Iz putopisa Ludvika Kube

12.02.2013 12:34   |   2131 prikaza Iz putopisa Ludvika Kube

 

Spremio sam se na sve i dobro sam učinio, jer iznenađenje je bilo utoliko milije draže kada me gvardijan već poslije nekoliko riječi uvodio u potamno prizemlje blagovaonice, gdje je okolo vijenca tanjira na stolu stajao brojem isti vijenac svećenika, sa brkovima, kojima me gvardijan predstavio. Onda je dao donijeti još jedan pribor, pomolio se, na to je lijep umilan novajlija - jedini bez brkova - pročitao tekst iz Pisma, tako dugačak da je bilo dovoljno vremena za rasčešljavanje, uglađivanje i eventualno zavijanje brkova, da ne bi smetali za vrijeme jela. Onda se odmah nalijevala čorba. Otpočeli smo je jesti šutke i sa tekom. Ništa nije smetalo, nego... Ah, da! - da ne bih zaboravio - taj brk!

 

U Sarajevu su mi kazali: "U Ramu morate". Već u XII. stoljeću se Bela II. potpisivao rex Ramae (kralj Rame).

I grb Rame je poslije postao bosanskim znakom. Sjajio se na zastavi, koju je godine 1705. u Budimu nosio grof Keglević, hrvatski ban pri Josipovom krunisanju. To sve je u meni, nepoznavaocu prilika, probudilo gomilu predstava o ovome zabačenom jugozapadnom zakutku i to tim više, što sam tamo dospio preko "prozora". Prozor se, naime, naziva - i to prikladno - sakriveni kotarski gradić sa tijesnim pećinastim ulazom kao dvorskom kapijom i sa gradskom kulom kao stražom, koja stoji na vrhu titanske glave, probušene prozorskim potokom upravo u sredini.

"Bit ćete dobro primljeni od ramskih franjevaca", obećali su meni prijatelji – i toga sam se sjetio, kada sam poslije od Prozora silazio u ramsku dolinu i čuo kako zvoni podne.

Podnevna zvona su zvučala zvukom sitnim, jer hram je stajao usred prostrane, gotovo četverokutne doline. Ona je sa svih strana zatvorena. Rječica Rama može odatle samo pukotinom, na čijim strmim stijenama je bilo mjesta samo za koziju stazu, pa naša kola nisu mogla ovamo iz Prozora drugačije, nego preko brijega po maloj cesti, tek nedavno prije nas valjano uređenoj.

Milo je, kao pozivanje ka stolu, zvučao samostanski zvon, kada sam iz kola razgledao naokolo, htijući naći nešto šta bi odgovarao ramskom "kraljevstvu"; ali osim veoma jednostavne, skoro nove crkve sa prostom samostanskom zgradom i osim seoceta na podnožju planinskih bedema ništa nisam vidio nego prirodu. Naravno, veličanstvenu.

Mislim pri tome na Belu II - šta je to, da ga je Rama tako očarala? Valjda nije bio ipak - slikar krajolika?

I uglavnom, sigurno, nije bioplein-airista, kako bi ova okolica to od slikara neumoljivo tražila! U XI vijeku taj pravac uopšte nisu još poznavali! I šta je ovdje vidio kraljevsko? Nigdje ništa takvo, osim, naravno, ove božanstvene prirode! I zbog takve "gluposti", ipak neće ugarski kralj dati kovati u Carigradu novac sa natpisom ispod svoje glave: rex Ramae! Ili, možda ovdje nikad nije ni bio? Moguće možda. Jedno razočarenje budi brigu, da neće doći do novog razočarenja, - a koje se tiče dobrog ručka.

Istina je da su mi sarajevski prijatelji, također, obećali da ću ovdje vidjeti uščuvani narod, i zaista jesam. Već putem sam opazio kako se ovdje prevrće oranica na naličje drvenim plugom, i kako se ovdje ljudi odijevaju u nošnje, očevidno domaćeg porijekla, što se tiče tkanine i krojačkog zanata. Obećani divlji kraj, dakle, ne samo prirode, nego i čovjeka je ono, što mi je dovoljno. Još samo, pitanje kako će to otprilike izgledati sa obećanim samostanskim gostoprimstvom?

Spremio sam se na sve i dobro sam učinio, jer iznenađenje je bilo utoliko milije draže kada me gvardijan već poslije nekoliko riječi uvodio u potamno prizemlje blagovaonice, gdje je okolo vijenca tanjira na stolu stajao brojem isti vijenac svećenika, sa brkovima, kojima me gvardijan predstavio. Onda je dao donijeti još jedan pribor, pomolio se, na to je lijep umilan novajlija - jedini bez brkova - pročitao tekst iz Pisma, tako dugačak da je bilo dovoljno vremena za rasčešljavanje, uglađivanje i eventualno zavijanje brkova, da ne bi smetali za vrijeme jela. Onda se odmah nalijevala čorba. Otpočeli smo je jesti šutke i sa tekom. Ništa nije smetalo, nego... Ah, da! - da ne bih zaboravio - taj brk!

