Braća po smijehu

21.04.2015 21:15   |   805 prikaza Braća po smijehu

Nakon što pročita album, prosječni ateista, poput, recimo, potpisnika ovih redaka, teško će odoljeti a da ne zaključi kako bi i sam otkrio dar vjere da je kojim slučajem u svojim formativnim godinama bio izložen ujačkom utjecaju.

Piše: Ivica Ivanišević

Nakon što su teroristi u siječnju ove godine napali redakciju francuskog satiričkog tjednika i pobili dvanaest ljudi, komentatori s različitih meridijana uglas su zaključili kako bi svijet bez “Charliea Hebdoa” bio kudikamo sumornije mjesto, prepušteno na milost i nemilost religijskim fundamentalistima svake fele.
Toj se ocjeni nema što dodati, osim možda jednog malešnog “ali”. Ipak postoji barem jedna skupina vjerskih službenika kojoj ne trebaju humoristi sa strane da bi ih podsjećali na vlastite slabosti, koji će se prvi našaliti na račun svojih posrtanja, koji, naime, nikada nisu pali u iskušenje da atribute božanstva kojemu služe pripišu samima sebi. Naravno, radi se o bosanskim franjevcima. Kada bi svi duhovnici svih konfesija dijelili njihov relaksirani odnos prema svome poslanju, satirični pisci i karikaturisti ostali bi bez omiljenih meta, preostali bi im tek političari i estradni celebrityji da njih ubadaju humorističnim žalcima.
Ujaci Bosne Srebrene imaju iza sebe dugu tradiciju zezanja na vlastiti račun, ona se usmenom predajom stoljećima prenosila na nova pokoljenja, da bi 2008. godine konačno bila i dokumentirana bogato ilustriranom knjigom “Fratri u zgodama i nezgodama”, koja je doživjela tri izdanja. Ovih dana načinili su još jedan iskorak: najsmješnije anegdote čiji su glavni junaci njihova braća, sabrali su između korica strip albuma.
Raspon što ga ova neobična knjiga pokriva seže još od vremena fra Anđela Zvizdovića (1420.-1498.) sve do na­ših dana. Naime, najmlađi protagonist jedne od priča jest fra Vjeko Eduard Tomić (rođen 1969.). A njihove dogodovštine humorno su svjedočanstvo življenja u različitim epohama, pod režimima koji im nikada nisu išli na ruku, nego su ih, dapače, stavljali na teške kušnje koje su braća nadvladavala čvrstom vjerom u Boga, ali i u ljude. Da bi se preživjelo u teškim vremenima - a, ponavljam, nijedna im nisu bila laka - nije bilo dovoljno imati samo mudrosti. Uostalom, sebe i svoje stado manje su čuvali pameću - koje im nikada nije manjkalo - a više srcem, dosljednim zauzimanjem za općeljudske vrijednosti u kojima se svi mogu prepoznati, bez obzira na konfesionalnu ili ideološku pripadnost, što im je na koncu priskrbilo poštovanje i inovjernih i nevjernih. Imajući u vidu ujački dosljedni zagovor zajedništva u različitosti Ante Tomić lijepo je svojedobno zabilježio kako bi povijest provincije Bosne Srebrene trebalo predavati u srednjim školama umjesto etike.
Tu povijest ogrubjele bi duše lako mogle zapisati kao dugu, neprekinutu seriju mučnih i strašnih epizoda, martirološki katalog proživljenih trauma, iluminiran nebrojenim ožiljcima. No, fra Tomislav Brković, potpuno nesukladno prevladavajućem duhu vremena, nije izabrao biti zanimanjem žrtva. Bit će da on čvrsto vjeruje kako je pronošenje radosne vijesti važnije od oholog svjedočenja mučeništva. U formi kratkih stripovnih scenarija fra Tomo je skicirao povijest vlastite redovničke zajednice, birajući smiješne epizode što razotkrivaju ujake ne kao pripadnike zatvorenog bratstva, nego kao braću sviju nas, dakle, ljude od vrlina baš kao i od mana, od hrabrosti kao i od strahova, od umjerenosti koju vazda dovode u pitanje naša glad i naša žeđ, kao čeljad zatravljenu ljepotom, zbunjenu pred izazovima vremena.

Junaci kao da su akcijski
Sav njegov talent i trud što ga je uložio “prevodeći” usmena kazivanja ujaka u formu stripovnih scenarija, bili bi, međutim, uzaludni da nije pronašao sjajnoga partnera u osobi Marka Dješke, mladog osječkog animatora i crtača. Pred njim je, naime, stajao nimalo jednostavan zadatak. Ne samo zato što su junaci duhovitih štorija stvarne osobe čiju je fizionomiju trebalo “skinuti”. Još i veći problem predstavljala je činjenica kako većina anegdota ne opisuju slapstick situacije, dakle, neku dinamičnu fizičku radnju koja završava duhovitim crescendom, nego retoričke bravure koje zaključuje dojmljivi punchline. Iscrtati tablu čiji je humorni potencijal sav u jeziku, nije nimalo lako. Još je teže isproducirati na desetke takvih stranica koje, međutim, nitko neće doživjeti kao sumu statičnih, mrtvih kadrova, nego kao dinamičnu montažu prizora. A upravo to Dješki je pošlo za rukom. Kroz njegove se stranice prolazi kao da grafičkim sredstvima pripovijeda o akcijskim junacima, a ne o suzdržanim fratrima. Za takvo što trebalo je imati ozbiljna talenta. Baš kao i za izbor stilizacijske matrice koja će uspjeti posredovati svu onu toplinu kojom isijavaju Brkovićevi predlošci.
No, puno više negoli argumentima zanata i struke, ova se kolekcija stripova može i treba preporučiti zbog jednog veličanstvenog svojstva kojim pršte njezine stranice. Naime, nakon što pročita album, prosječni ateista, poput, recimo, potpisnika ovih redaka, teško će odoljeti a da ne zaključi kako bi i sam otkrio dar vjere da je kojim slučajem u svojim formativnim godinama bio izložen ujačkom utjecaju. I duboko se nadam da su braća, osim hrabrosti (koja je itekako potrebna da bi se bez zadrške branilo pravo na smijeh), blagoslovljena i poslovnom žicom. Ovaj album naprosto vapi za time da ga se prevede na strane jezike i pošalje u svijet. Jer, mogao bih se kladiti, i sam bi sveti otac Frane bio njegov oduševljeni čitatelj.
 


Diplomac Marko
Marko Dješka (1983.) diplomirao je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ilustrator je, redatelj i scenarist, najviše poznat upravo po svome radu u stripovnome mediju, za što je i nagrađivan. Osim kraćih naslova posijanih po različitim časopisima, autor je i albuma "Posljednji fan", u isti mah zabavne posvete i satiričkog obračuna s njegovim mladalačkim herojima, protagonistima "Večernje škole".

Četiri eseja
Album "Fratri bosanski u stripu" nudi i četiri vrlo instruktivna eseja (čiji su autori fra Tomislav Brković, Ivan Markešić, Miljenko Jergović i Vladimir Šagadin), uglavnom zabavljena pitanjem važnosti smijeha i nasušne potrebe za njim, te rječnik stranih i manje poznatih riječi, čime se jedan, u osnovi, umjetnički projekt, pretvara u vrlo edukativno izdanje koje otvara vidike i upućuje u dugu povijest franjevaca na tlu BiH.


Slobodna Dalmacija, 18. 4. 2015.




Arhiva novosti