značenje što je sačuvao tradiciju skupljanja vjernika i slavljenja euharistije na grobljima, jer u staro doba crkava nije ni bilo. Ramski vjernici ljubomorno čuvaju ovu tradiciju blagoslova polja kad se zavjetuju i daju darove za crkvu i uzdržavanje svećenika.

Slavljenje misa za pokojnike na grobljima u jesen može se smatrati vrstom zahvale Bogu za primljene darove, ali tada se vjernici na poseban način sjećaju svojih pokojnika.


Sastavnim dijelom slavljenja liturgije na grobljima može se smatrati i zajednički objed s pozvanim rođacima i prijateljima koji dolaze na misu iz drugih sela. Seljani tom prigodom pozivaju na objed jer je to slavlje sela. Ovo je prigoda za obnavljanje starih veza, za razgovor i dogovor, kad se ljudi doživljavaju kao svoji. Takvi sastanci mnogo su značili u ono poratno teško doba.

Kako iza rata nije bilo dovoljno misnika, to su poljski blagoslovi bili mogući samo radnim danom. Ne bi to bilo problematično da socijalistički planeri nisu planirali što će se kako i kad posijati. Takvi su stručnjaci procijenili da poljski blagoslovi ometaju plan sjetve. Tako je izbio sukob između "države i crkve".

Fra Bono Ravlić je 10. svibnja 1950. imao misu i blagoslov polja na groblju u Rumbocima. Na misi je bilo oko 70 osoba. Kad se vraćao iz Rumboka prema Šćitu, susreo ga je Danilo Pecelj i napao ga što ometa plan oranja, da nisu ljudi bili na misi, 50 bi jarmova volova oralo na njivama! Zato je naređeno da se drugi blagoslovi smjesta imaju obustaviti. Nije dopustio da se obave ni oni koji su već zakazani. Uzalud se fra Bono pozivao na odobrenje ministarstva koje je prosudilo da se takvi blagoslovi bez smetnje mogu držati. Iste večeri došao je iz Mostara član komiteta Obrad Čečur s predsjednikom prozorskog kotara Ahmetom Hadžićem i zabranili su fratrima držati poljske blagoslove.

 

Konačno krizma u Rami

 

 

Na Šćitu je 1950. godine najavljena krizma u ramskom kraju. Mladi su se ozbiljno spremali za sakramenat, koji je u Rami dijeljen zadnji put prije dvadeset godina. Generalni provikar Vrhbosanske nadbiskupije dr. Marko Alaupović dijelio je na Šćitu sakramenat svete potvrde na Malu Gospu 8. rujna 1950. godine. Nadbiskup dr. Ivan Šarić nalazio se u izbjeglištvu u Španjolskoj. Bilo je 2.321 krizmanika. Nije ni čudo, jer se nakupilo mnogo nekrizmanih, krizmali su se ne samo dječaci i djevojčice nego i momci i cure. Na Gračacu je bila krizma 10. rujna 1950. za gračačku i doljansku župu. Krizmano je 588 krizmanika. Župna kuća na Gračacu služila je i župniku za stan, ali glavninu stanara sačinjavali su geometri koji su premjeravali teren za buduće jezero, a u župni se stan smjestio i mjesni narodni odbor.


Iste godine slavio se još jedan radostan događaj. Dana 16. srpnja 1950. fra Miroslav Abaz i fra Ivan Krešo, predratni đaci, nakon mnogo peripetija završili su studije, zaređeni su u Dubrovniku i došli su u razorenu Ramu prikazati Bogu svoju prvu misnu žrtvu, držeći istog dana dvije mlade mise. Bila je to velika okrepa i nada za ramski puk koji je u teškim godinama navikao gubiti, a ne dobivati misnike.

U Doljane je došao za župnika fra Željko Džaja, dok je fra Bono Ravlić došao za župnika na Gračac sljedeće godine. Dotadašnji župnik na Gračacu fra Alfozo Domaćinović napustio je red u svibnju 1951. godine. Nakon njega došao je fra Mladen Momčinović, ali se on ubrzo razbolio i umro od raka u Sarajevu.

Godine 1950. opet su na Šćit došle školske sestre franjevke Hercegovačke provincije s. Stanka Marijanović i s. Mandalena Ramljak. Nažalost, sestre su krajem sljedeće godine opet napustile šćitski samostan.

 

Prozor dobiva župnika vlč. Petra Vidovića

 

 

Prozorska župa bila je u većem razdoblju rata i čitavo poratno razdoblje bez svećenika. Kratko vrijeme nakon rata u Prozoru je bio župnik vlč. Serafin Tvrtković, ali se brzo povukao pa su fratri morali preuzeti pastorizaciju župe kao i dotada. Prozorski su župljani pravili molbu da ih ubuduće služe franjevci, ali Nadbiskupski ordinarijat to nije prihvatio iako su župu praktično služili franjevci. Gvardijan fra Jerko pokušavao je učiniti za prozorsku župu što je mogao, a mogao je malo, jer je i na Šćitu bilo problema s osobljem.


U jednom dopisu fra Jerko moli Provincijalat da pokuša uvjeriti Ordinarijat kako bi Prozor konačno trebao dobiti župnika. "Žao nam je naroda", piše Jerko u tom dopisu. On je napisao i popratno pismo delegaciji prozorskih župljana koji su išli u Sarajevo tražiti od Ordinarijata župnika, ali sve je bilo uzalud. Fra Jerko je tražio od uprave kotara da oslobodi župnu kuću, da isprazni žito iz crkve, da se župna zemlja obrađuje za potrebe župe, a ne da je obrađuje policija ili netko drugi. U pismu od 24. svibnja 1951. godine gvardijan uvjerava Ordinarijat da u Prozoru treba biti stalni župnik: "Župnik ne bi imao neprilike, niti većih poteškoća. Budite uvjereni, i mi bismo mu svi pomogli". Ordinarijat je konačno 27. lipnja 1951. imenovao vlč. Petra Vidovića prozorskim župnikom. Ordinarijat se zahvalio fra Jerki Petričeviću i franjevcima za sve što su učinili za prozorsku župu u doba dok ona nije imala stalnoga župnika. Vlč. Petar Vidović stanovao je u samostanu na Šćitu, a u Prozor je išao pješice. On se dobro snašao s braćom u samostanu, a soba br. 7 u samostanu dugo je nosila ime "Perina soba", jer je on tu stanovao dok mu se konačno nije pružila mogućnost preseljenja u Prozor. Tek je 3. siječnja 1953. godine Petar Vidović definitivno preselio u Prozor, jer mu je tada ispražnjen dio župnog stana.

Prozorska je župa imala poteškoća i sa svojom crkvom. Bila je to mala, neugledna i poprilično razorena crkva. Župa je vapila za novom, lijepom crkvom. Konačno je dobila novu crkvu 1964. godine. S narodom ju je sagradio župnik Vlado Jurjević, kojega je fra Kazimir Ivić prozvao "majstor s mora". Rođen je u Omišu, ali je odrastao u Odžaku. Obilazio je uzduž i poprijeko dok nije podigao crkvu. Često mu je pomagao i zamjenjivao ga fra Ivo Žilić, kojega su prozvali prozorskim kapelanom.

Vjeronauk umara mozak

 

 


Spremali fratri djecu za prvu pričest. Priprema je bila skromna i kratka, ali je i to upalo novoj vlasti u oči. Zakazali su prvu pričest za 22. srpnja 1952. godine i odredili da djeca dolaze na pripremu toga tjedna. Došao, međutim, iz Prozora 18. srpnja te godine šef UDB-e Mirko Praljak i ukorio narod i gvardijana što zamaraju djecu. Djeca moraju ići u školu, objašnjavao je, a ako već imaju odmor, onda im vjeronauk samo umara mozak. Tako je zabranio okupljanje djece.

Nakon rata, do 1947. godine, vjeronauk je još bio u školama. Ali, otada ga je bilo moguće držati samo u crkvenim prostorijama.

 

Potapanje Gračaca

 

 

Već 1946. godine počela se planirati izgranja brane ispod ušća Rame u Neretvu. U župnoj kući na Gračacu nastanila su se četiri geometra koji su premjeravali teren i upozorili župnika fra Kazimira Ivića da će razina jezerske vode doći blizu kuće i crkve pa se trebalo pobrinuti za premještanje župne kuće. Po prvotnom planu nije bilo predviđeno da voda dođe do crkve.

Kad se počela izgrađivati brana, počela se graditi i nova cesta. Sreska ko­mi­si­ja iz Konjica oduzela je župno zemljište ispod ceste te izvijestila župnika 5. prosinca 1952. godine da će se rušiti kuća i crkva, a župa će za sve to dobiti 381.199 dinara. Da komedija bude veća, ta će se svota is­pla­ći­vati u državnim obveznicama u roku od 25 godina. Radi usporedbe po­du­zeće koje je radilo na izgradnji ceste cijenilo je svoju baraku 2 mili­juna dinara. Fra Bono Ravlić, tadašnji župnik na Gračacu, to nije mogao pri­h­va­titi, jer bi izgradnja same crkve, prema proračunima, stajala 6 mili­ju­na dinara. Franjevački provincijalat u Sarajevu žalio se na ovo rješenje, tra­žeći da poduzeće koje će rušiti crkvu izgradi novu, što bi bilo jedino pra­ved­no. Međutim, socijalističko poduzeće u ono doba nije moglo graditi crkvu. Da nevolja bude veće, lopovi su noću između 27. i 28. srpnja 1952. godine provalili u gračačku crkvu i odnijeli pozlaćeni ciborij.

Na stanici Rami bio je pokopan svećenik Stjepan Krešo pa je fra Bono Ravlić, kad se počela dizati brana, prenio pokojnikove zemne ostatke kraj crkve na Gračacu 1953. godine.

Iste je godine eksproprijacijska komisija iz Konjica počela prodavati pojedine trsove samostanskog i župnog vinograda na Gračacu. Nije pomogla fra Bonina žalba pa se on obraća Provincijalatu s prijedlogom da se pokuša sačuvati crkvu od rušenja, a sve ostalo da se ostavi po strani. Dana 2. lipnja 1953. fra Boni je priopćeno da će se rušiti župni stan. Općina je inzistirala na rušenju župnog stana i crkve, a fra Bono je s narodom tražio da se to ne dira, jer nove vlasti samo traže iseljenje, a ne govore kamo će se župnik skloniti kad iseli.


Mnogo bi mjesta zauzelo opisivanje molbi i žalbi, predstavki i protesta općini, kotaru, okrugu u Mostaru, Izvršnom vijeću u Sarajevu i tko zna kakvim sve ustanovama da se ostavi crkva na Gračacu i da se ne oduzima jedino zemljište Barica koje je pogodno za gradnju nove crkve. Sve je to uglavnom bilo uzalud.

 

Napad na crkvu i župnika

 

 

Graditeljima novog društva se žurilo. Trebalo je što prije ukloniti ne samo crkvu, nego i svećenika. Zato je u noći između 28. i 29. kolovoza 1953. godine napadnut župni stan na Gračacu. Napad je organizirao personalni referent Građevinskog preduzeća Put Simo Filipović, rodom iz Sarajevskog polja. Pomagali su mu Vlado Blagojević iz Foče i srbijanac Miroljub Davidović, te Ibro Blečić s Borovnice i Bajro Motika iz Škrobućana, te još pet do šest radnika.

Simo je 12. kolovoza bio u Prozoru i kad je sišao na Jasen, gdje je radio, odredio je s drugovima srušiti crkvu na Gračacu i na njezinom mjestu napraviti igralište. Zakazali su miting pred crkvom za nedjelju 30. kolovoza 1953. godine. Stvoren je scenarij: narod se ne smije pustiti u crkvu, a kad župnik iziđe iz crkve, polit će ga kantom izmeta, strpati na kamion i "otjerati govno". Tako je glasio zaključak.

Fra Bono je 28. kolovoza obaviješten da će biti napadnut i ako ne pobjegne da će na crkvi i župnoj kući u nedjelju 30. svibnja sve biti polupano. Fra Bono je najprije otplakao u svojoj sobi, a onda se spremao otići pješke u Prozor tražiti zaštitu vlasti. Nije uspio otići jer se ubrzo pojavila četvorka aktivista: Simo, Vlado, Ibro i Bajro s pet­‑šest mladića, tražeći od fra Bone da napusti Gračac.

Fra Bono je odgovorio izazivačima da je već saznao za njihov plan, ali budući da njegovi župljani hoće da ostane među njima, radit će onako kako mu je njegovo starješinstvo naredilo - ostat će sa svojim narodom. Zato je najbolje neka se oni raziđu u miru dok on nije pozvao industrijsku policiju. Župnik nije ni slutio da je Simo naredio policiji da bude uz napadače. Kad je narod čuo da se nešto događa, počeli su se skupljati radnici iz naših župa Gračaca, Prozora i Šćita koji su radili na izgradnji brane i puta namjeravajući "protjerat kroz šake" drske izazivače. Fra Bono ih je upozorio da ne bi bilo "katolički" okrutno postupati s ljudima nego da se lijepo u miru raziđu. Simi je rekao kako bi morao biti pametan i vidjeti da je svijet uzbuđen pa je bolje da se što prije makne.


Simo i drugovi bili su odveć uvjereni u snagu svoje grupe pa je bačen poneki kamen na kuću, našto fra Bono poviče Simi:

- Bježi, brate, vidiš da ćeš stradati!

