Ima li ih i trebaju li nam danas proroci? S takvim pitanjem bi se trebalo uputiti u razmišljanje o onim ljudima na čijim se svjedočenjima temelji naša vjera, o onim ljudima koje smatramo najvećima među ljudima i u ljudskoj povijesti – prorocima. No, postavljajući pitanje o prorocima odmah treba kazati da je njih malo, uvijek iznimno malen broj. U dugoj povijesti spasenja, kako nas izvještava Stari zavjet, govorimo da ih ima četiri velika i dvanaest mali. To je doista malen broj za tisuću godina. Ovo je važno imati na umu i u našem vremenu da se ne bismo zanosili kako živimo proročki. Naprotiv, ničim toliko ne oskudijevaju naša vremena kao proročkim glasovima. Nije, međutim, riječ o tome da Bog ne poziva ljude u proročku službu, nego je više riječ o tome da ljudi – Božji ljudi: svećenici, franjevci, duhovne osobe, vjernici uopće – izmiču Božjem pozivu. Zatvaraju svoje uši da ne čuju, ili da dokraja ne čuju Božju riječ, ili bježe u svoj strah od ljudi, u osrednjost i oportunizam. Nerijetko, ono što Pismo često i govori, mnogi od pravih proroka postaju lažnim prorocima, licemjernim pismoznancima, ljudima bez karaktera i supstance. Događa im se ono što Isus kaže: dobivaju čitav svijet ali gube sebe, gube svoj život.
Danas svetkujemo dan najvećega židovskoga proroka, dan proroka Ilije. Na njegovu životu i svjedočenju možemo preispitati i svoje živote ako želimo da nam naš zaštitnik, prorok Ilija, bude uzorom u našem životu i djelovanju.
Ilija dolazi iz Tišbe, pustinjskoga kraja, s onu stranu Jordana a djeluje u Izrealu u IX. stoljeću prije Krista, za vrijeme izraelskoga kralja Ahaba i njegove žene Izabele. Ilija je živio skromno. Piše kako ga je Bog preko gavran hranio i pripremao za njegovu službu. Njegova se proročka služba, kao i služba proroka uopće, odnosi na tri područja: područje vjere u Boga, na područje odnosa prema drugima i na socijalno područje. Sva ova područja su uzajamno povezana.
Prvo područje koje označavamo razinom vjere u Boga, javnim odnosom prema Bogu, mogli bismo kazati da se odnosi na Ilijino javno djelovanje: na njegovo propovijedanje, na njegov govor o Bogu (teo-logiju), na njegov odnos prema politici, prema vlasti, prema ljudima koji se također – kazali bismo – bave religijom, “žive od nje”, koji su kao i Ilija pozvani u proročku službu. U Ilijino vrijeme Pismo kaže kako su vjernici “hramali”, nisu se mogli odlučiti u kojega boga vjerovati. Biblija, naime, kaže za kralja Ahaba “da je činio više zla od svih svojih prethodnika” (Kr 16,30). On se oženio ženom pogankom, Izabelom. Nije bio problem što je ona bila tuđinka nego što je odvratila kralja, a kralj svoje podložnike, narod, od štovanja Jahve, Boga otaca, Boga Izraelova a priklonila i kralja i narod da se klanjaju bogu Baalu. Izabelino ime i znači Baal je bog, dok Ilijino ime znači Jahve je Bog, jedini Bog u Izraelu. U tome se sastoji cjelokupno Ilijino poslanje. Ilija revnuje za čistoću vjere. [Ima li u ovom podatku razloga da je Rim 1752. godine Prorok Ilija proglasio zaštitnikom Bosne, vikarijata Bosne Srebrene.]
Ilijino proročko djelovanje u revnovanju za čistoću vjeru pokazuje se u odnosu prema zavodljivom slabiću, kralju Ahabu, njegovoj vlasti i njegovim lažnim savjetnicima, lažnim prorocima, a svoj vrhunac ima u onom događaju s Baalovim svećenicima. Znamo kako je Ilija nasuprot sebe imao 400 Baalovih svećenika i kako su na brdu Karmelu prinosili žrtve da bi se provjerilo koji je Bog jači. Ilija je tako vjerovao u Boga da se nije bojao da sam stane pred tolike protivnike-svećenike. I bio je uslišan, dok su Baalovi svećenici uzaludno vikali svome bogu da ih usliša. Ilija im se čak rugao, da viču jače, slično kako se kroz čitavu povijest ljudi nadvikuju kako bi dozvali Boga. U čistoći svoje vjere, razumljivo je za ono vrijeme da je Ilija čak dao ubiti sve te svećenike, slično kako su Ahab i Izabela poubijali sve Jahvine proroke, sve Božje ljude pa je Ilija ostao sam. Time je navukao bijes i mržnju, ne toliko Ahaba koliko njegove opake žene.