Postoji i još jedan historijski privilegij - fes. Obje ove malenkosti nisu malenkosti. Bivale su za ovdašnje svoje vlasnike važnom zaštitnom privremenom mjerom i danas imaju zato pravo na spas kao i druge kulturne historijske uspomene.

U uzburkanim vremenima, kada je bilo za katoličkog svećenika odvažno hodati po razasutim selima za službom - a ta je ovdje ležala stoljećima na bedrima franjevaca - bilo je dovoljno kada bi monah obukao na sebe dolamu i za pojas zadjenuo pištolj i nož. Uz to je mogao sjesti na konjića i sigurno se zaputiti ka vjernicima. U kući bi skinuo sa sebe dolamu i oružje, udijelio umirućem pomast i utjehu na putu na drugi svijet, ili krstio novorođenče i blagoslovio na putu ovamo, potom s krstom na dolami i sa oružjem za pojasom krenuo natrag. I kada je pitao dušmanin (Turčin) dijete ili koga god drugoga: "Ko je to bio kod vas?", dobio je odgovor: "Ujak". I bila je to istina, jer se franjevce drugačije nije nazivalo i do sada nije prestalo, što je dokaz da i ovaj naziv pripada pod zaštitu kulturno zanimljivih saznanja.

Danas su brkovi za monahe samo moda, koja ih raduje. Uživali su, kada su mi pričali, kakav utisak su budili u inostranstvu: u Rimu ili u Beču.

Preimenujmo im dio ljudske taštine, jer imaju pravo na daleko više: na komad pravog ponosa.

U XIII vijeku zamijenili su ovdje dominikance, koje je ovamo poslao papa da zatiru bogumilstvo, jer su se bili tako odlično pokazali protiv albigena. Ovi nisu ovdje svojim postupcima bili dobro prošli. Također i za to što su bili stranci. Ban Ninoslav je tada tražio od pape ljude, koji su poznavali jezik. Došli su franjevci, dopunjavani domaćim ljudima. Ne samo da su franjevci bili pravim prijateljima svojih ovčica, već su za turskih vremena postali nastavlja-čima bogumila u tom smislu, da su snabdijevali narod štivom, izdavali knjige, pisane pismom bosanskim. Nažalost, književno su počeli raditi tek u XVI vijeku, ali crkveno su djelovali odmah po padu Jajca. Hrabri Anđelo Zvizdović je tada stupio pred pobjednika Muhameda II i dobio od njega dozvolu da kršćani mogu slobodno obavljati svoje pobožnosti. Bili su među njima i diplomati, koji su ponovo bili potrebni, jer na franjevce je gledao Carigrad kao na instrument zapadne Evrope.

Ka veoma ozbiljnim riječima i razmatranjima su vodili, dakle, brkovi onih što su sa mnom sjedili za stolom, uz veliku nestrpljivost jednoga od njih, očevidnog šaljivdžije, koji je stalno nastojao smiješnim komentarima dati govoru odgovarajući značaj. Uspjelo mu je tek tada kada su ostali dobrovoljno govorničku tribinu napustili, na to je odmah uzeo riječ, da bi kazivao svoje dosjetke - ostalima već davno poznata pričanja o tome, kako brada i njen vanjski izgled odaju narav svog nosioca.

"Dugačka brada", kazao je sa izrazom dostojanstva, promijenivši svoje ruke u grabljice, kojima je oprezno prolazio od brade preko prsa nadolje, "tumači zadovoljstvo proročanskog nepogriješivog čovjeka, sa razlogom uobraženog, jer je sa svojom mudrošću uvijek dobro "prošao".

"Ljudi sa potkraćenom bradom", nastavio je, "jesu brižljivi, čačkaju i trte bradu jednom na ovoj, a poslije ponovo na drugoj strani, ne znajući, da li da to urade onako ili ovako", (što je veseli fratar pratio odgovarajućim gestima), i kada "nadođu", onda se zadovoljno počešu ispod brade. Moraju imati kratku bradu, jer bi njima dugačka pri razmišljanju smetala." "Takozvana carska brada", izlagao je dalje, namrgodivši se laganom strogošću, "dokazuje o svom posjedniku, da je utjelovljena pravednost, koja mjeri objema stranama istom mjerom", pri čemu je rukama pogladio zajedno lijevi i desni - naravno samo nepostojeći - zalisak sa izrazom čovjeka, o kojem se kaže, da je to dobar, ali strog gospodin.

