Uvijek nam evanđelja prenose autentične životne situacije u kojima se ljudi nalaze. Danas slušamo kako Isus dolazi u goste sestrama Marti i Mariji. Marta, vjerojatno starija, prima i ugošćuje Isusa, sva zauzeta da ga počasti što bolje, dok njezina sestra Marija – stoji u evanđelju – sjeda uz Isusove noge i sluša ga ne mareći za posluživanje i sestrinu muku oko mnogih sitnica. I Marta moli Gospodina da opomene njezinu sestru za njezinu nehajnost što je je ostavila samu da radi. Isus, suprotno očekivanju, ne opominje, međutim, Mariju nego Martu da se ne treba „uznemiravati za mnogo“, jer „jedno je potrebno“ i čak hvali njezinu sestru da je izabrala „bolji dio, koji joj se neće oduzeti“.
Na prvi pogled poruka ovoga evanđelja je jasna. Mnogi će tumači kazati da Isus ovdje pravi razliku između rada i molitve, akcije i kontemplacije te da bez ikakve sumnje daje prednost molitvi, kontemplaciji. No, je li Isus takav? Kako je moguće da ignorira činjenicu da ga je Marta primila u kuću, i kao da želi omalovažiti Martinu brigu i zauzetost da ga što bolje ugosti. Ne izgleda li, međutim, da je težište Isusove poruke ipak još na nečemu drugom.
U obiteljskim i drugim ljudskim zajednicama naši su odnosi prožeti konkurencijom, rivalstvom. Nekada se ide do te mjere da sve što činimo, činimo da budemo bolji od drugih, da budemo viđeni i potvrđeni. Ako u tome ne uspijemo, mogu se roditi teške duševne frustracije, čak neuroze i teža oboljenja. Ta ljudska, kod nekih čak neutaživa težnja za vanjskom potvrdom i uspjehom (V. B. Jarak) ide dotle da smo stalno u brigama, u brzini, u aktivizmu, u neprekinutom pokazivanju pred drugima. Ima nas koji ne samo sebe nego i druge opterećujemo da se moraju brinuti za materijalno, jer materijalnoga nikada dosta. Ima onih koji trče za dobitkom od jutra do mraka i nikako da se smire, i još k tome na to prisiljavaju druge da i oni čine isto. Brige oko sebe, oko svoga ugleda, nagomilavanje novca i imanja ne prestaju s godinama. Često se događa upravo suprotno: s godinama se pojačava naša osjetljivost, briga za vlastiti ego. I što imamo više vanjske potvrde, čak više uspjeha, kao da naša praznina životnoga smisla postaje još veća i mi bezglavo jurimo za još više. Svaki mali neuspjeh i gubitak, sve nas više pogađa.
Tako današnje evanđelje, Isusova opomena Marti ne odnosi se samo na uznemirenost za materijalnu stranu našega života, na težnju za što boljim ekonomskim udobnostima, nego se rivalstvo i aktivizam odnosi i na duhovnu razina našega života. Jer ima među ljudima i vjernicima i mnogo tzv. duhovnih, kontemplativnih aktivista koji nikako da popune svoju duhovnu prazninu, koji nagomilavaju molitve i neka svoja duhovna djela samo da utaže dubinsku čežnju za onim „jednim“ o kojem Isus govori. Kao da imaju strah od svoje praznine, od tišine i mira, pa taj mir popunjavaju uvijek novim “količinama” duhovnoga. Ne samo dakle da obezvrjeđuju druge poslove, aktivni život, angažman u materijalnim poslovima, nego se izdižu iznad drugih, i u svojoj samodopadljivosti s prezirom gledaju druge koji, eto nisu na pravom duhovnom putu, ili čak u obiteljima i drugim zajednicama uvode određenu vrstu duhovnog terora, pa od drugih, od svoje djece i bližnjih traže da se uključe u njihove duhovne nemire i duhovne avanture, u paničnu brigu za uvijek nove duhovne, molitvene podvige.
Isusova opomena Marti da se ne treba uznemiravati za mnogo i Isusova pohvala Mariji da je izabrala bolji dio koji joj se neće uzeti, znači da vjernik živi opušteno, da život ne pretvara u rivalstvo s drugima, ni u materijalno ni u duhovno natjecanje s drugima, ni u kakvu grozničavu brigu kakav će ispasti pred drugima. Marijino stajanje uz Isusove noge, označava stav slušanja Isusa, a ne lijenost i nerad, ne ravnodušnost za gostoprimstvo i osjetljivost za potrebe drugih. Marijino ponašanje nije slušanje sebe, svoga nemirnoga i nezajažljivoga srca, svojih materijalnih ili duhovnih prohtjeva ili požuda, nego posvemašnje oslanjanja na Gospodina koji ne dopušta da život utemeljujemo na nagomilavanju materijalnoga ali ni na onome brbljavom ili paničnom duhovnom aktivizmu u kojem svoju duhovnu prazninu želimo ispuniti jedino zazivima: Gospodine, Gospodine!
Od odsudne je važnost poredati vrednote i prioritete u svome životu. Onaj tko želi biti vjernik, kršćanin, Isusov nasljedovatelj, ništa ne može pretpostaviti slušanju svoga Gospodina. I ničim ne može nadoknaditi nedostatak toga slušanja. Jer što čovjek bude manje slušao Isusa, sve će više bezglavo juriti po vlastitoj kući ili trgovinama, po trgovima i firmama, kancelarijama i uredima, kako da stekne više dobara, više ugleda, moći i vlasti. Što čovjek bude manje slušao Isusa, što bude manje “sjedio do nogu Isusovih” – a sjedenje do nogu u staro vrijeme značilo za je učeničku poziciju kraj Učitelja – sve će više bezglavo ponirati u svoju duhovnu prazninu i napunjati je kao bezdan pobožnim brbljarijama, raznoraznim farizejskim pobožnim vježbama, padati u depresije odbjegloga i nezajažljivoga srca. Slušati Gospodina, prvi je stupanj nasljedovanja. To je onaj “bolji” dio životnoga smisla koji se, kako kaže Isus, čovjeku neće oduzeti, jer sve drugo je doista prolazno, oduzima mu se. Isus ne niječe Martin posao. Taj posao je dobar. On govori o ljestvici dobroga života, on inzistira na onom “boljem”. Poslije slušanja Isusa, slušanja “vječne istine i vrednote”, poslije odluke za bolje, sve drugo slijedi i sve drugo zadobiva svoje autentično mjesto vrijednosti i važenja.
Fra Ivan Šarčević