U svome djelovanju Ilija se susreo i sa samim kraljem Ahabom. I kako se to redovito i događa, kralj ga pita: “Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?” (1 Kr 18,17). Kralj želi optužiti Iliju za ono što on čini. Sve loše vlasti, kako političke tako i one religiozne, najčešće čine tako da optužuju dobre ljude za ono zapravo što oni čine. Zar i u naše vrijeme mnogi ne optužuju nevine, one koji su digli glas protiv loše politike: da su izdali svoj narod, da nisu pravi vjernici, da nisu crkveni? Zbog lukavosti i zloće vlasti, mnogi se i dobri ljudi uplaše i ušute. Ilija se međutim ne da ušutkati. Razotkriva perverziju, đavolsku zamku, tu strašnu političku izopačenost koja košta mnoge ljude. Odgovara kralju: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala” (18,18). Ilija to isto ponavlja skupljenom narodu na Karmelu gdje se onda i događa ono žrtvovanje između njega, samoga, i tolikih Baalovih svećenika. Ilija je čitavo vrijeme sam, krajnje sam. To označava proročku egzistenciju. Tek ima ponekoga prijatelja i sugovornika kao što je dvorski (Ahabov) upravitelj Obadija koji se bojao Boga i živio pošteno i slušao što Ilija kaže.
Važno je znati da Ilija nasuprot sebe, kao i prorok Mihej koji djeluje u isto vrijeme, osim kralja i kraljice ima i puno lažnih proroka. Pismo ih označava ljudima koji se udvaraju vlasti, kralju, narodu. Razlika između Ilije, pravoga proroka i lažnih proroka, sastoji se u tome što pravi prorok ne govori ono što godi kraljevim ušima, što odgovara narodu, nego govori Božje riječi. Razlika se očituje u biblijskim riječima vezanim za Ilijina suvremenika Miheja: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo, to je Mihej…” (1 Kr 22,8), dok drugi, stoji u Pismu, drukčije govore: “Eno, svi proroci složno proriču dobro kralju”, pa glasnik govori proroku Miheju: “Govori i ti kao jedan od njih i proreci mu uspjeh.” A Mihej kaže: “Živoga mi Jahve, govorit ću ono što mi Jahve kaže” (22,13-14).
Zar u ovim riječima ne prepoznajemo današnje riječi mnogih na vlasti i mnogih “malih ljudi” koji odbijaju svaku kritiku, koji kažu za neke da kod svojih vide “samo crno”, pa govore samo ono što će odgovarati onima na vlasti i narodu, što godi njihovim ušima a ne govore Božju riječ. Zar u ovim riječima ne prepoznajemo mnoge lažne proroke (svećenike i franjevce) koji se udvaraju, koji šute na zlo, koji ušutkuju proročke glasove. Naravno, nisu lako i prepoznatljivi lažni proroci niti je lako, bez oholosti i umišljenosti, zauzimati poziciju proroka. Lažni proroci su uvijek uz vlast. Oni izopačuju Božju riječ. Oni samo govore o uspjehu i optužuju nevine. Lažni i zli proroci kao i vlastodršci straše, ušutkavaju.
Zlo se sâmo umnožava, a za dobro se treba potruditi. Zlo lako pronalazi suradnike, radi zaplotnjački, a pripisuje urote dobrima. Zlo se udružuje, planira osvete, misli samo na sebe, dok dobro djeluje iz razloga općeg dobra, za više vrednote. Tako je s Ilijom. I ostaje sam, tek ponetko ga prijateljski pomaže. On se uzda u Boga, a ne u ljude. On ne hrama, on se oslanja na Božju riječ.
