Svetkovina Svih svetih i Spomendan svih pokojnih (Dušni dan) posebno su vrijeme u našem godišnjem kalendaru. Jedan u drugoga urastaju. Ta bismo dva dana mogli nazvati danima zahvalnoga sjećanja.
Na svetkovinu Svih svetih želimo proslaviti Božju dobrotu u nebrojenim ljudima koji su prošli i prolaze ovom zemljom, a čija dobrota, čija svetost nije prepoznata. I čini se da je takvih – po logici Isusova života, po mjerilima njegovih blaženstava – zacijelo mnogo više nego mi znamo. To su toliki anonimni i samozatajni ljudi koji svojom plemenitošću održavaju nadu u pravedniji i bolji svijet, koji svojom ljubavlju svjedoče, svjesno ili nesvjesno smisao ljepote postojanja čovjeka i svega kozmosa.
Na današnju svetkovinu čitamo jednu od najljepših stranica evanđelja, Isusova blaženstva po Mateju. I govorimo kako su sveti oni koji čuvaju neugaslu iskru ljubavi prema čovjeku, koji ljube život i druge, i trave i Boga, iako gotovo sva blaženstva govore o oskudici, nevolji, patnji, progonima. Taj paradoksalni Isus svojim učenicima, a i svim ljudima, stalno mrsi kriterije. Njegovi blaženi ljudi su sretnici posebne vrste. A ako se malo zadubimo u tih osam blaženstva, naći ćemo se u nelagodi, jer – priznat ćemo – teško da se barem jedno od tih osam može primijeniti u cijelosti na nekoga od nas, a kamoli da se “pokrijemo” sa svih osam.
A što su blaženstva? Redovito ih se tumači na moralnoj, etičkoj razini. I s pravom, vjera mora postati djelo, mora se utjeloviti, postati učinkovita. Blaženstva mogu pomoći urediti naše odnose, od obitelji do većih zajednica, do čitava svijeta. Mogu biti kriteriji za mudro vođenje života. Ali, blaženstva su i nešto više i od djela i od mudrosti. Ona su milost, obećanje Božje milosti baš u onim situacijama kada se nikakva ljudska milost ne pokazuje. Blaženi Isusovi ljudi, rekli bismo danas Isusovi sretnici, nisu prema ovim blaženstvima neka lako prepoznatljiva vrsta ljudi, niti je njihovo stanje poželjno. S blaženstvima, kao i s čitavim Isusovim Govorom na gori, teško možemo urediti napose naše političke odnose. I samo uvjetno bi ih se moglo nazvati Isusovim “ustavom”. Zapravo, ovdje nema nikakva zakona ni propisa, nema nikakve juridičke regulative. Ovdje su naznačeni najviši i najdalji horizonti, najdublji i najotajstveniji unutarnji putokazi za život.
Valjalo bi, kao što su – vjerujemo to – mnogi ostvarili makar jedno od blaženstava, da i mi pokušamo barem pronaći jedno ili neke od njih, ne zapuštajući ostale, kako bismo osjetili paradoksalnu sreću Isusovih sretnika, koji za svijet, za naš redovni svijet, ipak moraju biti proglašeni ako ne nepoželjnima a ono makar malo “ludima”. Krenimo makar ukratko u tu avanturu “lude” sreće:
Prvo blaženstvo: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Čini se da je ovo blaženstvo ne samo uvodno nego zaglavno, jer na njemu počivaju sva druga. Matej naglašava da za sreću nije presudno ne samo materijalno nemanje već i ono duhovno nevezanje. Veličina siromaha nije u njegovoj bijedi i neimaštini, nego u potpunome oslanjanju na Boga. Nije riječ samo o socijalnom, gospodarskom siromaštvu, pa ni Isus nije veličao bijedu, nego o posvemašnjoj neovisnosti kako od materijalne tako i od svake stvarnosti koja zarobljuje naš duh, primjerice vlast, ugled, čast, ambicija, požuda, pohlepa… Isus je bio siromašan stvarima, bogatio se ljudima – pomaganjem ljudima, bogatio se novim odnosima i tako stvarao Božje, nebesko kraljevstvo.
Drugo blaženstvo: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Kako? Evo spomenutoga paradoksa. Bog i njegov Isus, kad god trebaju biti konkretni, oni nam samo “obećaju”, ovdje utjehu. A što sve ljude ne nagoni na žalost, na tugu; i koliko je samo skrivene žalosti tu među nama, kod našega bližnjega, i skrivenih suza, i neispričane patnje, koliko skrivenih molitava i jecaja. I koliko je bilo pravih a koliko bezuspješnih utjeha. Ovo blaženstvo, kao i gotovo sva ostala, govore o nepokolebljivoj nadi protiv svake nade. Utjeha će doći, k’o što svanut mora.
