Došašće je kalendarski počelo. Izvanjski još prije. Na Zapadu još prije nekoliko tjedana, jer su trgovci i prije mjesec dana istaknuli svoje reklame, razastrli stolove i najavili rasprodaju. Oni se vode načelom trgovačkog vremena u kojem je važno privući i osvojiti kupca, dati mu priliku, povoljno vrijeme (kairos) da se osjeti pozvan da staru čežnju adventske pripreme “zatomljuje” novim potrebama. Ništa novo. Tako se uvijek radilo i radit će se.
No, što to nudi Crkva u crkvi? I u Crkvi neki slijede “svjetovni put”. Organiziraju sajmove i razne priredbe. I oni koriste “priliku” – osvajaju kupce, trguju i zarađuju. Ne propušta se, naravno, na vidno mjesto staviti adventski vijenac s četiri svijeće (četiri tjedna/četiri nedjelje do Božića) i učiniti štošta drugoga. I lijepoga. Mnogi se ustaju rano i hvalevrijedno pohađaju mise zornice. No, ipak, što to stoji iza i ispod svih tih vanjskih priprema i priredbi gledano iz kuta vjere?
Ako pažljivo čitamo biblijska čitanja prve kao i drugih nedjelja Došašća, ne čini li se da njihova ozbiljnost i pozivi, njihova očekivanja i nade idu nekim drukčijim smjerom od naših uobičajenih adventskih aktivnosti? Zar ne traže nešto više od redovnoga? U svakom slučaju pozivanje na Boga, na Božju riječ, ne znači navlačenje na lice maske strogoće, nikakve manihejske osude konzumerističkog svijeta i ljudske radosti kupovanja i darivanja. Niti se zagovara, kao u neka stara vremena (od spomendana Sv. Martina do Božića), strogi post i odricanja od veselja. Riječ je o tome da se ne propusti ono bitno, da se poruka Došašća ne zagubi na policama supermarketskih ponuda.
Usred adventskih uobičajenosti
A što bi bilo bitno za Došašće? Složit ćemo se da je Došašće vrijeme koje odiše nadom, očekivanjem, pripremom za Božji dolazak. Mogli bismo njegovu glavnu poruku (temu) izraziti riječima i današnjih biblijskih čitanja: budnost za Božji dolazak u našu pojedinačnu i zajedničku povijest. Radi se naravno o Božjem dolasku u Isusu iz Nazareta; radi se i o Božjem dolasku na kraju vremena, ali još više riječ je o Božjem dolasku u našu svakodnevnicu, u pojedinačnu povijest i povijest našu zajedničku, u naše međuljudske odnose. Jer upravo tu treba Bog stići, upravo ga treba pustiti da nas pohodi u običnostima naših dana, i u svim adventskim pospremanjima i pripremama.
A naša je običnost prepuna svakovrsnih htijenja, očekivanja, posebno patnji, patnji u nama i oko nas. Prepuna je i naših ljudskih laži, obmana i grijeha, malih zloća i bezočnih nepravdi koje činimo jedni drugima. Puno nas je depresivnih i ravnodušnih za mogućnost promjene na bolje. Mnoštvo je ljudi koji su na rubu ljudskosti, ako ne i beznađa, koje ne pokreće ni nada ni stvarno očekivanje. Živi se kao da se ne živi, s prepuno računica i spletkarenja. S prepuno naših ljudskih izvanjskosti kao da Bog još nije stigao u naš svijet, ili, ako je i došao, to je, smatramo, bilo “davno”, a sada je digao ruke od svijeta i od nas u njemu. Što ustvari kažu današnja čitanja u vezi s budnošću i Božjim dolaskom?
Sadašnjost iz Božje budućnosti
Izaija, veliki prorok nade, u svome viđenju govori što će se dogoditi na kraju danā. Upravo imajući u vidu konac povijesti, budući život, smatra ovaj Božji prorok, valja uređivati sadašnji život i odnose. Ljudi i narodi, veli Izaija, nagrnut će na kraju vremena sa svih strana svijeta na Božju goru, u Božji dom da slušaju Boga, da nauče njegove putove i da po njima hode.
Izaijine riječi djeluju optimistično, reći će mnogi od nas utopljeni u realpolitičke računice. Iluzorne su. Pa to je utopija. I doista, zar ne zvuče nestvarno i za globalni i za naš “balkanski” kontekst Izaijine riječi da “više narod neće dizati mača protiv naroda nit se učit ratovanju”? Kako će to biti ako se jedini smisao nalazi u neprestanom sukobljavanju, ako se za život bezuvjetno nekoga mora mrziti, a mirotvorce nazivati zlodusima, izdajnicima i kvislinzima? Zar ne izgleda krajnje ironično, uzaludno, pa i besmisleno i to što je nigdje drugdje nego na zgradu Ujedinjenih Nacija stavljena rečenica iz današnjeg Izaijina čitanja: “Prekovat će mačeve u plugove. Neće se više učiti ratovanju”? Ma tko će to učinti? I zašto?
