Svakoga jutra moglo se u Varešu vidjeti starog Jozu Bjelobrkića kako ide u crkvu na misu. I on je mogao vidjeti vrijedne ranoranioce i pozdraviti se s poznatima. Tog jutra bi mu nešto neobično. Susretne svog jarana Ibru s Daštanskoga, ali ne kao obično, pored konja natovarenih džakovima drvenog ćumura, niti na samaru s prebačenim objema nogama na jednu stranu, nego ide on pješke i nekako snužden. Kad su se pozdravili, veli mu Jozo:
– Nešto si mi karli, jarane?
– Uvalila mi se nesreća – odvrati Ibro. – Ima već nekoliko dana moj najbolji konj, Alat, neće ni sijena ni zobi. Išao sam, evo, doktoru za ajvane pa je rekao doći. Slutim da ni od njega neće biti pomoći. A kuda ti?
– Idem u crkvu – odgovori Jozo.
– Bih li i ja mogao s tobom da se preporučim Bogu? – pita Ibro.
– Možeš – kaže mu Jozo – samo ćeš morati skinuti fes, jer u nas u crkvi svi su muški gologlavi.
– Lako je za to, idem ja – uzvrati Ibro.
Kada su unišli u crkvu, nije prošlo malo vremena, iziđe svećenik. Bilo je to vrijeme kad su se mise slavile na latinskom jeziku i po tridentinskom obredu, tako svećenik podno oltara započe dovoljno glasno:
– Introibo ad altare Dei (Pristupimo oltaru Božjem).
Čuvši to, Ibro uze svoj fes i iziđe iz crkve. Čim je došao kući, saopći mu mlađi sin da je s Alatom gotovo.
– Znao sam – veli Ibro. – Hajdemo mu oderati kožu pa ga zakopati.
Kad su to obavili, ispripovjedi Ibro kako je susreo jarana Jozu te kako je s njim išao u crkvu i nastavi:
– Onaj krupni papaz iziđe na vrhu crkve pa, čim je nešto poravnao na velikom stolu i ne gledajući u mene, zagalami: Hitro Ibro, hajd’ Alata deri! I ja odmah iziđoh, pa kući. I vidim da je dobro pogodio.
Tako je, eto, nepismeni Ibro prevodio s latinskog Introibo ad altare Dei na bosanski Hitro Ibro, hajd’ Alata deri.
