RAMA - Šćit, franjevački samostan

Znaš li da ima ljudi

kojima je život i u našem blagostanju

pun muke, pravi križni put?

Znaš li koliki strašno trpe na svom tijelu i u duši

od svih vrsta boli, muka,

strahova, razočaranja, poniženja?

Koliki su obilježeni na svom tijelu

bolešću ili hendikepom?

Koliki su u svom srcu ranjeni

zbog prevarene i izdane ljubavi?

Osjećaju se odbačenima, prepuštenima samima sebi.

Katkad bi radije željeli da su mrtvi

nego da danonoćno moraju podnositi svoje trpljenje.

Zašto toliko trpljenja, toliko neizlječive patnje
kod tako mnogo ljudi? Je li sve to besmisleno?
Zar ne preostaje ništa drugo osim buntovnog krika
za pravednošću, odmazdom i osvetom?
Ili, nije li to za nas radije zahtjev
za više ljubavi, za više naklonosti?
A za njih poziv u nepoznate daljine,
da kroza sve suze otkriju jedan novi svijet,
Božji svijet, svijet istinske radosti,
svijet prave sreće.

Ljudski život je tako čudan, tako neshvatljiv.

Ima dana kada sija sunce. Ne znaš zašto.

Zadovoljan si. Vidiš lijepe strane života.

Raduješ se, veseliš se, zahvalan si. Posao ti ide dobro.

Svi su prema tebi ljubazni. Ne znaš zašto.

Možda si se dobro naspavao, doživio priznanje,

uspjeh, osjetio se zaštićenim.

Samo da to vrijeme nikad ne prestane!

 

Ali odjednom se sve izmijeni.

Kao da su se na divovsko sunce navukli oblaci.

Obuzima te neprotumačiva žalost.

Sve ti je teško, sve vidiš crno.
Misliš da te drugi više ne vole.
Tužiš se zbog sitnica, predbacuješ, prigovaraš.
Misliš, ostat će tako i nikad neće biti drugačije.
Možda si umoran? Ne znaš. Zašto je to tako?

Zato jer je i čovjek dio prirode: s proljećem i jeseni,
s toplinom ljeta i hladnoćom zime,
s plimom i osekom, poput ritma mora.
Zato jer se u našem bivovanju život i umiranje
neprestano ponavljaju. Kad to shvatiš, moći ćeš
pun odvažnosti i povjerenja dalje, jer tada znaš:
Nakon svake noći ponovno dolazi novo jutro.
Ako možeš vjerovati, i sam ćeš doživjeti
da je ovo redovito umiranje potrebno
da opet iznova i dublje i potpunije živiš radost.

“Volim te, čovječe!”

Zar nikada nisi osjetio čežnju da od radosti 

zagrliš sve ljude i da ih usrećiš? 

U nama živi jedno vječno traganje za beskrajnim, 

za nečim što nas ispunja sasvim i zauvijek. 

Ali sve, pa i najljepši susret, tako je prolazno 

da to može jako duboko boljeti.

 

“Volim te, čovječe!”

Ti si isto tako ranjiv i isto tako sam kao i ja. 

Ideš istim putem do istog cilja i kraja. 

U jurnjavi, opušten, sretan, bojažljiv, ne znam. 

Ali mi smo zajedno na putu. Još nismo stigli.
Trčimo uokolo ovim svijetom kao po robnoj kući:
gledamo, tražimo, uzimamo, kupujemo,
dajemo, odbacujemo.
S vremenom to postane užasno dosadno i besmisleno
ako tu najdublju čežnju u nama -
da primimo ljubav i dadnemo ljubav -
ušutkamo stvarima koje se mogu platiti novcem.

Moramo investirati novu vrstu kapitala
ako ne želimo kao ljudi sagnjiti u korijenu.
Basnoslovni kapital ljudske dobrote,
ljudske privrženosti i prijateljstva.
Imamo dva svijeta da živimo: svijet novca i svijet srca.
Odluči se zajedno sa mnom za svijet srca,
gdje možeš uživati život poput djeteta.

Tko je ikada razmišljao o životu, neizbježno će se

suočiti s temeljnom čovjekovom nemoći.

Svaki dan se događaju mnoge stvari kod kojih ne možeš

ništa učiniti, ništa izmijeniti, ništa spriječiti,

imao mnogo novca ili ništa, bio usamljen i potišten

ili naoko neopterećen i vrlo uspješan.

 

Kao čovjek ti jesi i ostaješ gubitnik.

Ništa ne možeš čvrsto zadržati. Sve ti izmiče kroz prste.

Sanjaš, gradiš, slaviš trijumfe,

a onda odjednom dođe trpljenje, starost, noć.

Katkad neočekivano poput munje.
Nezgoda, kažu, strašna nesreća.
Poznaješ ljude usred života, mlado i staro, koji nestaju,
iščezavaju, više se ne vraćaju, možda jako drage, bliske ljude.
Htio bi ih zadržati, kao i sebe.
Htio bi da sretni trenutak nikada ne prođe,
da lijepi dan nikad ne završi.
Pa ipak moraš ostaviti, svake večeri svakoga dana.

Kao gubitnik ne smiješ svoje gubitke vječno oplakivati.
Jer tek kad iskusiš potpunu nemoć,
postat ćeš zreo za Boga, i sve će tada dobiti smisao i cilj:
tvoj strah, tvoje trpljenje, tvoje zdravlje, tvoja bolest,
tvoj život i tvoje umiranje.
Tek kad na onoj drugoj obali ne bi bilo Boga,
ni besmrtne ljubavi, sve bi bilo besmisleno, apsurdno.