Složit ćemo se da nam je često teže podnijeti nezahvalnost djece, bližnjih i prijatelja, nego uvrede i nepravde onih s kojima nismo posebno povezani. Nezahvalnost boli. Ako razgovaramo s osamljenima, pogotovo ostavljenim starijim osobama, osjetit ćemo da se njihova samoća udvostručuje nezahvalnošću najbližih. Na drugoj strani nije malo ljudi koji su život pretvorili u trgovinu, namicanje i skupljačinu svega i svačega, koji su rijetko kada od srca nešto darovali, koji hode kroz život uvjereni da se njima treba samo davati, njih veličati i slaviti, kojima je teško preko usana izgovoriti i onu malu riječ: Hvala ti! Tolika je njihova veličina da darivanje drugih smatraju dužnošću, nečim običnim ili čak beznačajnim, pa im je zahvaljivanje poniženje i umanjivanje njihova dostojanstva.
Postoje opet ljudi koji se uvijek nešto zahvaljuju. Među vjernicima postoje i oni koji neumorno govore: Hvala Bogu, i kad im ponestane mišljenja i riječi, i dok istodobno nezahvalno žive prema bližnjima. Nekima je Hvala Bogu pokrivalo licemjerja, lopovluka. Ili naviknuta isprazna fraza, slično onom dječačiću koji je, kad su se gosti opraštali od svojih domaćina riječima: Eto, mi sada idemo, na majčin upit: Što se sada kaže?, uzviknuo: Hvala Bogu!
Više od zahvalnosti
Današnje prvo čitanje iz Knjige Kraljeva i odlomak Lukina evanđelja govore i o zahvalnosti. Prorok Elizej ozdravlja stranca, Naamana Sirca od njegove gube. Kao kraljev namjesnik i bogat čovjek, želi zahvaliti darom, ali Elizej ne prihvaća dar, jer se neke stvari čine besplatno. A u evanđelju se od izliječenih gubavaca Isusu vraća samo tuđinac, Samarijanac. Luka piše da se vraća hvaleći i slaveći Boga. Ne govori se da se izričito zahvaljuje Isusu. To se pretpostavlja.
Zahvalnost je jedna od osnovnih kreposti. Ona je više od riječi i čina. Zahvalnost je stanje. Dobro se to vidi u ljudi koji prihvaćaju život kao dar i zahvalnost, koji su zahvalni za sva Božja stvorenja, pogotovo za bližnje. I zahvalni su Bogu i bližnjima ne zato što im Bog i bližnji samo “koriste”, što su bližnji u njihovoj funkciji i službi, nego i kada od njih nemaju nikakve koristi, dakle, zato što u njihovoj blizini postaju bolji ljudi i vjernici, što život s “nekorisnom” osobom dobiva viši smisao. Pa najbolja ljudska prijateljstva, najmanje se mjere korišću. Oni su iz optike koristoljublja, suvišak i teret. Iz optike ljudskosti i vjere, ljubavi i prijateljstva, oni prerastaju u život kao radost i zahvalu.
Baš u kontekstu zahvalnosti ne samo kao pojedinačnoga čina i pojedinih riječi, nego kao stanja, kao životne opcije, kao stava ljudskosti i vjere, treba čitati današnja čitanja. Više od uobičajene zahvalnosti, ozdravljeni stranac Naaman povjerovao je u Boga u čije je ime Elizej djelovao. Gubavi Samarijanac iz evanđelja vratio se da dadne hvalu Bogu koji se očitovao u Isusu iscjelitelju. Isus ne hvali strančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Veli mu: “Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!” Nije ga spasila zahvalnost. Zato je više od zahvalnosti glavna tema današnjih čitanja vjera, i to vjera dvojice gubavih tuđinaca. Vjera koja nije proizašla samo iz čuda iscjeljenja, nego iz “čuda” da su Elizej i Isus pomogli tuđincima, da Božju i svoju dobrotu nisu pridržali samo za “svoje”, nego je izobilno podarili onima koji nisu “naši”, koji su – uobičajeno se mislilo i danas misli – opasni po društvo, grešnici, krivovjernici, nevjernici, nedostojni da ih se pogleda a kamoli s njima druži i pomaže im se.
