Nedavno su franjevci iz Franjevačkog samostana Rama-Šćit objavili knjigu RAMA 1942., o četničkom pokolju u ramskom kraju koji se dogodio između 6. i 9. oktobra 1942. godine; o tom zločinu šutjelo se sve do 1990., a ova knjiga bi trebala biti doprinos "obnovi" svakog individualnog i kolektivnog sjećanja na ovim prostorima.
Piše: Dino Bajramović (Slobodna Bosna, 17. 4. 2014., str. 46-49.)
Na našu sreću, kakve li privilegije, taj gradić možemo zvati i Prozor i Rama. Kao što imamo mogućnost posjetiti i Gornji Vakuf i Uskoplje. Ili, navijati i za fudbalsku i za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. S tim da našu reprezentaciju imao priliku gledati, a za Gornji Vakuf/Uskoplje možemo čuti na dnevniku kada ga, naprijmer, posjeti premijer Republike Hrvatske Zoran Milanović. A pokušajte se prisjetiti kada ste posljedni put čuli za Prozor. Ili, Ramu. Mada, najčešće, ipak rijetko, kada franjevci iz provincije Bosne Srebrene, konkretno iz Franjevačkog samostana Rama-Šćit objave novu knjigu. Kao što je sada slučaj...
„Podrška“ Rafaela Bobana
Oni trenutno promovišu svoje novo izdanje, knjigu Rama 1942., u kojoj je detaljno opisan najveći pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u II. svjetskom ratu i veliki zločin nad muslimanima iz ovoga kraja.
„Pred stradanjem Rame od vatre, vode i krvi nije sramota priznati pred Bogom i pred ljudima da ni mi nismo posve oslobođeni zla i srdžbe, da nismo dokraja otkupljeni za ljubav i praštanje. Želimo ovom knjigom obnoviti sjećanje kako sjećanje na stradanje nebi otupilo i bude opomena i nama i drugima da se ne ponovi zlo“, rekao je na promociji knjige Rama 1942.koja je 28. februara ove godine održana u Domu kultureu Prozoru, fra Tomislav Brković, gvardijan i župnik i, uz fratre iz ovog samostana: fra Stjepana Lovrića, fra Miljenka Petričevića i fra Jozu Šarčevića, jedan od urednika tog kapitalnog izdanja. Nastanku i promociji te knjige prethodio je znanstveni simpozij nazvan Sjećanje za odgovornu budućnost, ospomenutom četničkom zločinu počinjenom od 6. do 9. oktobra 1942., koji je 13. oktombra 2012. upriličen na istom mjestu i u istom gradiću, Prozoru dakle. A knjiga Rama 1942.,štampana na 350 stranica, podijeljena je u dva dijela. Prvi je naslovljen: Povijesni okvir i svjedočanstva, a u taj “okvir” uvršteni su tekstovi hrvatskih povjesničara i sveučilišnih profesora dr. Ive Goldsteina i dr. Ive Banca, potom fra Stjepana Lovrića, te novinara i publiciste iz tih krajeva Ante Jeličića i profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu dr. Nerzuka Ćurka.
U drugom dijelu, Ubijeni i nestali iz Rame 1941.-1947.,nalazi se popis ubijenih i nestalih Hrvata i muslimana iz Rame 1941-1947.i Fotodokumentacija 1942.- 1946. “Što znači da u Rami rat ni ratna stradanja nisu prestali 8. svibnja 1945., kada je službeno završen 2. svjetski rat, nego nekoliko godina kasnije”,kazao je, između ostalog, na promociji u Prozoru, takođe 28. februara ove godine, prof.dr. Ivan Markešić. U do sada najopsežnijem popisu, koji je sačinjen na inicijativu ramskih fratara iz devedesetih godina prošlog vijeka, utvđeno je da je u periodu od 1941. do 1947. ubijeno 1.805 Hrvata i muslimana (Hrvata 1.380 i muslimana 425); četnici su ubili 645 Hrvata i 302 muslimana. Knjiga Rama 1942.promovisana je i u Zagrebu i, pretprošle nedjelje, u Parizu. “Rama se u II. svjetskom ratu nalazila na granici između dvije okupacione zone - talijanske i njemačke. Kroz Ramu su prolazile sve moguće vojske i svaka je, na svoj način, ostavila biljeg. Posebno četnici, kada su ovdje, od 6. do 9. listopada 1942., ubili 947 Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana. Naišli su iz dva pravca. Od Doljana, i od Konjica, pa su preko Solakove kule došli do Rame. Živjelo je na ovom prostoru, tada, i nekoliko Srba službenika, te jedan lugar Ivetić, koji nije dao da se ubijaju Hrvati i muslimani. Ipak, nije mogao puno pomoći. Bilo je tu i ubojstava, i silovanja, i pljačke... Ma, isto kao i u posljednjem ratu. Tada je, prema fratarskim svjedočanstvima koja su autentična, zamjeniku zapovjednika Crne legijeRafaelu Bobanu, koji je tada bio negdje oko Bugojna, javljeno da Hrvate u Rami četnici kolju i ubijaju, na što je on samo kazao: Neka vas kolju i niste neki Hrvati, govori nam fra Tomislav Brković, dok sjedimo u restoranu na samom ulazu u Franjevački samostan Rama-Šćit, iznad Ramskog jezera.