"Puki zalisci", nastavio je monah u svom predavanju, "pristoje isto tako ukručeni aristokrati, kao i njegovom lakeju, jer oholost i ulagivanje jesu samo gornja i donja polovina tih istih merdevina. Ovi, koji se posve briju, hoće da kažu da neće ni sa čim ništa imati, da hoće uvijek i svim okolnostima ostati lijepima, i kako si je Pilat prao ruke, kada su Jevreji zahtijevali raspeće Krista Gospodina, tako ovi glade ustašce, bradu i obraze, označavajući tako, da na svoju najveću žalost vam neće moći pomoći u tome šta od njih tražite. "Mi, koji ostavljamo brkove", završavao je momčina svoje hirovito objašnjenje muških ukrasa, "jesmo samo obični ljudi, koji svakoga volimo, onda i sebe. Ne poričemo da više volimo kada smo dobro nego loše, i da to želimo i svakome drugome. Ukratko - radujemo se na svijetu...", i pri tome, gladeći si lijevom rukom brk, podigao je desnom čašu i nama svima nazdravio.

Zamalo pa sam htio postati, također, ramskim franjevcem, naročito kada su mi pričali, šta ću sve ovdje vidjeti i slušati: kucanje drvenih vodenica sa tornjićima ili bez njih na potocima, ili pukotine kamenih stijena sa šarenom štafažom pomeljara običnim danima, a u nedjelju gomile ljudi u čistim svečanim haljinama, kada se blistava bjelina košulja smjenjuje sa jedrim ultramarinom, a tamnosmeđom i crvenilom kaputa u boji divljih makova, pojasa i šalova. Moj život bi ovdje ličio na cvijet lokvanja na mirnoj razini duboke bare. Tiha samostanska izba bila bi za mene domovinom, šutljiva dolina radnom sobom, vodopadi, bujice i potočići tepavim i govorljivim društvom a kamene stijene i hrpe velikog kamenja nadomjeskom gradskih ulica. Izjahao bih kao "ujak" na konjiću iz doline visoko u planinu, a iz planine bi ga vodio dolje u dolinu - oprezno da ne bi slomio nogu na strmoj urvini. Posjećivao bih na ovim putevima jednom božje ovčice, brinući se o njihovom blagu nadzemaljskom, drugdje bih nadzirao u zalascima samostanska stada, brinući se za naše blago zemaljsko. Živio bih u kutcima, koji su svijet sami po sebi, jer u Prozor se mora preko brda, a iz Prozora je na željeznicu daleko, ako se neko uputi na sjever, preko visokog Makljena, u Bugojno, ili kamenitom tijesnom dolinom Donje Rame u Jablanicu.

Znao sam, dabome, daje to samo varljiv osjećaj, kada je baš nemogućnost, jednostavnog odlaska odavde, bila za mene primamljiva.

Ali, osjećaju sam podlegao naročito za vrijeme razgovora sa lijepim, dostojanstvenim i obrazovanim gvardijanom, sa kojim sam poslije počeo pričati u poslijepodnevnoj hladovini sjenovite samostanske bašte. Radovao se zbog moga interesovanja za ramsku dolinu, iz koje je poticao. To je kraj skriven od ljudske nepažljivosti i tajanstven svojom prirodom i prošlošću.

"Već to ime Rama!", priča gvardijan. Vode se o njemu rasprave. Slavensko sigurno nije. Najvjerovatnije je ilirsko. U albanskom jeziku, koji se smatra nasljedstvom ilirskog, riječ ’ram’ označava sve što je bučno, silno. Takva je naše rijeka Rama, koja u ovoj dolini izvire i to iz nekoliko izvora na raznim stranama. Također ime našeg samostana, Sćit, nije slavensko. U srpsko-hrvatskom nema grupe šć, kako znate, nego št. Misli se, da je to albansko šgjet, šta znači metak. Malo bi se to slagalo sa pričom o momku, koji se brinuo o konjima. Kada su Turci napali u noći samostan, momak je uhvatio svjetiljku, uzjahao najbržeg konja, koji se zbog svoje brzine zvao ščit ili ščiton, da bi o nesreći predao vijest i doveo pomoć. Ali, Turci su ga zajedno sa konjem ubili i od tih vremena se ovo mjesto zove Sćit."

"Ja bih samo imao primjedbu - a da ne bih zaslugu i žrtvu konja ocijenjivao

- da bi trebalo prije da se ovo mjesto zove po onom momku", kažem.

Gvardijan sa osmjehom kimnuo; slegnuo ramenima, rekavši: "Kažem, da je to samo priča." I nastavio: "Rama sama je zagonetka za historičare i to u političkom smislu. Kada su 1102. godine dospjeli ugarski kraljevi na hrvatski prijesto, upinjali su se da bi dobili i zemlje, koje su susjede sa Dalmacijom i Hrvatskom. Beli II je uspjelo da priključi ovo područje i odatle se zvao ‘kralj Rame’. Poslije njega su to činili svi čak do Korvina, koji je već smatrao Ramu samo dijelom Bosne, kako je to očigledno iz posvete, koju je učinio hercegovskom vojvodi Stjepanu Vukčiću, kada mu je dao ‘grad Prozor sa ramskom zemljom’. Morala je, dakle, Rama predstavljati političku cjelinu i to važnu, kada se uz nju spajala titula kraljevstva."

