Oproštajni govor fra Vinku Petroviću od gvardijana fra Tomislava Brkovića (20. 2. 2013.)

22.02.2013 00:34   |   4607 prikaza Oproštajni govor fra Vinku Petroviću od gvardijana fra Tomislava Brkovića (20. 2. 2013.)

Dragi oče provincijale fra Lovro, braćo misnici, bogoslovi, časne sestre, poštovana rodbino i prijatelji, dragi župljani, Božji narode! U ime braće fratara u našem samostanu i fra Vinkove rodbine, svima vama zahvaljujem na sudjelovanju u ispraćaju fra Vinka na vječni pokoj!

Fra Vinkov životni hod izgledao je ovako:

Pokojni fra Vinko rođen je 4. travnja 1930. u Prozoru, od roditelja Ive i Ane r. Zane. Na krštenju je dobio ime Tomislav. U obitelji Ive i Ane rodilo se ukupno desetero djece: četiri sina i šest kćeri, živa je još samo sestra Danica. U toj obitelji tri su sina postali svećenici: fra Vinko, vlč. Zvonko i vlč. Miroslav. Fra Vinko je osnovnu školu pohađao u Prozoru u periodu 1939-1943. i u Travniku od 1943-1945. godine. Srednju je školu završio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, u periodu od 1945-1949. godine. Teološki je fakultet završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1952-1957. Franjevački habit obukao je 5. listopada 1949. u Kraljevoj Sutjesci, a prve redovničke zavjete položio je 6. listopada 1950. godine u Kraljevoj Sutjesci. Svečane zavjete položio je 7. listopada 1953. u Sarajevu. Subđakonat primio je 1. studenog 1955. u Sarajevu, a đakonat 18. ožujka 1956. u Sarajevu. Za prezbitera ga je zaredio sarajevski nadbiskup mons. Marko Alaupović 1. srpnja 1956. u Sarajevu. Na Šćitu je 27. kolovoza 2006. proslavio zlatnu misu (50 godina svećeništva).

Službovao je kao župni vikar u slijedećim mjestima:
01.08.1959. - 01.07.1962. u župi i samostanu Rama-Šćit
01.07.1962. - 01.10.1962. u župi Tolisa
01.10.1962. - 01.07.1963. u župi Ulice
01.07.1963. - 01.07.1964. u župi Vijaka kod Vareša
01.07.1964. - 01.07.1968. u župi i samostanu Rama-Šćit
01.07.1968. - 01.07.1970. u župi Dobretići
01.07.1970. - 03.11.1970. u župi Tramošnica
03.11.1970. - 01.07.1977. u župi i samostanu Kraljeva Sutjeska
28.10.1977. - 01.07.1979. u župi Šurkovac
01.07.1979. - 01.06.1983. u župi i samostanu Fojnica
01.06.1983. do smrti 18. 2. 2013. u župi i samostanu Rama-Šćit

Ovo su samo šturi podaci. Ostavljamo po strani mnogo toga, i zapretanoga, što ni sam fra Vinko, vjerojatno, nije mogao ispričati.

Rado bih da pred fra Vinkovim mrtvim tijelom zastanemo i dopustimo da nas, u jednostavnoj vjeri, s pouzdanjem u Božju dobrotu, dotakne otajstvo smrti i tajnoviti smisao ljudskoga života, i to života svakog pojedinca.

Htio bih da u pokojnikovom životu, kao i u životu svakoga čovjeka od kojega se opraštamo, prepoznamo iskonsku želju da se bude dobar, da se dosegne životna sreća, i onda kada se nije uspijevalo i onda kada se griješilo, i onda kada se gubilo i kada se radovalo. Zahvaljujem svima vama koji ste došli moliti se i zahvaliti Bogu za fra Vinka.

Fra Vinko je bio vrlo originalna, jedinstvena, kompleksna, svojevrsna i nenadomjestiva ličnost. Bio je usamljeni individualac koji je znao stvarati svoj vlastiti svijet i živjeti u svom vlastitom ambijentu. Bio je nepokolebljiv u svom uvjerenju, prihvaćanju života i životnim odlukama.

