RAMA - Šćit, franjevački samostan

Sa sve većim porastom blagostanja
raste medu ljudima i neka vrsta dosade,
duševne bezvoljnosti.
Posvuda susrećemo umorne ljude
koje više ništa ne pokreće,
ali ta umornost nema nikakve veze s tijelom.
To je duhovno propadanje i praznina.
Riječ je o skrovitom, dubokom pesimizmu
u odnosu na život.

Ne daj da ti glava i srce potonu u trbuhu. 
Ako nemaš uzvišenijeg ideala od jela i pića, 
od zarađivanja i trošenja novca, 
posao ti je onda nužno zlo 
a sve što činiš besmisleno prenemaganje. 
Tada već ujutro ustaješ uzdišući 
i bježiš od svega što zahtijeva truda. 
Tada duboko u noć buljiš u televizor 
poput mumije bez mozga.

Možeš se izliječiti, samo se moraš probuditi, 
otvoriti svoje prozore za svjetlo i sunce, 
opet vjerovati u dobro i u Boga, 
isprazniti svoje srce i iznova ga napuniti 
pravom ljubavlju i zdravim optimizmom. 
Ti nisi broj u bezličnoj masi, 
ni djelić koji nema duše, 
djelić nekog golemog stroja. 
Ti si čovjek, stvoren za radost i za sreću.

Ima u našem životu mračnih, crnih dana. 
Sve nam se tada vrti pred očima. 
Gubimo svaki oslonac i zahvaća nas strah, 
strah od samih sebe.
Naši osjećaji bivaju sasvim poremećeni i potreseni.
Bivamo uzbuđeni, u panici, do srži.
Tada nam padaju na um lude stvari
koje inače možda nikada ne bi imale prilike provaliti.
Zamišljamo sebi sve moguće i nemoguće
i mislimo da je tu u igri bogzna što.
Više ne prepoznajemo sami sebe
i upadamo u opasnost da sve bezglavo napustimo.
Katkad su dovoljne i sitnice da nas dovedu u očaj,
u šah-mat poziciju.

Unatoč svemu što se može dogoditi - 
pokušaj takvim mračnim, crnim danima
ne pridavati više značenja nego što ga imaju.
Oni nas ne bi smjeli previše zbunjivati.
Uvijek se čvrsto držimo ovoga:
Sto god nam se u životu dogodilo - Bog je Otac.
On je jedini koji sve razumije i sve oprašta
i u svako nas vrijeme neumorno prati svojom ljubavlju.

Svakoga jutra biti zahvalan za novi dan!
Ili se plašiš života? Je li ti pretežak?
Ideš li svake večeri u krevet s uzdahom:
"Hvala Bogu, prošao je još jedan dan!"?
Možda se smrtno dosađuješ
i sve ti se čini beskorisnim i besmislenim.
Možda ti je televizor ukrao svu maštovitost,
poduzetnost i društvenost.
Možda bi neprestano htio zabavu i razonodu,
a one te ipak ne čine veselijim.

Više i nisi čovjek ako si se pod pritiskom 
prevladavajućeg mentaliteta i odnosa 
smežurao u biće koje samo još proizvodi, 
zarađuje i troši novac.
Za tebe više ne cvate cvijeće, jer ga ti više i ne vidiš. 
Djeca se više ne igraju, jer ti za to nemaš oči. 
Ljudi se više s tobom ne smiju, jer si za njih mrtav. 
Nema više spokoja, nema mira, nema više radosti, 
jer je u tvom srcu odumrla svaka ljubav.

Tražiš sreću gdje je nikada nećeš naći:
u mrtvim, besmislenim stvarima koje te nikad
neće zadovoljiti.
Izmijeni se iznutra, vrati se!
Postani ponovno čovjek. Jer sunce izlazi svakoga jutra,
i skoro će proljeće.
Zar ništa od toga ne primjećuješ?

P. Bosmans

Tko je ikada razmišljao o životu, neizbježno će se
suočiti s temeljnom čovjekovom nemoći.
Svaki dan se događaju mnoge stvari kod kojih ne možeš
ništa učiniti, ništa izmijeniti, ništa spriječiti,
imao mnogo novca ili ništa, bio usamljen i potišten
ili naoko neopterećen i vrlo uspješan.

Kao čovjek ti jesi i ostaješ gubitnik.
Ništa ne možeš čvrsto zadržati. Sve ti izmiče kroz prste.
Sanjaš, gradiš, slaviš trijumfe,
a onda odjednom dođe trpljenje, starost, noć.
Katkad neočekivano poput munje.
Nezgoda, kažu, strašna nesreća.
Poznaješ ljude usred života, mlado i staro, koji nestaju,
iščezavaju, više se ne vraćaju, možda jako drage, bliske ljude.
Htio bi ih zadržati, kao i sebe.
Htio bi da sretni trenutak nikada ne prođe,
da lijepi dan nikad ne završi.
Pa ipak moraš ostaviti, svake večeri svakoga dana.

Kao gubitnik ne smiješ svoje gubitke vječno oplakivati.
Jer tek kad iskusiš potpunu nemoć,
postat ćeš zreo za Boga, i sve će tada dobiti smisao i cilj:
tvoj strah, tvoje trpljenje, tvoje zdravlje, tvoja bolest,
tvoj život i tvoje umiranje.
Tek kad na onoj drugoj obali ne bi bilo Boga,
ni besmrtne ljubavi, sve bi bilo besmisleno, apsurdno.