RAMA - Šćit, franjevački samostan

Tko ima mnoge potrebe, siromašan je, potrebit čovjek.
Da budemo sretni, nije potrebno puno imati.
Pohlepa muči čovjeka, truje svaku radost uživanja.
Pohlepa je nezasitna, ona nikada ne kaže:
Imam dostatno.
Želiš posjedovati, a zapravo si zaposjednut.
Žudnja za posjedovanjem čini ljude opsjednutima.

Najljepša povijuša može ubiti najjače stablo,
samo ga treba godinama nepopustljivo grliti.
Žudnja za imetkom pritišće čovjeka
kao što povijuša davi drvo.
Tko želi posjedovati nekoga čovjeka,
obezvrjeđuje ga, makar on ovdje užitak pohlepe
rado zaodijeva u ljubav.

Kod nas je, čini se, sve usmjereno
na zadovoljavanje materijalnih potreba.
Neprestano se potiče požude koje drijemaju.
Da bi imah što više, ljudi postaju potkupljivi.
Pohlepa je jedan oblik agresije,
izvor sukoba i ratova.
Jer pohlepni ne mogu nikada živjeti u miru s pohlepnima.

Pohlepa - prastari čovjekov porok,
o kojemu se na svim jezicima šuti.
 

Ljudi više nisu braća i sestre.
Ljudi sjede iza stakla i betona
izolirani kao pod zvonom,
svatko zaštićen u svome svijetu, sam.
Kontakt čovjeka s čovjekom umro je u hladnu poslovodstvu,
ljudi su stisnuti u brojke, u PIN-kodove i banke podataka.

Ljudi se više ne osjećaju odgovornima jedni za druge.
Postaju suparnici, bezobzirno se bore za najveći komad kolača.
Ljudi trpe, mučeni i ubijani –
a milijuni gledaju to na televizoru, kao program za razonodu.

Kao i do sada u industriji naoružanja radi se na razvoju
sve modernijih sustava oružja. Čak i kad se ne uporabi,
ono ubija već sada svojim cijenama nevoljne u svijetu
koje se ostavlja da gladuju.
To je globalna korupcija duha, kolektivno ludilo.

Čovjek, jedino živo biće na zemlji,
koje je sposobno uništiti svoju
vlastitu vrstu. 

Nisi li već zapazio da sve u prirodi teži k svjetlu?
Najmanja sjemenka raste iz tame zemlje prema svjetlu.
Svako stablo, koliko god šuma bila gusta, pruža svoje grane prema svjetlu.
Svaki cvijet pruža čašku svoga cvata prema suncu.

Samo se čovjek okrenuo od svjetla.
Postao je siv sa sivom materijom,
njegov život je izgubio svaku boju, svaki smisao.
On je svojim načinom života okrenut prema materijalnome.
Ono je njime zagospodarilo do u njegovu najintimniju misao:
bolesno precjenjivanje novca i imetka, vlasti i bogatstva.

Duh je potisnut, misao, osjećaj i govor gube svoj pravi put.
Tko potisne duha, guši čovjekov korijen života.
Ako potamni svjetlo duha,
započinje otvrdnuće, fanatizam, smrtonosan sukob.
Gdje je protjeran duh, ulazi beznađe
i mračan nagon za odbacivanjem života.
 

Čovjek, malo čudesno biće - kako da prema
njemu budem ravnodušan!
Kako da mi ga ne bude žao?
Živi i umire između kamena i betona,
uvijek tjeran i gonjen, kao na brzoj cesti.
Kako se samo muči sa svojim zdravljem,
s krvnim tlakom, srcem i živcima,
previsok, prenizak, previše ili premalo,
i s kvintalom tereta briga i problema.
Uvijek u potrazi za srećom. No prije nego ju nađe, najčešće je mrtav.

Čovječe, ti ne živiš za novac,
ti nisi tu za tržište.
Stvoren si da budeš čovjek.
Stvoren si za svjetlo, za radost,
da se smiješ i da pjevaš,
da živiš u ljubavi i da budeš tu
za sreću drugih ljudi.

Stvoren si na sliku Boga
koji je ljubav.
S rukama da daješ,
sa srcem da ljubiš,
s dvije ruke, dostatno
dugačke da drugoga zagrliš.