Ljudski život često je prepun neočekivanih obrata. Nadali smo se jednom, a uslijedilo je posve drugo. U konačnici, najmanje od onoga što smo očekivali, najčešće se i događa u životu. Onomu pak koji nastoji živjeti po moralnosti i Isusovom evanđelju, ovaj život ne prolazi bez borbe i muke, napora i patnje, bez neočekivanih obrata. On i ne živi po svojim planovima, nego se daje voditi Božjom riječju i Isusovim evanđeljem. Pritom ta odluka nikada nije donesena jednom zauvijek, nego se svakodnevno treba donositi i potvrđivati. Nju se i ne donosi da bi se konkuriralo drugome, da bi se s drugim takmičilo u „uspješnosti“ ovoga života, nego se odluka za istinu i dobro donosi zbog njih samih, zbog Božjega zahtjeva i dobra drugih, zbog spasenja kao vječne, neprolazne sreće. O tom je riječ u današnjem evanđelju.
Isusova osnovna poruka je naviještanje i praktična uspostava Božjega kraljevstva. To je srž njegova poslanja, svrha i cilj njegova života. A Božje kraljevstvo kao jedinstvena zbilja, zbilja Vječnosti, zbilja nepomućene sreće, ima svoja dva vremena: ovozemaljsko vrijeme ostvarivanja tog kraljevstva i onostrano vrijeme punine, neoročeno vrijeme Božje blizine. Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o međusobnoj uvjetovanosti tih dvaju vremena. Naime, nema nikakve dvojbe da – kao i toliko puta u evanđeljima – Isus sasvim izričito govori da poslije smrti čovjeka čeka Božje sudište, te da mu Božji pravorijek ovisi o tome koliko je na zemlji radio “za svoj uspjeh” ili za Božje kraljevstvo. Čovjek svoje spasenje priprema u ovom, jedinom, zemaljskom vremenu, u ovosvjetskim okolnostima i odnosima.
Dok je Isus prolazio i naučavao, piše Luka, neki mu se čovjek primakao i upitao ga kako stoje stvari s posljednjom zbiljom, ono pekogrobnom: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Moguće je da se pitalac obratio Isusu svjestan težine ostvarenja vlastite ljudskosti i vjere, svjestan svih nevolja koje ga sustižu i nemogućnosti da uredi spokojan života blagostanja i sreće. Možda je nakon mnogovrsnih napora zaključio kako mu sigurnost spasenja izmiče, da se ne može pouzdati u sebe sama, da je konačni sud izvan njegovih moći. Moguće je također i to da je rečeni sugovornik postavio Isusu pitanje uslijed poznate “sigurnosti” mnogih koji uopće ne razmišljaju o životu poslije života, koji su se utopili u ovo vrijeme, ponašaju se i žive kao da nikada neće umrijeti, nikada stati pred Boga. Žive sreću, uspjeh, moć. Ne obaziru se na druge. Imaju novac, gospodare drugima. Uvjereni su kako sve ispravno rade i kako će ih – ako uopće kad o tome i razmišljaju – ista sreća pratiti poslije smrti. Kao da zemaljskom sigurnošću, osvajaju i onu „nebesku“.
Na pitaočevo pitanje o broju konačno spašenih, Isus – kako to čini na mnogo mjesta – ne odgovara izravno. On ne spekulira nikakvim brojkama niti konkretnim ljudima. On nije nebeski geograf niti nebeski popisivač stanovništva pa da unaprijed projicira raspored „nebeskih“ prostorja i odaja u koje će se smjestiti unaprijed spašeni. Taj podatak, reći će Isus više puta, pridržan je samo Bogu. U Boga Oca je posljednja odluka čovjekova spasenja. Točno, u njega ima mnogo stanova, ali nitko se ne može unaprijed osigurati. Ono na što Isus izričito upozorava svoga sugovornika i slušatelje oko njega (dakle i nas današnje) posve je jasna riječ kako se stječe spasenje, vječna sreća. To je borba da se uđe na „uska vrata“. U toj slici kao da Isus potvrđuje da je malo onih koji se spašavaju. Riječ „borba“ označava da se čovjek ne prepušta stihiji, nerazmišljanju, naivnoj spontanosti, nego da svjesno i budno, s naporom i voljom, nastoji ući na uska vrata. Slika uskih vrata čini se da predstavlja ljudsko mukotrpno zalaganje oko istine i dobra, jer istina i dobro nisu po sebi dani, nego se stječu strpljivim i upornim zalaganjem. Jednostavno kazano: mnogo je teže biti istinit i dobar čovjek, i vjernik, nego što se to uobičajeno misli i postupa.
