Iz putopisa Heinricha Rennera Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, /Durch Bosnien und Hercegovina kreuz und quer/ Berlin 1896.
Sljedećeg smo jutra vozom stigli u Jablanicu, odakle dva puta sedmično, ponedjeljkom i petkom, ide diližansa za Jajce, stari - kraljevski grad. Dionica od 122 km pređe se, uz zamjenu konja, za jedan dan. U Jabla- nici u zemaljskom agrarnom hotelu našli smo izvrstan smještaj, te ovaj dan iskoristismo za obilazak prelijepog kraja, pošto su tek sljedećeg jutra polazila naša kola. U šest sati ujutro pred vratima je čekala diližansa s upregnutim konjima. Za sebe smo osigurali dva spoljašnja mjesta iza kočijaša kako bismo na miru mogli razgledati kraj. I unutrašnjost je bila ispunjena u potpunosti. Nad krajem se nadvila neka tanka magla, i bilo je prilično studeno. Cesta ide uz željeznicu u pravcu sjevera, negdje do stanice u Rami, onda pravi naglo zaokret prema sjeverozapadu, ka ušću Rame u Neretvu, idući duž Rame istoimenom dolinom.
Nalazimo se usred visokog gorja. Poput jedne niti, nova se cesta proteže uz padinu Bačine planine, s desne strane omeđena usječenim riječnim koritom. Svakako, ovo nije pust i usamljen kraj, visovi su dobro prekriveni šumama, u nizini se vide vrijedno obrađena polja, a prijeko na obroncima ima čak i vinograda. Kuće su posvuda razbacane. A onda se put sužava. Pod Gračaničkom stijenom, odmah uz cestu, stoji otvor velike pećine u kojoj sa svoda vise sige i čejreci, pa je tako i prozvana. Onda nam se u vidokrugu javlja moćna Babina stijena, najinteresantnija među klokovačkim stijenama povrh Ustrama i najzad prelazimo rijeku idući preko mosta koji je još bio u izgradnji. Radnici su spavali u otvorenim barakama u neposrednoj blizini obale solidno konačište pod vedrim nebom - te su se stali grijati uz vatru. Sunce nikako da grane. Dosta je studeno. Stanovnici ramske doline pretežno su katolici, pa tako s desne strane pored male crkve spazismo novu župnu kuću, doduše bila je prenakićena križevima.
Na padinama raste pitomo kestenje, a klizišta, što su okrenuta u pravcu ceste, su praktično osigurana pašnjačkim rastinjem. Uz nekoliko zavoja penjemo se na visinu od 700 m, divimo se maloj planinskoj rijeci Ljuk, koja pravi lijep vodopad, a malo poslije uživamo u vrlo originalnom prizoru. U Prozoru je bila stacionirana vojska, a one probrane su kao vreće potrpali i vozili na dugim kolima, uz vojničku pratnju, uz dreku i pjesmu. Bio je to neobičan prizor, pogotovo što su se po odjeći razaznavali pripadnici različitih vjera, koji su tu mirno jedni pored drugih stanovali. U Prozoru, inače gradiću s 1 000 stanovnika pretežno muslimana, napravismo predah i zamijenismo konje. Okrijepili smo se u gostionici “Kraus”, a našli smo i prijatno društvo. Tu smo tek upoznali naše saputnike: jednog sudskog vijećnika, jednog doktora, te jednog trgovca iz Mostara. Prva dvojica bili su Cesi, doktor iz Prozora, te još neki službenik. Ukratko, najedanput se tu u ovom malom mjestu okupi čitava češka zajednica. Ne računajući malu tvrđavu što se uzdiže nad gradićem, a za koju se vežu priče o svim mogućim kraljevima i kraljicama, jednako kao i na drugim mjestima po Bosni, Prozor ne nudi nešto posebno, osim što se ovdje tkaju dobri ćilimi i dobro rađaju šljive. Jedno vrijeme cesta ide duž dobro zasađene ravnice, a onda se u bezbroj zavoja penje na Makljen-sedlo (1123 m). Gdje god da pogledaš, vidiš plodna polja, prijatna naselja, visove što se uzdižu jedan nad drugim i nestaju u sve svjetlijim bojama horizonta.
Ovdje, na vrhu Makljena, pogled je predivan. Poput panorame pred začaranim očima razastro se veliki dio hercegovačkih planina. Na zapadu sedlo Vran-Ristovac, zatim tri vrha Čvrsnice, visoka i po 2 260 m, a u pozadini Muharnica i Sovići. Sprijeda, tačno preko puta nas, kolosalne, strme stijene Prenja, koje s bilo kojeg drugog dostupnog mjesta nećeš vidjeti u tako prelijepom ruhu. Gore je po vrhovima posvuda bilo snijega. Kakva samo prekrasna slika! Jednostavno neopisivo! Još se dolje po nizini vide zavoji ceste, Prozor i razrušeni stari grad. Evo nas u visokoj šumi. Lijepe cestarske kuće i jedan han u sred veličanstvene prirode, gdje se putnika kako-tako može zbrinuti.
I sve nizbrdo, u brojnim zavojima, ide tako cesta kroz divnu šumu, presijecajući kanjon Terlicu prema Gornjem Vakufu, prostranom muslimanskom gradiću s 1 719 stanovnika. Stara turska kula po kojoj stoje topovi i tri džamije jedina je znamenitost.
