RAMA - Šćit, franjevački samostan

Kad razmišljam o gladnima u svijetu,
pred očima su mi milijuni ljudi
koji me gledaju poput skeleta, žalosno i prijeteći.
I čujem njihove iznemogle glasove
koji me svega prozirniju:

Ime nam je Lazar i ležimo pred vašim vratima. 
Gladni smo.
Ime nam je Lazar i milijuni nas leže već godinama 
pred vašim vratima.
Vi nas ne vidite, ali znadete da nas ima,
da stanujemo u istom selu, koje se zove Zemlja.
Vi ste obrazovani, kažu.
Vi ste razvijeni, kažu.
Mi smo neobrazovani i nerazvijeni.
Vi ste kršćani.
Kažete da smo braća i sestre. 
Govorite: Mir vama. 
Ali nama je mir kruh.
Zašto nas onda ostavljate da umremo od gladi? 
Zašto ne dobijemo više od mrvica? 
Ime nam je Lazar
i ležimo umirući pred vašim vratima, 
pred vašim vratima, vi bogati!

Kad slušam istaknute predstavnike politike i gospodarstva, 
kad svake godine vidim cjenjkanje oko većih plaća 
i doživim kako nakon toga porezi i cijene porastu, 
mogu jedino pitati: Zašto? Zašto više zaraditi, 
više novca, više dobiti, više kupovanja, više potrošnje? 
Zašto, čemu i za koga? Sigurno ne za neproduktivne, 
siromašne, jer oni su sve više po strani, 
oni nikada ne vide više od nekoliko mrvica.

Zar sam samo ja velika budala kad pitam 
koje su to nevidljive sile ovdje na djelu? 
Jesu li to mračne sile ljudske sebičnosti i pohlepe, 
ili nose neko drugo ime?
Najradije bih molio, to mi nitko neće uzeti za zlo: 
"Gospodine,
spasi nas od imetka, koji nas čini opsjednutima. 
Oslobodi nas od bolesne sebičnosti. 
Spasi nas od čežnje za stvarima, 
koje nas ipak ne zadovoljavaju, 
nego čine još samo pohlepnijima.<

Najradije bih poželio da svaki dan mogu reći: 
"Imam dovoljno.
Imam dva oka, dragocjena kao dva dijamanta, 
usta da zviždim, i zdravlje koje se ne može platiti. 
Imam dovoljno. Imam sunce na nebu. 
Imam krov nad glavom. Imam posao, 
imam dovoljno za jelo, i ljude da ih volim, 
Da, imam dovoljno."

NEUGODNO KRŠĆANSTVO

Okruženi smo pohlepom i nasiljem,
pomanjkanjem smisla, nade i odvažnosti.
Na svjetskom tržištu bogate zemlje danas, kao i ranije,
pljačkaju siromašne zemlje.
Televizija i tisak preplavljeni su ubojstvima,
zločinima i skandalima.

Sebe nazivamo odgojenim i kulturnim ljudima, možda čak i kršćanima,
ali sanjamo o kršćanstvu bez neugodnoga križa.
Ništa nam nije preostalo za naprezanje, žrtvu i odricanje.
Volimo kršćanstvo u mekanim foteljama,
s toplim krevetom, s bogato prostrtim stolom
i modernim riječima koje lijepo zvuče
a zastiru našu pritajenu sebičnost.

Susreo sam u pariškoj četvrti bijede svećenika 
koji je živio medu siromasima. On reče: 
"Iz povijesti znamo
za razdoblja razuma i razdoblja osjećaja, 
za herojska i romantična razdoblja. 
Danas trijumfiraju instinkti: nasilje, pohlepa, potrošnja, seks."

U takvu vremenu punom pometnje, nagona, 
besmisla i praznine želimo se vratiti natrag 
k jednostavnosti, trijeznom životu punom nade, 
samosvladavanja, spremnosti na pomoć.

Iako svatko mora raditi na tome da postane bolji, 
nitko nema prava zahtijevati od drugih da budu savršeni.
U našem visokotehniziranom svijetu
postoji velika opasnost da ljude smatramo robotima
od kojih se traži savršeno funkcioniranje.
A čovjek nije stroj.
On se ne da svesti na čvrste formule.
1 + 1 = 2. To u matematici vrijedi, ali ne i kod ljudi.

Čak i najbolji dostignu u životu najviše tek 1,8 ili 1,9.
Ali i onaj koji ostvari manje, ne treba se zato skrivati,
ne mora zanijemiti crven od stida, ili pak početi kukati.
Ako je netko učinio najbolje što je mogao,
onda to treba znati cijeniti, svejedno kakav rezultat bio.
Ako društvo drži ljude pod pritiskom
da uvijek i posvuda budu sto posto savršeni,
onda ljudi moraju jedni druge štititi.

Zato voli ljude onakve kakvi jesu. Drugih, naime, nema.
Reci mužu, ženi, prijatelju, prijateljici, kolegi na poslu:
"Za mene ne moraš biti savršen." 
To stvara ozračje povjerenja, topline i sigurnosti.
Budi čovjek koji je od srca sretan s bližnjima,
čak i onda kad je neki čovjek polomljenih krila.