Treće blaženstvo: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Kako? Pa tu pred našim očima vidimo kako to nije “istina”, jer zemlju (i stanove) često posjeduju osvajači, agresori, pljačkaši, kriminalci. Kakvim riječima utješiti one kojima je sve oduzeto i zemlja i ognjište, i posao i dostojanstvo. Ne možemo, ne smijemo umanjivati ni ovaj paradoks. I ovo “ekološko” blaženstvo, iako s nešto prikladnosti, ne možemo samo tumačiti psihološko-etički. Naime, točno je da krotki znaju sa zemljom i sa svim stvarima, pod njihovim rukama nastaju iznimne kreacije ljudskoga duha. A oni agresivni, pod njihovim rukama i njihovim riječima umiru stvari, ljudi i ideje, ostaju “spržene zemlje” i odnosi. Ipak, i ovdje je riječ o obećanju, o milosti. I ovdje se vjera spušta u ponore sumnji, i ovdje se nada poput krika izvija u tamne visine, i ovdje ljubav prema stvorenome ne umire i kada je sve nagoni da se zaboravi, pane u depresiju ili uzvrati nasiljem i osvetom.
Četvrto blaženstvo: Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! I opet se pitamo kako i kojim to divnim i pobožnim riječima ikome, pa i samome sebi, predložiti ovaj putokaz života, za sreću, za svetost, ako se baš hoće. Toliki pojedinci, tolike obitelji, veće ili manje zajednice, toliki narodi žive pod strašnim teretom nepravdi. Uz ovo blaženstvo kao da se nameće ona stara misao da je bolje podnositi nego činiti nepravdu; i ona Isusova uputa da pravednost njegovih učenika ne smije biti ni slična pravednosti pismoznanaca i licemjera. Ali ovdje je još tvrđe, ovdje zastaje dah od nepravde. Ovdje se čovjek skameni od ljudske bezočnosti, a osjeća i da Bog šuti. Tek odnekle, i to opet ne znamo kako, i pritom nismo posve sigurni, stiže obećanje da će pravda stići. Kako je teško izdržati čekanje, čekanje obećanja. Redovito izgubimo strpljivost pa ili postajemo nepravedni, jer svi su takvi, ili se uvučemo u pasivnost, u “lažnu” svetost s aureolom mučenika.
Peto blaženstvo: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Ovdje bismo se nekako mogli i složiti s prijedlogom. Ali sigurno nećemo u tome kome i kada biti milosrdan. Milosrđe, ta konkretizirana ljubav, u našim ljudskim naumima i akcijama najčešće se pretvara u tešku pristranost. Jer kako biti milosrdan prema grešnicima, još više, prema svome protivniku, prema neprijateljima. Ako se na njih ne odnosi naše milosrđe, čemu uopće i ovo blaženstvo, čemu uopće i Isus i svi sveti njegovi? A mi smo ljudi takvi, ne samo da doziramo milosrđe, nego se redovito vodimo načelom da je ipak s naše strane uvijek previše milosrđa – milosrđe je vrhunac ljubavi, u njemu je najuzvišenije praštanje – pa smo još davno navikli da se ne uzbuđujemo na pozive za milosrdnim praštanjem. Milosrđe je za “snalažljive” ovoga svijeta jedna od najnaivnijih stvari, i trebalo bi je – zahtjevaju oni – izbrisati iz rječnika, kad se već ne upotrebljava.
Šesto blaženstvo: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Evo prvi put izričito spomenutoga Božjega imena u blaženstvima. I s Bogom kao da je lakše, s čistoćom nam baš ne ide. S onom vanjskom još i nekako. I je li to samo ona tjelesna i seksualna čistoća po kojoj vršljaju toliki nadobudni dušobrižnici i policajci oboljele duhovnosti, ili je riječ o nekoj cjelini, gdje se, naravno, sakramentalnost, svetinja tijela drugoga ne zaposjeda fizičkim nasiljem nego ni najpobožnijim riječima. Srce je za stare, za biblijske vjernike bilo središte čovjeka, a ne samo za njegove emocije i seksualnost. Pa šta sve onda nije srce čovjekovo: iskrenost, čestitost, poštenje, temeljna životna opcija, intencija, motivacija, volja, intelekt, razboritost, hrabrost; i ono drugo, loše, kao ljubomora, zavist, srdžba…, možda sve, i još ono najvažnije, tajna života, tajna svega postojanja, čovjek i Bog kao najuzvišenije tajne. I kakav je to susret kad se tajne susretnu, kad se pogledaju “licem u lice”. Ostaje samo molitva iz one pjesme: Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si – ti!
