Križ. Ramski križ. Posvuda križevi. Godine prolaze i djeluje kao da su se i naše oči gotovo svikle na križ. I na ovaj ovdje, prozvanim ramskim. Postao je dio šćitskoga prostora. Urastao je u naše sjećanje na poginule, na žrtve ratova. Postao je znakom raspoznavanja, znakom predstavljanja ramskoga čovjeka, ukrasom po našim kućama i na vratu. A križ stoji, miran je. On govori u šutnji. On nas zapravo izaziva, nuka da svrnemo pogled, da zastanemo svaki put kad prolazimo do crkve, samostana. Kao da uvijek iznova zahtijeva da odgonetavamo njegovu poruku, da uplovimo u njegovu tajnu. Kao da stiže iz nekakve otajstvene skrovitosti, skrovitosti naših pokojnih, žrtvovanih, i traži da se u njega zagledavamo. On se ne miri s našim starim pogledom. Kao da nije zadovoljan s riječima, s govorom, s našim značenjima koje mu pridajemo.
Križ, ramski križ, kao da traži uvijek neki novi odgovor, kao da ne želi da potone u običnost. Nosi nekakvu začuđenost, pitanje poput pitanja što nam ga postavljaju naši pređi kojima je on spomen. Poput pitanja onih čija tijela i kosti razasuta stoje na poznatim i nepoznatim grobljima. S križa nas naši pređi pitaju: Tko sam ja, tko smo mi za tebe, za vas žive što još hodite zemljom, što još stojite zagledani u budućnost, zagledani u prošlost, u naše živote, u naše smrti, u naš križ?
Čiji je ovo križ? Čiji je ramski križ? Kome je podizan ovaj križ? Zašto uopće križ? Da ukrasimo prostor. Da se odužimo nevino stradalim koji su nas zadužili. Da ispravimo nepravdu, da povratimo snagu i dostojanstvo narodnoga bića. Da se opomenemo i opametimo na mogućnost novih stradanja, da ne zaboravimo. Da nije možda i zato da jadikujemo nad prošlošću, ili da ovim križem opravdavamo svoje loše čine ili hranimo mržnju i osvetu. Križ, ramski križ?
O, tajno križa! Kad si, prije dvije tisuće godina, postao više nego dvije poprečne grede, značio si sramotnu, sablažnjivu, ružnu ljudsku porugu i smrt. Mnogi su te nosili. Mnogi su završili život na tebi. – Ali su se na jednom od tvojih bezbrojnih vrsta susreli Bog i čovjek, sin ljudski i sin Božji. Na tebi su se onda susreli odsutnost ljudskosti i odsutnost Boga Oca – najveće iskustvo ljudske patnje. Odnosno na tebi su se onda susreli dva predanja do totalnoga zaborava sebe. Susrele su se dvije slobode, do te mjere sjedinjene u ljubavi, da se svaka žrtvovala za drugu. Najveće iskustvo božanske i ljudske ljubavi. I od tada si postao mogućnost spasenja ili propasti; ne križ prisile, nego križ predanja; ne križ moranja i nužnosti, nego križ ljubavi i slobode.
Zapravo, križu, nitko te nije htio, kao ni danas. Tko hoće smrt, tko hoće patnju i još nedužan? Ni Isus te nije htio. Ti se ne sjećaš, ali dok su te tesali u jednoj jeruzalemskoj radionici, Isus se u noćnoj drami Getsemanija opirao ne samo tvome teretu nego i tvome smislu. On je došao i živio među ljudima ne da pati, nego da se veseli, da se raduje životu, da ljubi ljude i da bude ljubljen. Nije došao na zemlju da podnese križ. Kakav je to život kojega je smisao sramota patnje i mučenje? Bog hoće ljubav a ne stradanje.
Ramski križu, ti imaš smisao samo u Prvome križu u kojega se slijevaju svi križevi, u susretištu dviju ljubavi, dviju sloboda, u susretu Boga i čovjeka, i to osobno. Ramski križu, koji objedinjuješ patnje i žrtve ramskih predaka, ti imaš smisao samo u smislu patnje i žrtve Onoga što je žrtvu stavio u ljubav, u ljubav za prijatelje, u opraštajuću ljubav za strašljive i izdajničke prijatelje, u milosrdnu ljubav za razapinjatelje i neprijatelje.
Ramski križu, ti nisi ekološki ukras samostanskoga dvorišta, ti nisi predmet trgovine, ti nisi izraz uskog lokalnog patriotizma. Ti si dostojanstvo vjere ovoga kraja, ovoga naroda što skupno kroz povijest preko krševitih gudura do Sinja, preko vode ovoga jezera do nakraj svijeta slijedi pojedinačne križne putove majki i očeva i svjedočiš univerzalnost jedinoga spasonosnog križa, križa brata i Spasitelja Isusa Krista.
Ramski križu, ti nisi pobožna ideja. Ti si program života u ljubavi prema povijesti dobra ovoga kraja što se izvija k nebu kao raspeti Isus prikazan na tvojoj zapadnoj strani, prema Orašcu, što sa svojim križem istodobno uskrsava i sa sobom vodi u novi život i nas, svoju braću i sestre, pokojne i žive. Ti si ono zajedništvo, zajedništvo ljudi koji se drže za ruke u tvome podnožju, u tvome korijenu, zajedništvo koje ide od stećaka, od naših grobova iz davnina, preko Divina, do grobova znanih i neznanih, do ovih naših današnjih.
Ramski križu, ti nisi lažna utjeha razočaranih srca, ti nisi isprika za lijenost, ti nisi nadahnuće ogorčenih i osvetom nabreklih utroba. Ti ne možeš stajati tamo gdje vlada mržnja, jer tada to više nisi. Ti si dostojanstvo ljubavi koja zna zašto pati i koja vjeruje da patnja ima smisla samo u ljubavi.
Ramski križu, ti imaš smisao samo u Isusovom križu. Ti si jedan u masi križeva svijeta koji čekaju i vjeruju u svoje uskrsnuće. Do tada, ramski križu, slijedi svoju istočnu stranu, onu stranu prema Podboru, onu stranu na kojima je prikazano evanđelje, Božja riječ o raspetoj ljubavi. Živi od Božje riječi, ramski križu – bio ti obiteljska nesloga, samoća pojedinačna, bio ti nezahvalnost ljudska, bolest fizička, progonstva, pijanstva, sebičnost, bio ti laž, psovka, droga, rat, što god ti bio, ti ćeš samo imati smisla na Božjoj riječi, na križu Isusovom.
I još nešto, ramski križu! Nemoj biti tašt na sebe, na svoju patnju. Nemoj misliti da si samo ti patio i da ti je i sada najteže. Ima patnje veće od tvojih. Tu je do tebe, blizu: u uskopaljskoj, bugojanskoj i tko zna kojoj dolini; od Uzdola do sovićkih vrata. Pred vratima tvoga srca. Tu je u tvojoj zemlji, u tvojim sunarodnjacima, zapravo, u čitavom svijetu, u koži ljudskoj. Vidjet ćeš, ako se otvoriš Prvome križu, ako uzmogneš ispod svoga križa ugledati uskrs, ako ne posumnjaš u svitanje uskrsne zore iza svoje Golgote, ako poslušaš glas onoga koji je otkupio tvoje žrtve, tvoje pokojne, i zove te na ljubav prema životu i poštenu radu, na ljubav prema ljudima i prema Bogu. Ramski križu, kako je umjetnik i postavio, uskrsni iz sebe.
Ivan Šarčević