Radovalo me da je o ovoj zagonetki gvardijan sam počeo. Samo što sam od njega očekivao više svjetla u pitanju, za mene tajanstvenom i sumnjivom. "To bi ovdje", kažem, "morali biti bar ostaci o nekakvom upravnom području: nekakav grad, dvorac i slično, osim ako bi se Prozor za nešto tako smatrao. Da li se već tražilo, ispitivalo ili izučavalo ovdje?"

"Dosada ne puno. O Šćitu se samo zna, naprotiv, da nije bio nikada veća naseobina, da je tu bila u XV vijeku crkva sv. Petra, koja je pripadala dalmatinskim biskupijama, najprije makarskoj i poslije sinjskoj. U Sćitu se do sada našao samo odlomak arhitrava, za koji se ustanovilo, da je to komad rimskog kalendara. Darežljivijim nalazištem je selo Varvara, u kojem je prvi izvor Rame. To je ovamo ispod ovog brda" - gvardijan podigao desnicu u pravcu sjeverozapadnom - "koja se zove Ljubuša. To je, naravno, riječ slavenska; ali nemojte zato misliti da je Varvara slavenski oblik latinskog imena Barbara. To nema veze ni sa slavenskim, ni sa latinskim jezikom. To je ponovo ilirska riječ. Označava bojište, to se slaže sa tamošnjim nalazima. To je uopšte već dosada za nauku o starinama najvažnije mjesto u našem kraju. Ovuda je vodio rimski put iz Duvna u Dalmaciju. Na ilirsko vrijeme ukazuju kamene mogile, od kojih je jedna imala 30 metara dužine. Bili su tamo iskopani koštani i kameni alati, oružje, lonci i posude za livanje bronzanih predmeta, što je sve sačuvano u Sarajevskom muzeju. Naravno to sve nikako ne doprinosi objašnjenju zagonetnoj tituli Bele ’kralj Rame’."

"Šta mislite", pitam gvardijana, pokazujući njemu svoju mapu i u njoj na istoku od Prozora goru, označenu imenom Štit. "Je li, možda, ovo ime u nekakvoj vezi sa vašim Šćitom?"

"Naravno. To je prosto greška i treba da tamo stoji Šćit. Ta ovdje svugdje u okolini živjelo je jedno isto ilirsko pleme: Sardeati."

Zagonetka prošle Rame mi je ostala zagonetkom i poslije ovoga razgovora. Ali ubrzo sam na nju zaboravio zbog sadašnje Rame, koja mi se naročito drugog dana - bila je nedjelja - pokazala u svoj svojoj divoti, potpomognuta sjajnim sunčanim danom.

Nekoliko dućana okolo samostana se otvorilo - na malenom komadu zemlje se podiglo četvero motki, koje su nosile na brzinu upleteni strop od grana i grančica, da bi pružio sjenka, i na zemlji se priredilo ognjište sa roštiljom za pečenje jagnjadi i kuhanje kafe.

Došli su ljudi iz Dražinića, Jaklića, Sopota, Varvare. Tamnocrvena lica na suncu gore vatrom, oblivena znojem. Lica se smiju u mješavini boja; bijele (rukavi košulja muškaraca i žena), crvene (visoki peškiri i široki pojasi oko muških glava i prsluka), tamnoplave (dugačke haljine bez rukava žena i djevojaka), smeđe (preko ramena prebačeni, ili samo na pola odjenuti kaputi muškaraca). Tu istu boju imaju kratke široke nogavice, pravolinijski skrojene. Sve je na uglovima oštro lomljeno, kako to iznuđuje tvrda gradnja tijela oba spola. Sve je snažno, da bi ljudski vijek preživjelo. Samo lagane koprene djevojaka se podižu pri najlaganijem pokretu vazduha i odletjele bi, kada ne bi bile prišivene za crvene kape. A marame žena stvaraju teže nabore na tjemenu i ramenima; iznad čela tvore nehotično krović, koji štiti oči pred suncem.

A šta je tek slika ovoga maloga naroda u hramu, gdje kleče na oba koljena u redovima; u desnoj polovini muškarci i u lijevoj žene! Slika, koja može imati samo jedan naziv: Molitva!

To je ćilim, u kojem se ponavlja motiv pojedinaca. Odnosno dva čela: muško i žensko. Čilim satkan od živih ljudi.

Desni dio slike obogaćen novim življem, šaren i dekorativan; lobanje muškaraca, u prednjem dijelu obrijane, u zatiljku pokrivene dugom kosom. Odmotani peškiri se valjaju pored svakoga po zemlji kao rumene zmije.

To sve koso presijecaju snopovi sunčanih zraka, koje sjaje na vrhu svake muške glave, a crkvene sjenke posipaju srebrozlatnim prahom. Priroda je uvijek najbolji pozorišni reditelj.

