Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:
- Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.
Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.
- Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.
- Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.
Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.
I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta.
Fra Ivan Šarčević
