Smijemo li se smijati?

06.03.2013 17:10   |   5751 prikaza Smijemo li se smijati?

Prikaz knjige: Fratri u zgodama i nezgodama, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, Franjevački samostan Rama – Šćit, Rama, 2010.

Smijehom ne samo da pokazujemo zube nego i svoju inteligenciju, kojom se razlikujemo od životinja, šaleći se na vlastiti račun svjedočimo nadmoć svog duha. Snažni duh ugniježđen je u duhovnost, koja je rijetko kada bez duhovitosti. No, pomalo je smiješno da se u Svetom pismu nigdje izrijekom ne navodi da se Isus, taj Bogočovjek, smijao ili druge zasmijavao u svoja 33 ljeta života na kugli zemaljskoj. Ali je po evanđelistu Luki poručio nama – Vama, koji sada plačete, vi ćete se smijati (Lk 6,25). Zasigurno, u raju će pucati stakla od smijeha. No, kako u ovoj dolini suza pronositi Radosnu vijest (Evanđelje) s tmurnim srcem? Kao humorist, vjerujem da zdravim i vedrim smijehom širom otvaram dveri srca za Isusove poruke, uz spoznaju da sve ima mjeru i granice, da šalom ne smijemo nikoga vrijeđati, vazda poštivati osobnost.

O ovim se bogodragim/bogohulnim temama stoljećima raspravljalo, osobito zanimljivo, primjerice, i u slavnom Ecovu romanu Ime ruže. Smijemo li se, dakle, smijati i o vjerskim temama, Crkvi, svećenicima? Smijeh nije grijeh, reći će to i hrvatski svećenici koji su objavljivali zbirčice šala, zgoda, anegdota, aforizama i drugih duhovitosti. U zadnjem desetljeću tako su tiskane knjižice Lijepa šala i Bogu je draga fra Ante Sekeleza, dvije knjižice Duhovitost duhovnih 1 i 2 (Verbum, Split, 2006.) monaha benediktinskog samostana na Pašmanu Doroteja Toića, svojevrsni fotografski dnevnik Duhovitošću do duhovnog zdravlja (Hagioasistent, Virovitica, 2008.) Željka Pažina, ili zbirka pošalica Vedro, unatoč svemu (Teovizija, Zagreb, 2008.) autora fra Ljudevita Antona Maračića. No, život piše romane, ali i vesele zgode, a da se i hercegovački franjevci znaju šaliti posvjedočili su objavljenim zbirkama viceva pokojni pjesnik fra Lucijan Kordić i fra Vendelin Karačić (Šale s mirisom tamjana) te fra Mirko Bagarić (Zgode i nezgode Malog Brata / Dan kad su se i anđeli smijali).

Na tu krunicu kristalne kocke vedrine nadovezao se i mladi franjevac Tomislav Brković (rođen 1972.), koji je sabrao anegdote, legende, izreke i kazivanja bosanskih franjevaca u knjizi Fratri u zgodama i nezgodama, koja je ubrzo doživjela i drugo dopunjeno izdanje. Kako se ono pripremalo u godini obilježavanja osamstote obljetnice franjevačkog reda, knjigu otvara sedam zgoda koje se pripisuju utemeljitelju toga svećeničkog reda svetom F ranji. Slijede anegdote u kojima se točno navode imena njihovih šaljivih sudionika, podijeljene u četiri poglavlja – U legendama, U kronikama, U razgovoru i U sjećanju, ovisno jesu li neobične dogodovštine preuzete iz polutisućljetnih kronika, jesu li se prepričavale s koljena na koljeno, ili su ih suvremenici sami kazivali, a takvih je najviše. Za razliku od ranije spomenutih knjiga svećeničkih zgoda, Brkovićev izbor je leksički najpučkiji, najsloboniji, jer se u nekoliko zgoda spominje i priprosta narodska poštapalica s onim životvornim glagolom, makar se i on navodi samo s prvim slovom (j...), no puritanci će možda i to zamjeriti. Dobro je da su što izvornije zapisane te vedre (ne)prilike, time se poštuju nauk nobelovca Ive Andrića da će zapisano i Bog zapamtiti, jer „sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim (bosanskim) fratrom biva zakopana jedna istorija“. Ova bi knjiga mogla potaknuti i pisanje doktorske disertacije, jer je popraćena znanstvenim atributima, uz pogovor Joze Džamba, priloženo je stotinjak bibliografskih jedinica i izvora iz kojih su preuzete ili popis kazivača anegdota franjevaca, zatim rječnik s dvjestotinjak stranih i manje poznatih riječi, ponajviše turcizama.

Vrsne karikature i ilustracije nacrtali su Otto Reisinger (sam u prvom izdanju) i Mirza Ibrahimpašić (drugo izdanje), /Knjiga je doživjela i treće izdanje 2012. op. pr./. Na 380 stranica u 472 kratke zgode (koje u našim južnim krajevima nazivaju i fjabe, škerci, glende, facende, ćehlice...), spominje se skoro dvjesto ujaka, kako narod u Bosni već vjekovima naziva svoje franjevce. Najzastupljeniji je fra Ivo Žilić Misnik (1897.-1981.) s 22, fra Ivo Krešo (1926.-1992) sa 14 i književnik fra Grgo Martić (1822.-1905.) s 12 anegdota. Ovaj potonji je, pred smrt, molio Boga: Možeš me osuditi jer imaš zašto – čovjek sam. A možeš me i pomilovati – bilo bi bolje – jer time ti ništa ne gubiš, a ja puno dobivam. A i čitatelj će puno dobiti čitajući ovu knjigu koja je živim spomenikom kako su i franjevci – samo ljudi. Hrabri da se šale i na svoj račun.
 

Mladen Vuković, Motrišta br. 59-60, glasilo Matice hrvatske, Mostar 2011., str. 142-143.

http://www.rama.co.ba/zanimljivosti/fratarske-nezgode





Vezana fotogalerija (8)



Arhiva novosti