Luka ne pojašnjava zašto se Isus obraća farizejima. Iz cjeline njegova odnosa prema farizejima, iz opomena koje im upućuje, kao uostalom i iz današnjega evanđelja, možemo zaključiti da Isus u slici bogataša opominje farizeje za njihovo ponašanje. Oni su posve zauzeti sobom a slijepi za siromahe i potrebite. Tako se slikovito opisuje odnos bogataša prema siromašnom Lazaru da možemo kazati da toga odnosa uopće i nema. Bogataš živi slijep za bližnjeg u nevolji. Gotovo do neshvatljivosti Isus uprizoruje bogataševo neprimjećivanje siromašnoga čovjeka kraj svoga stola. Čak kaže da su psi bili osjetljiviji od njega, dok siromašak, poput pasa, očekuje mrvice. Bogataš je – saznajemo kasnije iz nebeskoga razgovora (vapaji bogataša iz pakla) – ipak znao kako se zove siromah pored njegovih nogu. Njegova sljepoća i neosjetljivost za Lazara bili su, dakle, potpuno svjesni.
Vječna tema. Vječno događanje sličnoga. Pored našeg stola? Tu do mene? Da tu do mene živi čovjek u potrebi kojega svjesno ignoriram, okrećem glavu od njega, izmičem se da mu pomognem. Zauzet sobom, obučen u svoj “grimiz i tanani lan” ne dopuštam da me pogodi udes bližnjega. I nikada sebe ne promatram kao ravnodušna i bezdušna “bogataša”, nego mislim da su to samo tamo neki, oni što imaju više od mene. Više se zanimam za bogatstvo drugih, da s njime opravdam svoje, nego za nevoljnika u blizini. Štoviše, udes potrebitih izopačeno opravdavam njihovom nesnalažljivošću, čak i posljedicom njihova grijeha i krivnje. Pogotovo ako su se zamjerili meni, onda ih treba lišiti svega, i onoga što im po pravu i pravdi pripada. I ni okrenut se neću, ako ih netko nepravedno zakida, nego ću odgovornost svaliti na druge, ili ispričati vremenom i okolnostima, ili ću se zaštiti apstraktnom ljubavlju prema svima.
Potrebiti me uznemiruju pa je bolje napustiti prostoriju i društvo kad se pojave ili dođe njihova tema. Bolje je zašutjeti, okrenuti glavu, nego da se ikakva smetnja ili nelagoda uvlači u moj spokoj. Valja se tako ponašati i izmicati da nekome ne bi slučajno palo ni na pamet da mene pozove da nešto učinim za drugoga.
Ono što Isus u svim evanđeljima govori – i u današnjem posve jasno naglašava – na Božjem sudištu nema dilema. Onaj tko je na zemlji proživio u sljepilu bogatstva i nebrige za potrebite, ne može očekivati onostrano spasenje. Nije riječ o tome da se osuđuje imanje, bogatstvo po sebi, nego bezočno sljepilo za potrebite. Nije riječ ni o tome da se veliča siromaštvo po sebi, nego Božja osjetljivost za ljude kojima je siromaštvo egzistencijalno stanje koje nisu sami skrivili.
Isusov govor i ovo evanđelje – važno je primijetiti – nije Luka zapisao da lukavo utješi siromahe te da, kako to često i činimo, tom lažnom utjehom o nebeskoj nagradi podržavamo društvene nepravde i grešne strukture. Nije ovo evanđelje pisano ni zato da u licemjernoj neangažiranosti potrebite tješimo time što ćemo im kazati kako samo trebaju moliti i da će biti nagrađeni s onu stranu života. Isusov govor farizejima, nama danas, želi izazvati promjene u našoj svakodnevici. Navođenje Božje onostrane pravde – siromah je u krilu oca vjere, u Abrahamovu okrilju, a bogataš u paklenim mukama – ne želi ni u kojem slučaju podržavati ikakvu bogatašku bezobzirnost. Potpuna pravda jest pridržana Bogu, ali posljednji sud kazne i nagrade dogodit će se upravo prema ispunjavanju ili odgađanju te pravde već ovdje na zemlji, po praktičnom odgovoru na pitanje: Lazare, gdje si? Ova Isusova usporedba nije za umrle, nego za nas žive, za naše obraćenje.
Izgleda važnim također napomenuti da posljednji sud – ovo evanđelje to ističe – neće biti prema količini molitve i vlastitog asketizma, nego upravo proporcionalno odnosu prema potrebitima. Bog je bezuvjetno na strani siromašnih, poručuje nam Isus. I ništa nas neće spasiti ili unesrećiti kao odnos prema njima. Hoćemo li biti odneseni u “Abrahamovo krilo”, ovisi o našem odnosu prema Lazaru koji je kraj nas. Lazaru koji je u potrebi.
Ne možemo se oteti činjenici kako mnogi suvremeni kršćani pomažu siromašne, udomljuju potrebite, sudjeluju u mnogim akcijama kršćanske ljubavi. Puno je i vidljivoga i nevidljivoga dobra, jer da nije tako, ovaj bi se svijet survao u propast. No, ne možemo ne priznati kako se među nama kršćanima, i među “profesionalnim” vjernicima svećenicima i duhovnicima, bezdušno ušutkuju vapaji siromašnih, kako se više brige i rada posvećuje kako da Crkva zasja u grimizu društvene moći i tananom lanu birokracije nego u podizanju glasa zbog tolikih nepravdi. Velik broj nas propovjednika i duhovnih vođa gotovo nikada ne koristi ovu Isusovu usporedbu kako bi sebe same (a onda i druge) potakli na veće zauzimanje za društvenu pravdu. Toliki se duhovnici pokazuju iznimno izoštreni za grijeh, za sve vrste grijeha, od nesabrane molitve do najsuptilnijih grijeha na području seksualnosti, a hladno su bešćutni prema ljudima u nevolji. Upravo na grijehu drugih žive ugodno i bogato. Njihov projekt života i jest da postanu što bezosjećajniji za potrebne, da svaki poziv za socijalnim obraćenjem proglase nepotrebnom emotivnošću i remećenjem društvene harmonije, ustvari svoje ugodne pozicije.
Vjernici većinom slijede svoje duhovne vođe, pa se i oni farizejski pokazuju “savršenim” vjernicima. I oni po sebičnim mjerama svojih prvaka bestidno preuzimaju ono što pripada samo Bogu te svrstavaju i razlučuju ljude, čitave narode, u vjernike i nevjernike, u dobre i zle. Samouvjereni poznavatelji nebeske geografije, kao vlasnici onostranih Božjih stanova, istodobno ne primjećuju bližnjega, brata i sestru u susjedstvu.
Ovo nas evanđelje radikalno uozbiljuje. Isus nam ne dopušta nikakve lukave isprike u odnosu prema Lazaru. Štoviše, tako je izričit prema svakoj farizejskoj umišljenosti, jer nam kaže da smo do te mjere otvrdnuli, oglušili i oslijepili na nevolju drugoga, da nam ni nebeska “ukazanja” svetih, da nam ni naši mrtvi i njihove opomene ne bi pomogli.
Fra Ivan Šarević /svantosarajevo.org/
