Evanđelja su prepuna zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedno neslaganje, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.
Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. I stalno su tražili što više dokaza kako bi ga mogli omalovažiti i na koncu ukloniti. Iskušavali su ga kako stoji i u današnjem evanđelju. Pred njega su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.
Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.
Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina. To je ono ponašanje koje drugoga želi uvući u zamku, bilo postavljanjem pitanja na koje se već zna odgovor, bilo pravljenjem smicalica kako bi se drugi čovjek razotkrio ili uhvatio u stupicu, pa da se onda njime može vladati, da mu se može naći slaba točka.
Već se raširio loš glas o Isusu da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Namještaju mu smicalicu. Mojsijev zakon je jasan: za ženu uhvaćenu u preljubu, slijedi kamenovanje. Uspaljene branitelje vjere zanima što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.
I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti, u konačnici u pitanju vlasti. Molitva i tjelesnost su dva vrlo intimna odnosa, odnos s Bogom i odnos s čovjekom; dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju kako bi navodno liječili svoje frustracije, u konačnici kako bi održali svoj ugled i povlastice, udobne pozicije i svoju vlast nad dušama. Jer što ima tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i ljudske seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.
Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, učinio je grijeh preljuba.
Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.
Isus, međutim, nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen?Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.
Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus okupljenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je imitacije i nemišljenja.
Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točanpripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se ponizno: A šta bih učinio da je bila lijepa?
Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama i raskrinkani i svojoj mizernosti. Odlazili su, kako stoji u evanđelju, jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.
Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla razjarena skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za pravu ljubav.
Fra Ivan Šarčević
