Naši su nam roditelji – tako bi nekako trebalo biti – davali imena s razlogom; da ta imena nešto znače i za njih a i za nas. Nekada se našim imenima pridaju i neka druga imena ili pridjevi. Recimo, po mjestu rođenja i podrijetlu (Isus je nazvan i prikovan na križ s natpisom Nazarećanin) ili po nekoj drugoj oznaci: vjeri, naciji, poslu kojeg obavljamo (npr. za nekoga kažemo da je kršćanin, katolik, Hrvat, ili da je drvodjeljin sin, učiteljeva kći, ili uredski čovjek, ili majstor…). Usuđujemo se kazati da su katolici ove zemlje, Bosne i Hercegovine, a i ovoga kraja, posebno vezani za franjevce, odnosno za svetoga Franju Asiškoga. Iz kršćanske-katoličke perspektive, pa i šire, za sve građane ova je zemlja – kako god to netko želio obezvrijediti ili zanijekati – kršćanska, katolička i franjevačka zemlja.
Dvije svete, franjevačke zemlje
Za franjevce na poseban način postoje dvije važne zemlje: Palestina/Izrael, dakle Isusova zemlja, te ova zemlja, Bosna, Bosna i Hercegovina. U tim su dvjema zemljama, kao nigdje drugdje u svijetu, franjevci u kontinuitetu prisutni. U njima su ostajali sa svojim pukom i kad im vremena ni okolnosti uopće nisu bili naklonjeni, kada su mnogi odlazili, i kada na vlasti nije bila, kako se to ne samo kaže nego i nastoji učiniti, “njihova” – katolička vlast. Za bosanske franjevce Bosna (a onda i ovaj kraj) je posebna zemlja, jer dok su u Svetu Zemlju redovito dolazili franjevci (misionari) iz drugih krajeva svijeta, bosanski su franjevci zarana, još od srednjega vijeka, sastavni dio svoga naroda, domaći ljudi.
Dakle, imaju dvije svete zemlje i franjevačke zemlje. I ne toliko i najprije zbog zemlje, zemlja nije božanstvo ni fetiš, i ne toliko zbog fratara samih, nego zbog istine i pravde, i u konačnici zbog Onoga u čije su ime svjedočili ljudskost i vjeru, zbog Isusova imena, nasljedovanja njegova evanđelja po primjeru Franje Asiškoga. I ništa manje zbog blizine, vjernosti i odanosti svome puku. Sveta je zbog mnogo patnje koje su podnijeli ali ne samo franjevci i ne samo njihov katolički narod, nego svi ljudi ovih “nesretnih” zemalja, zemalja u kojima gotovo svi vjeruju i gdje se Boga nastoji gotovo rukama dodirnuti. Sveta je ova zemlja ne samo zbog patnje, nego i zbog radosti, zbog nade koja je nadvladavala tolika stradanja i podjele, zbog sloge i pomoći jedni drugima usprkos stalnim ratovima i ubijanjima, progonima i čišćenjima, zbog nade koju su franjevci dijelili sa svojim pukom i s drugim narodima i ljudima ove zemlje. Sveta je zemlja zbog blagoslova i dobrote, zbog ljudskosti i svjedočenja vjere pojedinaca koje se može naći rijetko drugdje u svijetu.
Što je Franjo nama?
No, složit ćemo se, ne možemo živjeti samo na baštini predšasnika. Ni mi franjevci. To sveto naslijeđe ne smijemo ni u kojem slučaju osiromašiti, pogotovo ne zanijekati kako smo svjedoci da se čini i u našem vremenu, kako od strane svih nacionalnih politika čišćenja od drugih (i hrvatske) tako i od nekih moćnih iz Crkve, vlastite Crkve; tako i od dijela franjevaca koji više nego evanđelje slijede svjetovni put nacionalne bojovnosti, dnevno-političkog i stranačkog koristoljublja, ili se u strahu povlače pa kao njihovo stado slijede svjetovne vođe. Zacijelo, neki su se umorili – jer nimalo nije lagano izdržati u opiranju kolektivnim zabludama; neki su posumnjali u svoju najzdraviju tradiciju, u sebe same, jer su – tako misle – već “izgubili” narod, narod je otišao za drugim vođama (kao da se to Isusu nije dogodilo), jer je – tako misle – u manjini njihov narod i ugrožen, pa i oni kao i njihovo stado daju se “zavoditi” politikom sile i moći, političarima koji sklapaju strateške ugovore s opakima poslije čega ne samo da je toga naroda sve manje, nego je još ugroženiji i dezolatniji.