 *

 Poslije bogosluženja oživio je i samostan. Došli su i oni, koji, su imali sa samostanskim ljudima gospodarske kontakte, kao i oni, koji su tražili savjete u domaćim i porodičnim stvarima; konačno i rodbina.

Ovdje se moglo saznati, šta znači ramski franjevac za ljude.

I to me sve podsjetilo, šta znači za narod uopšte bosanski franjevac.

Istina je, da su ovi dobri ljudi radili, kada je Turčin zavladao, prvo, isključivo za religiju. Također, sva njihova literatura svojim sadržajem je isključivo posvećena kršćanskoj vjeronauci i bogosluženju. Tek 1750. godine Jerolim Filipović u predgovoru svome "Objašnjavanju kršćanske nauke" očituje, također, osjećaje narodnog patriotizma. Staviše, franjevačka književnost - a u Bosni druga nije ni postojala - čak do XIX vijeka ne sadržava nego katehisme, evanđelja, propovijedi, molitve, litanije, psalme, događaje iz života svetaca u prozi ili u narodnim deseteračkim stihovima. A iznad svega sve ima svoju umjetničku i kulturnu cijenu za domaću književnost i to baš zahvaljujući tome da je bosanski franjevac osjećao narodno i da je sve radio za svoj narod, iz kojeg je poticao i kojemu je bio privržen. Zato se jezik ovih knjiga nehotično sačuvao od renesansnog krasnorječja i baroknog uzdizanja i kićenja, i htijući biti narodu što shvatljiviji, desilo se - kako to priznaju jugoslovenski književni historičari - da je svojom jednostavnošću postao klasičnim jezikom. U ovom smislu, po dr. Dragutinu Prohaski, nadmašila je franjevačka književnost čuvenu dubrovačku književnost, koja je, uostalom, nedostatke svog jezika u tom pravcu osjećala, kako se to vidi u ustanovljenju dubrovačke naučne zajednice Academie dei Concordi, čiji su članovi, ukoliko su pisali slavenskim jezikom, bili zaduženi ići u predgrađe, u tržnicu među ljude, tamo slušati njihov jezik, praviti bilješke i prenositi vijesti sa ciljem, da bi se dubrovački jezik očistio: prvo, od talijanskih naplavina, drugo, od stranog duha.

Tako i franjevačka književnost ima povratni značaj i za same franjevce, jer je svjedočanstvo i spomenik njihovoj plemenitosti i požrtvovanosti, sa kojom su svoje djelo obavljali, i to u veoma tegobnim okolnostima.

Poslije pada Bosne, kada su pravoslavci ostali bez b ri žlj i vi j ive duhovne uprave i kada su muslimani, nekadašnji bogumili, brinuli o svom obrazovanju prvo domaćim učenjem, drugo školama, franjevci su bili tu jedina kršćanska inteligencija. Bili su to sinovci domaće raje. Deset do dvanaest ih je godišnje bilo primljeno u Rimu u Ilirski kolegij. Poslije su neki pisali ili naučne spise latinskim ili bar latinicom, ali većina knjiga za narod bosanskom ćirilicom, u maternjim jezikom. Bosančica je bila toliko poznata da franjevac Margetić 1705. godine piše da nju poznaje svaki čobanin u planinama, a da latinicu, niko ne razumije. Knjige štampane bosančicom su bile tako obljubljene, da su ih Turci krali, gdje su mogli, jer su ih poslije mogli skupo prodavati.

Na razgovor o ovoj temi smo prešli za vrijeme prvog nedjeljnog ručka. Jedan od najobrazovanijih franjevaca, Jerolim Filipović, je bio, doduše, Rame. Moj domaćin, također, se njemu sa ponosom obraćao kao zemljaku. Oči su mu plamsale kada je spomenuo da se Filipovićevo "Objašnjavanje kršćanske nauke", koje je bilo odmah primljeno od naučne kritike sa najvećom pohvalom, odlikovalo jednostavnim izražavanjem, kako to zahtijeva knjiga pisana za ljude, i koje je bilo ponovo izdato (1886.) od strane sarajevskog nadbiskupa Stadlera - poslije skoro sto pedeset godina!

U govoru se došlo čak do Adama. Kazivano je i o fra Matiji Divkoviću, utemeljitelju franjevačke literature, koji je prevodio i pisao bez nade da bi se nekada moglo i nešto štampati. Zato je prepisivao svoje knjige. Na kraju, četrdesetdevetogodišnjak, otišao je 1611. godine u Veneciju, ali tamo nije našao slova bosanske ćirilice, a srpskom ćirilicom nije mogao štampati, jer bi bio smatran za razbijača. Nije mu ostalo ništa drugo, nego da vlastitom rukom slova sam izlije. Tako njegova štampa - cijeli niz otpremio je u svijet – ima naročitu vrijednost. Tu je i zanimljiva činjenica da književni historičari baš njegov jezik, naročito u knjizi "Propovijed", smatraju za najsavršeniji i uopšte klasičan.