Uto je navalio razjareni i uvrijeđeni narod namjeravajući isprebijati napadače. Fra Bono je zaštitio Simu, dok su njegovi pomoćnici potražili pomoć policije u gostionici, a neki su se u mraku posakrivali. Neki su se radnici povukli na spavanje, ali je jedna skupina, oko tridesetak ljudi ostala, skrivena da čuva crkvu i župnu kuću. Tek na fra Bonino insistiranje povukli su se i ovi radnici, a ostala su samo četvorica: Mato Šućurović, Mijo Selak, Anto Galić i Jozo Ćurdo. Oni su otišli spavati na sijeno u župnoj staji gdje je redovito noćivao Franjo Radišić iz Hercegovine, koji je imao lovačku pušku.

Oko 23 sata opali vojnička puška, što je bio znak za Simu i drugove da počnu razbijati prozore na crkvi i župnom stanu. Vrisnula je župnikova kućna pomoćnica i djevojčica, fra Bonina bratana, što je bio znak za one koji su spavali na sijenu da treba pojuriti u pomoć. Na njih je bacano kamenje, ali su oni poletjeli na napadače. Hitac iz lovačke puše Franje Radišića upozorio je napadače da i drugi imaju pušku pa su drugovi udarili u bijeg. Zaostao je jedino neki Mato Dodik iz Imotskog koga su branitelji uhvatili za vrat. Spasio ga je fra Bono povikom:

- Pustite moga Matu!

Napadači su pobjegli i ostavili krš iza sebe: 31 razbijeno staklo na crkvi, sjekirom razvaljen jedan prozorski okvir, a drugi oštećen, probodena je jedna slika u crkvi i nabacano kamenje. Na župnoj kući razbijeno je 12 stakala, ali je vrlo znakovito da su dobro sačuvana sva stakla na onom dijelu kuće gdje je bio općinski ured. Prevrnute su i razlupane dvije košnice župnikovih pčela i polomljeno mnogo taraba u općem metežu. Važno je ipak naglasiti da tijekom ovih nereda nijedan gračački župljanin, niti ijedan ramski katolik nije sudjelovao u ovom napadu na crkvu i župnika.

Narod je bio vrlo razjaren i uvrijeđen, a radnici jednostavno više nisu htjeli raditi u poduzeću. Fra Bono je otišao 29. kolovoza u Prozor prosvje­do­­vati kod predsjednika kotara Franje Jeličića, šefa Unutrašnjeg odsjeka Mu­r­a­ta Gorančića, šefa UDB­‑e Miće i sekretara komiteta Ahmeta Hadžića.

Kad se 30. kolovoza okupio puk na nedjeljnu misu, čulo se mrmljanje u crkvi. Fra Bono je održao najkraću propovijed:

- Neka se nitko nikomu ne osvećuje! Katolik mora biti tako velik, da sve zna oprostiti. Ovo neka bude sva moja današnja propovijed.


Župnik fra Bono nastojao je smiriti narod, nije mu dopustio da se sveti izgrednicima.

Konačno, 3. rujna održana je konferencija na Jasenu, došli su kamionima radnici koji su radili na izgradnji brane i puta, došli su predstavnici vlasti iz Prozora, a iz Sarajeva je stigao Ivo Jerkić, koji je u privatnom razgovoru rekao župniku da su ovim izgredima neki aktivisti "učinili medvjeđu uslugu" državi.

Jezero potapa gračačku crkvu

 

 

Vlast je ostala pri odluci da će se gračačka crkva rušiti, tražila je da župnik smiruje svijet prilikom rušenja, ali župnik na to nije želio pristati. Fra Bono je došao i do Izvršnog vijeća u Sarajevu 2. listopada 1953. te tražio da se crkva ne ruši, odnosno da se sagradi nova crkva. Kad se vratio kući, našao je odluku sreza Prozor da se crkva ruši. On se žalio na tu odluku, na što je predsjednik Jeličić rekao da će čekati rješenje iz Sarajeva. Za crkvu se zauzimalo i Udruženje katoličkih svećenika, društvo osnovano za stalešku zaštititu svećeničkih prava. U Sarajevo su se u Izvršno vijeće išli žaliti i gračački župljani. Na Gračac je dolazio i provincijalov izaslanik fra Vlado Karlović i nakon uvida u sve napisao u svom izvješću: "Čovjek nakon svega ovoga dobiva dojam o čistom ismijavanju crkve i svećenika koji tu živi". Na temelju njegova izvješća Provincijalat piše 21. listopada 1953. godine Vjerskoj komisiji Izvršnog vijeća u Sarajevu da ne ustupa društvu zemljište Baricu i ne pristaje na rušenje crkve, određujući "ako bi se (crkva) i potopila, mi se za taj slučaj odričemo svake odštete". Provincijalat je, naime, raspolagao podacima po kojima voda neće doći do poda crkve, što u praksi rijetko i biva, a s druge strane nadoknada za crkvu bila je više nego smiješna - 90.450 dinara. Provincijalat piše 22. listopada fra Boni da u slučaju rušenja crkve ide na Šćit u samostan pa prema mogućnostima služi gračačku župu sa Šćita, ali on ni u kojem slučaju nije dužan biti prisutan kad se bude rušila crkva.

Državni sekretarijat za poslove opće uprave određuje 8. travnja 1954. godine da se ruši župni stan i crkva na Gračacu jer će oboje doći pod vodu budućeg jezera. Voda će na podu crkve na Gračacu dolaziti na visinu 1,33 m dok će nad župnim stanom biti preko 5 m vode.


Koncem 1954. godine zatvorena je brana. Voda je počela puniti umjetno jezero te je 19. siječnja napunila podrum župne kuće. Sreski odbor u dopisu od 19. veljače 1955. ne dopušta da se župni stan smjesti na župnu njivu Barica, našto se župnik žali Izvršnom vijeću u Sarajevu. Nemajući kamo odseliti, župnik čeka da mu na Uskrs 2. travnja voda potopi kuću do kata, a da se u crkvi popne na 30 cm visine. Župnik je morao svoje stvari stavljati na tavan ili ih dizati na ormare. Krevet diže na stol i spava praktično na vodi. Kuća je puna vlage. U župni stan se ulazi čamcem, ne na vrata nego kroz prozor. Misa se služi na groblju Pokojišće u selu Ustirami.

Voda bi nadolazila pa se povremeno povlačila, ali se znalo što je na stvari: treba seliti, treba graditi novu crkvu i kuću, a vlasti su crkvu procijenile na smiješnu sumu, i to se naplaćuje tijekom 25 godina. K tome su zapriječile gradnju na jedinoj pogodnoj parceli - Barici koju su uzurpirali. Provincijalat 8. kolovoza 1955. godine ipak donosi osluku da se počne podizati župni stan na Gračacu. Župnik se bori s prozorskim moćnicima da mu vrate njegov uzurpirani teren. Konačno se vlasti "smiluju" i daju dopuštenje da se župni stan gradi na njivi Barici na kojoj su smješteni neki objekti poduzeća Put.


Već u siječnju 1956. Boris Čačić napravio je u Varešu, po fra Boninim željama i preporukama, plan za župni stan na Gračacu. Nakon dobivanja dozvola konačno je na sv. Antu, zaštitnika župe, najavljeno da počinju radovi na gradnji župnog stana, a sutradan su već zakopani temelji, te je sljedeće nedjelje 17. lipnja kada je bila vanjska proslava blagdana sv. Ante, fra Kazimir Ivić blagoslovio kamen temeljac. Ljudi su zdušno radili kad je na koje selo dolazio red. Kamen su kopali blizu gradilišta i valjali ga rukama. Jedan dio građe uzet je od srušenih zgrada, župne kuće i štale. Narod je davao drvenu građu, a kao znak solidarnosti i muslimani iz Gornje i Donje Ravnice dva su puta dovlačili građu. Glavni majstor bio je susjed Mateša Vladić, a radove je vodio župnik fra Bono. Značajno je da su uz domaće majstore besplatno radili neki majstori iz poduzeća Put nakon svoga radnog vremena. Konačno, kuća je pokrivena crijepom sa stare kuće 26. rujna 1956. godine. Ubrzo je napravljena i štala. Nakon toga polako se sređivala unutrašnjost župnog stana upotrebljavajući sačuvano iz stare kuće. Koliko su mogli, pomagali su i drugi, kao Provin­cija­lat, neka braća iz provincije i samostan sa Šćita. Za vrijeme gradnje župnik je stanovao u jednoj vlažnoj baraci na Triješćanskom potoku koju mu je ustupilo Građevinsko poduzeće Put. Značajno je da je fra Bono u kuću uveo struju, ali kad je preduzeće Put odnijelo svoju opremu i transformator 1958. godine, Gračac je dugo ostao bez struje, a nalazio se na samom rubu akumulacijskog jezera za proizvodnju električne energije.

 

 

Nova crkva na Gračacu

 

 

Gračac je dobio župni stan, ali se crkva "kiselila" u jezeru koje je mijenjalo razinu. Nekad bi opalo, a onda se opet dizalo i tjeralo ljude iz crkve. Konačno je fra Bono dobio od fra Pija Nuića plan crkve u Veljacima, a iz Prozora dozvolu za gradnju te je 1958. odlučeno da se gradi nova crkva i to od sedre i domaćeg kamena. "Fra Bono je", kako piše fra Kazimir, "bio investitor i inžinjer i predradnik, a vrlo često i obični radnik, irget - kako je što trebalo".[2] Crkva je uz Božju pomoć, pomoć naroda i uz domaće majstore napredovala. Nedostajao je nadbiskupov blagoslov, odnosno dopuštenje za blagoslov temeljnog kamena, koje je po pravu pridržano mjesnom biskupu. Kad je nadbiskup doznao da je blagoslov temeljnog kamena, mimo kanonskih propisa, obavio provincijal fra Boris Ilovača 26. travnja, to je fra Bonu stajalo župničke jurisdikcije koja mu, doduše, nije oduzeta odmah nego tek 8. rujna 1959.


Crkva je pravljena, a fra Franjo Žilić uskočio je za "župnika" na Gračacu da se ispuni slovo zakona, dok konačno nije za župnika došao fra Ivan Krešo 9. prosinca iste godine, zamijenivši se s fra Bonom koji je otišao u Domaljevac. Crkva je tada već bila pokrivena. Fra Bono je otišao s gorčinom i žalošću čudeći se što u Katoličkoj crkvi više znače propisi od ljudske patnje i zalaganja. Prije odlaska doživio je elementarnu nepogodu, povodanj je nanio materijal na most ispod kojeg protječe Triješćanski potok. Iznad jezera stvorilo se "jezero" pa je zaprijetilo da odnese i crkvu i kuću. Dva su fratra, fra Bono i fra Ivo Krešo, uložila sve da spase djelo znoja i patnje i konačno su uspjeli, ali je potok odvalio dobar dio zemljišta iza župne kuće na Gračacu.

Fra Ivo Krešo uporno je radio na dogradnji crkve, uređenju u crkvi i oko crkve što se malo vidi, a dugo traje. Postavio je oltare, popodio, ožbukao crkvu i obolio od zarazne žutice koja ga je dugo mučila. Konačno se morao povući kao rekonvalescent u samostan na Šćit. Fra Ivo je lijepo radio s narodom i posvetio se više duhovnoj pastvi. Bio je naučio školsku djecu da prije odlaska u školu navrate u crkvu i pomole se. Taj je običaj dugo ostao među gračačkim đacima pa kad bi našli crkvu zaključanu, pomolili bi se nakratko pred njom.

Crkva na Gračacu bila je već pristojno uređena, pa je nadbiskup dr. Marko Alaupović mogao posvetiti glavni oltar 22. listopada 1961. godine.

I na ovaj način ramski je svijet pomalo dolazio sebi i zaboravljao ratna stradanja i poratne progone, koji su se i dalje nastavljali. Nova vlast je željela stvoriti svoj poredak, a ramski puk više je vjerovao u svoju tradiciju i ono što su mu predali svećenici. Međutim, upravo između svećenika i nove vlasti u Rami nikako se nije mogao naći zajednički jezik. Zato su vlastodršci tražili svaku prigodu da napakoste fratrima i njihovim vjernicima. Tako je sudac za prekršaje 16. rujna 1953. godine kaznio prakaratura Ivana Gazilja s 10.000 dinara globe, što je u okviru zidina crkve skupljao priloge za crkvu bez odobrenja vlasti. K tome mu je oduzet skupljeni novac u iznosu od 1.387.50 dinara.

 

Višak zemlje

 

 


Godine 1953. gruntovnički su činovnici ustanovili da samostan ima oko 300 dunuma zemlje, pa su kanili oduzeti dvije trećine. Gvardijan se, međutim, pozivao na odluku Agrarne komisije iz 1946. godine i razlučio posjed na dva dijela: onaj što spada na samostan i onaj što spada na župu. Ipak je 23. kolovoza 1955. godine provedeno razgraničenje zemljišta koje pripada samostanu od onoga koje je oduzeto. Komisija je skljaštrila fratarski posjed te oduzela šljivik sa strane škole i najvažnije čestice plodne zemlje. Fratri su prosvjedovali protiv ovakve diobe, tražeći da se uzmu u obzir dvije institucije, samostan i župni ured te da se svakoj ostavi po 100 dunuma njezine vlastite zemlje. Ovo je rješenje osporeno odlukom Okružne agrarne komisije u Mostaru.

Dana 26. travnja 1960. izišla je općinska komisija iz Prozora i definitivno oduzela samostanu višak zemljišta, dopustivši da fratri izaberu što im se sviđa, ali u količini od 48 dunuma, jer je prodano zemljište u iznosu od 52 dunuma za obnovu crkve i samostana. Ne može se poreći neka naklonost određenih članova komisije prema fratrima, jer su samostanu ipak dodijelili 73 dunuma. Fratri su se uza sve to žalili jer su tražili da se ostane kod prvotnog rješenja agrarnog problema samostanske zemlje. Samostan je i dalje obrađivao oduzetu zemlju.

