RAMA - Šćit, franjevački samostan

Opet sam vidio jednog čovjeka kako strašno trpi

zbog neopozivog gubitka svoje žene.

Podsjetio me je na jednog drugoga koji je nedavno sjedio

kod mene kao blok granita, skamenjena lica.

Riječi koje je u pauzama istiskivao zvučale su kao kletva:

„To ne smije biti istina: moja žena mrtva! Stradala

u prometnoj nesreći. Bez nje neću moći. Ne mogu.

Napravit ću kraj.“ „Pokušaj se s time pomiriti“, rekoh tiho.

„Ne želim, ne mogu. Napravit ću kraj.“

 

Život ponekad za ljude može biti strašan.
Arthur Miller piše u jednom svom kazališnom komadu:
„Sanjao sam da je moj život moje dijete. Ali ono bijaše
nakazno, mongoloid, i ja pobjegoh. Ono je stalno iznova
puzalo k meni u krilo, dok ne pomislih: kad bih ga mogao
poljubiti, ponovno bih zaspao. I prignuh svoju glavu nad
njegovo izobličeno lice, bijaše strašno... ali poljubio sam ga.“

Da, vjerujem: Na kraju moraš svoj život primiti u svoje ruke
onakav kakav jest, i moraš se s njime pomiriti, ma
koliko on bio krut i težak. No, ako ga poljubiš, postat će drugačiji,
podnošljiviji. Ne stvaraj sebi iluzija.
Sreća nije stalna predstava u kazalištu života.
Duboka sreća dolazi i odlazi i najčešće ne traje dugo.
U preostalo vrijeme to znači: misliti na nju i čekati je!
Pomiri se sa životom, onakvim kakav on jest. Danas. Sada.
Da ne promašiš ono malo sreće koja na tebe čeka.

„Gospodine, daj mi sunca, cvijet, smiješak, 

oči djeteta. Gospodine, daj mi radosti.“

 

Ustani svakoga jutra iz kreveta s tom molitvom.

Ne pravi tako strašno ozbiljno, naborano lice.

Znam, imaš svu silu problema.

Ali ih nemoj još više napuhivati

u ogromne, kobne, crne oblake

koji će ti zamračiti čitavo nebo.

Ne trebaš biti nikakav superoptimist,

ali onomu tko sve gleda crno

sunce zalazi već izjutra.
Tko je materijalno prezasićen, propada duhovno.
Tko je neprestano pod visokom napetošću,
tko uvijek živi kao nahuškan na hajku i prenategnuto,
njemu neće pomoći nikakva komercijalna opuštenost.
Naprotiv, ona će učiniti sve još gorim.

Moli da poprimiš oči i srce djeteta
koje trči pocikujući preko travnjaka prema cvijetu,
koje se divi maloj ribi u vodi
i može pitati tko pali zvijezde na nebu.
Moraš uzmoći ponovno se diviti,
biti oduševljen tisućama stvari koje te svaki dan okružuju.
Radost će tada doći u tebe kao sama od sebe,
i bit ćeš pošteđen mnogih modernih bolesti.

Ako si čovjek koji razmišlja, kad-tad doći će trenutak

kada ćeš u životu potražiti odgovor na pitanja

koja se u javnosti najčešće ne postavljaju,

iz straha da na njih nema odgovora.

Tada se više ne zadovoljavaš lijepim teorijama

kakve nude znanost i filozofija.

Iz najdublje svoje nutrine buniš se protiv trpljenja i smrti.

Ne protiv trpljenja i smrti općenito,

nego protiv ponekad nečovječnoga trpljenja

koje upropaštava konkretnog bližnjega

kojega ti poznaješ i voliš. S time se ne možeš pomiriti.

Odgovor mora postojati. Ali on može zadovoljiti
jedino ako je dovoljno dubok da obuhvati sve ljude.
On mora dati smisao životu nekoga u invalidskim kolicima,
životu hendikepiranoga, neizlječivo bolesnoga,
životu majke s teško hendikepiranim djetetom,
životu starca koji nema više što očekivati.

Takav odgovor ne nalazim ni u kojoj filozofiji i ideologiji.
Kad apsurd patnje i smrti zaustavlja krv u mojim žilama,
za mene je jedini odgovor: Bog. On je jedino svjetlo
i jedina snaga koja daje da mojim žilama
ponovno poteče krv.
Sve što mogu reći jest: Bog. On je ljubav.
I isplati se susresti ga
ili barem krenuti na put k njemu.