Njegove su knjige bile najrasprostranjenije i najomiljenije. Ljudi su znali njegove tekstove napamet i to ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji, kako o tome svjedoči podatak, u čiju istinitost ne može niko sumnjati.

Učeni, opat Alberto Fortis, iz Padove, putovao je po Dalmaciji u polovinom XVIII vijeka. On je prvi upozorio svijet na ljepotu ovdašnje poezije, i prvi je zapisao čuvenu baladu "Hasanaginica". Posjetio je samostan u Makarskoj, u kojem je svećenik citirao neki tekst iz Divkovića, ali nikako vjerno. "Nije tako!", poviknuo je neko od ljudi i ispravio ga, šta je imalo za posljedicu, da su poslije Divkovićevi spisi bili odbijani od strane klera. Samo to više ništa nije bilo važno. O njihovom širenju se sada brinula rimska propaganda.

Divković je pronašao sljedbenika u Stjepanu Matijeviću, koji je već imao lakši posao, jer mu je pomagao Rim. Njegova knjiga za molitvu se tako posveopćila, da su je jednostavno zvali Stjepanuša.

Sami životi ovih franjevačkih "pčela" su nekada romani. Tako je bilo sa muslimanskim dječakom (kasnijim piscom Lovrom Šitovićem) iz Ljubuškog. Njegov otac, hercegovački musliman Šimon Talajić, je bio za vrijeme pohoda na Beč zarobljen; i ostavio u Ljubuškom u zalog sinčića, dok prikupi otkupninu. Dok ju je prikupio, dječak se privikao i nije htio više ocu. Kada ga je otac ipak odveo, dječak je preplivao Trebižat i vratio se u Ljubuški. Poslije je dospio u Rim, gdje se, doduše, toliko obrazovao, da je mogao napisati latinsku gramatiku, ali je, istovremeno, podlegao jezuitskom uticaju. Postao je apostol asketizma, poznat po svojoj Pjesmi o paklu.

Franjevci imaju svoje učenjake, kakav je bio prosvijetljeni Filip Lastrič, čiji je latinski budio divljenje, ali koji je, također, ipak pisao za narod. Poznat je kao suradnik historičara Daniela Farlatija na djelu Illiricum sacrum, čiji je bosanski dio napisao, i tako postao prvim bosanskim historičarom. Radio je u samostanu Sutjesci, gdje mu je za turske provale 1750. godine eksplozija ozlijedila nogu. Živio je, doduše, u vremenu kada je tursko bilo u stalnom povlačenju i nije se mogao, dakle, rasipati velikodušnošću pobjednika, kako je to rado nekada činio. I ovdje je rad franjevaca bio ponovo teži, iako je iz Rima dolazila podrška.

Samostani su nestajali. Godine 1623. ih je bilo 17; 1675. samo osam, a godine 1758. još samo tri sa trideset i jednim monahom.

Samostan u Šćitu je, također, nestao. Zapalio ga je sam gvardijan Stanko, koji je to uradio iz sažaljenja, što je morao napustiti samostan pred Turcima koji su se približavali. Platio je to ludilom, koje ga je obuzelo pri pogledu na požar.

Pjesma o tome pjeva:

Kako zapalio velebijelu crkvu,
Bio odmah sav mamljenjem pomamljen.
Sinjani ga mladi uhvatili,
Obje ruke nazadprivezali,
Svezanog odatle odveli.

U Šćit, koji je bio dvjesto godina prazan, monasi su se vratili tek poslije godine 1856., kada je samostan bio obnovljen.

O šćitskom samostanu se ne zna kada je osnovan. Tek 1557. godine se o njemu piše i to zahvajujući Turcima, koji su ga napali, poharali i pri tome ubili šest monaha, a šta se, u sličnoj mjeri, ponovilo 1653. godine, kada su se tog posla prihvatili janjičari.

Poslije je bio samostan još tri puta spaljivan, ali nikada više od Turaka.

Jednom je buknuo požar slučajno, drugi put ga zapalio sam graditelj, kada je bio samostan obnovljen, i po treći put gvardijan Stanko, kako o tome pjeva citirana pjesma, štampana u spisu ramskog gvardijana fra Vladića "Uspomene o Rami".

Drugi požar je zanimljiv po tome što daje primjer uzajamnih odnosa, u kojima su ovdje živjele tri vjere.

Obnovom spaljenog samostana je upravljao majstor pravoslavne ispovijesti. Bila je bezmalo završena i majstor je sa svojim ljudima zasjeo na ručak, koji je trebao da bude postan, jer je bila srijeda. Ali, u supi je pronađena kost, što je majstor smatrao smrtnom uvredom i u ljutnji hram zapalio. Iako to niko nije vidio, tvrdilo se da je tako bilo. I kada su došli turski službenici, osudili su majstora i njegove pomoćnike i sve pogubili na brdašcu iznad samostana, odakle sam tako rado razgledao po okolini, a njihove kosti malo prije moje posjete iskopali.