Nikada nije bilo jednostavno biti čovjek, vjernik, franjevac. U ovakvoj zemlji pogotovo gdje se, kako kaže njezin najbolji pisac i “dram radosti dušom plaća” (I. Andrić). Bili su to rijetki, bili su to, biblijski kazano, kao “ostatak ostataka”. No, mi živimo u svome vremenu. I mi današnji, na blagdan sv. Franje, stojimo pred pitanjem tko je Franjo Asiški, odnosno još točnije, što to on znači za nas današnje franjevce, kršćane i katolike ove zemlje. Može nam, kao i u mnogim drugim stvarima izgledati suvišno to pitanje, jer sve nam je – većina nas misli – poznato. Ipak, kad god dođemo na euharistiju, na misu, kad se kao danas spominjemo nekoga sveca, važno bi bilo pronaći neku životnu poruku za nas danas. Naučili smo, naime, svece poštivati samo onoliko koliko vjerujemo da su nam moćni zagovornici kod Boga. Franjo Asiški u tom slučaju prolazi “loše”. Slabo mu se ljudi mole, nekako izgleda “slab” zagovonrik. Ali sveci su nam ne samo zagovornici nego i primjer, uzor života. A što tu tek reći? Jer imamo li uopće uzore u životu, primjere, ili od njih bježimo? Što bismo uzeli iz Franjina života mi današnji ljudi?
Obraćenje od redovnog obraćenja
Znamo da je Franjo zaštitnik prirode, da je mirotvorac, da je siromašan, da je dobar prema svima. Kao da je njegova slika u našim očima postala i previše uljepšana, možda i daleka od nas, od stvarnosti našega svakodnevlja. I samom mi je, iako franjevcu, nezgodno govoriti o nekome koga je teško slijediti, jer je i čitavo vrijeme govorio kako ne treba njega slijediti nego Isusa Krista. I ne biti u svojim riječima i licemjeran a istodobno ne moći šutjeti. Ipak, valja sačuvati skromnost i inzistirati na Franjinoj jednostavnosti, na radikalnosti njegova nasljedovanja evanđelja Isusa Krista. Nažalost, i mi, neki današnji franjevci, odstupamo od Franjina puta, u franjevačkom habitu smo (nekarakter i hulje u oblandi svetoga ruha) ili kao članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda, Frame, mašemo Franjinom karizmom, ali od nje praktično živimo daleko (hoćemo po siromaštvu ili po poslušnosti evanđelju!), jer nam djeluje previše jednostavna, malo, ili nam prečesto djeluje prezahtjevno pa se utapamo u neke druge duhovnosti, neke svjetovne igre i neozbiljnosti, ili u neko “veruganje” molitava i posebnih pobožnosti, podvodeći to pod Franjinu nakanu i franjevaštvo. Ili se utapamo u snagu i lukavstvo uniformiranja “velike Crkve” (Metz), jer svi smo mi “jednaki”.
Ipak bih progovorio nešto o Franjinom životu i to nečemu što se čini uvijek važnim i za mene osobno i za nas današnje ljude. Riječ je o Franjinu obraćenju. Riječ je o onome o čemu Isus toliko govori u evanđeljima i što toliko traži od svojih suvremenika – da se obrate. Ako netko misli da se ne treba obratiti, ili da to trebaju samo drugi, onda može zatvoriti i oči i uši na svaki spomen obraćenja. Ako pak netko misli da je obraćen, i tu se ne može ništa učiniti. A izgleda da je to naše stvarno stanje, stanje umišljene obraćenosti, farizejske pravednosti, dosegnute pravovjernosti. I doista, i na javnoj i crkvenoj sceni stalno se govori o obraćenima i pravovjernima. To stalno čitamo po novinama. U nas je, netom pred rat i u ovih zadnjih dvadesetak godina više obraćenja nego kroz čitavo prošlo stoljeće. Te obratio se ovaj, te obratila se ona… Toliko je obraćenja da nas više ništa ne iznenađuje, toliko da se jedva što mijenja.
Obraćenje kao promjena mišljenja
A kako stoji s Franjinim obraćenjem? Ponajprije valja kazati da je Franjo Asiški biojedannormalan, prosječan mladić, ali unutarnje nemiran, nespokojan. Nemiran i nespokojan kao i drugi, ali svoj nemir i nespokoj nije brzo pripitomljavao polovičnim odgovorima. Nije bio ništa posebno, ni agresivan ni mlakonja. Nije živio – kako njegovi životopisci žele kazati da bi naglasili njegovo kasnije obraćenje i svetost – u razuzdanostima i grijesima. U tri riječi bi se dalo svesti tko je bio Franjo Asiški: trgovac, sin trgovca; zatim trubadur, volio je veselja i pjesme, posebno francuske šansone (ime mu to kaže, kršteno mu je ime Ivan); i bio je vitez. A njegovo obraćenje trajalo je dulje. Obraćenje nije točka u vremenu, legneš kao jedan a ustaneš kao drugi čovjek. Franjin nemir, njegovo nezadovoljstvo s vlastitim čovještvom i vlastitom vjerom trajali su barem nekoliko godina.
