VELIKI ČETVRTAK / Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15
Prošle nedjelje, na Cvjetnicu, dopratili smo Isusa u Jeruzalem, uz klicanje svijeta, uz oduševljeno prihvaćanje i priznanje da je on Sin Davidov i Mesija. Neke je učenike Isus u međuvremenu poslao da pronađu dvoranu i pripreme potrebno za pashalnu gozbu. O pashalnoj gozbi, njezinom značenju, pripremi i načinu proslave govori se u prvom u čitanju iz Knjige Izlaska. Pashalna gozba je spomen na Božje jedinstveno oslobađanje iz egipatskoga ropstva. Kao svako pravo sjećanje, pasha nije najprije sjećanje na nevolje, na zlo i zločince, na faraona i tlačenje, nego sjećanje na iznimnu Božju ljubav i spasonosni Božji zahvat izlaska u situaciji bez izlaza. Darovana ljubav i darovana sloboda čine temelj sjećanja a time i temelj osobnog i kolektivnog identiteta.
Večeras se spominjemo Isusove posljednje pashalne gozbe/večere s učenicima. Gozba je to posljednjega zajedništva na kojoj, po svjedočanstvu Isusovih učenika, što prenosi i Pavao u Poslanici Korinćanima, ostavlja oporuku učenicima da se u njegovo ime zajednički sastaju, blaguju kruh i vino Isusu na spomen, i obnavljaju zajedništvo s Bogom i ljudima. Ova gozba, nazvana euharistijom (zahvalnicom) i misom gozba je neprolaznoga saveza Boga s ljudima u Isusu Kristu koji među učenicima ostaje u svojoj riječi i u najelementarnijoj hrani i piću – u kruhu i vinu.
Isus je volio gozbena zajedništva. Od svadbene gozbe u Kani do ove gozbe, Isus je bio na mnogim gozbama, i ne samo onim religijski propisanim, nego i onima koje su u očima “pravovjernih” izazivale skandal i osudu, na gozbama s “grešnicima”. Evađelisti izvještavaju da je Isus prekoračivao granice i uvjete gozbenoga zajedništva, s grešnicima je rado blagovao, a ne spominje se da je ikada bio na gozbi s vođama naroda, s moćnima i posebno utjecajnima, s velikim svećenikom, malim i velikim herodima. Naravno, Isus nikoga nije isključivao iz svoga zajedništva osim ako se čovjek sam ne bi isključio zbog straha da se ne onečisti ili u strahu od drugih (što ako bude viđen s Isusom?) ili zbog izdaje (poput Jude). Isus u svakom slučaju nije postavio savršenstvo za uvjet druženja s njim, nego otvorenost za obraćenje i otvorenost za Božji spasenjski zahvat.
Uz to što je volio gozbe, što se nije ustezao od ljudskoga veselja, čini se da Isus nije na gozbama bio natmurena lica niti se raspojasavao do gubljenja pameti. Nije na gozbe gledao kao na gubitak vremena kada se moglo nešto uraditi, pogotovo nešto zaraditi. Nije gozbe pretvarao ni u pogrebni banket, nije – uočljivo je to kada mu je žena namirisala noge skupocjenim mirisom – ni mjerkao ni moralizirao da se puno “potrošilo” na feštu te da bi bilo bolje sve uložiti za siromahe. Jasno, Isus nije bio ni škrt ni razmetljiv.
Gozbeno zajedništvo ima smisao u proslavi Božje ljubavi prema ljudima te osnaženju ljubavi i poštivanju među ljudima. U gozbi se zgušnjavaju životna značenja, sabire se najvažnije iz povijesti Božjega odnosa s ljudima i ljudih međusobno. Gozbe su vrhunci povijesti, stjecišta prijeđenoga vremena i ostvarene ljudskosti, ali i radosna slavlja za rođenje i početak novoga života. Gozbe se organiziraju da se podijeli radost i tuga, da se potvrdi zajedništvo s Bogom i ljudima. Gozba je vrijeme u kojem nas pohađa Vječnost.
Euharistija/misa je gozba Božje ljubavi u Isusu Kristu. Ona je najkraći obred koji jezgrovito i znakovito aktualizira tko je Isus Krist za čovjeka i čovječanstvo. U nju se sabire nesebična i besplatna Božja ljubav posvjedočena u Isusovom životu, muci, smrti i uskrsnuću. Slavljenje euharistije je svjedočanstvo vjere, osnaženje nade da Bog nikoga ne ostavlja te ponuda ljubavi i najokorjelijem grešniku, poziv da svatko – po Isusovu primjeru – učini svoju pashu, svoj izlazak iz ropstva u slobodu. Uz Božju riječ, kruh i vino – osnovna ljudska hrana – konkretni su, tjelesni spomen-znakovi Kristove prisutnosti za život svakoga od nas.
No, da zahvalni spomen na Isusovu posljednju gozbu ne bio bio samo puki manifestativni, izvanjski spomen-obred, kako ne bi skliznuo u privatističku pobožnost pojedinca, Isus – o tome piše Ivan Evanđelist – povezuje gozbu sa služenjem. Isus na gozbi ustaje i pere noge svojim učenicima. On Učitelj i Gospodin. Time euharistija postaje gozba jednakih, Božje djece, Isusove braće i sestara, a smisao se čitava života, pa i onda gozbenoga zajedništva, otkriva u služenju. Na euharistiji, na Kristovoj gozbi nema dakle privilegiranih. Ona se vjerno slavi samo u duhu i praksi služenja, pranja nogu – kao najjačoj slici – što su činili robovi i žene. Služenje je korekcija mnogim našim zajedništvima u kojima su jedni posvojili Božje mjesto, zaposjeli Kristovo mjesto Gospodina i Učitelja, a pred malene postavili neispunjive zahtjeve savršenosti do kojih sami ne drže.
Euharistija je jednostavna gozba zajedništva pred milosrdnim Bogom u Isusovo ime a ne vlasništvo pojedinaca koji misnim obredima poput nekih šamana, vračara i mađioničara predstavljaju svoju nedostižnu moć. Euharistija je riječ za sve, kruh (tijelo) koji se daruje (predaje) za sve i vino (krv) uvijek novoga i vječnoga saveza sa svim ljudima, počevši od grešnika, od onih koji vapiju za novim životom, za ozdravljenjem, za prihvatom i potvrdom, za sve koji se i u najvećim kalvarijama odlučuju za život i raduju životu.
Euharistija je uzor svim ljudskim gozbama i zajedništvima. I kršćanima bi trebala Isusova posljednja gozba postati mjerodavna za tolike hinjene skupove, za tolike euharistijske susrete na kojima se osjeća ustajali klima podjela, čuju strašne riječi mržnje na neprijatelje; za tolike obiteljske, crkvene (hijerarhijske i redovničke) susrete, skupove i druženja na kojima je neiskrenost, poltronstvo i udvorništvo negacija susretanja u Isusovo ime.
Isus nas večeras poziva da obnovimo svoje euharistijsko/misno susretanje i da tako obnovljeni, zahvalni dobrom Bogu i Isusu, Učitelju i Gospodinu, krenemo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, da na Isusov način autentično susrećemo ljude, s njima se veselimo na gozbama i njima služimo (peremo noge).
Fra Ivan Šarčević