Događaj, koji ne mora biti istinit, ali koji je značajan da se zbog toga smatra za mogućim, ima isto zanimljiv nastavak. Siromašnom samostanu je za obnovu posudio pare - Turčin, beg Kazumović, kako piše fra Vladić.

Sjetio sam se pri ovom čitanju riječi, koje su mi franjevci u razgovoru kazali: "Sa Turcima izlazimo dobro; ne tako sa pravoslavnima". Sta je shvatljivo po zakonu, da trenje može biti samo među osobama ili stvarima među sobom bliskim, a različite ispovijesti iste vjere su takvoj opasnosti bliže nego različite vjere.

Knjiga o tome rado dodaje slijedeće dokaze.

U XVIII vijeku živio je ovdje, u selu Nikolićima, župnik Milosavić tako bogoljubno da su ga sami Turci poštivali, i u njegovom siromaštvu, potpomagali. Kada je umro, sjajila se njegova kapela, koju je bio vlastitom rukom sagradio, tako jasno, da su Turci govorili: "To je bio sigurno evlija (sveti)".

I u pjesmi o požaru šćitskog samostana, koju fra Vladić štampa u svojoj knjizi i gdje se opisuje, kako se je sinjska vojska vraćala sa svezanim gvardijanom, sa čudnovatom slikom, i glavno, sa obilatim plijenom sa svojim vođom Stojanom Jankovićem, čitamo na kraju, kako su se livanjski Turci sa vođom Dizdarom spremali na Jankovića, ali kako Dizdar, vidjevši ne samo silu Jankovićeve vojske, nego i plijen, preokrenuo taktiku i Jankoviću povikao:

"Jankoviću, ispred čete serdaru!

Ostavi Turcima meso za večeru!

Neka Turci mogu večerati!

Serdar Janković kako čuo molbu,

Koju ka njemu uputio iz Livna Dizdar,

Okrenuo i stisnuo svog konja,

Dvanaest izveli iz stada volova,

Izvukao poslije svoju britku sablju,

Svim dvanaest odsjekao glave.

I izveo iz krda sto ovaca

Ipoviknuo iz grla punim glasom:

"O Turčine, livanjski Dizdare!

Evo imaš meso Turcima za večeru,

Neka imaju ručak i večeru!"

Poslije pošli u bijeli Sinj,

Pjevajući, sa konjima se igrajući

I iz mletskih pušaka strijeljajući.

Odnijeli poslije sliku Božje majke,

Ostavili je u bijelom gradu Sinju;

I prebiva u bijelom gradu Sinju

Kako onda, tako i do dana današnjeg.

*

Turci, sa kojima su ramski franjevci imali šta raditi, bili su ne samo Prozorčani, nego i stanovnici muslimanske općine na zapadnom kraju ramske doline ispod Ljubuše blizu Varvare.

Ta naseobina se zove Kopčići. Kopčići se zovu svi njezini žitelji i svi Kopčići koji su begovi; dakle plemići.

Odlučio sam tamo otići, ali ne izravno, nego obići cijelu dolinu, da bih ugledao sve izvore riječice Rame.

Počeo sam od najbližeg, Krupića, koji je od samostana na jugu. Samo izvor rijeke Bune u Blagaju ispod Stjepangrada se može sa njime porediti. Siva, stalno zasjenjena (jer je okrenuta prema sjeveru) okomita stijena, nekoliko stotina metara visoka, otvara dole gubicu, iz koje dolazi hladovina i plazi se srebrni široki jezik. Jezik se širi i razbija o kamenje. Zapliće se u kola maloga mlina, koji mu se stavio na put kod samog grla stijene. Njegovo škripanje - kloparanje se gubi u buci valova; ali neka! Ništa se zbog toga ne dešava. Hrabar je, mada iz pukog drveta. Smjelo tamo čuči na stjenama kao štakor u kanalu.

Također izvor Proslap se ne obilazi a da se ne obiđu i mlinovi. Oni prate rijeku stalno. Jednom kao Bocklinova slika, drugi put utješna idilica, gdje se iznad lepezastih vrbovina zaoštrava šindrasti tornjić kao da bi to bila nekakva kapelica. A, međutim, to je ponovo samo mali mlin.

U jugozapadnom kutu huči ispod snažne glave izvor Buk.

Ovdje je više malih mlinova zajedno. Ovdje su i stupe. Uz to štaviše i kafanica. Mlinari šute i pijuckaju kafu. Samo ponekad pogledaju u navođene tokove, zadovoljni, da se za njih slijepo i nesebično trudi priroda.

I do Varvare, sam došao i poslije sam se okrenuo natrag ka Kopčićima. Njihova slika je iz daljine izazivala. Iz zelenog gustog drveća virili krovovi od šindre begovskih kula na sprat i dvoraca, a u sredini je lebdjela u zagrljaju stoljetne lipe bijela džamija.

