Bosnu i Hercegovinu kao društvenopolitičku stvarnost ili povijesni proces nije nimalo lako definirati niti razumjeti. Svi koji su se ozbiljno bavili ovim pitanjem, slažu se kako su ova država i društvo višeznačne i po mnogočemu kontroverzne činjenice i stoga se teško daju podvesti pod bilo kakve zajedničke i općeprihvaćene pojmove. Uzroke ovomu treba tražiti u činjenicama kako u Bosni gotovo ništa nije ni nastajalo na relevantnim temeljima, niti je bilo koji proces valjano i do kraja osmišljen i okončan. Jedina konstanta su stalne mijene, koje dakako nisu bez učinaka na ovu dramatičnu i istraumatiziranu stvarnost. Jedna od povijesnih sastavnica Bosne i Hercegovine svakako je i franjevačka provincija Bosna Srebrena, čija uloga nije nimalo zanemariva u sveukupnoj stvarnosti ove države i njezinih društvenih mijena.
Bosanski su franjevci i njihova redovnička zajednica od samih početaka u Bosni bili i do danas ostali predmetom nebrojenih ozbiljnih ali i paušalnih promišljanja i kritičkih opservacija. Budući da njihova odiseja traje više od sedamstotina godina, nedvojbeno je riječ o respektabilnoj činjenici, bez obzira na intencije onih koji se ovim promišljanjima bave. Sintagme o franjevačkoj Bosni i franjevačkoj povijesti našega podneblja samo za neupućene mogu izgledati izlizane i deplasirane. Štoviše, posve su u pravu oni koji franjevačku misiju u Bosni definiraju kao franjevačku paradigmu, koja je nadživjela mnoge prekretnice, od kojih su joj neke bile posve nenaklonjene.
Franjevci su već prilikom dolaska u Bosnu bili posve svjesni neizvjesne avanture u koju su poslani. Nesigurne državne i vjerske okolnosti, deložiranje bosanskog biskupa u Đakovo i pojava kontroverznih bosanskih krstjana, bili su stvarni okvir u kojem je franjevačka zajednica tek trebala i stvarno i formalno zaživjeti. Iz rimskih obzorja Bosna je tada misijsko područje, u kojem se nisu snalazile ni ugarska vlast niti domaća crkvena hijerarhija. I umjesto frontalnih sukoba s krstjanima, koji su se u Bosni organizacijski već bili stabilizirali, i debakla kakav su doživjeli dominikanci, franjevci očito već tada postaju svjesni kako je upravo Bosna prava mogućnost za oživotvorenje Franjina gesla življenja prema prilikama mjesta i vremena. Početak je ovo hvaljene i osporavane franjevačke životne filozofije u Bosni, koja će konstatno, upravo na ovoj franjevačkoj maksimi, polagati ispit vlastite zrelosti i životne mudrosti.
Nije trebalo dugo čekati da ovakvo franjevačko opredjeljenje doživi novi izazov. U vrijeme kad je zajednica već postala i organizacijski stabilna, s dominantnim brojem domaćih članova, Bosna će se naći u okviru Turskog carstva, čime će de facto prestati postojati kao država. U okolnostima tuđe države i druge vjere franjevci postaju najeksponiraniji i jedini skrbnici domaćih katolika i njihovih elementarnih prava, što im konkretno priskrbljuje atribuciju rimskih uhoda, s kojima će novi vlastodršci, unatoč svemu, ipak morati računati. Najistaknutiji franjevački lik ovoga vremena postaje fra Anđeo Zvizdović, aktualni poglavar zajednice, koji u posve neizvjesnom trenutku za franjevce i katolike nastupa uistinu mudro i proročki. Njegova gesta susreta s osvajačem Bosne postaje ključnim i inspirativnim trenutkom, u kojem su se na vagi našli potpuni nestanak i mogući opstanak franjevaca i njihove malobrojne pastve. Dilema uzmicanja ili ostajanja doživljava na Milodražu svoju najdramatičniju verziju, i ovaj će factum do danas genetski odrediti sve one kojima Bosna i franjevci nisu ni u kojoj varijanti relikt prošlosti, nego životni usud koji uvijek skupo košta. Zvizdovićev čin ne prestaje do danas uznemiravati duhove. Za jedne je on svetačka gesta i motiv za mnoge kasnije franjevačke postupke, a za druge sluganski potez ljubljenja osvajačeve papuče i prokockana prigoda odustajanja od Bosne. Nije, naravno, ovakva polarizacije oko Zvizdovića nimalo slučajna niti beznačajna. Ona može biti samo posljedica različitog viđenja poretka temeljnih životnih vrednota. Za one čiji su postupci i temeljno opredjeljenje određeni trenutnim prilikama i posve sebičnim i problematičnim ciljevima, Zvizdović je autsajder koji se upušta u dijalog s onim s kim treba ratovati. Onaj pak tko je svjestan da je postupak ovoga franjevca samo jedino moguće sredstvo ostvarenja uzvišenog cilja, a to je briga i ljubav prema vlastitom narodu i njegovoj zemlji, priznat će da je Zvizdović postupio upravo franjevački; prema prilikama mjesta i vremena. Za Antuna Gustava Matoša ovdje nije bilo dileme; bosanski su franjevci junaci i sveci...i kao takvi su i mogli opstati u bosanskom paklu. Sličnog je razmišljanja i jedan od najvećih hrvatskih teologa dvadesetog stoljeća, franjevac-kapucin Tomislav Šagi-Bunić. On se u svojoj knjizi Katolička crkva i hrvatski narod bavi i promišljanjem franjevačke uloge, s posebnim naglaskom na bosanskim franjevcima. Zanimljiva je njegova opservacija o franjevcima i isusovcima. Isusovci svoje poslanje ostvaruju u stabilnim i uređenim političkim i crkvenim prilikama, dok franjevci upravo nestabilne i nesigurne okolnosti doživljavaju kao pozitivan motiv za ostvarenje svoje karizme.
