Ponuda dvaju putova

17.02.2013 01:55   |   1230 prikaza Ponuda dvaju putova

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, božanskog i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstva od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, od farizeja, saduceja, učenika, Heroda i Pilata do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji iskušava samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama ne vodi ljude k Bogu nego ih zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežeg zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put, nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja.

Fra Ivan Šarčević




Arhiva novosti