VELIKA SUBOTA – USKRSNO BDIJENJE / Mt 28,1-10
Isus Pravednik je razapet. Umro je. Prijatelji su ga položili u grob. Kalvarija je opustjela. Većina ljudi je nastavila svoje redovne živote, jer ništa izuzetno se nije dogodilo što se već nije događalo, pogubljenje “bezbožnika” i “političkog bundžije”. Subota, šabat, dan je mirovanja. Nitko ne zna gdje su se zavukli Isusovi učenici. Šok traje. Sve se prebrzo dogodilo. U strahu, nisu se ni snašli. Nikada dovoljno budnosti. Dobro se da iznenaditi, prepadne se pred količinom i snagom zla, često je i lakovjerno, prepovjerljivo. Zlo je često racionalnije, brže, smišljenije od dobra. A neki o tom ne bi uopće ni razmišljali, jer najbolje je sve odgurnuti ustranu i prepustiti da situacija i stihija svime upravljaju. Dvojica razočaranih vraćaju se kući, u Emaus. Očekivanja su potonula, nada je srušena. Bog se ušutio, Bog je razočarao.
Žene su negdje zajedno. Žene, ne “velike” i “poznate” žene, nego obične. Planiraju najljudskije čine pijeteta kako otići na grob, pomazati mrtvo tijelo, pomoliti se. Žene, koje se ne svađaju tko više vjeruje, nego vjeruju da ljubav traje i poslije smrti. I nisu to žene poglavara ni upravitelja, nikakve predsjednice udruga, nikakve obraćene estradne zvijezde, nisu to nikakve društveno časne osobe ali ni sluškinje ikoje vlasti i stranaka, nisu žene bez svoga mišljenja i samostalnosti. Žene su to koje su ljubile Isusa više od velikih svećenika, Pilata i Barabe. I koje nisu očekivale ništa veliko osim da mogu biti uz Učitelja. I žene će biti iznenađene novošću, praznim grobom i Božjim glasnikom i porukom. I na njih se navukla šutnja poraza. Ništa posebno nisu očekivale. Redovni život koji treba nastaviti. Žene kao ljudi života.
Mi smo uslijed stalnoga ponavljanja naviknuli da je vrijeme od noći s kobnoga petka na subotu pa do uskrsnoga jutra kratko i ne toliko važno, jer sigurni smo da će Isus uskrsnuti. Točno, ali nije tako bilo za Isusove učenike ni za žene, nije ni za koga koji prolazi sličan put Isusovu. Bog jest prisutan, ali ne usrećuje po našim željama i računicama. Vrijeme subotnje šutnje nije kratko, ne mjeri se kalendarski, minutama i satima. Vrijeme grobne šutnje je najstvarnije, dugo vrijeme teških sumnji i pitanja. Nekima se vrijeme i pretvara u grobno vrijeme, vrijeme pohađanja groblja ili vrijeme stalnog mišljenja na smrt. To vrijeme, međutim, ne posjedujemo, vrijeme je to neizvjesnosti, vrijeme krajnje nemoći, doista, vrijeme smrti, duhovne ili stvarne. I kada priznamo da Bog ne uskrisuje ljude bez patnje, bez duboke čežnje za spasom, bez vapajne molitve, ništa posebno nismo promijenili, jer kroz svu povijest, kao i u Isusovom udesu, krajnje je razvidno da vjera, da Bog ne tješi po ljudsku i da se život ne može vezati za grob ni za smrt.
Sva čitanja koja slušamo na misi uskrsnoga bdijenja govore o Božjem neočekivanom zahvatu u ljudsku povijest, u pojedinčev život, od stvaranja iz ništa do uskrišenja Isusa iz smrti. Bog, koji se baš u najtežim stanjima čini tako iščezlim i nepostojećim, šutljivim i nemoćnim, neočekivano se objavljuje kao stvoritelj života, kao izbavitelj iz ropstva, kao spasitelj u nedomislivim i neprotumačivim tjeskobama, nevoljama i smrti, smrti – toj najvećoj tajni postojanja. I ništa se ne uljepšava, ništa se ne estetizira ni mitizira, ništa se ne umanjuje, ni bol ni patnja, ni radost, ni veselje.
Poruka je uskrsa da se Bog pojavljuje i u razočaranju u njega, i u sumnji u njegovo postojanje, i u nijekanju njega; objavljuje se usred groba, u srcu smrti. Dolazi i ondje gdje se vjera obrušila, potonula u očaj. I ondje, posebno ondje gdje caruje razočaranje u sebe, čovjeka, u bližnjega, u ljude, u ljudsku vrstu. I ondje gdje vlada strah, najveći čovjekov neprijatelj, posebno strah od ljudskog zla i nasilja. Bog šalje svoje glasnike, progovara nam kroz san, u raznim prilikama i na razne načine, gotovo za ne povjerovati, onako kako je na praznom grobu rekao ženama: Ne bojte se! Ta je poruka izrečena Josipu na početku Matejeva evanđelja kada se rađao Mesija, ta je poruka kazana evo i večeras nad praznim grobom ženama. Poruka da se nema straha pred Božjom novošću, pred novim početkom, novim životom.
U Božjoj novosti, u uskrsnuću, nije zanijekana prošlost, nije zanijekano patničko sjećanje, nije zanijekano tijelo, ni mrtvo tijelo. Nije dokinuta smrt. Božji glasnik upućuje žene Isusovim učenicima da im poruče da ne dolaze na grob, među mrtve, nego da idu u Galileju, onamo odakle su pošli i da nastave naviještanje evanđelja, da nastave svjedočenje da je Bog u kojeg vjeruju Bog novoga života, i da nasljeduju svog Učitelja. Pritom ništa nije unaprijed osigurano. Ništa nije zajamčeno – najmanje uspjeh i sreća. Zajamčeno je jedino Božje obećanje da će biti s njima, da će onako kako je u Isusu pokazao svoju ljubav, pokazati je i njima, neočekivano, bez uljepšavanja težine patnje, križa i smrti. Zajamčeno je jedino ono obećanje da će Gospodin Isus biti s njima, i onda kada sve bude izgledalo da nije prisutan, da je nemoćan i nedjelotvoran.
Krenimo i mi sa svojih grobova, pomaknimo se s razvalina naših grijeha, s ruševina naših odnosa, odmaknimo se od smrtnih situacija, pođimo Božjoj djeci u ovom svijetu naviještati uskrsnu vijest novog života; otkupljujmo svoje vrijeme novom dobrotom i ljubavlju kakvu nam je Isus iskazao. Svjedočimo svojoj braći i sestrama da Bog ima zadnju riječ i da se iz te sigurnosti rađa radost života.
Sretan vam Uskrs!
Fra Ivan Šarčević