Još od one bitke između dvaju gradova, Peruđe i Asiza (1202), kada je Franjo uhapšen i dospio u zatvor, nadalo mu se pitanje koje ga nije puštalo: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Važno pitanje, nezaobilazno pitanje smisla vlastitoga identiteta. I od tada pa berem sljedećih pet-šest godina, ako ne i čitava života, trajat će njegovo nimalo lagano traženje.
Dakle, obraćenje je proces. Franjo ga ne može sam proizvesti, kako to činimo mi neki danas. Odlučimo se obratiti, pa se onda dajemo na “akciju”, na vanjsku strogoću, na nagomilavanje pobožnih vježbi i molitava, a u mišljenju ostajemo isti, stari ljudi. Obraćenje je ljudski čin, ali i duboko je dar, čin milost odozgor, Božji zahvat i čovjekova otvorenost Bogu koji se miješa pa i “smeta”, unosi smetnju u redovni život, u staro mišljenje. Franjo i luta u svom traženju (Sjetimo se kako mu s križa biva rečeno da popravi crkvu, pa se on daje na zidarske poslove.) Nikako nije miran, nije što bismo kazali, zadovoljan, unutarnje zadovoljan, i ne miri se s polovičnošću.
Franjo je izgleda u tom smislu, u smislu traženja bio iznad prosjeka. Ali to mu nije bilo dosta. Nije bilo dovoljno nasljedovati neke svoje ideje, kako mi redovito shvaćamo svoje promjene i obraćenja, pogotovo ona politička, kada se zamjene samo izvanjske forme, kada jednu partiju zamijenimo drugom, kada umjesto na neke sastanke idemo u crkvu, kada jedne neprijatelje zamijenimo drugima… Rijetka su obraćenja, i mnoga su danas toliko izvikana, postala su medijska senzacija. A prava se obraćenja teško ili nikako vide. A ima ih. I za njih se saznaje nešto kasnije. Kao i za Franjino. Jer kad se Franjo počeo mijenjati, ni njegovi roditelji, pogotovo otac, ni braća, ni njegovi drugovi, nisu to razumjeli kao obraćenje. Za njih je to bila ludost. Čak su ga ismijavali, rugali mu se, pa i prezirali. Smatrali su neki da je poremetio pameću i srcem za nekom ženom. Obraćenje je u svakom slučaju proces.
Obraćenje je promjena društvenog položaja
A što Franjo čini u svom procesu obraćenju. Najviše se povlači u osamu, u molitvu, i gleda i sluša Isusa, s križa i iz evanđelja. Što još čini? Ostavlja svoje stare navike, ostavlja oca, rodbinu. Ostavlja stare prijatelje, ali ih ne prezire. Nikada se – kao što je to u nas – Franjo (kao i Pavao) – nije okomio na one s kojima je prije “slatko” drugovao. Bio je čovjek razumijevanja, poštivanja i ostavljanja slobode drugima. Najvažnije u Franjinu obraćenju jest to što Franjo mijenja društveni položaj, socijalni status, onodobni jezikom kazano – mijenja stalež. Ostavlja stalež plemenitaša, privilegiranih, i pribraja se onima koji nisu uključeni ni u koji stalež, koji su društveno marginalizirani – na koje nitko ne računa, niti ih gdje ubraja. No, ne mijenja Franjo toliko svoju osobu, svoju ličnost, svoju narav, kako mi uobičajeno razumijevamo obraćenje, nego sve ono što ima, usmjerava u posve drugom pravcu.
Franjo mijenja društveni položaj. On nije više trgovac, on nije više trubadur, on nije više vitez. Odnosno, bolje kazano, on sve to ostaje ali sada postaje Božji trgovac, Božji trubadur i Božji vitez. On sve one najvažnije osobine trgovca, trubadura i viteza zadržava. On ne mijenja svoju narav, on ne vrši nasilje nad njom.