“Pokazivanje” vjere
Zacijelo se nameće pitanje zašto se Isusu nisu vratili “njegova” devetorica, devetorica njegovih sunarodnjaka. I zar su oni, doista, bili tako nezahvalni? Čini se da odgovor na ovo pitanje možemo naći ako se prisjetimo čitava današnjeg evanđelja, zapravo u pitanju je ne toliko nezahvalnost nego upravo vjera. Krenimo ispočetka. Desetorica je gubavaca. Među njima i jedan Samarijanac, tuđinac. Otkriva se da je Samarijanac tek nakon njegova povratka Isusu. U bolesti, nevolji i društvenoj isključivosti ljudi su jednaki, ne prepoznaju se po uobičajenim podjelama. Tuđinac dijeli istu sudbinu koja nema ni naciju, ni religiju, ni ikakav društveni status. Gubavci su izvan društvenih staleža. Ne pripadaju uopće društvu, ikojoj društvenoj zajednici.
I gubavci izdaleka – jer se s gubom kao ljudskim i Božjim prokletstvom ne smiju približiti ljudima – prizivaju i vapiju Isusu da im se smiluje. Isus ih otpućuje riječima: Idite, prokažite se svećenicima! Naime, svećenici su, kažu tumači Pisma, utvrđivali i proglašavali bolest (i gubu) i ozdravljenje. I to pismeno. Svećenici su isključivali i uključivali ljude u zajednicu. I više od toga, kao i danas, oni su pridržavali sebi ovlasti dijeljenja ljudi na vjernike i nevjernike, pravedne i grešne…
No, je li Isusovo slanje gubavaca svećenicima – teško nam je odgonetnuti – tek dosljedno poštivanje onodobnih religijskih pravila ili je Isus – na sebi svojstven način, često ironijom – htio pokazati kako se mi ljudi, vjernici, bolesni i zdravi, uobičajeno ponašamo? Je li Isus uistinu očekivao povratak zbog zahvalnosti, ako zahvalnost nije očekivao ni Elizej? Ili je riječ o nečem osnovnijem?
Čini se da je više nego o zahvalnosti riječ o dvije vrste vjere: jednoj koja ovisi o pokazivanju pred svećenicima, pred ljudima i onoj vjeri koja slavi Boga bez ljudskih podjela; bez potvrde, bez bilo kakvog atesta od strane ljudi. Kao što je spomenuto, ne može se tako olako kazati da devetorica nisu imali nikakve vjere ili da su bili krajnje nezahvalni. U konačnici, Luka piše, Isus ne hvali Samarijančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Iz nje proizlazi hvala i zahvala Bogu i ljudima.
*****
Poruka današnjih čitanja je naravno i ta da nevolja ne čini čovjeka boljim niti zahvalnijim. Ali još više poruka bi se mogla sažeti da su vjernici često vjernici samo zbog pokazivanja pred ljudima, pred svećenicima i poglavarima. Oni se i kad im se učini dobro djelo, kad “ozdrave”, zatvaraju u svoj stari svijet u kojem nema mjesta za drukčije i tuđe. Ostaju neobraćeni, “duhovni starosjedioci” u istim podjelama na vjernike i nevjernike, čiste i gubave. Nije li nam poznata ova situacija? Ne samo za vrijeme rata kada su neki vjernici pomagali, duhovno i karitativno, tuđincima (i “našim neprijateljima”), nego i danas, u samoj Crkvi kada se s negodovanjem i prezirom postupa prema onima koji su solidarni s ljudima druge vjere ili s nevjernicima; proglašava ih se čak odrodima i izdajnicima i naroda i Crkve. Zar ne doživljavaju sličnu sudbinu kao i Isus koji je, u svom vlastitom zavičaju, u sinagogi svoga grada Nazareta, pred kamenovanjem svojih izvukao živu glavu, jer im je govorio da se vjera sastoji u pomaganju i onima koji nisu “naši”, i baš im navodio primjer Elizejeva Naamana i Ilijine poganke iz Sarfate sidonske.
Toliko ćemo jadikovati i žaliti se na današnju krizu vjere, a istodobno je tako malo svjedočiti prema strancima i neprijateljima. Isus nije pokazivao Božju dobrotu i spasenje da bi mu ljudi zahvaljivali i hvalili ga, nego da mu povjeruju, da preko njega povjeruju u Boga, da hvale Boga koji je toliko milosrdan i koji u njemu dokida podjele, objavljuje se prijateljem i neproračunatim pomoćnikom tuđinaca i neprijatelja.
A kako je stalo s našom vjerom, našim Bogom koga smo zatvorili u uskoću svoje obitelji, u utvrdu svoje bojovne nacije, u crkvu zagušljivu vapajima samo za sebe i svoje? Biti vjernik uvijek znači “pokazati” se pred Bogom a ne put po potvrdu i odobravanje ljudi. Biti čovjek i vjernik, na Isusov način, konačno znači biti proglašen izdajnikom “svojih”.
Fra Ivan Šarčević