Tek je 15. travnja 1961. godine konačno razgraničena samostanska, odnosno župna zemlja od oduzete. Fratri su uzeli ono što je bilo oko kuće i zadržali 250 dunuma od čega su bili prodali 52 dunuma, postigavši tako da se prizna vlasništvo i župi i samostanu. Trebalo je zato potrošiti mnogo papira, mnogo vremena i nadasve mnogo živaca. Vjerojatno su više pomogle osobne veze i poznanstva, posebno kod viših vlasti u Sarajevu, nego nekakav zakon i pravo.

 

Pripreme za popravak crkve na Šćitu

 

 

Zidine spaljene ramske crkve stršile su godinama i malo je nade bilo da će se ona moći popraviti. Tek se 1954. godine počelo ozbiljno misliti o tome. Ramski fratri fra Augustin i fra Marijan Brkić, fra Eduard Lončar i fra Mleden Lucić pišu 24. ožujka 1954. godine starješinstvu provincije da se stavljaju na raspolaganje zajednici za izgradnju ramske crkve pa neka starješinstvo između njih izabere koga hoće za graditelja. U međuvremenu se gvardijan fra Jerko Petričević obvezao da će osposobiti kuću, uvesti vodu, struju, pozvati sestre, pribaviti projekt za popravak crkve i ostalo što je potrebno da se nakon promjena što prije počne raditi. Od vlasti je, razumije se, bilo teško dobiti dopuštenje za gradnju, odnosno za pripremne radove, ali se ipak napredovalo. Fra Jerko je u proljeće 1955. godine spalio veliku krečanu u kojoj je bilo preko dva vagona kreča.


U Ramu su ponovno došle časne sestre Hercegovačke provincije Školskih sestara: s. Danijela Sušac i s. Miroljuba Kolobarić te jedna kandidatica.

Kuća je bila razmjerno osposobljena za stanovanje: pogorjelci su konačno napustiti gornji kat, srednji kat bio je za stanovanje svećenika, a u prizemlju uz kuhinju i župni ured nalazila se ambulanta, pošta i mjesni ured. Gvardijan je imao neprestana okapanja s vlastima. Bilo je to ćudljivo vrijeme. Komunistički aktivisti žurili su u socijalizam i nasilno tjerali narod u njega, uzurpirajući svaku vlast, a fra Jerko se držao svojih načela pa je šutljivo i prkosno provodio svoje, što je izazivalo bijes vladajućih, ne odveć kulturnih nasilnika. Fra Jerko je odvođen na sud, osuđivan, globljen, ali se žalio i, začudo, nije odležao ni dana u zatvoru u doba kad je preko pedeset fratara čamilo u njemu.

Kad je na kapitulu u lipnju 1955. godine za gvardijana postavljen fra Marijan Brkić, došli su još fra Zorislav Čolić i fra Franjo Žilić, dok je otprije ostao fra Ivo Žilić, a kao novi umirovljenik u samostan je došao fra Kazimir Ivić, dotada župnik u Tišini. Fra Jerko Petričević premješten je za župnika u Gornji Vakuf, a dotadašnji vikar fra Ivan Krešo otišao je u Tolisu. Gvardijan je odlučio prodati nešto zemlje, a novac upotrijebiti za obnovu crkve. Međutim, vlasti nisu bile sklone obnovi crkve navodeći kao razlog planiranu izgradnju umjetnog jezera koja će početi 1956. godine na rijeci Rami u Kovačevu Polju, nakon čega bi Šćit bio otok. Franjevački provincijalat, a s njime i fratri iz Rame, smatraju da crkva treba ostati na starom mjestu gdje je stajala 500 godina.

Projekt za obnovu spaljene crkve izradio je inženjer fra Pijo Nuić u Mostaru.

Još je stajala drvena baraka sagrađana 1944. godine, ali se počela ozbiljno naginjati i ljuljati pa je gvardijan našao ljude koji su je poduprli, a majstori je onda učvrstili gredama.

Za predstojeće su radove kupljena dvoja kola, luksuzna i teretna, te dva konja. Narod se ekonomski bio oporavio, stoka je odrastala, nešto se i zarađivalo na državnim poslovima. Već su dobrim dijelom bile podignute izgorjele kuće.

 

Kopija "Gospe Ramske" opet nad oltarom

 

 


Na Bezgrešno Začeće 8. prosinca 1955. godine fra Marijan Brkić blagoslovio je sliku "Anđeli odnose Ramsku Gospu" koju je po fotografiji izradio akademski slikar Gabrijel Jurkić u Sarajevu. De Rohdenova slika nastala 1892., izgorjela je zajedno s crkvom 1942. godine, a narod se još sjećao te slike. Nova je slika bila mnogo manja od originala, ali narod ju je prihvatio kao dragu svetinju i uspomenu na ono čega je nestalo. Gabrijel je staroj slici ipak nešto dodao, jedno bosansko selo na brežuljku i narod koji gleda kako anđeli odnose Gospinu sliku. Za njega je bosanski krajolik s tipičnim kućama bio gotovo neizostavan dio pozadine. On je ovu sliku radio s ljubavlju i pobožnošću smatrajući to svojim prinosom bosanskoj i franjevačkoj baštini.

Nakon mise slika je prenesena u procesiji u baraku te postavljena iznad oltara. Kad je srušena baraka, slika je prenesena u samostansku kapelicu, gdje je ostala dok crkva nije bila pokrivena. Tada je postavljena iznad glavnog oltara, na mjestu gdje je nekad stajala originalna slika. Danas se nalazi u niši Gospina oltara u krajnjoj lađi.

Obnova spaljene ramske crkve

 

 


Fra Marijan Brkić je 17. lipnja 1956. godine sklopio ugovor s podu­zetni­kom Ilom Juričićem sa Šćita o izvođenju radova na crkvi, a 20. lipnja počeli su radovi na zidinama spaljene crkve. Najprije je srušena crkva - bazilika, potom stara sakristija i prostorije uz nju, a materijal je sortiran da bi se mogao upotrijebiti za gradnju. Narod je davao po tisuću dinara po obitelji za prvu godinu. To je bio skroman prinos, ali treba imati na umu da narod nije imao novaca. Ali pomoć u radnicima bila je velikodušna, bez komada kruha i bez ikakve protunaknade, ljudi su dolazili i radili sve što je trebalo. Samo bi se s oltara pozvalo određeno selo i ljudi su dolazili usred poljskih radova i pomagali majstorima. Nekad se nedjeljom ili svetkovinom znala napraviti "akcija" pa bi svijet zasukao rukave misnih haljina i prihvatio se posla. Momci i djevojke, muževi i žene, pa čak i nejaka djeca, svatko je želio nešto učiniti. Prigodom ovog pothvata župa je u radnoj snazi dala oko 2.000 nadnica. Župljani su očistili i poredali sav kamen zgrada koje su za vrijeme rata spaljene i srušene, dovukli sav potrebni pijesak i šljunak za beton, usjekli drvenu građu i učinili mnogo toga što se teško može zapisati. Bili su siromašni, sami, još uvijek bez čestitih kuća, ali su bili spremni na sve napore samo da opet vide uzgor svoju Gospinu crkvu na Šćitu.

Radovi su napredovali, u međuvremenu se gvardijan pogađao s vlastima da mu dopuste sjeći šumu za krov, što je išlo vrlo teško dok se konačno nije dobio mig da se siječe bez problema. Odlučeno je da krov bude ravan, na jednu vodu, bez isticanja lađa, i da se crkva pokrije crijepom iz Kikinde, nabavljenim preko Visokog. Na svetkovinu sv. Franje 4. listopada 1956. godine, dok je zvonio anđeoski pozdrav, stavljen je zadnji crijep na krov obnovljene ramske crkve. Zvona su 45 minuta javljala Ramljacima da više neće sudjelovati na misi u tijesnoj baraci ili na otvorenom. Sad su imali krov nad glavom. Bila je to velika radost.

Kako se izišlo na kraj s novcem? Fra Kazimir Ivić piše da je fra Marijan Brkić bio "majstor da dobije novac od svijeta", ali nastavlja: "Ovdje ni svijet ništa nije imao, a sam se teško oporavljao od četničkog klanja i paleža, od ratnog pustošenja i izgibija pri koncu rata. Svijet je tako davao oko 1.000 din po porodici. U drugom je divno potpomagao".[3] Potom Kazimir navodi veće darovatelje kao što je Udruženje katoličkih svećenika 200.000 donara, zajam Provincije bosanskih franjevaca 250.000 dinara, odobrenje provincijalnog starješinstva da se digne zajam od 1.500.000 dinara. Ramski fratri pokušali su pomoći koliko je tko mogao, a fra Vitomir Jeličić je u Rimu nabavio američke intencije, što je umnogome pomoglo u nestašici novca.


Ramska je crkva službeno otvorena 4. studenog 1956. svečanom misom koju je slavio kustos provincije fra Vlado Karlović, a bili su prisutni neki ramski fratri koji su služili na drugim mjestima, te mnoštvo svijeta kojemu nije smetala obilna kiša, jer mu ovaj put nije padala za vrat.

Sljedeće godine crkva je dograđivana. Postavljeni su prozori od ka­tedral­­nog stakla jer je sve drugo izgledalo odveć skupo za onu situaciju. Po­­je­di­ne su obitelji poklanjale prozor, stavljani su postranski oltari, klupe, iz­­gra­đen kor, betoniran crkveni pod, popravljen je toranj i pokriven li­mom, a samostan je također pokriven crijepom. Dotad je jedan dio krova bio od eternita, a drugi koji je srušen za vrijeme rata od trijeske. Nabavlje­no je nešto namještaja u samostan tako da se u njemu moglo ugodnije živjeti.

Tijekom 1958. godine crkva je iznutra ožbukana i obojena i napravljen je veliki oltar od domaćeg kamena. Te godine samostan je dobio i balkon. Naime, za vrijeme rata bio je srušen zid isturenog dijela samostana, veranda, i to je provizorno zazidano s nadom da će se jednom opet ozidati od tesane munjike. Prilikom popravka crkve i samostana pokazalo se da je jeftinije napraviti verandu kakva se i danas vidi.

Narod je malo slobodnije disao. Nije bilo izrazitog terora kao dotada, ali je zato zakazala godina pa je trebalo ići "prijeko" u branje kukuruza i zaradu za zimu. Značajno je što fra Kazimir bilježi da vlasti iz Prozora nisu smetale gradnju crkve, nego su mirno prihvatile izvještaj nadzorne komisije da su radovi izvedeni po planu. Mora se priznati da je fra Marijan Brkić obavio poslove vrlo brzo, kako je on to redovito i činio. On nije mogao stajati i čekati, jer je postajao nemiran. Morao je raditi. Nije uvijek sve bilo u najboljem redu, ali se u ono doba i zbog onakve žurbe i okolnosti nije ni moglo bolje postići. Prilikom promjena 1958. godine braća franjevci ramskog samostana dala su 31. kolovoza fra Marijanu povelju priznanja za učinjene radove. Premješten je sa Šćita za župnika u Busovaču. Zamijenio je mjesto s novoimenovanim gvardijanom fra Mladenom Lucićem koji je nastavio radove u crkvi, podigavši oltar obložen mramornim pločama, dok je crkvu popločao taraco pločama, postavio oltare, unio klupe, ispovjedaonice i drugi namještaj.


Dograđujući crkvu, pokazalo se da mnogo toga nedostaje pa je i to građeno, ali jedno je uvijek visjelo nad glavom kao nerješiv problem: ravni prostrani krov. Fra Marijan je doduše pokrio crkvu, ali krov je bio odveć prostran, jer crkva nije više imala prijašnji izgled bazilike s tri lađe, nego je ravni krov pokrivao i glavnu i dvije sporedne lađe. Ako se k tome uzme da je rađen na brzinu i od neosušene građe, jasno je da je prilikom svake obilinije kiše trebalo trčati pod krov i gledati gdje propušta da bi se sačuvala nutrina crkve koja je bila ožbukana, okrečena i obojena pa su se nakon prokišnjavanja vidjeli tragovi. Vidjelo se što treba, no niti je bilo sredstava, niti je bilo zgodno nakon par godina opet pokrivati crkvu.

U to doba konačno se ustalio život u Franjevačkom samostanu u Rami. Kako bilježi fra Kazimir Ivić: "Dne 30. studenog 1959. počeo je u crkvi redovno oficij i razmatranje".[4]

 

Uzbuna oko izbora u Rami

 

 

Iako u socijalizmu nije bilo izbora, nego samo glasovanja, ili "amenovanja" za predložene kandidate, godine 1959. u pojedinim je mjestima predlagano više kandidata. U Rami su bila dvojica, Franjo Jeličić i Muharem Osmić.

Iako su vlasti očekivale da će Osmić, poznati ratni komandant, biti izabran za poslanika, on je izgubio izbore, te je nastala velika uzbuna među njima. Komunisti su iz toga izvukli pouku i više nikad nisu ponudili više kandidata, osim pri kraju svoje vladavine kad su izgubili izbore. Zanimljiva je fra Kazimirova opaska o izborima: "Jeličić je izabran. Nije se njime nitko pomogao, najmanje općina. Bio je strašivica, a nije mogao doista ništa".[5]


Sjećam se kako ga je jednom zgodom kad je na Šćit dolazila jedna delegacija iz Sarajeva korio Džemal Bijedić: "Dopustio si da ti sagrade ovoliku crkvetinu, a eno ti zadružni dom zjapi nedovršen!"