Franjevačka inpiracija nije se iscrpljivala samo na planu politike i svakodnevnog života. Kulturna, osobito spisateljska djelatnost priskrbila je pojedincima počasne uloge među bosanskim i hrvatskim literatima. Objektivni kritičari možda imaju pravo kad tvrde da se njihov kulturni doprinos ponekad i precjenjuje, ali ako se ima na umu da su djelovali protivno uvriježenom pravilu da muze u ratu šute, njihovi pothvati na ovom planu zavrjeđuju čak i ocjenu više. Vareško selo Jelaške i moćna i kulturna Venecija bile su početkom sedamnaestog stoljeća dvije potpuno različite strane svijeta u svakom pogledu. Fra Matija Divković u svom franjevačkom zanosu premostio je ovaj jaz, pokazavši da pismenost ne mora biti privilegij moćnih i priznatih. Njegovom zaslugom otvara se još jedno respektabilno poglavlje franjevačke djelatnost u kojem život i kultura postaju prepoznatljivom sintagmom, i to ne negdje na kulturnom zapadu nego u ondašnjoj nemirnoj i zapuštenoj Bosni. Ovakvo vrednovanje Divkovića i brojnih kasnijih franjevačkih pisaca i apostrofiranje njihova doprinosa hrvatskom jezičnom standardu, naći će i svoju znanstvenu verifikaciju u knjizi Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene uglednog jezikoslovca Ive Pranjkovića.
Angažman neumornog ali pomalo nesretnog i neshvaćenog fra Ivana Franje Jukića i njegova gorljivost u pokretanju časopisa i otvaranju škola, kad su svi u Bosni to smatrali opasnom nepromišljenošću, osigurali su mu ulogu prvog vijesnika novih, vedrijih dana u bosanskoj stvarnosti. Briga njegove redovničke zajednice u zadnjih desetak godina oko vraćanja Jukića iz potpune anonimnosti na bečkom groblju, nije ni blizu adekvatna satisfakcija za Jukićevo izgaranje u ime najplemenitijih ciljeva. Nije neumjesno ustvrditi da Jukićev životni i fratarski usud potvrđuje poznatu maksimu kako proročki govor redovito nailazi na tvrde uši.
Iako je dugotrajna turska vladavina bila razdoblje opće stagnacije i degradiranja Bosne i njezina kulturnopovijesnog tkiva, koje je u temelju protkano franjavačkim pregalaštvom, ni kasnije državne i društvene formacije nisu franjevcima bile nimalo naklonjene. I u austrijskom razdoblju bosanski su franjevci morali grčevito braniti vlasitu vjerodostojnost, jer ih je projekt posljednjeg pokušaja preuređenja Monarhije nastojao potpuno marginalizirati. Nakon prvotnog oduševljenja austrijskim zaposjednućem Bosne i Hercegovine, uslijedit će gorko otrežnjenje. Ako je za turske vladavine i fizički opstanak franjevaca i katolika bio ozbiljno doveden u pitanje, austrijski je koncept bosanske stvarnosti bio u mnogočemu zbunjujući, poglavito na crkvenom planu. Nastupom novog nadbiskupa Josipa Stadlera, najagilnijeg eksponenta nove vlasti, franjevcima je bila namijenjena ne samo sporedna uloga, nego čak i diskvalifikacija iz društvenog i crkvenog života. Uslijedit će sučeljavanje dviju logika i svjetonazora; Stadler će trijumfalno mahati dekretima i novčanim ponudama za franjevce koji bi se sekularizirali i prešli u njegov tabor, a franjevci će inzistirati na načelima pravednosti i vlastitih povijesnih zasluga. Instaliranjem crkvene hijerarhije 1881. godine, koja se proglašava redovnom, nedvojbeno se neupućenima sugerira kako je služba apostolskih vikara, odnosno bosanskih biskupa koju su kroz dugo tursko razdoblje obnašali franjevci, bila nešto naregularno i nedovoljno crkveno. Nisu svi odoljeli ovakvim iskušenjima, a oni uporni postali su posve svjesni neizvjesne budućnosti usljed agresije katoličkog hrvatstva, koje je u Stadleru našlo jednog od najgorljivijih zagovornika.