Pokojni fra Vinko bio je, kako sam već rekao, originalna ličnost. Kako njegov lik zapisati u kroniku i utisnuti u sjećanje njegovoj braći? To bi vjerojatno mogao uraditi Ivo Andrić, ili netko s umjetničkim darom i poznavanjem fratarske duše. Fra Vinko će ostati zapamćen po mnogobrojnim anegdotama i zgodama iz njegova života. Danas, kada je Bog pozvao fra Vinka, prisjećam se jedne njegove zgode kada je pitao jednog fratra u kojoj je brzini vozio preko Nasipa. Fra Vinka je Bog pozvao na svoje nebeske ceste, u svoj nebeski svijet u kojem ove naše ljudske kategorije vremena, prostora, posla i zanata ne igraju toliko važnu ulogu. Anegdote i uspomene su kao ključanica kroz koju se vidi više nego kroz širom otvorena vrata! Upravo je fra Vinkov život bio takav, kao ključanica kroz koju se širi pogled u daljinu. A što će se dogoditi u daljini to često puta nije znao ni shvaćao pokojni fra Vinko. Tražio je svoj životni prostor, često izmičući da mu se pomogne. Možda je u svojim životnim prostorima stresao sva bremena koja su bila preteška za njegova ramena, probleme kojima ni sam nije mogao naći rješenje. Možda je u svojoj samoći postizao opuštenost i susret sa Stvoriteljem, pronalazio tragove Božje ljepote i blizine.

Kao da su se na fra Vinku obistinile riječi koje zapisao Ivo Andrić: „Žao mi je kada pomislim da izumire svakim danom naša stara Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života, i žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija...“ Tako se i s fra Vinkom danas pokapa jedna istorija života.

Dugo će u sjećanju ostati njegove brojne priče. Na primjer, priča o cijepanju drva, o vožnji autom i o tome tko je bolji vozač, zatim njegove omiljene priče o hrani i mjestima gdje se najbolje jelo, kao i mnoge druge.

Veselje je fra Vinko izražavao harmonikom i pjesmom. Uvijek je negdje iza ćoška pratio što se događa u samostanu, tko dolazi i kada odlazi. U svojoj originalnosti nedostajat će samostanskoj zajednici. Nedostajat će njegova harmonika, njegova riječ bolan, kao i njegove obavijesti prije jutarnje mise o najnovijim događanjima diljem svijeta. Pratio je, naime, svjetska događanja na radiju i televiziji i o tome na uranku izvještavao braću u samostanu.

Važno je spomenuti i njegova dječačka sjećanja iz Drugog svjetskog rata. U brojnoj obitelji, fra Vinko je ostao nepotkupljivo vezan za put nenasilja i otvorenosti za sve ljude. O tim je sjećanjima gotovo uvijek pričao fratrima i gostima koji bi dolazili u samostan. Pričao je o Talijanima, Nijemcima, četnicima, stradanjima Prozora, Rame... Iskustva iz Drugog svjetskog rata, odnosno neimaština i glad povezane s ratom, odredili su najvećim dijelom i njegov život. Zbog toga je uvijek govorio o hrani i bojao se za sutrašnji dan da ne bi ostao gladan.

Pokojni fra Vinko, dužnu zahvalnost u Tvoje, kao i u naše ime, izričemo i svima onima koji su ti pomagali u životu, koji su Te voljeli i brinuli se za Tebe u bolesti. Zahvaljujemo ljudima iz Doma zdravlja, ravnatelju dr. Anti Markešiću, medicinskom osoblju – sestrama Maji, Antoniji i Ljubici - i bolničarima Zdravku, Kati i Ani te svima drugima iz Doma zdravlja koji su u svako doba bili spremni da s radošću, prema svojim mogućnostima, pomognu bolesnima u našem samostanu! Zahvaljujemo također i Kliničkom centru Mostar i dr. Slavku Golemcu. Velika hvala fratrima i sestrama u samostanu: fra Živku, fra Miljenku i fra Stjepanu; hvala sestri Vereni i sestri Emi, koja se za fra Vinka najviše brinula. Hvala svima vama koji ste se danas ovdje okupili.

Zahvaljujem svima vjernicima iz susjedstva, kao i cijeloj župi, na pomoći koju ste pružali nama i fra Vinku. Hvala ocu provincijalu fra Lovri, braći svećenicima, bogoslovima, časnim sestrama i svima vama, dragi vjernici, koji ste došli ispratiti našeg pokojnog fra Vinka iz vremena u vječnost!

Dragi fra Vinko, zahvaljujemo ti za zajednički provedene godine fratarskog života. Nadamo se da se u Božjoj blizini otapaju svi ljudski grijesi i nesporazumi, da se uzvraća radost života za sve nepravde i nerazumijevanja, da se stišava ovozemna čežnja naših srca za puninom života. Neka ti Gospodin podari svoj mir, a nama snagu da nastavimo činiti dobro!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!





Vezana fotogalerija (19)



Arhiva novosti