Duga tradicija školstva u Rami

 

 

Rama ima zavidnu tradiciju školstva i to ne samo osnovnoga nego i višega, čije tragove treba tražiti na početku 17. stoljeća. Već smo spomenuli podatak kako je prema jednom izvješću iz 1626. godine u ramskom samostanu boravilo petnaest mladića, kandidata za franjevački red, te k tomu četiri klerika, tj. mlada franjevca koji su morali pohađati filozofsko­‑teološki tečaj, jer se bez završene više naobrazbe nisu mogli zarediti za svećenike. Dakle, u Rami je morala djelovati ne samo srednja nego i viša škola. Ovo je bila interna franjevačka škola. Je li ovu školu pohađao netko drugi, osim franjevačkih kandidata?

Teško je tvrditi da je neki vanjski đak pohađao ovu školu, jer su to priječili i redovnički i turski propisi, a k tome treba znati da oko samostana nije bilo kuća, a ni u ramskoj kotlini nije ih bilo mnogo, jer je prema istom izvješću čitava župa imala 60 kuća.


Iz već spomenutog podatka očito je kako je u ramskom samostanu 1674. godine djelovao "viši naukovni zavod", u kojemu je dotadašnji gvardijan fra Ivan Anić bio učitelj mladeži i "profesor lijepih umjetnosti", dok je fra Andrija Sovićanin bio "lector", tj. profesor na istom učilištu. Vjerojatno je bilo još predavača, ali se njihova imena ne spominju.

Tragedija s crkvom i samostanom prije tristo godina i seoba franjevaca i puka u Cetinsku krajinu prekinula je ovu snažnu kulturnu tradiciju, ali fratarsko kulturno djelovanje u narodu nikad nije prestalo. Iz podataka da su fratri djelujući u Rami i nakon seobe uvijek sa sobom imali "djaka" koji je čitao "pištolu" - poslanicu za vrijeme mise, može se s pravom zaključiti da je fratar poučavao mladiće pismenosti tako da mogu čitati ne samo poslanicu nego i druge knjige koje su fratri tiskali za bosanski puk.

Već je bilo govora kako su pojedini ramski svećenici okupljali djecu i poučavali ih ne samo vjeronauk nego i druge predmete, posebno bosansku povijest. Očito je da su se makar neka od te djece mogla služiti knjigom. Konačno je fra Anto Vladić otvorio i organiziranu školu, odredivši 1863. godine jednu sobu župne kuće za školu. Bila je to vrlo skromna škola s petnaest đaka koje je redovito poučavao kapelan, a kad bi on bio spriječen, zamjenjivao bi ga župnik fra Anto koji je uz to kod sebe držao tri­‑četiri darovitija dječaka od kojih bi kušao izabrati kandidate za franjevce. Njih je posebno odgajao i poučavao ih ne samo školske nego i druge predmete, pa i vrtlarstvo i voćarstvo. Čak im je naručivao i časopise iz Zagreba.

Fra Anto Vladić je na Šćitu 1865. godine podigao posebnu brvnaru - zgradu za školu. Tu je školu pohađalo 40 đaka, a poučavao ih je kapelan. Bilo je mnogo poteškoća oko ove škole jer su kapelani bili zaposelni pastoralnim djelovanjem u prostranoj župi, ali škola se ipak održavala. Godine 1876. sagradio je fra Anto novu školsku zgradu u kojoj je nastava počela 1880. Ona je jedno vrijeme djelovala kao privatna škola dok, austrougarska vlast nije 1899. otvorila državnu pučku školu na Šćitu u istoj zgradi. Prvi učitelj bio je Rabljanin Artur Predolin. Iako je školu pohađalo 85 đaka, svi su učili u istoj prostoriji.

Ova škola služila je svojoj svrsi sve dok se nije počela grditi nova škola na Šćitu 1928. godine u kojoj su predavanja počela 1931. U Kopčićima je također podignuta osnovna škola 1934. Bilo je planirano podizanje škola u Rumbocima i na Orašcu. Gradnja škole u Rumbocima početa je prije rata, ali je prekinuta, pa je tek iza rata završena škola.

 


Osmogodišnja škola na Šćitu

 

 

Nakon rata otvorene su škole ne samo na Šćitu nego i u drugim selima, ali to su bile tek četverogodišnje škole. Tek 23. listopada 1961. proradila je osmogodišnja škola na Šćitu. Smještena je u tzv. Zadružni dom koji se dugo gradio i nikad se nije izgradio za tu svrhu. Kasnije je dignut kat i dobilo se više prostora za osmogodišnju školu. Kad je došlo jezero, škola je premještena do groblja u Ripcima, a u bivšoj školskoj zgradi, koja je adaptirana, otvorena je tvornica dijelova za bicikle, kao prva tvornica na području šćitske župe.

 

Ramske šljive izvožene u inozemstvo

 

 

Ramski svijet nije imao nikakve mogućnosti da zaradi novac. Radova nije bilo, stoka se teško prodavala, žita nije bilo ni za domaće potrebe. Nešto se ipak pokušalo: izvoz šljiva. Tako je iz prozorske općine ujesen 1962. godine izvezeno 100 vagona trgane šljive. Trebalo je otrgnuti svaku šljivu zajedno s peteljkom i složiti u gajbu. Narod je ispočetka savjesno slagao i pazio na sve detalje, ali kako su činovnici koji su primali šljive bili, po običaju, podmitljivi to je utrpano mnogo nekvalitetne robe. Mnogo je šljiva vraćeno i strunulo u vagonima na povratku iz Njemačke do Sarajeva. Gramzljivost i aljkavost upropastili su i ovu priliku da se nešto u ovom kraju zaradi.

Zanimljivo je koliko nedostatak pravnog poretka može ljude pogrešno usmjeriti i dovesti do zloporaba. U Rami, kao i u cijeloj Bosni, narod nije doživljavao vlast kao svoju pa je zato varanje državnih činovnika smatrano ako ne kreposnim, ono sigurno korisnim i dopuštenim činom, a činovnici su uvijek bili podmitljivi, osim djelomično u doba austrougarske uprave u Bosni. U novom socijalističkom poretku na položaje su došli ljudi bez dovoljno školske spreme i stručnog znanja, skloni samovolji i lakomi na dobitak. To je narod iskorištavao pa se snalazio gdje god je mogao, a mogao je na mnogim područjima. Podmićivalo se šumara da bi se usjeklo više stabala nego što se platilo, podmićivalo se procjenitelja usjeva da bi se dalo manje otkupa, čak su i učitelji podmićivani da bi đaci dobro prolazili bez učenja i truda. To se pokazalo tek kad bi ramska mladež došla u druge školske centre, ali je sva sreća što ni ostali đaci u tim centrima nisu prolazili isključivo od pokazanog znanja.

 


Fra Kazimirova zlatna misa

 

 

Fra Kazimir Ivić bio je poprilično vremena umirovljenik na Šćitu. Obilazio je sela, svraćao među ljude, popričao bi s njima i davao im savjete. Ljudi su cijenili njegovo iskustvo. Kako je volio zemlju i rad na zemlji, to je mogao dati mnogo korisnih savjeta o voćarstvu, vrtlarstvu, sijanju, gnojenju i svemu što je bilo potrebno za bolji urod. Koristeći dugogodišnje iskustvo susreta s ljudima, znao je saslušati, shvatiti i pokušti pomoći. Prolazeći selima, svratio bi kod pojedinih domaćina, kod svojih rođaka, diskretno se raspitivao o svemu što se događa u selu, ali nije dopušteno da se pred njim raspredaju tračevi.

Kad čovjek čita njegove primjedbe u "Bilješkama", može vidjeti koliko je poznavao ramsku situaciju i koliko je volio Ramu. On je 14. listopada 1962. godine slavio svoju zlatnu misu na kojoj je bilo 46 svećenika uz mnoštvo naroda, a u asistenciji su bili zlatomisnici fra Miroslav Džaja, fra Miron Kozinović i fra Arkanđeo Grgić. Bili su to časni i zaslužni starci koji su mnogo učinili za franjevačku zajednicu i bosanski puk. Na fra Kazimiru se nije primjećivalo da je toliko ostario zato što je disciplinirano živio, rado se kretao, pazio na svoje zdravlje, ali nikad sa strepnjom, nego je realno gledao na život i na bolest, pa se ni smrti nije bojao.

 

Konačno ispražnjen samostan

 

 


U franjevačkom samostanu na Šćitu čitavo poratno vrijeme stanovali su ne samo fratri nego i civili. Najprije je nakon četnika uselio Šimun Zane i žena pokojnog Ilije Džidžića, zvana Gustuša, sa svoje dvije kćeri, a onda je pri kraju rata došao i Franjo Grubeša. Ovi su stanari polako iseljavali, ali su vlasti smatrale da je samostan odveć velika zgrada da bi se smjela prepustiti samo fratrima pa su u samostan smještali sve moguće institucije: skladište otkupljenog žita, ambulantu, mjesni ured, poštu, policiju... Dugo je trebalo hodati i moljakati dok konačno 15. studenog 1962. nisu iz samostana iselili mjesni ured i pošta te se smjestili u zgradu Zadruge, odnosno osmogodišnje škole, gdje je desetak dana prije smještena i ambulanta. Tako je preko 20 godina trajala "okupacija" franjevačkog samostana na Šćitu. Dobivenu zgradu trebalo je uređivati, uvoditi električne i vodovodne instalacije, popravljati prozore, stavljati parket i mnogo drugoga, što se slabo vidi, ali kad ga nema, teško osjeća. Domaći su se majstori latili posla i sve su dobro završavali, tako da je stari kroničar fra Kazimir bio zadovoljan.

Ramski se fratri, međutim, još nisu riješili svih stanara. U zgradi starog samostana još su stanovali policajci sa svojim obiteljima. Tek 23. listopada 1964. iz stare kuće iselili su policajci Jovo i Rade koji su ondje bili nastanjeni od 1957. godine.

Fra Kazimir Ivić donosi jednu karakterističnu epizodu u vezi sa stanarima u starom samostanu.

Kao i na svakoj ramskoj kući, na krovu starog samostana bio je postavljen križ. Onima koji su se morali izjašnjavati kao komunisti nije odgovaralo da im križ bude nad glavom. Uzeli bi pušku i gađali u križ. Kad su ga nakon mnogo promašaja oborili, "slavili su to kao još jednu pobjedu nad kršćanstvom".[6]

Godine 1965. na zahtjev Konzervatorskog zavoda iz Mostara prekriven je stari samostan trijeskom. Tu vrstu krova naš je svijet donio iz Rusije kad su se neki zarobljenici vratili nakon Prvog svjetskog rata. Na ovakav je način stari samostan pokriven zadnji put 1937. godine. Bio je već počeo prokišnjavati. Pokrivanje trijeskom malo je produžilo njegov vijek.

 

Slaba i nesretna 1962. godina

 

 

Rama je još uvijek ovisila isključivo o urodu žita za ljude i sijena za stoku, drugih prihoda gotovo i nije bilo. Tako fra Kazimir piše da je godina 1962. bila suha i "vrlo neuperena". Ne samo da nije bilo žita za ljude nego ni sijena za stoku pa je narod sjekao hrašćinu, tj. granje hrasta, da bi koliko-toliko osigurao prehranu stoke preko zime. Te godine "stoka nije mogla ni po što", tj. cijena joj je bila ispod svake vrijednosti. O sajmu u Bugojnu 18. listopada veli se, da je ostalo sedmero konja na marvenoj pijaci. Vlasnici su ih ostavili da ne krepaju pred njihovim očima.[7]

Te godine dogodile su se i druge nesreće: poginuo je Fahro Beganović, s tim u vezi poginuo je i Branko Sičaja, umro je Ika Zečević koji je pao s konja, ali mu je noga ostala u uzengijama pa ga je konj vucao dok nije izdahnuo, utopio se mladić Pavo Beljo, kupajući se vruć u Rami, dogodila se eksplozija u Zadružnom domu u Rumbocima u kojoj je poginuo Ilija Šarčević, a od posljedica umro u bolnici Pero Nikolić, Aco Bešker je osakaćen i unakažen, a poginuo je i Anto Tomić kojega su pritisle saonice natovarene crijepom.


Početak 1963. godine nije ništa dobra obećavao. Bilo je vrlo hladno, 25. siječnja bilo je -19C, ali čim bi malo popustilo, narod je izgonio sto­ku da pase. Vlasti su obećale dobaviti sijeno pa su ga u maloj količini sku­po prodavale. Gvardijan je mnogo sijena razdijelio bez naknade, jedino je nekolicini Prozoraka naplatio na njihov zahtijev, ali samo u pola cijene.

I opet se dogodila jedna neobična nesreća. 27. svibnja 1963. godine bio je povodanj na Zahumu i u Rumbocima pa je voda odnijela trideset­dvo­godišnju ženu Anušu Bešker niz kamenje sve do Varvare. Žena je ču­va­la ovce i ne zna se kako se to dogodilo. Nađena je iznakažena. Možda se radilo o udarcu groma ili nečemu sličnom. Na Orašcu je 20. svibnja 1965. godine poginula Ruža Šunjo na putu prema Proslapskoj planini od groma.