Za pojašnjenje Isus nastavlja navođenjem slike o posljednjem sudu. Na koncu vremena, priča Isus, mnogi će nahrupiti na gospodareva (Božja) zaključana vrata i nervozni će kucati na njih da ih Gospodar pusti unutra. Čak će mu za argumente navoditi kako je on bio s njima, kako su se oni družili s njime (s Gospodinom Isusom) po trgovima, čak bili s njime, jeli i pili na (njegovoj) gozbi (euharistiji). Mnogi će smatrati da je dovoljno to što su bili u društvu s njime. Isus je ponovno izričit oko posljednje odluke spasenja. Gospodar i Gospodin će im rezolutno kazati najtežu riječ: „Ne znam vas odakle ste!“ Kao da se u ovoj rečenici događa konačno prepoznavanje. Oni koji nisu djelovali iz ljudskosti i vjere, iz borbe oko uspostave Božjega kraljevstva, nego iz drugih razloga, oni nisu prepoznati; njima se vrata spasenja definitivno zatvaraju. Oni koji su živjeli sigurni u spasenje, koji su oholo sebe smatrali vjernicima, koji su druge omalovažavali u vjeri, govorili im da su nevjernici, koji su druge isključivali iz Božjega kraljevstva, njih Gospodin ne prepoznaje. Oni koji su se čak umišljeno povlačili s Gospodinom ili „mahali“ njime po trgovima i gozbama (euharistijama), koji su smatrali da su s Bogom na „ti“, bivaju odbačeni u najgori prostor muka, prostor bez Boga. A njihovo mjesto će zauzeti upravo oni koje su oni za ovoga života isključili iz Božje blizine /i Božji prorok Izaija govori o poganima koji će čak postati svećenicima i levitima, služebnicima Božje liturgije/; doći će mnogi sa svih strana svijeta, raznih naroda i jezika, i sjesti s Gospodinom na gozbi ljubavi. I Isus, kao toliko puta, zaključuje poznatim radikalnim obratom: oni koji su u ovom životu bili posljednji, bit će prvi; a koji su u ovom životu bili prvi, bit će posljednji. Ove se riječi ne mogu ublažiti nikakvim spretnim skrivanjima njihova doslovnoga značenja. Oni koji su od ljudi proglašenima posljednjima u ljudskosti i vjeri, kod Boga su prvi. Ako bi se ovo imalo u vidu, bio bi to početak ostvarenja i Božjega kraljevstva i početak ljudskoga spasenja i sreće još ovdje na zemlji.
U ljudskosti i vjeri nitko dakle nije osiguran. Jedina sigurnost je izručenje Bogu, Isusu Kristu i njegovu putu. Za to se treba neumorno zalagati u nasljedovanju svoga Gospodina. I kad se sve učini, Isus je jasan, posljednji sud o sebi i drugima, o svome spasenju i spasenju drugih, ne pripada čovjeku nego Bogu. Ove riječi nisu riječi strašenje i mračne osude, nego poziv da se iziđe iz duhovne uskoće i prikraćenosti, iz onog pogubnog samoopravdavanja koje nije ništa drugo nego put korz „široka vrata“ smozavaravanje, samoobmane koja priječi ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji i odguruje Božje ljude među posljednje, na “društveni i crkveni otpad”. Ove su riječi poziv da se radikalno promjeni osigurani prostor/duhovnost iz koje se djeluje, starosjedilački duhovni zavičaj, ona najgora od svih zabluda da smo s Isusom, da gotovo posjedujemo Boga, da znamo što je konačna prosudba u vezi sa spasenjem. Najprije nad kršćanima, Isusovim učenicima, dakle prije svih drugih, stoji Isusovo rezolutno upozorenje: Ne znam vas odakle ste! Doista, odakle dolazimo mi današnji kršćani, iz kojih moralnih, vjerskih, uopće duhovnih načela djelujemo i – nipošto na posljednjem mjestu – kako ta načela primjenjujemo na konkretnoga čovjeka, na bližnjega. Jer samo boravkom u Isusovoj blizini, i najboljim poznavanjem njegova nauka, nije isključeno da nam se pred nosom zatvore vrata a s Isusom u kući budu oni koje smo mi prepustili samoćama, siromaštvu, osudama i nismo ih ugostili niti se za njih založili.
Fra Ivan Šarčević