Nije mala stvar bila biti uspješan trgovac. Valjalo je ne samo znati račun nego i “psihologiju”, dušu kupaca. Nije mala stvar bila ni biti trubadur. Valjalo je ne samo znati pjevati i zabavljati, nego nositi opuštenost i razigranost života, znati uveseljavati druge. Nije mala stvar bila ni biti vitez, trebalo je za viteza mnogo odricanja od divljeg ponašanja, trebalo je naučiti primjereno dvorsko ponašanje, uljuđenost i plemenitaštvo, ali i odlučnost i snagu da se stigne do postavljena cilja.
Franjo postaje Božji trgovac, jer umjesto novca želi steći i namaći ljudskost i vrhunac vjere u nasljedovanju Isusa Krista, njegovo evanđelje. I za taj dragocjeni biser, kako i piše u evanđelju, kao vrhunski trgovac, spreman je sve dati, sve ostaviti i prodati. On ostavlja trgovinu, radnju svoga oca, platna i sukna. Ali ništa ne ostavlja ako se onamo za što se odlučuje ne vidi bolje, vrjednije, dragocjenije (umjesto novca i bogatstva – siromaštvo i sloboda Isusova evanđelja). Mudrošću trgovca Franjo susreće i ljude, od prosjaka do pape i sultana. Tom mudrošću nastoji organizirati svoju zajednicu, bratstvo; njome prepoznaje dušu svakoga svoga brata sljedbenika.
On u svom obraćenju postaje Božji trubadur, veseljak, jer raduje se životu i u nemanju. On ostavlja trubadurska sijela, ali i dalje trubadurskim veseljem može se veseliti i kada nema što jesti, u nevoljama – kako on kaže – i onim krajnjim nedaćama sačuvava radost života, opuštenost, pjesmu i smijeh. On se raduje životu i kada su okolnosti teške, a znamo da ljudi patnici znaju biti veseliji od onih bez patnje, od onih imućnijih. On živi poput Isusovih ptica i ljiljana, oslonjen na Boga a ne na moć, ugled i vlast.
Franjo postaje i Božji vitez, jer uljudnošću i lijepim ponašanjem odnosi se prema ljudima i ženama, prema djeci i starcima. On ostavlja vitešku opremu, i kacigu i mač, štoviše, ostavlja se borbe i viteških, križarskih ratova, ali ne napušta uglađeno ponašanje, viteških duh. On duhom viteza, odlučnošću vojnika, pridobiva i osvaja ljude; viteškom snagom ne odstupa sa svoga puta; istom se snagom, jasno i oštro, suprotstavlja svakome tko umanjuje evanđeoski ideal.
Od prezira do pogleda ljubavi
No, ostaje nepotpuno Franjino obraćenje ako se ne uključi njegov presudni moment o kojem govori sam Franjo. Riječ je o temeljnoj prekretnici u njegovom traženju, u njegovom nasljedovanju Isusova evanđelja. U svom jedinstvenom spisu, u svojoj Oporuci, Franjo govori o tom presudnom momentu svoga obraćenja. [Nije riječ o svakodnevnoj oporuci. O oporuci koju ljudi redovito ostavljaju i čiji je sadržaj materijalno nasljedstvo, bankovne knjižice, imanja, stan, automobil. Oko ostavštine i oporuka često nastaju teški sukobi. Nije različito ni u Crkvi, sa svećenicima i među franjevcima. Pitamo li se što bismo mi ostavili? Što ćemo ostaviti? Imamo li kakvu autentičnu poruku svojim bližnjima?] Franjo svojoj braći, u godini svoje smrti, 1226., ostavlja posljednje svjedočanstvo života. I tu progovara o vrhuncu svoga obraćenja. Za njega, za taj svoj životni put kaže da mu nitko nije pokazao što treba činiti, nego mu je sam Gospodin pokazao što treba činiti. Bog mu je na put stavio gubavce, one koje je prezirao.
Sav put od onoga glavnog pitanja (smisla života): Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj!, preko iskustva Isusova križa da popravi crkvu, onoga uvida da: Ljubav nije ljubljena, preko onih riječi iz evanđelja da sve treba ostaviti i biti putujući siromašni propovjednik, sve to još nije vrhunac obraćenja. Onoga trenutka kada Franjo susreće gubavca i ne može ga zaobići, kada kaže da mu gubavci, oni koji su mu do tada bili mrski, odvratni, od kojih je bježao, da su mu postali dragi i privlačni; onda kada u prezrenima prepoznaje lice samoga Gospodina Isusa, on može kazati da napušta svijet i svoje uobičajeno ponašanje, naviknuto svjetovno vladanje. On se počinje vladati prema evanđelju: ponajviše u odnosu na ono što mu je mrsko, neprijateljsko, što treba izbjegavati. On ostaje u svijetu, ali ponaša se drukčije, dakle, evanđeoski, obraćenički, počinje stvarno i radikalno nasljedovati Isusa Krista.