Vijest o izgradnji brane

 

 

Dirljive su riječi fra Kazimira Ivića na vijest o natječaju za izgradnju brane na rijeci Rami u Kovačevu Polju. On piše:


"Dne 4. XII. 1963. Danas sam vidio prvi puta raspisan konkurs za izgradnju brane 98 m visoke na Rami. Malo sam se zamislio. Nesretna Rama. Toliko ju je zala trlo za turske uprave, a nije se za nju nitko brinuo ni za Austro­‑Ugarske ni Jugoslavije. Drugi svjetski rat dao joj je od sebe zla, što god je mogao više. Uz običnu ratnu bijedu došla je na Konjdolac i Zahum velika pogibija 25. V. 1942. Crkva, knjižnica i sve crkveno spaljeno je 13. VII. 1942. godine. Početkom listopada 1942. prošetali su se četnici Ramom i okolinom sve robeći, ubijajući i paleći.

Ostala je Rama pusta i bez odraslog stanovništva, samo je ostala sirotinja i nejačad s majkama. Pa opet Rama nije umrla. Iza 21 godine opet je u njoj bilo ljudi radnika i pjesme, obnavljao se život i kraj. Milota je bila gledati nove prostrane domove, voćnjake i odgojene šume. I slušati pjesmu života. Nije dakle (uspio) dušmanin u Rami zatrti klicu života. A kad je život nastao, eto se raspisuje natječaj, da se pravi velika brana, da se potopi Rama, da nestane Rame. Propast će Rama, ovaj divni kraj. Žalost! Šteta!".[1]

Fra Kazimir je volio i poznavao Ramu. I imao je pravo. Pričalo se tako kako je Rama nekomu smetala kao kraj nepodesan za prilagodbu na socijalizam, da u njoj ima previše katoličanstva i hrvatstva te ih treba raseliti. Još negdje 1947. godine kad je inžinjer Jaroslav Černi dolazio u Ramu gledati teren za buduće akumulacijsko jezero, rekao je navodno na balkonu samostana svojim suradnicima, misleći da ga drugi nisu čuli:

- Da mi je još sama ovo ustaško gnijezdo potopiti!

Nije li to razlog što je brana u Kovačevu Polju bila onoliko visoka?

Bilo je planirano da radovi na brani počnu 14. veljače 1964. godine, ali nisu počeli. Računalo se da će jezero imati 7.700.000 m3 vode. Već su postavljene oznake dokle će dopirati jezerska voda i konstatirano je da će dobar dio Šćita otići pod vodu!

Prozorska općina natezala se sa Sekretarijatom za financije u Sarajevu oko nadoknade štete od novog jezera. Općina je tražila 796.550.000, a Sekretarijat je to smanjivao za 170 milijuna. Pisalo se tada da sama strojarnica stoji tri milijarde. U 1965. godini mnogo se radilo u Kovačevu Polju, kod Marine pećine, na Lugu i Gračanici na tunelima, dovodnim uređajima i drugomu. Novinari su pričali bajke o najstabilnijem jezeru, čija je brana po veličini treća na svijetu i o bogatstvu koje će dati električna energija dobivena iz njega.


Šćit je već počeo osjećati "blagodati" novog jezera: teška vozila koja su vozila prema Kovačevu Polju tako su upropastila cestu od Prozora do Ometala, da autobus nije mogao voziti na Šćit!

Rijeka Rama odvraćena je 28. siječnja 1966. iz svoga korita posebnim tunelom da bi se mogla izgraditi brana.

 

Priznanje fra Mladenu Luciću

 

 

Ramski su fratri naučili svojim gvardijanima davati makar diplome kao znak priznanja. Fra Marijanu Brkiću uručena je takva diploma nakon podizanja crkve, a i fra Mladenu Luciću dala su braća takvu diplomu nakon dvokratnog gvardijanstva 1. svibnja 1964. godine. Braća odaju Mladenu priznanje za rad u ovom kraju kao gvardijanu 1942.-1948. i 1958.-1964. "Uz ratne i poratne tegobe, uz opću netašicu svega, nerijetko uz životnu opasnost vršili ste požrtvovno i revno svoju pastirsku službu, često sam, na širokom prostoru od Vrana i Zvirnjače do Zeca i Vratne Gore. Narodu ste ulijevali utjehu, ohrabrenje, pouzdanje i vjeru u bolju i vedriju budućnost.

U periodu obnove Vi ste svojom požrtvovnošću, spretnošću i umijećem izveli divne uređuje u crkvi: svetište, pod, glavni oltar, ispovjedaonice, klupe. Uz to ste uredili vanjsko lice crkve.

Prostorije našeg samostana ste obnovili i namještajem snabdjeli da potpuno odgovaraju svrsi za koju su građene", stoji u priznanju pa se spominje uređenje groblja i konačno braća izražavaju zahalnost "dragom Bogu da Vam je dao toliku spremnost, neumornost i srčanost, i što Vam je rad okrunio vidljivm uspjehom..."

Možda je ovo formalnost, ali je ipak znak uljudnosti i zahvale.

Nakon fra Mladena za gvardijana je došao iz Beograda dr. fra Eduard Žilić, poduzetan i agilan čovjek koji se odmah prihvatio rada.

Fra Mladen je umro 28. 2. 1995. godine u Rami i pokopan je na groblju u Ripcima.

 

Fra Eduard Žilić

 

 


Fra Eduard Žilić je rođen u Proslapu 4. svibnja 1905. godine. Bogoslo­vi­ju je završio u Parizu, gdje je doktorirao iz dogmatike. U Parizu je ređen za svećenika 25. rujna 1927. Bio je profesor bogoslovije u Sara­jevu, gdje je preuzeo uređivanje Kalendara sv. Ante 1930. godine, a od 1932. godi­ne uređuje Glasnik sv. Ante. Te dužnosti vrši sve do 1942. godine, uspije­va­jući podići kulturnu razinu lista i kalendara angažiranjem dobrih surad­nika. Bio je upravitelj Omladine sv. Ante (OSA) od 1935. do 1945. i us­pio je ovu organizaciju katoličke mladeži afirmirati po mnogim župa­ma. Jedno vrijeme izdavao je i list Glas OSA. Uz ovo radi u mnogim kul­tur­n­im i humanitarnim društvima: Napretku, Crvenom križu i drug­ima. Stvarao je prijateljske i poslovne veze te namjestio puno katolika intelektualaca i službenika na raznim mjestima. Mnoge ga se Sarajlije sa zahvalnošću sjećaju i spominju kako im je pomagao za vrijeme rata. Tako priča jedna muslimanka kako je njezina obitelj bila bez ikakvih prihoda, jer nitko nije bio zaposlen. Ona je došla kod "doktora" tražiti pomoć. Fra Eduard je odmah intervenirao: telefonirao je poznatim i nepoznatim ljudima koji su mogli pomoći. Konačno je našao jednoga koji bi bio spreman prihvatiti djevojku, ali tek za mjesec dana. Na to je Eduard povikao:

- Boginje ti, ona mora jesti danas!

Nije preostalo drugo, djevojka je primljena na posao i toga se čitavog života sa zahvalnošću sjećala.

Za vrijeme rata fra Eduard je pokušao pomoći komu god je mogao u Sarajevu. Držao je u zgradi bogoslovije na Kovačićima i jednoga zagrebačkog židova kojega je obukao u habit, dao mu ime Marko i dobro pazio da ga nacistički i ustaški suradnici ne otkriju.

Fra Eduard je 1943. pokrenuo i Glasnik bl. Nikole Tavelića, ali je list 1945. godine morao prestati izlaziti.

Od 1942. do 1945. godine bio je definitor i ekonom franjevačke provincije Bosne Srebrene, kad je materijalno i moralno pomagao siromašne i ugrožene, ne gledajući na vjeru i naciju. Sedamdesetih godina došao je kod mene kao dekana naše Teologije jedan Srbin da mu dadnem "potvrdu o sudjelovanju u narodnosolobodilačkom pokretu". Rekao sam mu da to treba tražiti u Savezu boraca, ali on je rekao da mu to mogu dati samo fratri jer je kod njih sačuvao živu glavu. Prepoznao ga je naš brat krojač fra Benedikt Mate i rekao da je to stvarno nekadašnji dječak pravoslavac koji je ostao siroče s majkom i bratom pa ga je fra Eduard Žilić primio da nešto pomaže na vrtu ili u kući i tako prehrani sebe, majku i brata.


Nakon rata, od 1945. do 1964. godine, Eduard je boravio u Beogradu kao predsjednik rezidencije i župnik. Uz pastoralni rad zalagao se za dovršenje Plečnikove crkve sv. Ante u Beogradu dovršivši unutarnje uređenje i digavši veličanstveni toranj, vidikovac u Beogradu. Stupio je u kontakt s kiparom Ivanom Meštrovićem u Americi i od njega dobio kip sv. Ante čiji je drugi odljev postavljen na pročelje crkve sv. Ante u Bugojnu.

Fra Eduard je došao u Ramu u vrijeme dizanja brane na Kovačevu Polju, onda kad je Rama stajala pred propašću. On se nije dao smesti. Predvidio je da će Šćit ipak ostati nepotopljen, kao poluotok pa je želio urediti crkvu, samostan, prilazne putove i mnogo toga, što više nije moglo ni smjelo čekati. Kako je u to doba u Rami bilo novca, svijet je naime zarađivao na izgradnji brane a počelo se ići i u inozemstvo, to je fra Eduard iskorisito priliku da temeljito obnovi i uredi crkvu. Umro je u Rami 10. 12. 1971. i pokopan na groblju u Ripcima.

 

Šćitska crkva dobiva prvotni izgled 1965. godine

 

 

Prvo popravljanje crkve na Šćitu sigurno je bio velik uspjeh, ali kako se brzo radilo tako su se potkrale neke pogreške, a posebno je bilo teško izlaziti na kraj s krovom. Fra Marijan Brkić prihvatio je plan o jedinstve­nom krovu na sve tri lađe zato što mu je arhitekt fra Pijo Nuić to predsta­vio kao jeftinije i brže, ali takav je krov bio odveć prostran, na građi koja je postavljana sirova, pa je krov često prokišnjavao. Fra Mladen Lucić je s braćom već o tomu razgovarao i našao je arhitekta iz Sarajeva koji je planirao da se krovu dadne prvotni izgled: nad uzdignutom glavnom lađom crijep, a nad dvije sporedne lim. Mladen je bio također nabavio lim za krov i ostavio fra Eduardu uz ostale poslove da dovrši što treba.


Fra Eduard je sa svojim stalnim suradnikom građevinskim tehničarom Željkom Mirkovićem i zidarom Ivanom Gregovićem iz Beograda nastavio radove oko uređenja pločnika pred crkvom, spoja samostana i crkve i krova crkve. Dana 13. srpnja 1965. godine skinut je krov s crkve, potom je izlivena betonska podloga nad stupovima glavne lađe i na podlogu je nazidano 4,4 m zida glavne lađe od betonskih blokova. U tom zidu napravljeni su polukružni prozori, a iznad njega je stavljena betonska ploča. Dana 10. studenoga stavljena je zadnja ploča eternita na crkveni krov. Od 1. srpnja do 20. studenog 1965. godine pokrivena je crkva i završeni su unutarnji grubi radovi. Tako je ramska crkva opet dobila svoj prvotni vanjski izgled trobrodne bazilike. Bio je to drugi zahvat na već dovršenoj crkvi. Planove je davao samo tehničar, ali gvardijan se savjetovao i s drugim ljudima. Tako je arhitekt Emil Vičić iz Konzervator­skog instituta u Zagrebu spriječio da se provede Mirkovićev plan o sakristijama. Posebno je bilo nužno izolirati temelje crkve, pa je kom­pletan zid bio presjecan i izoliran u temeljima, ondje gdje prestaje kreč­njak, a počinje munjika. Trebalo je također učvrstiti istočni kut crkve, gdje je zbog popustljivosti tla zid bio napukao. Sakristije su izgrađene uz toranj i tako je zgrada crkve uokvirena. Povećani su i crkveni prozori. Napravljen je sasvim novi kor u crkvi. Ovom zgodom prepravljen je i toranj koji je nakon prve obnove izgledao premalen. Sad je gornji dio sužen i podignut na visinu 40,05 m, koliko iznosi udaljenost od tla do vrha križa. Kad su zvona dignuta na viši položaj, narod je govorio da se "duplo bolje" čuju. Radovi na crkvi bili su teški, radilo se na visini pa je 4. rujna 1965. godine radnik Mato Milas pao sa skela. Imao je sreću da ga je u padu spriječila građa i da je na tlu bilo pijeska pa se nije teže ozlijedio.

Kad su završeni radovi, fra Eduard je u crkvi izvijestio puk da ostaje dug od milijun i pol dinara, ali da se on nada kako će mu narod pomoći i spremiti se za nove radove u proljeće na uređenju zvonika, sakristije te oslikavanju crkve i stavljanju oslikanih prozora.

U prosincu iste godine pokrivena je eternitom podružna crkva u Zvirnjači.

Angelo Vicari iz Bugojna oblagao je crkvu iznutra mramorom do visine od 175 cm. Crkveni zid iznad temelja obložen je sarajevskom hrešom do visine cokla. Oko crkve je udaren betonski pločnik. I na samostanu se mnogo radilo, počev od popravljanja kamenja na fasadi koje je bilo oštećeno mecima za vrijeme rata pa do uvođenja električnih i vodovodnih instalacija.

 

Umjetnički radovi u crkvi 1966.-1970.

 

 

Prilikom obnove crkve gvardijan fra Eduard Žilić tražio je pogodne ljude koji će crkvu iznutra oslikati. Tako iz kronike vidimo da je 14. kolovoza 1966. na Šćitu boravio Augusto Ronaechi, profesor umjetnosti iz Rima, specijalist za mozaike. Radio je na mozaicima u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Fra Eduard je odlazio u Beograd vidjeti kako su uspjeli. Zvao ga je da opet dođe na Šćit.