U svom, zaista, briljantnom tekstu: Rama 1942 - Tragedija jednog mikrokozmosa,koji je prvi po redu u knjizi koju predstavljamo, Ivo Goldstein piše i o genezi četničkog zločina u Rami. Pred sami kraj svog teksta, Goldstein tvrdi da su za “četnički zločin u Rami bili neposredno odgovorni vojvoda Dobroslav Jevđević, kao i Petar Baćović, zapovjednik na terenu “Jevđevićev bliski suradnik Todor Perović, kad je uhvaćen potkraj rata, u istrazi je istakao kako je ‘Jevđević za akciju kod Prozora govorio da se ide u borbu protiv ustaša' a kad je akcija završila, da su se ‘Jevđević i Baćović hvalili svojim djelima'. No baš su ta dvojica mjesec dana po ramskom masakru napisala samokritički izvještaj samom Draži Mihailoviću: ‘Prilikom operacija u Bosni svjedoci smo bili najbestijalnijeg klanja djece od godinu dvije dana, i to ne od pojedinca nego od cijelih grupa. Iskonski instinkti počinju da bivaju predominantni u narodnoj duši. Isto tako smo utvrdili niz slučajeva ordinarne pljačke, ali se na to moralo gledati malo blaže jer je cio kult naše prošlosti i nacionalna epopeja protkana tim pojavama“.
Neki od preživjelih Ramljaka iz oktobra 1942. bili su svjedoci na suđenju Draži Mihailoviću u Beogradu 1946., dok u presudi Vrhovnog suda FNRJ stoji da je Draža Mihailović bio na vrhu komandnog lanca odgovornog za ramski zločin te da su “četnici, oktobra 1942. pod vodstvom Petra Baćovića ubili u okolini Prozora zajedno s Italijanima oko 2.500 muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, dece i staraca, a veliki broj sela popalili”.
Partizanski zulum
E, nećemo više citirati autore koji su svoje tekstove objavili u knjizi Rama 1942., jer čemu bi onda služila knjiga. Ali ćemo se malo, tek da vidimo okolnosti u kojima se desio ramski zločin, poslužiti knjigom velikog franjevca, pokojnog fra Ljube Lucića, koja se zove Rama kroz stoljeća. “U Konjicu se 4. i 5. listopada 1942. našlo mnoštvo četnika. Dovoženi su talijanskim kamionima, vrištali su i pjevali. Iz Konjica su došli u Ostrožac 5. listopada i počeli pljačkati. Oficiri su im navečer držali govor, tvrdeći kako su bili nakanili ‘poklati u Konjicu 200 muslimana, ali na zagovor dr. Pupovca nisu ni jednoga’. Iz Ostrošca su četnici krenuli preko Podhuma na Solakovu kulu, a onda na Uzdol i Prozor. U Podhumu nisu ubijali, ali su opljačkali što su stigli, posebno u župnoj kući gdje su sve porazbijali, dok su u crkvi sve isprevrtali i prosuli hostije iz tabemakula. Tražili su župnika, a župnik fra Mladen Lucić bio je u Konjicu kad su se četnici spremali na svoj krvavi pohod. Nakon toga došao je u Ostrožac i s ostrožačkim župnikom vlč. Alojzom Buđinskim promatrao kako su četnici, kad su treći dan stigli na Solakovu kulu, zapalili župni stan. Uzalud su svećenici uvjeravali Talijane da su četnici zapalili župnu kuću. Talijani su najprije tvrdili da ne gori župni stan, a onda su rekli da su ga zapalili partizani. Kad su ih uvjerili da ondje već deset dana nije viđen nijedan partizan, talijanski su oficiri konačno priznali da ‘to zahtijeva viša komanda’. Preko Solakove kule četnici su koljući stigli na Uzdol i spojili se s onom skupinom koja je krenula iz Mostara. Na području Solakove kule počeli su ubijati. Kad su upali u selo Bare, povezali su zajedno sve seljane, doveli ih na njivu Meje i poklali ih. Mislili su da je zaklan i Ivo, Ivelja Sudar. Kad su četnici otišli, Ivelja se pridigao, krenuo pješice preko Neretvice, došao u selo Slavkoviće, odatle je prešao preko Bitovnje i stigao u Kreševo. Iz Kreševa je odveden u sarajevsku bolnicu, gdje je tražio utjehu svetih sakramenata. Kad ga je svećenik opremio, mimo je umro. Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mimo dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?”,upitao se fra Ljubo i u svojoj knjizi dao odgovor.