Promjena pogleda – promjena duše
Isus traži i od nas obraćenje. Bog koga Isus objavljuje i u kojeg kažemo da vjerujemo, želi našu duboku promjenu, promjenu mišljenja, promjenu pogleda na sebe, život, bližnje i druge ljude. Franjo mijenja svoj pogled, svoje oči, svoje ogledalo duše. Promijenio je svoj požudnički pogled za novcem, za ženama, za vlašću, za vladanjem nad drugima. Franjo mijenja svoj pogled prema stvarima, prema svemu stvorenju. On postaje čovjek iskrena pogleda, pogleda ljubavi. Nije to pogled one duhovnosti koji se “obara” u sebe, koji samo sebe pretražuje, pogled koji vidi samo svoju molitvu i samousavršavanje. Nije to ni pogled koji je nezainteresiran, koji u svojoj molitvi, meditaciji i kontemplaciji ne primjećuje tuđe grijehe, slabosti ili mane; koji se ne odlučuje za istinu, pravdu i mir. To je vrhunski pogled koji iz prezira (koji je gori od mržnje: mržnja uvažava drugoga i kada ga ne voli; prezir oduzima svako dostojanstvo drugome, drugoga obescjenjuje i pretvara u “ništariju”) postaje pogled ljubavi i zagrljaja.
Ako volimo samo one koji nas vole, šta to ima novo na ovoj zemlji – zar ne odzvanjaju ove Isusove riječi u Franjinom obraćenju. Isus nastavlja: ako vaša pravednost ne bude veće od pravednosti licemjera vjernika, ako ne ljubite i ne molite za one koji vas ne vole, koji vas progone, koji su vam neprijatelji, uzaludno je vaše kršćanstvo; svijet ostaje u starim navikama i okvirima, ništa se ne mijenja ni u vama ni oko vas. Nema sumnje, ovo je najteže vršiti. U svakome od nas na svaki ovakav Isusov poziv odgovara naša uobičajena buka samoopravdavanja: pa previše je govora o ljubavi prema neprijatelju, previše je te naivnosti i ljubavne patetike. Kad će on ili oni meni i nama oprostiti!? Svijet tako nastavlja ići svojim utabanim putem moći, lukavstva i sebičnosti.
Franjo i njegova poruka nisu paralelan svijet, ni paralelna Crkva spomenutom općem putu. To je malo gorušičino zrno, kvasac, svjetlo našim stazama u središtu svijeta, u srcu Crkve, u kontrenoj svakodnevici. Naravno, povijest pokazuje, Franjo je, ne za sve, ne za sve biskupe, svećenike, ni za sve svoje franjevce, nego za manjinu jedan od najvećih kršćana, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti čovječanstva. Od srednjega vijeka do danas, među tim malobrojnim vjernicima i “nevjernicima”, a njihov snaga i leži u malenosti i malobrojnosti, sve do papa (Ivan XIII. prije sazivanja II. vatikanskoga sabora išao je moliti u Asiz; Ivan Pavao II. sazvao je jedinstveni susret u Asizu 1986. predstavnike svih religija svijeta; sadašnji papa je uzeo Franjino ime). Nikome, ni nama franjevcima, u ovoj zemlji, Franjina baština kroz djelovanje tolikih franjevaca nije samo nepotrošivi duhovni kapital i prazni ponos nego obaveza, obaveza evanđeoskoga obraćenja, Isusov poziv svakome osobno da autentično i samostalno slijedi evanđelje.
Franjo je promijenio svoj pogled alii pogled Crkve, kršćana, pogled ljudi uopće. To je najteže u obraćenju. Radikalno promijeniti pogled, dakle dušu i nutrinu prema svima koje se prezire: od gubavaca (siromaha) – socijalno isključenih; do krivovjernika, heretika – onih koje je Crkva (nacija i društvo) isključila kao otpadnike i odrode, izdajnike i krivovjernike; do pogleda na muslimane (ondašnje najveće neprijatelje) i sve koje se smatra “sotonama” i nevjernicima, sve koje se prezire zbog tobožnje kulturne i civilizacijske zaostalosti. Franjina oporuka glasi: najvažnije je u nasljedovanju Isusova evanđelja ono obraćenje po kojem se djelotvorno počinje ljubiti sve ono i sve one koji po uobičajenom mišljenju treba mrziti i prezirati.
Fra Ivan Šarčević