Ne, ništa nije ironično niti utopijsko. Riječ je o našem ljudskom licemjerju, pogotovo farizejizmu vjernika. I o mržnji koju ne smijemo sebi priznati nego je učitavamo jedino drugima. Kako samo prazno zvuče i mnoge mirotvorne riječi koje demantira mrziteljska praksa njihovih govornika. Kako su samo ugroženi oni koji pod krinkom lažne ugroženosti pretvaraju nedužne u svoje mrzitelje i neprijatelje. Kako isprazno odjekuju riječi ljubavi prema neprijateljima kod onih kojima i Bog “mora” služiti da bi sakrili svoju izopačenost i laž. Bog – Isus je to pokazao ne silazeći s križa – milosrdno šuti, ne sudjeluje u našim ljudskim mjerenjima.
Priprema za Božji dolazak nipošto nije samo deklarativno pozivanje na Boga, ni na davno prošli događaj Božjeg utjelovljenja, nije nikakvo izvanjsko očekivanje da drugi umjesto nas poboljšaju našu situaciju, nego osobno i aktivno zalaganje za mir među konkretnim ljudima i narodima, među najbližima. Tu nas ne može opravdati ono krajnje pokvareno i licemjerno “neznanje” kojim se pravdaju svi lažljivi hedonisti i sitne pobožnjačke duše. Izlazak iz naših ljudskih tama, jasan je Izaijin poziv, te hod u Gospodnjoj svjetlosti, u svjetlosti mirotvorstva i neodustajanje od borbe protiv nasilja, ratovanja i nepravdi nanesenih drugom, smisao je života kao došašća, kao priprave za Božji dolazak među nas ljude.
Sad je čas
I Pavao, apostol narodā, u drugom čitanju, u Poslanici Rimljanima, poziva kršćane na ozbiljno prihvaćanje “sadašnjega časa”, na nepropuštanje prilike spasenja, na kairos – na Božji pohod baš u ovom trenutku. Nema odgađanja. A neki svoj promašeni kairos nikako ne mogu priznati pa još više svoju zloću prebacuju na druge. Kršćanin je – Pavao to tako dobro razumije i svjedoči – čovjek koji se ne kocka s vremenom, koji svoju vjeru ne suspendira za neka posebna ili kritična vremena. Kršćanin nije čovjek koji ubrzava povijest, jer nju i Bog vodi. Ali kršćanin nije ni čovjek samo iznimnih prilika i akcija. On ne kalkulira kada se radi o nepravdi prema drugome. Zato se valja pokazati čovjekom – sada. Vjera u Krista nije kršćaninu ukras, pozivanje na njegovo evanđelje nikakva društvena povlastica niti ikakvo sredstvo da prokrijumčari svoju lošu ljudskost kako bi se predstavio boljim nego što jest. Slijedeći Pavla, možemo kazati da kršćanin svoju vjeru živi u običnosti svojih dana, ovdje i sada, opušteno budan, u trajnom odnosu s Gospodinom, s onim egzistencijalnim pitanjem: Što bi moj Gospodin sad rekao? Što bi Isus na mom mjestu učinio?
Jedna od Pavlovih središnjih poruka i glasi da se kršćanin treba zaodjenuti Gospodinom Isusom Kristom. Na drugim mjestima to izražava riječima o suobličavanju s Kristom. Zaodjenuti se Gospodinom znači nasljedovanje Isusa. Pavao traži da se u svijetu ne imitira svijet, da se ostavi sanjanje, djela tame, sva djela opijanja, bludništva i razvratništva, svađe, ljubomore i zavisti, jednom riječju sva velika briga za “tijelo” te da se prepozna trenutak ispita vjere u Krista. To naravno ne znači nikakvi tmurni asketizam, život bez radosti. Nego razumijevanje svakoga trenutka kao prilike spasenja, kao kairosa dobrote, što čini čovjeka manje upetljana u brige za sebe i u ovosvjetske sukobe, premda pritom neće biti lišen patnje, prezira i progona. Kršćanin nipošto nije čovjek bez radosti. Naprotiv! Riječ je o drukčijoj radosti od ekstremnih ludovanja kao i namještenih duhovnih euforija. Riječ je o radosti koja niče iz odgovornosti i ljubavi, koja, dakle, nije lišena muke, ali koja se nada da Božja objava u Kristu svoju puninu dosiže u učinjenoj radosti bližnjima, baš iz oblačenja Kristove evanđeoske odjeće a ne odjeće naših požuda i pustih sebičnih želja.