Gvardijan je odlazio i u Zagreb tražiti izvođača vitraja. Doveo je Pavla Sušilovića, koji je razgledao crkvu i dao svoju ponudu za izradu prozora po cijeni od 130.000 dinara po m2.


Na Šćitu je 18. veljače 1967. godine boravio inženjer Mladen Fučić, razgledao crkvu i dao svoje sugestije. On je ostao na Šćitu do 22. veljače, te je opet bio od 19. do 22. svibnja iste godine.

Iz svega se vidi da je fra Eduard ozbiljno razmišljao komu će povjeriti um­jet­ničke radove u crkvi. Konačno se odlučio za slikara profesora Josipa Po­ljana koji je dao nacrte za prozore te su u studenom 1967. dopremljeni prozori. Nad trojim vratima izrađeni su također prozori u boji te rozeta na fasadi.

Svetište ramske crkve popločano je mramorom i djelomično ograđeno bijelom balustradom, dok je oltar izrađen od aranđelovačkog bijelog mramora bio težak 5,5 tona. Oltar presvete euharistije također je od mramora po nacrtu ing. Mladena Fučića s umjetnički izrađenim tabernakulom od pozlaćenog bakra. Dva sporedna oltara također su izrađena od mramora.

Akademski slikar Josip Bifel oslikao je čeoni zid ramske crkve u keim tehnici i to s tri motiva: srednja slika, veličine 72 četvorna metra, pred­stav­lja "Mariju zaštitnicu ramskog puka", a dvije bočne, veličine po 27 čet­vor­nih metara zidne površine, predstavljaju "Rođenje Marijino", lijeva slika, i "Dolazak Duha svetoga nad Mariju i apostole", desna slika. Bifel je u jednoj niši izradio i sliku sv. Terezije te oslikao korsku ogradu u gra­fito tehnici, prikazavši simbole sakramenata i posljednje stvari čovjeka. Isti je umjetnik izradio četrnaest postaja Put križa, ulje na platnu. U svom iz­vješ­ta­ju kapitulu 1970. godine fra Eduard piše kako su također izvedeni umjetnički radovi u crkvi. Bifelovi radovi u Rami ubrajaju se u njegova najuspjelija djela. Njegova središnja slika iznad oltara kuša sjediniti prošlost i sadašnjost: djelovanje i patnje puka i fratara kroz povijest. Tu su svetački likovi sv. Franje, sv. Ante, sv. Nikole Tavelića i fra Anđeo Zvizdović te model obnovljene Gospine crkve na Šćitu koju fra Eduard ispred ramskog puka i fratara prinosi Gospi.

U Rami ni kasnije nije prestala skrb za umjetničko uređenje crkve i samostana. Oko toga je bio angažiran zagrebački umjetnik Đuro Seder, koji je radio veliku oltarsku sliku sv. Ante i Put križa na Gračacu, te oltarsku sliku sv. Nikole Tavelića na Orašcu. U samostanskoj blagovaonici nalazi se njegovo veliko platno koje prikazuje sv. Franju s braćom.

Prigodom proslave sedamstogodišnjice djelovanja franjevaca u Bosni pokrenuta je akcija darivnja umjetničkih djela za ramski samostan. Odazvali su se vrsni umjetnici, tako da franjevačka zajednica u Rami posjeduje značajna i vrijedna umjetnička djela.


Fra Vitomir Jeličić

 

 

Uz već prikazane ramske fratre valja ocrtati i lik fra Vitomira Jeličića, koji se rodio u Podboru 14. listopada 1898. godine. Nakon osnovne škole on je otišao u Franjevačko sjemenište u Visoko, gdje završava srednje obrazovanje. U to doba bio je točno omeđen broj kandidata svakog samostana, odnosno rezidencije, pa kako je kandidatura za Ramu bila popunjena, provincijal fra Alojzije Mišić nalazi rješenje te ga prima kao jajačkog kandidata, jer iz jajačkog samostana nije ni bilo kandidata. Krsno ime Jozo zamijenio je ulaskom u novicijat 2. srpnja 1914. godine s imenom fra Bono, koje je na svečanom zavjetovanju 18. studenog 1919. godine zamijenio u fra Vitomir. On je bio prvi klerik koji je svečane redovničke zavjete polagao nakon redovne mature u Visokom. Za svećenika je zaređen 23. srpnja 1922. godine.

Bogosloviju je učio u Sarajevu, Zagrebu i u Beču, gdje je doktorirao iz bogoslovnih nauka 25. siječnja 1925. U Sarajevu je bio profesor bogoslo­vije od 1924. do 1933. godine.

Nakon otvaranja središnjeg franjevačkog učilišta "Antonianuma" u Rimu, predavao je crkveno pravo na tom sveučilištu od 1933. do 1942. godine vršeći u isto doba službu prorektora, praktično je vodio to sveučilište. Za vrijeme rata nalazio se u Sarajevu i predavao na franjevačkoj bogosloviji od 1942. do 1951. godine. Službu rektora obnašao je od 1943. do 1945. godine, kada je izabran za provincijala. Kao provincijal u najtežem razdoblju poratnih progona i zatvaranja, i sam je odležao u istražnom zatvoru. Radio je s drugom braćom na sačuvanju sjemeništa i bogoslovije, i to je uspio, iako je zajednica izgubila tek uhodanu zgradu bogoslovije na Kovačićima. Za generalnog definitora u Redu izabran je 1951. godine, ali se nakon godinu dana zahvalio na toj časti. Ipak je ostao u Rimu sve do 1964. godine vodeći tiskaru u kolegiju sv. Ante i vršeći službu savjetnika generalne franjevačke uprave.

Kao pravnik pisao je stručne članke i vodio poslove oko preuređenja fra­nje­vačkog zakonodavstva, Konstitucija. Bio je član pripravne komisije Drugog vatikanskog sabora na kojem je bio peritus - stručnjak za pravne znanosti.

Pisao je stručno i sažeto, posebno kad se radi o žendibenom pravu. Godine 1930. izišlo je prvo izdanje njegova "Ženidbenog prava". Ova je knjiga izdana ponovno 1943. godine, ali da se ne mijenja pravopis po korijenskom pisanju, za godinu izdanja stavljena je 1942. godine.


Surađivao je u stručnim časopisima kao što su Jus Ponitificium, Antonianum i drugi. Uređivao je Bosnu Srebrenu od 1942. do 1951. godine. Od 1926. do 1932. godine uređivao je Glasnik sv. Ante.

Fra Vitomir je razmjerno malo i rijetko boravio u Rami. Ali je volio Ramu i nastojao je pomoći gdje god je i kako god je mogao.

Umro je u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji u Neđarićima 15. 10. 1980., a pokopan je u tom gradu u fratarskoj grobnici na groblju Bare.

 

Vjeronauk u Rami

 

 

Vjerska pouka bila je sastavni dio pastoralne djelatnosti bosanskih franjevaca kroz povijest. Mnoga djela koja su oni pisali, bila su namije­njena upravo vjerskom odgoju bosanskog puka.

U Rami su od starine roditelji učili djecu kršćanski nauk, a svećenici su u korizmi i došašću provjeravali koliko su to mladi usvojili pa su ispitivali mladež. Oni koji ne bi znali nauka, ne bi dobili "cedulju", a bez nje se nije moglo ispovjediti, što je u ono doba bila velika sramota. "Vratio ga pratar jer nije znao nauka", govorilo se za takve. Neki su svećenici ostavili dubok trag u narodnoj duši i tradiciji po svome "tumačenju nauka". Skupljali su djecu po kućama i po gumnima, poučavali i ispitivali. Neki su znali naći svojevrsne nagrade: sušeno voće ili lješnjake, što bi bilo slično današnjim bombonama ili čokoladama.

Kad se u Rami otvorila škola u zgradi samostana 1857. godine, uz ostale predmete predavao se i vjeronauk. U državnoj osnovnoj školi od 1899. godine normalno je predavan i vjeronauk. Mladi svećenici bili su katehete u školi na Šćitu i u Prozoru. Kad je otvorena škola u Kopčićima, i u njoj je predavan vjeronauk.

Kad je došao socijalizam, vjeronauk je otišao iz škole. Na početku je jedno vrijeme predavan, ali se od toga brzo odustalo. U Rami je uz šćitsku, otvorena škola u Rumbocima, Kovačevu Polju, Orašcu, Zvirnjači i Zahumu, ali vjeronauk se u njima nije predavao.


Da bi se koliko­‑toliko nadoknadio manjak vjerske pouke, Nadbiskupski ordinarijt naredio je župnicima da pod nedjeljnom misom u crkvi vjernicima izlažu pojedine odsjeke nauka vjere. Bila je to katehizacija i djece i odraslih. Još se nekako održavao vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike. Međutim, i to je u Rami smetalo socijalističkim vlastima pa su pravili razne smicalice da onemoguće skupljanje djece oko crkve i svećenika. Svećenici nisu odustajali, iako ih je bilo vrlo malo, a k tome su bili zauzeti drugim poslovima, posebno opremanjem bolesnika, kojih je u poratno vrijeme bio popriličan broj, jer se svijet slabo hranio i živio u lošim uvjetima.

Ipak, svećenici nisu odustajali. Tražili su načina kako će skupljati mladež i učiti ih osnovne vjerske istine. Kad se situacija malo sredila, vjeronauk je održavan u iznajmljenim privatnim prostorijama. Te prostorije nisu imale ni najosnovnijih sredstava, ali djeca su oduševljeno dolazila. Fra Eduard Žilić našao je načina da se vjeronauk sistematski predaje po selima u kojima postoji škola. Iznajmljene su privatne kuće, a na Šćitu se vjeronauk predavao u donekle preuređenom starom samostanu koji je konačno ostao bez stanara.

Vjeronauk je naišao na veliki odjek kod kršćanskog ramskog puka. Sva su se djeca upisala i gotovo sva su dolazila na vjeronauk i oduševljeno pratila predavanje. "Ovo je kao stihija, sve vuče i nosi" govorio je tadašnji samostanski vikar i kapelan fra Trpimir Kaić koji je držao vjeronauk po selima, posebno na Orašcu.

Socijalistički odgojitelji smatrali su da će prosvjetiteljski djelovati u Rami dajući film Bakonja fra Brne napravljen prema romanu - pamfletu Sime Matavulja. Film je prikazivan u školama na Šćitu i u Rumbocima. Sav učinak bio je povećanje djece na vjeronauku. Sat iza filma na vjeronauk u Rumbocima došlo je 140 djece, a bilo je upisano 105. Za školsku djecu uvedena je posebna đačka misa "osmica" uz odgovarajuću propovijed, pjevanje i recitiranje mise. Vremenom se vjeronauk u Rami počinje sistematski predavati. Zalaganjem gvardijana fra Pave Kudića i župnog vikara fra Andrije Cvitanovića, kraj groblja u Ripcima, naprav­ ljena je 1983. godine posebna vjeronaučna dvorana da bi đaci iz obližnje osmogodišnje škole bez poteškoća mogli dolaziti na vjeronauk. U dvorani je otvorena i posudbena biblioteka, što se pokazalo posebno korisnim, jer se mladi na vrijeme odgajaju za kulturni rad.­

 

Ne mogu svi stati u crkvu

 

 


Rama je polako zaboravljala četnički pokolj i ratna stradanja. Djeca su narasla i postali su momci i muževi. Išli su u inozemstvo, ali ostajalo ih je i kod kuće. Za većih svetkovina nikad nisu svi mogli stati u crkvu. Znalo se po dvjesto do tristo muškaraca naći pred crkvom i slušati misu. Zanimljivo je pak da samo muškarci nisu mogli stati u crkvu. Naime, ramski ženski svijet dolazi u crkvu mnogo ranije, prije početka mise. Treba najprije "pozdraviti Gospu", izmoliti određene molitve pa tek onda očekivati kad će "izaći pratar". Muškarci pak ili kasnije stižu ili se zadržavaju razgovajući i pušeći pred crkvom i ulaze u nju tek kad vide da je svećenik izišao iz samostana i krenuo u crkvu.

Nakon rata u Rami se nije održavala procesija. Nakon mise održavao se mladim nedjeljama blagoslov s Presvetim, ali procesije izvan crkvenog okvira nije bilo. Prva tjelovska procesija se održala tek 28. svibnja 1967. godine. Bilo je nekoliko stotina školske mladeži koju je organizirao fra Gabrijel Tomić. Napravio je mnogo zastava i plakata, što je svijet oduševljeno prihvatio. Fra Gabrijel je također oduševio puk za Treći red. Na svetkovinu Bezgrešnog Začeća bilo je oblačenje za Treći red. Obuklo se 208 novih članova i, što je važno istaknuti, među njima je bilo vrlo mnogo djevojaka i desetak mladića. Dotada se smatralo da u Treći red spada uglavnom stariji ženski svijet.

 

Odlazak u inozemstvo

 

 

Šezdesetih godina ramski je svijet počeo masovno odlaziti u inozemstvo na privremeni rad. Ispočetka je bilo teško doći do putovnice, pa su neki bježali preko granice postajući tako politički emigranti i gubeći pravo na povratak kući. S vremenom su vlasti uvidjele da narod negdje mora zaraditi koji dinar da preživi pa su davale putovnice. Ljudi su odlazili najviše u Njemačku. Fra Kazimir Ivić bilježi: "U nas svaki dan puna kuća reflektanata za rad u Njemačkoj. Uglavnom bili naši župljani, a bilo je i muslimana. Bilo ih je još iz Prozora, Gračaca, Uzdola, pa i iz daljine - Jajca".[2] Eduard Žilić im je pisao molbe, a imao je i neke poznanike u inozemstvu preko kojih je dobivao radne dozvole. Ljudi su osjetili da se u inozemstvu može mnogo bolje zaraditi nego u domovini ili kod kuće pa su, privučeni time, odlazili jedan za drugim.