Međutim, mi smo odgovor, u “živom razgovoru”, potražili kod fra Tomislava: “Pravilo je bilo da četnici ubijaju svako muško koje je bilo veće od talijanske puške. A ljudi iz Rame nisu bježali, a za to, vjerojatno, postoje dva glavna razloga. Prvi je taj što su smatrali da nikome ništa nažao nisu učinili, pa zašto bi onda neko i njima nešto nažao učinio. A drugi je bio četnička prethodnica, koja im je govorila da traže partizane po Rami. Tko ne bude čekao kod kuće smatraće se da je partizan koji je pobjegao u šumu pa će mu kuću zapaliti. Čak su mještani četnike dočekivali kolačima, stvaljali su po kućama bijele zastave.”
O četničkom zločinu šutjelo se sve do “dolaska demokratije” na ove prostore. “Pa, znate kakav je bio sistem. Ništa se nije smjelo govoriti. Ta svjedočanstva su čuvana u krugu obitelji i prenosila su se s koljena na koljeno. Tek su 1990. ovdje prvi put, javno, pročitana imena svih ubijenih - njih 1.366, a Ramljaci su sve to s pijetetom saslušali. Vladala je tišina, a bake su svojim unucima tiho govorile: ‘Sada je pročitano ime tvog dida.’ Bio je strah od komunizma. Čak ni u NDH izvještajima gotovo da nigdje nema ništa zapisano o četničkom pokolju u Rami”, objašnjava fra Tomislav. “Ramski puk, predvođen fratrima, započeo je akciju podizanja spomenika koja je realizirana 1996. kada je u perivoju Franjevačkoga samostana na Šćitu podignut Ramski križ - spomenik posvećen svim stradalim Hrvatima ramskoga kraja u zadnja dva rata. U podnožju Ramskoga križa postavljene su 2001. i brončane ploče s imenima 1.366 stradalih u Drugome svjetskom ratu i poraću (1941.- 1945.) i imenima 136 stradalih u posljednjem ratu u BiH (1991. - 1995.). Oba su spomenika djelo akademskog kipara Mile Blaževića”, piše u predgovoru knjige Rama 1942.Treba znati i da su prije četničkog pokolja, u julu 1942., u Rami bili i partizani, koji su zapalili crkvu, svo kulturno blago, devastirali samostan i ubili gvardijana i njegovog zamjenika, a ni do danas se ne zna gdje su njih dvojica sahranjena.
Kada novinar piše ovakvu vrstu teksta uvijek se prepadne i sav nekakav, blijeda lica, drhti kao tanak prut da će nešto izostaviti. A uvijek izostavi puno toga, pa se ne treba sekirati. Pa, valjda, zato i postoje knjige. Kao ova. Naše je da se konektujemo na kulturu sjećanja kao osnov vlastite opšte kulture. Uglavnom, postoje u ovoj državi razne mikrosredine, provincije u pozadini, ona mjestašca, budimo brutalni, ostvaljena na milost i nemilost. Takva sredina je Rama. Ili, Prozor. No, nemojte baš uvijek kada ste u Jablanici upraviti prema Mostaru, i dalje prema moru. Svratite ponekad i u Ramsku oblast. Ako ništa, onda zbog onog veznika “i” u nazivu naše države. Jer, to je Prozor, koji ne mora pasti. A “i” to je mnogo!