Grad iz daljine - pustoš unutra. Prebivalište begova - ali carstvo siromaštva. Danas je "kopčićki beg" samo za ismijavanje. Kroz krovove i stijene nenase­ljenih kuća sunce sija, kroz krovove i stijene naseljenih će sijati ubrzo! Drveni balkoni i štale se raspadaju, bašte zarastaju. Ali je to sve lijepo, jer na šindrama vidimo više mahovine nego drveta. Patina sve uljepša.

Pao aristokratizam. Zamišljam, i imam grižnju savjesti, jer mi se srce steže nad siromaštvom, koje je slijedilo poslije bogatstva, više, nego nad siromaštvom bez bolje prošlosti; i nalazim, da sebi činim nepravdu.

Urođeno siromaštvo ne može više naniže, ali za to može, kada je spremno, gore. Osiromašeni bogataš je veliki kamen na strmini koji se ne može zaustaviti.

Čuperak bucmastih dječaka me je prekinuo iz dubokih misli, dok sam koračao ograđenim uličicama. Dobrodošao utisak, kao kada navodni mrtvac malo otvori oči. Svaki od dječaka ima u ruci bukvar i čini se kao budući naučnik. Izumirujući gradić, valjda, ipak neće izumrijeti.

Svratim u nisku kućicu, odakle su djeca izjurila.

Neki tamo još sjede; žamore kao vode Krupića i zajedno važno prevrću stranice bukvara. - Elegantan hodža me uzorno dočekuje, sve mi rado pokazuje. Poslije me vodi u svoj konak, u selamliku (odaja za primanje gostiju) časti me limunadom cigaretama. Poslije me vodi po ugašenim dvorcima i nijemim konjušnicama. Pokazuje mi, također, veliku zapuštenu zgradu ahar ili karavan s a r a j. To je svetište ugostiteljstva. Za starih vremena su bili svuda. Sastojali su se od malih izbi i stranac kojegod vjere bio se mogao nastaniti u kojoj god, potom bi došao sluga gospodara, kojemu je pristojalo, da o izbi i o njenom gostu brine; sluga je donosio strancu, šta je trebao, a uveče je došao ugostitelj kod gosta na besjedu.

Toga svega već nema, i nikada neće biti.

*

Napuštao sam Ramu, ne ispitavši ništa, što bi mi objasnilo ili obrazložilo maštu ugarskih kraljeva o "kraljevstvu ramskom", koje je ovdje postojalo (po njihovim zamršenim pojmovima) najmanje tristo godina prije krunisanja Tvrtka I.

Mada sam u tome naslućivao besmislicu, tražio sam i dalje, te sagledao prvo da se najbolji poznavalac historije balkanskih Slavena, Konstantin Jireček, koji je savršeno proučio Dubrovački arhiv, nigdje nijen suočio ni sa imenom Rama, a još manje sa "kraljevstvom" ramskim. A ipak je Dubrovnik imao stalne trgovačke odnose sa Bosnom.

Kao drugo sam ustanovio o dalmatinskom plemiću J. Nelipiću, da se 1416. godine zvao knez Cetinski (rijeka Cetina u sjevernoj Dalmaciji), Kliski, Ramski i Omiški. Bilo je to, dabome dvjesto godina poslije Bele II, ali možemo biti bez brige; Rama sigurno za to vrijeme nije pala u svom dostojanstvu. Teško bi nju Nelipić snizio na nivo pukih područja, u poređenju sa kliškim i omiškim - ova područja su imala svoje glasovite gradove: Klis i Omiš!

Kako je, dakle, Bela II 1180. godine dao kovati u Carigradu novac kao kralj Rame? Učinio je tako iz podmuklosti i iz neznanja. Nazivao je Rama, a mislio time na cijelu Bosnu. Zbunio je tako svoje nasljednike. Iz zabune su se, doduše, postepeno pridizali (Sigismund je 1405. godine nazivao Rama ili Bosna, a Korvin je već pravio razliku između oba pojma) ali, kao kićanku u vijencu svojih titula svi su nadalje ostavili "rex Ramae". I tako se desilo da je godine 1787. izašla u Beču važna knjiga pod manje ozbiljnim nazivom "Politische Geschichte des Konigreiches Bosnien und Rama" Maximiliana Schimeka, a godine 1805. "Geschichte der Konigreiche Dalmatien, Croatien, Slavonien, Rascien (Srbija) Bosnien, Rama, und Ragusa" L. A. Gebhardiha. I to samo slučajno znam. Koliko je po prilici drugih besmislica načinila Belina kraljevska sujetnost, nisam o tome dalje brinuo.

Iz putopisa Ludvika Kube: Čitanje Bosne i Hercegovine, Potevi i studije iz godine 1893.-1896., str. 52-65.




Arhiva novosti