Ubrzo su se osjetile i tragične posljedice. Dana 4. srpnja 1965. godine bio je u Jaklićima sprovod Ivana Babića koji je poginuo u Stuttgartu.

Odlazak radnika u Njemačku promijenio je fizionomiju Rame. Počele su se polako graditi prostrane kuće s modernim planom, često prevelike za potrebe domaćinstava, ali kad počne natjecanje, teško je odustati.

Fra Kazimir bilježi kako su se zadnjih dana 1965. godine "vraćali radnici iz svih krajeva Njemačke i Austrije: autobusima iz Austrije, a iz Zagreba našim autobusima i limuzinama, poneko svojim a netko i s kojim Nijemcom".[3]


U to doba Rama se počela motorizirati. Dotad se nalazio pokoji moped ili motor. Kazimir piše kako je Grgo Brkić nabavio kamion od 2 t, Anto Grubeša limuzinu, a prije njega Stjepan Franjušić iz Ripaca. Za Božić bi se pred crkvom pojavili automobili čega prije nije bilo. U godini 1970. računalo se da iz ramske župe 700 ljudi radi u inozemstvu. Za njih su u božićno doba organizirani posebni susreti, predavanja i razgovori u kojima se pokušavao naći način da se ti ljudi ne prepuste stihiji, da ne zaborave obitelj i da sačuvaju obiteljske veze. S vremenom su naši ljudi tražili zaposlenje u južnom dijelu Njemačke da bi bili bliže kući. Stvorio se tako običaj da svake subote stiže nekoliko autobusa koji dovode radnike. Oni prenoće kod svoje kuće, a u nedjelju u podne autobusi kreću ponovno u Njemačku ili Austriju.

 

Veze sa Sinjom

 

 

Ramljaci nikad nisu zaboravili da je dio njihovih pradjedova ostao u Cetinskoj krajini. I Sinjani su ostali svjesni svoga podrijetla i vezanosti za Ramu.

U Sinju se od 14. do 16. kolovoza 1887. godine slavila dvjestogodiš­njica doseljenja naroda u Cetinu. Proslava je bila dobro pripravljena i u njoj je sudjelovalo 26 do 30 tisuća ljudi. Tom prigodom izgrađena je i "spomen crkva na vrh starog grada" Na proslavi su sudjelovali predstav­nici Franjevačke bosanske provincije definitor Mihaljević, iz ramskog samostana fra Bono Milišić, kojega su Sinjani posebno apostrofirali, a u izvještaju se posebno ističe njegov odgovor: "Ovi odvrati na zdravicu O. Gvardijana Čačića tako krasno, da su svi stotina uzvanika ostali zapanjeni".[4]

Iz Sinja su 15. svibnja 1966. stigla četiri autobusa sa sedam fratara i pet časnih sestara koji su donijeli ploču kao uspomenu svoga hodočašća prvotnoj crkvi gdje se čuvala slika Gospe kao "Majke od milosti". Nažalost, ramski svijet je saznao za dolazak Sinjana samo dan prije, a već su bile zakazane četiri mise na grobljima pa nije došlo do većeg susreta Sinjana i Ramljaka. Sinjani su se ispovjedili i pričestili te se poslije podne vratili u Sinj.


Kad se u Sinju 1. listopada 1966. slavila 250­‑obljetnica krunjenja slike Gospe Sinjske Majke od milosti i oslobođenja od turskog ropstva, iz Rame je išlo veliko hodočašće. Žene su išle u narodnoj nošnji, a i poneki muškarci. Hodočasnike je vozilo pet autobusa i sedam osobnih automobila. Zabilježeno je da je išlo 250 osoba. Sinjani su primili Ramljake kao najrođenije. "Otimali se tko će više primiti na konak. I pogostili su ih kao svoje rođake. Naši su htjeli platiti, ali nitko ništa nije htio uzeti. Nije se uspjelo ni pod jastuk tutnuti koju paru", piše fra Kazimir Ivić.[5] S pukom je išao gvardijan fra Eduard Žilić, dvojica kapelana fra Vinko Petrović i fra Vjekoslav Zeba, te prozorski župnik vlč. Vlado Jurjević. Ramski se puk ispovjedio i pričestio i nakon zajedničke mise posjetio staru tvrđavu te se kući vratio oduševljen.

 

Završene fra Kazimirove Bilješke 3. ožujka 1968.

 

 

Fra Kazimir Ivić savjesno je bilježio sve što je mogao naći o Rami nastavljajući ondje gdje je stao fra Jeronim Vladić sa svojom knjigom "Uspomene o Rami" i njezinom dopunom "Urežnjaci". Posebno je bio marljiv za vrijeme obnove crkve i samostana za gvardijana fra Eduarda Žilića. Sve što je vidio i čuo, on je zapisao. Kad je 10. lipnja nastala pauza u radovima, fra Kazmir je sutradan prestao pisati svoje bilješke. On je već bio teško bolestan. Njegove je bilješke prepisao fra Ivo Žilić. Na kraju Bilježaka stoji: "Prepisao dovle 3. ožujka 1968. Žilić fra Ivo".[6]


Fra Kazimir je bio krepak i živahan čovjek. Rodio se u Rumbocima 1890. godine. Doktorirao je u Grazu, predavao je i bio direktor Gimnazije u Visokom. Nije bio pretežak za svoju visinu i krupnoću, iako se malo gegao pri hodu. Zdravlje ga je, u biti, dobro služilo do pred kraj života. Dana 19. siječnja 1966. pao je u crkvi, ali tomu nije pridavao velike važnosti. Sutradan je opet pao, ali ni tomu nije posvećivao pozornost. Otišao je u Sarajevo na pregled i konstairano je da ima probleme s prostatom koju bi trebalo operirati, ali se liječnici nisu usudili zbog srca. Kad je 23. listopada iste godine pao na srednjem trijemu, nije mogao ni misu slaviti iako je bila nedjelja. Morao je odležati pa je tek 30. listopada opet služio misu. Umro je 5. prosinca 1968. godine i pokopan na groblju u Ripcima.

Bio je odgovorni urednik Franjevačkog vijesnika 1927. godine, a 1928. uređuje Vijesnik zajedno s dr. fra Bonifacom Badrovom.

Uz Bilješke napisao je još sljedeće članke:

Dr. fra Julijan Jelenić (Prigodom 30­‑godišnjice književnog rada, u: Franjevački vijesnik 1929. str. 142.-148.;

Sedamstogodišnjica smrti sv. Franje Asiškoga 1226.-1926., u:  Franjevački vijesnik 1927., str. 1.-5.;

Katolički Dnevnik, u: Franjevački vijesnik 1927., str. 74.-77.;

Venny: Sene, u: Franjevački vijesnik 1927., str. 95

Đački konvikt u Visokom, u: Franjevački vijesnik 1928., str. 22.

O. Augustin Gemelli, u: Franjevački vijesnik 1928, str. 116B120.

Pedesetgodišnjica franjevačke centralne gimnazije u Bosni, u: Franjevački vijesnik 1934., str. 98.-126.

Dr Dragutin Kniewald, Dr Ivan Merz, život i djelovanje, u: Franjevački vijesnik1934., str. 37.

 

Gradnja crkve na Dubom

 

 


Izgradnja brane donijela je mnogo nevolja Gornjoj Rami. Uz to što je potopila zemljište i otjerala ljude s djedovskih odnjišta, razdijelila je župu i učinila gotovo nemogućom komunikaciju između sela. U najnezavidnijem položaju našla su se sela s one strane Rame: Maglice, Orašac i Proslapska Planina. Do njih se sad može doći samo čamcem ili okolnim putem dugačkim dvadesetak kilometara. Zato su fratri shvatili da je potrebno što prija izgraditi crkvu u Dubom za kojih 210 obitelji. Najprije je 1969. godine izgrađena kuća za svećenika i uz nju vjeronaučna sala, a onda i crkva 1972., posvećena sv. Nikoli Taveliću. Govorkalo se kako bi se od Orašca i okolnih sela dala napraviti posebna župa, ali je nadbiskup Čekada prihvatio mišljenje prozorskog župnika Vlade Jurjevića i šćitskog gvardijana fra Eduarda Žilića da to ne bi bilo uputno jer franjevci sa Šćita mogu vrlo dobro zadovoljiti sve potrebe ovih vjernika, kojima se svake nedjelje a i na neke svetkovine služi misa, a običnim danom se drži vjeronauk za školsku djecu.

 

Rumboci postaju župom

 

 

Na putu od Prozora prema Duvnu, na izlazu iz ramske kotline, nalaze se dva sela Rumboci i Varvara. Rumboci su veće selo, ali je Varvara glasovitija. U njoj se nalazi jedno od najstarijih ljudskih naselja u Bosni - Gradina. Dalje cestom slijedi Konjdolac a onda Zvirnjača, selo koje po geografskom i političkom položaju spada na Kupres, ali ga od pamtivijeka služe ramski fratri.


Rumboci su od starine bili snažno selo koje je imalo svoje zaseoke koji se nekad zovu i "sela", a to su: Trzan, Donje Selo, Bulići, Šarci, Ćuci, Franjići, Beškeri, Majčići, Poljane i Nikolići. Uglavnom su nazivi uzeti prema obiteljima. Selo je davno naseljeno o čemu svojedoče stećci koji su se nekad nalazili po selu. Kod kuće Franje Džolana postoji i lokalitet zvani Mašat, a tu su zaista bila dva "mašata" - stećka. Stećak je postojao i kraj groblja i bio je ukrašen. Kod vode Bilo na starom muslimanskom groblju također je bilo stećaka. Groblje je postojalo i kod Jakovljevića kuće. Izgleda da je selo stradalo od velike pošasti - kuge. Nekoć su muslimanski stanovnici prevladavali u selu, ali danas su uglavnom samo katolici. Miljenko Filipović opisuje rumbočko stanovništvo i konstatira da ima 122 kuće, 12 muslimanskih i 110 katoličkih. Među katolicima se Milišići smatraju najstariji rod i od njih su nastali Ivići, Iličići, Šarčevići (Sandali), Ostojići, Fofići, Barabani, NikolićiBDžolani i FranjićiBZelići. Zečevići i Žutići smatrani su za jedan rod i starosjediocima, kao i Beškeri. Starosjedioci su i obitelj Novak i KovačevićiBPelušići. Petrovići su došli iz Dalmacije, a zvali su se prije Jurići. Od njih su i Pivići. Kapčevići su došli iz Hercegovine, a Lovrići iz Varvare. Kneževići su također iz Hercegovine, a zvali su se Samardžići jer im se jedan predak bavio izradom samara. Vidakušić je došao na ženinstvo iz Proslapa, a Ćurić iz Gmića. Ćuci su čak iz Kočerina, a iz Rumboka su otišli u Jakliće i Ripce. Ćurčići su došli iz Vrlike, a Anđelići iz Hercegovine. Za Jakovljeviće se ne zna odakle su došli, dok Baketarići tvrde da su došli iz Lapsunja, a Burečići iz Duvna.[7]

Nad Rumbocima se diže planina zvana Umna glava, pa se planinsko naselje iznad nje naziva Zahum. Ovo se naselje koristilo većinom u ljetno doba, kad su se "izgonile ovce" na planinu, sadili krumpiri i ječam, jer pšenica, zbog visine i oštre klime, nije uspijevala. S vremenom se Zahum pretvorio u pravo naselje.

Varvara se nastavlja na Rumboke i ima više zaselaka koji se nazivaju i selima: Kazivići (Kaznovići), Gornje Selo, Donje Selo, Majčići, Draganj i Knežići. U Varvari je 1955. godine bilo 78 kuća, 61 muslimanska i 17 katoličkih. Naselje je vrlo staro, iz kamenog doba, ima tragova rimskog naselja, a postojala je i crkva koja je srušena u šestom stoljeću. U Gornjem selu postoji lokalitet Mašati na kojem je bio jedan stećak i više grobova. U blizini je vrlo staro muslimansko groblje. Između Rumboka i Varvare nalazi se turbe u kojemu je pokopan beg Kopčić i gromila gdje je, kako se priča, pokopan njegov konj, nakon njihovog legendarnog putovanja i smrti.

Katoličke obitelji Lovrića potječu iz Duvna, a nose naziv i Kovači jer su se bavili kovanjem. Cvitanovići su došli iz Dalmacije što pokazuje i njihov nadimak Kauri. Ramljak je došao iz Rumboka, Pavlovići potječu od Petrovića iz Rumboka, a iz Rumboka su i obitelji Bešker, Ivić, Zečević, Džolan, Petrović. Jurići su došli iz Duvna kao i Ljubići (Lumbići). Vidakušići su došli iz Rumboka, odnosno iz Proslapa.

Nakon izlaska iz ramske kotline na mjestu zvanom Izlaz prelazi se u planinski dio i stiže do naselja Konjdolac uz koje je vezano naselje Lokve. Do dolaska Austrije u Bosnu ondje nije bilo stalnog naselja nego samo planinske staje, ali su kasnije Hercegovci počeli kupovati zemlju i graditi kuće. Filipović piše da je bilo 16 stalno nastanjenih kuća, 9 katoličkih i 7 muslimanskih. Od 1930. godine postoji katoličko groblje u Konjdocu. Obitelj Cvitanovića je iz Varvare, Paponje su došle iz Lipna u Hercgovini kao i Brkići. Lovrići su iz Varvare, Korde iz Grljevića, a Kraljevići iz Kočerina. Neke od tih obitelji su s vremenom odselile.