Ako i prokockamo priliku, Bog dolazi
Vrhunac poziva na budnost u običnostima života izražava Isus u današnjem odlomku iz Matejeva evanđelja. Isus koristi sliku Noina vremena i sliku kradljivca kako bi označio dolazak Sina Čovječjeg na koncu vremena. No, i ovdje valja shvatiti da sadašnjost trebamo živjeti iz budućnosti, iz tog nepredvidivog kraja, odnosno neočekivanog Božjeg dolaska. U Noino vrijeme potop nitko nije očekivao. Kradljivca, također, malo tko dočeka budan. Svaki ulazak Boga u našu osobnu i opću povijest je slobodan i otajstven, zaogrnut tajnom i neproračunatošću. Jedni povjeruju, drugi ne povjeruju. Tako se uostalom Bog stalno objavljivao i objavljuje u povijesti, pojedinačnoj i općoj. Tako se, uostalom, nepredvidivo i otajstveno, očitovao u Isusu iz Nazareta. Tako Bog u Isusu, i u njegovoj braći i sestrama, nadolazi u naše svakodnevicu, u naše osobne živote.
Kada bi se znao ili mogao proračunati Božji dolazak, sve bi bilo lakše. Bog se, međutim, ne nameće kao prisila, nego kao sloboda i slobodna odluka. Božji dolazak u naš život ne događa se ni kao prijetnja; on od nas ne traži Damoklovu ljeporječivost niti se kao prijetnja, slična Damoklovu maču, nadvija nad glavom da nas ustraši pri svakom iskoraku ili ljudskom veselju. Bog nije sveprisutni glas opasnosti od neprijatelja, terorista i smrti. Bog ne plaši. Bog je jednostavno darivanje smisla kojeg slobodno možemo prihvatiti ili odbaciti. Bog je osoba koja se u oslobađajućoj istini nudi kao nikada prepoznati prijatelj koji nam želi bolje od nas samih.
Ako prokockamo priliku, ako ne budemo budni za njegov dolazak, neće svijet propasti, niti će Bog ustati da nas kazni ili satre u zemlju. Štoviše, svjedoci smo i kod sebe i kod drugih da se uz mnoštvo prokockanih prilika Božjega dolaska može biti bez grižnje savjesti i mirno spavati. I možemo čak biti podržavani i uljuljavani od drugih ljudi. Bog “ne reagira”. Može se nastaviti u opijenostima i razvratnostima, brigama i sukobima, spletkama i mržnjama ovoga svijeta. I s umišljajem dobre moralnosti i dobre vjere, Bog će, unatoč svom tom našem zakazivanju, i dalje dolaziti k nama. On sebe neće zanijekati. Isus će i dalje kucati na naša vrata. No, čini se, ako “prespavamo” ili hotimično prokockamo više prilika, onih važnih, što više otežemo susret s Isusom, bit ćemo sve više okradeni u svojoj ljudskosti; naše će uši sve manje moći razaznati Isusovo kucanje među tolikim “adventskim” ponudama, postat čemo slijepi za istinu drugoga.
U konačnici, nije sva naša nevolja u jednoj ili nekoliko prokockanih prilika, nego u tvrdokornom ustrajavanju u nebudnosti, u onom konstantno njegovanju oholosti kako smo ispravno postupili a zapravo nismo. Bili smo neljudi. Nije, dakle, sva naša nesreća u počinjenom grijehu, izdaji i zataji Boga u bližnjem, nego u našem “nekarakteru”, u ustrajavanju da je naš “san”, naša “pijanka” pravi trezveni život, naš “grijeh” jedini način dobroga djelovanja i vjerovanja. Postati budan, očekivati Božji dolazak, znači ostaviti se lažnog “nevinog neznanja”, sebične ravnodušnosti i zaspale savjesti; znači obratiti se sa stranputice koju smatramo jedinim pravim putom.
Bog nam se i ovoga časa nudi. “U čas kad i ne mislimo.” Dolazi tiho. Tajnovito. Evo Isusa, kuca na naša vrata i ovoga trenutka. Gotovo nečujno. Moguće je i prevariti se, jer puno je buke oko nas a i mi smo umorni za razlikovanje. Valja uzeti vremena, treba se osloboditi “briga za tijelo”, valja mu posvetiti pažnju, ugostiti ga, slušati ga – na neoročeno vrijeme, mnogo duže od Došašća.
Fra Ivan Šarčević
