Tko je ikada razmišljao o životu, neizbježno će se
suočiti s temeljnom čovjekovom nemoći.
Svaki dan se događaju mnoge stvari kod kojih ne možeš
ništa učiniti, ništa izmijeniti, ništa spriječiti,
imao mnogo novca ili ništa, bio usamljen i potišten
ili naoko neopterećen i vrlo uspješan.
Kao čovjek ti jesi i ostaješ gubitnik.
Ništa ne možeš čvrsto zadržati. Sve ti izmiče kroz prste.
Sanjaš, gradiš, slaviš trijumfe,
a onda odjednom dođe trpljenje, starost, noć.
Katkad neočekivano poput munje.
Nezgoda, kažu, strašna nesreća.
Poznaješ ljude usred života, mlado i staro, koji nestaju,
iščezavaju, više se ne vraćaju, možda jako drage, bliske ljude.
Htio bi ih zadržati, kao i sebe.
Htio bi da sretni trenutak nikada ne prođe,
da lijepi dan nikad ne završi.
Pa ipak moraš ostaviti, svake večeri svakoga dana.
Kao gubitnik ne smiješ svoje gubitke vječno oplakivati.
Jer tek kad iskusiš potpunu nemoć,
postat ćeš zreo za Boga, i sve će tada dobiti smisao i cilj:
tvoj strah, tvoje trpljenje, tvoje zdravlje, tvoja bolest,
tvoj život i tvoje umiranje.
Tek kad na onoj drugoj obali ne bi bilo Boga,
ni besmrtne ljubavi, sve bi bilo besmisleno, apsurdno.