Ali, Gornji Vakuf je sjedište kućne radinosti. Tu se izrađuju najbolji “turski” mlinovi za kahvu (ručni mlinovi), čija je spoljašnjost tako bogato i ukusno ukrašena arabe- skama, kakve nigdje drugo nećete naći. Ovdje se za noževe prave odlične kovane korice.
Za vrijeme zamjene konja odsjeli smo u jednom srpskom hotelu, gdje nastade trgovanje i cjenkanje. Kažu da će čuvajući čast svojih majstora, radije svu robu vratiti nazad nego je džaba prodati. Po okolnim brdima ima željeza i bakra, a tu su nekoć i Rimljani kopali. Kažu da se ovdje i zlato pronalazilo.
Do Bugojna išli smo stalno ravnicom, sve između polja sa žitom. Ovo mjesto, kao krajnja tačka nekadašnje pruge, koja je od Lašve preko Travnika išla u Dalmaciju, te je na taj način imala određeni značaj, broji jedva 1 000 stanovnika, od kojih je 400 katolika. Tu se nalazi najveća katolička crkva u Bosni. Predstoji samo da joj se dovrše unutrašnji ukrasi. Kada je 1879. u čast proslave srebrene godišnjice braka cara Franje Josipa organizovan banket, jedan franjevac podstakao je ideju da se u Bugojnu gradi katolička crkva, čiji je plan podržan. Sredstva su osigurana sakupljanjem priloga po Austro-Ugarskoj. Bugojno ima dosta dobre smještaje, te dosta novih evropskih objekata, čak i pristojnih vila.
Cesta ide, ne odvajajući se od pruge, ravnicom prema Donjem Vakufu. Posvuda se vide turski posjedi u sred dobro obrađenih polja. Ravnica koja se na 27 km duž rijeke Vrbasa prostire južno prema Gornjem Vakufu, nazvana je po Skoplju. To su imanja bogatih begova na kojima se pored zemljoradnje uzgaja i stoka.
Obronci planina primiču se sve više šinama i cesti, slijeva se na jednom uzvišenju vidi utvrda Prusac, koja se za vrijeme napada Osmanlija najduže držala. Onda se otvara lijep pogled na dolinu Privnice i nakon što njome prođemo, stižemo u Donji Vakuf, a odmah ispred njega nalazi se prostrana stanica. Preko starog kamenog mosta vozimo se u grad i stajemo pred hotelom “Heller”. Gradić je neopisivo živ, mada broji nešto preko dvije hiljade stanovnika, pretežno muslimana. Ima lijepe džamije, a preko puta upravne zgrade povrh vrela stoji medresa. Donje prostorije višespratnog objekta imaju bazen pun kristalno bistre izvorske vode. Jedna od najboljih i najmodernijih zgrada jeste nova škola.
Odmah iza Donjeg Vakufa vrbaska se dolina sužava i poprima izgled kanjona. Cesta ostaje po desnoj strani rijeke, dok se nova željeznička linija prema Jajcu prostire lijevom obalom. Kraj je s obje strane lijep, šumovit i neopisivo romantičan. Negdje na 26 kilometru s desne strane stoji interesantan bogumilski stećak na kojem je oslikana presavijena ruka, a u ruci križ. Ispod ruke vidi se polumjesec. Prekrasan je pogled s ceste na željeznicu, koja se nalazi odmah uz obale Vrbasa, koji ovdje postaje divlja planinska rijeka. Posvuda se vide mostovi i prolazi, koji se jasno razaznaju među zelenim stijenama. No, najljepše su stražarnice, koje su izgrađene u prijatnom švicarskom stilu u cilju zaštite šuma. S vremena na vrijeme preko rijeke izvijaju se drveni mostovi.
Naime, s lijeve strane nalaze se naselja, sela i hanovi, a ovdje su nastale i provizorne kolonije radnika željeznice koje će, kad se pruga dovrši, biti uklonjene. Iza stanice Babino Selo rijeka se sužava sve više i više. Kod stanice Vijenac na desnoj strani, na visini od 1 035 m, strše ruševine istoimene tvrđave, nekadašnja strateška tačka međarske grofovske familije Keglevič. Cesta velikim dijelom zaobilazi stijenu na kojoj je tvrđava. Ona se uzdiže na međi triju dolina. Nekoć je bila veoma važna strateška lokacija. Sve tjesnija postaje dolina, a po planinskim padinama šuma sve gušća. Nakon što smo prošli dva tunela, jedan je dug 150 m a drugi 75 m, pri skretanju ceste pruža vam se prekrasan prizor.
Pred nama stoji srednjovjekovna utvrda Visoki, dijelom razrušeni zidovi protežu se visovima, uz njih stoje goleme kule, a kuće se razasule po stijeni. To je Jajačka tvrđava, stari romanični kraljevski grad. Cesta se ovdje spaja s onom iz pravca Travnika, prelazi most dug 55 m, ide pokraj velikog plivskog vodopada, čije vode pjene i huče, kroz srednjovjekovnu kapiju ravno u grad, gdje nas dočekuje hotel “Grand”, što ga sagradi vlast, i tu se udobno smjestismo.