Rumboci su od davnine pripadali župi Šćit i sve do polovice ovog stoljeća nikomu nije ni padalo na pamet da bi u tom selu trebalo graditi crkvu ili osnivati župu. Iz Rumboka se razmjerno brzo stizalo na Šćit do crkve, pogotovo ako se krene prijekim putem, preko livada. Bilo je međutim već 1943. godine govora o gradnji crkve u Rumbocima. Tom mišlju bavili su se Rumbočani - pokojni Šimun Džolan, nekoć franjevački klerik, i fra Anđeo Žutić. Kad je već bila izgorjela crkva na Šćitu, pomišljalo se da bi nova mogla biti i u Rumbocima, a mogla bi se možda osnovati i posebna župa. Tada je to još bio luksuz.

Kad se 1947. gradio zadružni dom u Rumbocima, ljudima je palo na pamet da bi se on, "kad ovo prođe" mogao pretvoriti u neki koristan objekt, možda u župni stan ili stan za časne sestre, odnosno da bi seljani mogli sebi sagraditi i crkvu kad su u stanju sagraditi dom.

I "okorjeli Rumbočak" dr. fra Kazimir Ivić bavio se mišlju o gradnji crkve u Rumbocima, moleći Nikolu Džolana da dio zemlje koje je kupovao za svoga sina ustupi samostanu na Šćitu, kako bi je on kupio za buduću crkvu. Bilo je to zato što se govorilo o gradnji brane i potapanju Rame što će dovesti do vrlo komplicirane situacije, jer će sela biti odvojena od župne crkve na Šćitu.

Kad se počela dizati brana za umjetno jezeru u gornjoj Rami, pokazalo se kako će žiteljima mnogih sela biti vrlo teško dolaziti na misu na Šćit. Više se neće moći ići poprijeko, nego samo cestom okolo, i to pod uvjetom da se Šćit nasipom spoji s ostalim dijelom kopna i da ne ostane otok u novom jezeru. Rumbočani su razgovarali o gradnji crkve u svome selu, a neki, posebno dijecezanski svećenici, nagovarali si ih da osnivaju župu. I neki fratri Rumbočani rado bi vidjeli župu u Rumbocima pod uvjetom da ona bude povjerena fratrima. Tako dr. fra Eduard Žilić u izvještaju za provincijski Kapitul 2. srpnja 1970. godine piše kako su Rumbočani pokretali više puta pitanja osnivanja župe. On piše:

"Nova morfologija uvjetovana novim jezerom učinila je neka sela udaljenijim od župne crkve, posebno sela: Rumboke, Zahum, Varvaru, Konjdolac, i donekle Jakliće". Nadalje piše kako je bilo "živog nastojanja sa strane prozorskog župnika, da se na brzinu pristupi odcijepljenju tih sela, formiranju nove župe i izgradnji nove župne crkve za ta nova naselja u selu Rumboci". Držani su razni sastanci fratara i župljana i rješavan je problem sela koja su potapanjem Rame dovedena do neugodne situacije.


Kad je u Ramu dolazio nadbiskup dr. Smiljan Franjo Čekada 1968. godine na proslavu 500 obljetnice dolaska franjevaca u Ramu, fra Eduard Žilić ga je vodio po Rumbocima i pokazivao mu teren uvjeravajući ga kako je potrebno osnovati novu župu i, radi povijesne vezanosti i cjeline, povjeriti je franjevcima. Nadbiskup je to prihvatio te je na konzistorijalnoj sjednici 8. ožujka 1969. godine odlučeno da se osnuje župa Rumboci i trajno se povjeri franjevcima. O ovom se vodila duga korespondencija između fra Eduarda i Nadbiskupskog ordinarijata, dok konačno u Vrhbosni nije objavljeno kako je "Dekretom Nadbiskupskog Ordinarijata Vrhbosanskog br. 804. od 15. 3. osnovana u ramskoj dekaniji župa Rumboci. Nova župa je odcijepljena od starodrevne župe Rama - Šćit, te obuhvaća sela: Rumboci, Družinovići, Zahum, Varvara, Lokve, Konjdolac, Dašnik, Zvirnjača. Zaštitnik je župe sv. Franjo Asiški. Potreba osnutka nove župe posebno se osjetila poslije izgradnje ramske hidrocentrale i stvaranja umjetnog jezera u čitavoj dolini Rame, čime su veze gore spomenutih naselja s crkvom u Šćitu bitno otežane.[8]

Župa je na temelju ugovora između Nadbiskupskog ordinarijata i Franjevačke provincije Bosne Srebrene povjerena trajno, ad nutum sanctae Sedis, Franjevačkom redu."

Ugovor između Ordinarijata i Provincijalata potpisan je 15. ožujka 1971. godine, a za prvog župnika postavljen je 6. svibnja 1971. fra Tihomir Salapić, dok je fra Andrija Cvitanović postavljen za duhovnog pomoćnika. Već 1. lipnja određuje novi župnik da će se sva krštenja i vjenčanja obavljati u župi Rumboci, a ne na Šćitu kao dotada.

Župnik i župni vikar jedno su vrijeme stanovali u samostanu na Šćitu, ali su, kako se vidi iz knjige župnih naredaba, od 18. srpnja 1971. počeli "stanovati u novoj kući Nikolice Džolana". Župnik je 18. listopada 1971. obavijestio Skupštinu općine Prozor da je "rimokatolički župni ured u Rumbocima otvorio salu za vršenje vjerskih obreda u kući Nikole Džolana". Ubrzo je uz dopuštenje Nadbiskupskog ordinarijata od 22. srpnja 1971. godine otvorena i kapelica u kojoj se slavila misa i čuvala presveta euharistija. I vjeronauk se više nije održavao u kući Ivana Baketarića, kao dotada, nego u kući gdje su stanovali župnik i župni vikar.

Ubrzo je župnik morao napustiti ovu kuću, kako se vidi iz župnih naredaba od 19. studenog 1972. godine, pa više nije bilo rane mise u kapelici, nije se održavao vjeronauk, dok je župnik fra Tihomir stanovao u kući starog Nikole Džlana, a kapelan fra Juro Piljić, koji je u međuvremenu zamijenio fra Andriju Cvitanovića, stanovao je u samostanu. Rana misa govori se opet na groblju, gdje se od početka služila pučka misa.


Na Božić 1971. godine uz najavu za blagoslov kuća, župnik je najavio upis sve čeljadi te je 1972. godine savjesno napravljeno "Stanje duša": uzeti su podaci iz šćitskih matica, nadopunjeni popisom za vrijeme blagoslova kuća i napravljen je dosta pouzdan popis svih župljana. Kad je napravljena knjiga stanja duša 1972. godine u župi je bilo 444 domaćinstva s 2.703 stanovnika ili po selima:

Rumboci         282    domaćinstva        1846    duša

Konjdolac       29 domaćinstva 147      duša

Varvara      40 domaćinstva      216      duša

Zvirnjača         93 domaćinstva 494      duša

 

Fra Eduard Žilić naručio je idejni plan i maketu za crkvu i župne prostorije u Rumbocima od profesora Juraja Najharda. Nažalost, ovaj plan nije prihvaćen jer je smatran luksuznim i neodgovarajućim za ramsku situaciju. Kad danas pogledamo maketu toga zdanja, možemo samo požaliti.

Gdje graditi crkvu? To je bilo teško pitanje koje je izazvalo žučne rasprave i uznemirenost. Svatko je natezao na svoju stranu i gledao svoj interes i pogodnost. Još je fra Kazimir Ivić smatrao da bi crkvu trebalo graditi kod kuće Nikole Džolana Starog, a blizina škole pogodovala je ovom izboru jer bi djeca lakše dolazila na vjeronauk, posebno ona iz Jaklića. Kad se odlučivalo o lokaciji crkve, ovaj se položaj nije spominjao. Kao najpodesnija smatrana je lokacija na Dubu gdje Baketarići imaju zemlju. Ondje je još fra Eduard Žilić dao drobiti pijesak i tu je mislio smjestiti Najhardovu crkvu. Zapadna strana sela zahtijevala je da se crkva locira kod Fofića, jer je Andrija Fofić obećavao dati badava jednu njivu. Sljedeća lokacija trebala je biti ispod Ćukovih kuća uz cestu, ali se tražilo mnogo novca za otkup zemljišta. Konačno je izabran sadašnji smještaj jer su Jozo Petrović Seljankić, Marijan Iličić i njegova tetka Topa poklonili za crkvu dvije njive jednu do druge, da se može smjestiti kuća i crkva, i ostati dovoljno prostora za park i vrt.


Župnik je zatražio od općine građevinsku dozvolu 16. kolovoza 1972. godine i dobio je već l. rujna iste godine. Plan je izradio ing. arh. Mišo Subotić, statiku proračunao ing. Slavo Malkin, interijer prof. Zlatko Ugljen, dok je grijanje projektirao ing. Marko Kakariđi, a prihvatile su ga komisije Provicnijalata i Ordinarijata. Radove je izvodilo G. P. "Izgradnja" iz Konjica. Župnik je izvijestio općinu 25. rujna 1972. da će "u roku od osam dana početi radovi na izgradnji nove crkve i župne kuće", a već 24. rujna rekao je vjernicima: "Moglo bi se reći da su radovi na gradnji naše crkve i kuće počeli. Hvala Bogu! U srijedu će doći buldožer - počinje iskop temelja kao i izgradnja pristupnog puta". Pozvani su mladići i djevojke da pomognu i da se spremi podzida i osigura pristup na cestu. Župnik oglašava pod misom 1. listopada 1972. godine: "Pogođeni su radovi. Početak radova u ponedjeljak".

Zimi se ponešto radilo, ali pravi su radovi počeli početkom ožujka 1973. godine. Na Ilindan iste godine bio je blagoslov temelja uz prisutnost brojnih vjernika koji su slavili do kasno u noć. Tada je kuća bila gotovo pod krovom, a i na crkvi se radilo već na krovištu. Kum je bio Andrija Burečić.

Narod je velikodušno davao svoje priloge za gradnju crkve, župnik je savjesno bilježio koliko je tko dao i o tome izvještavao redovito svake nedjelje. Kao zanimljivost navodimo da su župljani na početku počeli skupljati novac bez dopuštenja državnih vlasti, pa kad su skupili priličnu svotu, došao je predstavnik vlasti i upozorio ih na nezakonitost robnok potkupa. Skupljači su preko noći povratili novac darivaocima jer su im davali priznanice pa su znali koliko je tko dao. Kasnije je skupljanje legalizirano. Nešto je pomogao i Caritas. Zanimljiv je slučaj Ivana Baketarića koji je sav novac skupljen na daći svoje žene (687.000 dinara) dao za gradnju crkve.

Crkva je položena u pravcu sjeverBjug, a njezin vanjski izgled promatran od jezera vrlo je ugodan jer se vidi velika staklena fasada i veza s kućom. Sa sjeverne je strane ukopana u zemlju tako da njezin izgled s ceste daje utisak kao da se nekako "šćućurila" ispod podzide. Predviđeno je da u crkvu može stati do 1200 osoba, crkva ima 224 m2 površine te kor od 105 m2. Pročelje je široko 24 m. U sastavu crkve nalazi se vjeronaučna dvorana od 48 m2 kod ulaza u crkvu s jedne strane, dok se s druge strane ulaza nalazi jedna prostorija od 18 m2. Toranj je visok 27 metara. Na crkvi su četvora vrata: glavna na pročelju, po jedna sa strane i jedna na sakristiji.

Župna kuća je rađena za dva svećenika, te je ostavljeno nekoliko manjih soba za goste. Podrum je ispod cijele kuće. Postoji centralno grijanje za kuću i crkvu. Pred kućom i crkvom je dvorište koje je brzo uređeno. Iznad kuće je predviđeno parkiralište, a pored je vrt.[9]

 

Popis župnika

 

 

Fra Tihomir Salapić 1971.-1971.

Fra Ivan Krešo 1976.-1982.

Fra Mijo Raić 1982.-1985.


Fra Nikola Stjepanović 1985.-1991

Fra Božo Krešo 1991.-1997.

Fra Andrija Jozić 1997.-

 

Popis župnih vikara

 

 

Fra Andrija Cvitanović 1971.

Fra Jure Piljić 1971.-1973.

Fra Franjo Žilić 1973.-1976.

Fra Zlatko Matanović 1976.-1977.

Fra Marko Jukić 1981.-1982.

Fra Ivan Krešo 1982.-1992.

Fra Vitomir Damjanović 1992.-1994.

Fra Gabrijel Tomić 1994.-1996.

Fra Ilija Krezo 1996.-1997.

Fra Ivo Pavić 1997.-1998.



[1]  Isto, str. 551.

[2]  Isto, str. 601.

[3]  Isto, str. 594.

[4]  F. P. Kr. B., Dvistogodišnjica doselenja naroda u Cetinu i donesenja čudotvorne prilike Gospine u Sinj, najsvečanije obdražavana u Sinju dana 14., 15., 16. kolovoza t.g., u: Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca 1887., str. 188.-193.

[5]  Isto, str. 621.-622.

[6]  Isto, str. 644.

[7]  Usp. M. Filipović, nav. dj., str.93. sl.

[8]  Vrhbosna, Sarajevo 1971., str. 43.

[9]  Usp. Kroniku župe Rumboci.

[1]  K. Ivić, Bilješke, str. 389.

[2]  Isto, str. 505.

[3]  Isto, str. 481.

[4]  Isto, str. 504.

[5]  Isto, str. 502.

[6]  Isto, str. 569.

[7]  Isto, str. 541.