Ovakav državni i crkveni scenarij uvelike će izići iz vlastih vremenskih okvira i postat će prepoznatljivim obrascem osporavanja franjevačke paradigme, ali i više od toga. Od ovoga vremena bosanski će franjevci često biti kvalificirani kao neprirodno tkivo u bosanskoj anatomiji, sa zabrinjavajućim manjkom crkvenosti i u novije vrijeme s nedovoljnim nacionalnim nabojem. Njihova ljubav prema Bosni predbacivat će im se kao potrošena iluzija i štetan angažman oko nečega čega više nema ili ga ne bi smjelo biti. U ovakvoj percepciji Bosne i franjevaca, bosanska povijest počinje dolaskom Austrije i Stadlera, a nasilnim revizionističkim potezima sve ranije proglašava se upitnim ili se potpuno poništava. Konkretno, danas se u Bosni nedvojbeno naziru dva svjetonazora; jedan se nadahnjuje zvizdovićevskom logikom i njegovom proročkom upornošću, a drugi neumoljivim stadlerovskim pragmatizmom s pozicije crkvene moći i autrijskih državnih planova. Radi se u stvari o dva potpuno suprotno motivirana pogleda na Bosnu. Jedan je izvanjski i tuđi koji operira isključivo interesom, a drugi unutarnji koji bosansku povijesnu dramu doživljava kao vlastitu zadaću u koju se isplati nesebično ulagati.
Posebno poglavlje, s mnoštvom još uvijek otvorenih pitanja, predstavlja razdoblje komunističkog poretka u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. U posve novim i turbulentnim okolnostima, u kontekstu smjena režima i ideologija, ni franjevci nisu mogli ostati po strani. Štoviše, njihovo se opredjeljenje i odnos prema novim izazovima promatra kroz posebno povećalo, poglavito ako se ima na umu da je komunistički sustav kršćanske vrijednosti doživljavao jednom od najvećih zapreka vlasitoj promociji. I opet bosanska obzorja postaju neizbježnim poligonom za odmjeravanje snaga i provjeru težine opredjeljenja, osobito crkvenih ljudi. Neke se činjenice i geste ponavljaju nevjerojatnom sličnošću s ranijim događajima. Vrhbosanski nadbiskup Šarić napušta Bosnu, s obrazloženjem kako je nova vladajuća ideologija za njega neprihvatljiva, a franjevačka zajednica i njezina uprava ostaju izručene novom izazovu, s velikom neizvjesnošću oko budućnosti vlastite misije ali i pukog opstanka. Zvizdovićevska dilema ponovo postaje jedinom preokupacijom, ništa manje dramatičnom negoli i prije pet stoljeća. Netko je morao preuzeti odgovornost. Provincijal fra Josip Markušić, s ranije stečenim iskustvom u vođenju zajednice, nije imao drugog izbora nego postupiti izvorno franjevački. Kao i Zvizdović i on je svjestan da je dijalog s novom vlašću jedina razumna opcija, a konkretan učinak obostranog uvažavanja, između ostalog, jest i svećeničko udruženje Dobri Pastir. Iako su o dalekovidnosti ovoga fratarskog postupka napisane su brojne ozbiljne studije, još uvijek ima onih koji iz vlastite uskoće nisu u stanju razumjeti Markušićevo opredjeljenje, čime je Dobri Pastir postao i kamenom smutnje ali i znakom raspoznavanja u mnogo širim okvirima od crkvenih. Ivan Lovrenović pak kao dobar poznavatelj bosanske kulturne fizionomije misli da „Markušić ne propagira vjeru kao ideologiju, nego ju preporučuje kao snošljivost i razumijevanje; ne slavi narod kao naciju, već hoće da služi puku kao ljudima“.
Bosanska fratarska priča još uvijek traje. I dok je bude, bit će i hvaljena i osporavana. Onima koji iz različitih motiva omalovažaju Zvizdovića ili Dobri Pastir i slične franjevačke inicijative, s pravom se može ukazati na ozbiljnu nedosljednost. Naime, ako dijalog i tolerancija posvuda vrijede kao poželjne civilizacijske stečevine, iz kojih se razloga franjevcima prišivaju kao zablude i diletantizam. Ili, kojom to logikom Kršćanska Sadašnjost vrijedi kao genijalan pothvat, a Dobri Pastir koji je nastao iz istih motiva, dvadesetak godina ranije, proglašava se promašajem ili čak krimenom. Lucidni fra Vitomir Slugić poodavno je ustvrdio kako se bosanske franjevce u stvari konstantno optužuje za „herezu inicijative“. Jer, nešto što je inicijalno bosansko i franjevačko, postaje hvalevrijednim tek kad netko drugi to prihvati kao svoj vlastiti pothvat.
Franjevačka zajednica u Bosni opstala je zahvaljujući svetačkim i proročkim likovima i njihovim ispravnim opredjeljenjima. I suvremene okolnosti i izazovi nisu nimalo bezezleni. Ako se ozbiljno računa s vlastitom vjerodostojnoću s pogledom u budućnost, proročki nadahnuti pojedinci morali bi biti prepoznati kao drgocijeno blago i franjevačke i svake druge zajednice.
Stjepan Lovrić
