Kad se poljski književnik i nobelovac Česlav Miloš našao pred ruševinama katedrale sv. Ivana, u gotovo uništenoj Varšavi, godine 1945., netom što je prestao rat, i dok mu je vjetar u oči nanosio prašinu s razvalina voljene zemlje i grada, stajao je pred dilemom hoće li sve zaboraviti i pobjeći od svoje povijesti, ili kopati po velikim ranama svoga naroda, postati pogrebna narikačakoja jeca da je vide, koja plače po narudžbi, da zaradi na smrti drugih, a patnja je i ne dotiče, ili će na posve nov način potražiti smisao svoga bola i patnje svoga naroda.
Danas pred Ramskim križem posvećen stradalima Rame kroz stoljeća, po tko zna koji put stojimo pred sličnom dilemom: Što učiniti sa svojom patnjom? Gdje pohraniti toliki broj nedužnih, ubijenih?
Stojimo pred dilemom hoćemo li pred nedovršenim računima povijesti znati biti hrabri u obrani svoga ali bez osvete, vjernički odani milosrdnome Bogu koji s križa grli sve ljude; hoćemo li stradanja i rane svoga naroda pretvoriti u svetinju ljubavi i zahvalnosti, mirotvorstva i dijaloga, ili ćemo od svojih mrtvih učiniti svetinju bez ljubavi.
Pjesnik završava riječima da je ludost ići po svijetu bez osmijeha, bez radosti. A stradalima poručuje, ponavlja dvije stare riječi koje uvijek izmiču smrti: istinu i pravdu.
Stojimo danas u blizini Ramskog križa, tako potrebni istine i pravde, stojimo u blizini ploča s imenima 1529 ubijenih. Želimo izraziti zahvalnosti i položiti cvijeće onima o kojima se prisilno šutjelo, onima koji su pali da se sačuva dom i sloboda. Želimo potvrditi da je nemoguće ne galamiti na nepravdu, da je nemoguće ne pokazati patnju i bol mnogih skrivenih ljubavi. Želimo priznati da je naš život cijena i dar mnogih žrtava.
Zato Ramski križ i ramska, poimenice navedena patnja, kao i važi križevi i patrnje poštovani hodočasnici, imaju smisao samo u Prvome križu, u susretištu dviju ljubavi i sloboda, Boga i čovjeka.
Ako ovih dana nismo kao prošlih desetljeća gotovo bolesni od čežnje da ispričamo svoju patnju, ako sjećanje više nije zabranjeno, ipak ne zaboravimo da riječ o našim stradalima i danas stoji života, da života, ne smrti. Naime, točno je da ništa ne znače domovina i zavičaj bez prošlosti, bez sjećanja, ali sjećanje ima smisla samo za bolju i vedriju sutrašnjicu. Povijest patnje nije prošla, nego posjeduje osloboditeljsku snagu, ako se poveže s Isusovim križem na kojem se rađa novi život.
Stoga prošetajmo stazom pored imena ubijenih, stazom molitve. Molimo za stradale. Upalimo svijeću, donesimo cvijet. Sjetimo se i nespomenutih. I ne zaboravimo u poklonstvenoj šutnji podignuti glavu prema križu Spasitelja svijeta.
Pomolimo se!
Dobri Bože, možda ti dosađujemo stalnim molitvama za naše pokojne, kao da ti dovoljno ne vjerujemo da su oni tvoje a ne naše vlasništvo. Priznajemo mlakost svoje vjere i pred Isusovim križem i pred imenima naših znanih i neznanih pokojnih, želimo zahvaliti tebi na tvojoj dobroti i milosrđu, na Isusu Kristu našem bratu i Gospodinu. Želimo zahvaliti za sve što nam u životu daješ i molimo te da i mi budemo dobri i milostivi svojoj braći i sestrama. Po Kristu Gospodinu našem.