Čini se da za čistoću važi i ono svevremeno otkupljujuće sjećanje na sve one Isusove obraćenike, zakeje i mateje, petre i pavle, na Pavla koji je čak bio ubojica, i na mnoge druge obraćene grešnike kroz povijest. I naravno i na one Isusove preljubnice, Magdalene i slične na koje se obrušavaju i današnji dvoličnjaci. Ostaje svevremeno sjećanje i na onu bezimenu grešnicu kojoj je Isus poštivao čistoću srca više nego licemjerima s kamenjem u rukama. Ali, Isus ne bio on da upravo njima/nama, starim i mladim pokvarenjacima, još prije nego toj unesrećenoj ženi, nije ponudio “drugu nevinost”, “drugu čistoću” srca i to jednom od najmoćnijih riječi u povijesti čovječanstva: Tko je bez grijeha, neka… S tim riječima se “gleda” Boga i postiže druga nevinost, novi život.
Sedmo blaženstvo: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Naravno, zvat će se i kćerima Božjim, Božjom djecom. A šta ćemo više od tih silnih priča o miru, o onom “nikada više rata”? Je li krivo kazati da je mir vrlo povezan s ljubavlju, s milosrđem, s čistoćom gledanja Božje tajne; s ljubavlju posebno: jer tko sebe ljubi, a Bog to traži (u onoj Isusovoj “kao sebe samoga”), on je u miru sa sobom, a tako je i s mirom s Bogom i s drugima. Mir se postiže u ljubavi prema sebi, Bogu i drugima, jer nas Bogu ljubi više nego mi sami sebe, a tako i druge. A naša ljubav je uvijek mala, pa je i mir uvijek krhak. Mir sigurno nije nepokretnost, neangažiranost, okretanje glave i bijeg u zaštićene prostore sebične osame i nedodirljivosti. Mir – kako ta riječ tiho i mirno zvuči; označava svako odustajanje od nasilja, i fizičkoga i duhovnoga, ali ne znači odricanje od slobode mišljenja, govora i slobodna djelovanja. Ni od slobodna kretanja, posvuda po Božjem svijetu. Sinovi se Božji bore protiv svih nepravednih granica, oni su Božja djeca kao djeca cijeloga svijeta.
Osmo blaženstvo: a) Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! b) Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima. Ta progonili su tako proroke prije vas! Jedni tumači smatraju da je riječ o dva blaženstva. Kako god bilo, u ovim riječima kulminira paradoksalnost Isusovih blaženstava. Najveći sretnici prema Isusu su dvije vrste ljudi. Najprije, oni koji su, kaže se jednostavno u prvoj rečenici, progonjeni zbog pravednosti. U četvrtom smo blaženstvu čuli o onima koji gladuju i žeđaju pravednosti, a ovdje su oni koji su zbog pravednosti snose teške nepravde i šikaniranja. Druga vrsta najsretnijih su oni koji su progonjeni “zbog Isusa”, oni koji njega nasljedujući podnose sudbinu proroka na koje se laže, koje se u konačnici isključuje iz zajednica i društva. Treba zamijetiti razlike. Ima blaženih i svetih ljudi koji su progonjeni zbog pravednosti, a ne izravno zbog Isusa. Ima mnogo progonjenih zbog pravde u našem svijetu koji nisu kršćani, a zadobit će Božju blizinu. Ima, međutim, puno “kršćana” koji progone borce za pravdu, bez Isusa i s Isusom; ima “kršćana” koji progone Isusove učenike, svoje suvjernike, kako se to činilo i prorocima prije Isusa, Isusu samom i njegovim učenicima i danas.
Blaženstva završavaju s progonom. I s Govorom na gori, s Isusovim životom u cjelini, blaženstva pripadaju najvećoj i uvijek novoj vijesti u povijesti čovječanstva. Pred nama stoji pitanje hoćemo li povjerovati u tu novost, u ta paradoksalna Isusova obećanja, ili ćemo nastaviti ponašati se po starom, činiti onako kako se uvijek činilo kao da ta radosna vijest, ta poruka o sreći i sretnicima, nikada nije ni izrečena, kao da se Isus nije ni pojavio.
Fra Ivan Šarčević
