Knjiga "Rama 1942.", koja obuhvaća radove znanstveno-stručnog skupa o stradanju hrvatskog i muslimanskog stanovništva Rame u jesen 1942. godine, izišla je nedavno u nakladi Franjevačkoga samostana Rama-Šćit.
Na više od 340 stranica donosi pet tekstova povjesničara koji govore o povijesnim okolnostima, neznanju, kontradikcijama i šutnji o tom stravičnom događaju i, prema ocjenama autora, najvećem pojedinačnom četničkom zločinu nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu.
U prvom dijelu knjige tekstovi su Ive Goldsteina, Ive Banca, fra Stjepana Lovrića, Ante Jeličića i Nerzuka Ćurka, a u drugom popis ubijenih i nestalih Hrvata i Muslimana/Bošnjaka iz Rame 1941.-1947.
Četnički pohod u Ramu nije izolirani čin, on je uvezani i po broju žrtava najveći pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. On je dio genocida koji su četnici počinili tijekom rata 1941.-1945. u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini nad Hrvatima, kazao je Goldstein.
O stradanju se dugo govorilo samo kroz sjećanja u okviru obitelji, a sjećanje je sastavni dio kolektivnog i osobnog identiteta i zbog toga se treba temeljiti na činjenicama i na istini, kažu urednici knjige u predgovoru, ramski fratri Tomislav Brković, Stjepan Lovrić, Miljenko Petričević i Jozo Šarčević.
Oni upozoravaju na praksu selektivno odabranih i tendenciozno prikazanih sjećanja u korist pojednih političkih interesa, i naglašavaju da se ne smije više govoriti o počiniteljima nego o patnji i žrtvi, jer stradalnici postaju puki brojevi.
Ramljaci, stanovnici doline rijeke Rame u središtu Bosne i Hercegovine, čije je središnje naselje Prozor, kako se ističe u predgovoru, odrasli su bez želje da se nekom osvećuju pri čemu su se oslanjali na vjeru i imali podršku fratara.
Prema nepotpunom popisu stradalih, u Rami je ukupno od 1941. do 1947. ubijeno 1805 ljudi, od čega 1380 Hrvata i 427 Muslimana/Bošnjaka. Od toga broja, četnici su ubili 947 Ramljaka; 645 Hrvata i 302 Muslimana/Bošnjaka.
Fra Stjepan Lovrić upozorio je da je to kompleksan događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta koji je u bitnome utjecao na demografsku i psihološku sliku žitelja toga kraja, ostavljajući neizbrisive traume i brojna otvorena pitanja na koja se još traže odgovori.
Knjiga nastoji izići iz povijesnog neznanja i potaknuti daljnja istraživanja, te se zauzima za humaniju i društveno-politički odgovorniju kulturu sjećanja, ističe se.
Pojašnjavajući neriješene povijesne kontroverze, Goldstein ulogu tada nadležne talijanske vojske u tom masakru naziva "blago rečeno, mračnom" jer njezino "pokroviteljstvo i neposredno suučesništvo u zločinu uopće nisu dvojbeni". Istodobno "sva bijeda NDH ogledala (se) u nemogućnosti 'da u vrijeme ramskog masakra, pa i u drugima sličnima, bilo što napravi kako bi zaštitila hrvatsko stanovništvo od pokolja". Ivo Banac kaže da su "četnici provodili talijansku protuhrvatsku politiku u sprezi s nominalnim hrvatskim vlastima".
Sociolog Ivan Markešić, naslanjajući se na Goldsteinovu tvrdnju o geonocidu, u jednom javnom istupu ističe da, po njemu dostupnim podacima, nitko iz crkvene hijararhije nikad nije negodovao pred nadležnim vlastima u vezi s tim strašnim događajem.
Nerzuk Ćurak naglašava važnost memorijalne kulture koja nije zasnovana na kulturi poricanja već na kulturi suočavanja, te objašnjava da se u svim prošlim stradanjima govori o povijesti naše sadašnjosti. Pozvao se na Poljaka Adama Mihnika koji je rekao da se pripadnost nekoj naciji najbolje osjeća preko stida. (Hina/dnevno.ba)