Drugo područje na kojem svaki biblijski prorok djeluje je odnos prema drugima, prema onima koji nisu iste vjere. Znamo da je Iliju u njegovoj samoći Bog poslao udovici, poganki u Serfati sidonskoj. On je kod nje boravio nekoliko sušnih godina. Ona ga je hranila, a hrane nije ponestajalo. Zadivljujuća sloboda koja proizlazi iz vjere. Ovaj će primjer boravka Ilijina kod tuđinke udovice sam Isus navesti svojim sugrađanima i suvjernicima u sinagogi svoga rodnoga grada Nazareta, na što će ove uhvatiti biješ i htjeti ga kamenovati. Kako se povijest u lošem uvijek ponavlja? I danas mnoge hvata bijes i nasilje i na spomen o drugima i različitima. Od toga boluje naša zemlja većina njezinih stanovnika. Čitave je narode zahvatio prezir, mržnja i isključivost prema drugima. Bog se međutim služi i onim ljudima koji nisu naše vjere. Ilija ne iskorištava udovicu, niti udovica iskorištava Iliju. Bog vodi sve. Kolika je samo sloboda iz vjere da se dvoje ljudi poštuju, da ne dolazi ni do seksualnog ni ikakvog drugog ucjenjivanja i tlačenja. U ovom Ilijinom ponašanju Bog i nas današnje poziva na osjetljivost prema drugima, prema slabima u društvu, prema obespravljenima, prema udovicama i ženama.
A treće područje Ilijina djelovanja nadovezuje se na njegov odnos prema strankinji udovici, područje je društvene, socijalne pravde. U Bibliji stoji kako je tik do dvorca od bjelokosti kralja Ahaba vinograd imao obični čovjek Nabot. Kralj je, stalno potpirivan nezajažljivošću svoje žene Izabele, htio kupiti taj vinograd. Nabot nije mogao prodati vinograd, zemlju i baštinu svojih otaca. I kraljica savjetuje svoga muža tako da mu najprije udara na vlast: pa jesi li ti kralj u Izraelu, pa jesi li ti glavni, a kad si glavni, možeš sve. U tebe je pravda. I Izabela preuzima ulogu, piše pisma starješinama Nabotova mjesta da “prema njemu postave dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte” (Kr 21,10). I tom strašnom optužbom, da je proklinjao Boga i kralja, te lukavim nasiljem, kraljica i kralj su se domogli vinograda a dali ubiti/kamenovati nedužna čovjeka.
Ništa novo za povijest. Ni za naše vrijeme. I danas se naši političari, mnogi politički i religijski moćnici bogate na pljački, otimačini pa i ubojstvima drugih, nedužnih. Ova zemlja je nastala na lukavom i ratnom oduzimanju imanja drugima, na toliko krvi mnogih nedužnih Nabota. Ova zemlja počiva na nepravdi. I danas mnogi grade svoje dvore i vikendice na uzurpaciji i povredi društvene pravde.
Za razliku od naših vremena, Ilija ustaje protiv socijalne nepravde. Odlazi kralju i govori mu da će sam nastradati kako to i biva, da neće ostati bez Božje kazne. Veli mu: “Umorio si, oteo si! Zato ovako veli Jahve: na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju!” Ahab pak govori Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” Mislio je kako se zlo neće saznati, kako se zlo uvijek umišlja da je savršeno i da ga nitko neće otkriti. I Ilija mu odgovara: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim” (1 Kr 21,20). Koliki su ljudi danas postali vrlo jeftini, prodaju se za malo da bi učinili veliku nepravdu (mali ljudi a veliki jadnici).
Ilija poziva da se usprotivimo društvenoj nepravdi, uopće nepravdama među nama. Pa pogledajmo malo u svoje obitelji, u svoje zajednice, u Crkvu, u narod, u društvene odnose uopće. Pogledajmo koliko nas je koji pljačkamo siromašne, koliko je onih koji si dopuštaju najveće luksuze a drugima oduzimaju sve, koji žive lagodno a htjeli bi da drugi rade za njih, ponašaju se kao ahabi i izabele kojima je zato što su na vlasti sve dopušteno, i najgore nepravde. I u Crkvi se tako događa: pljačkanje se skriva iza svetih riječi, ne plaćaju se radnici, siromaštvom ih se tjera u lopovluke. Zato se ubija proročki glas, zato se mnogi ljudi boje usprotiviti moćnicima. Zato provodimo život u stalnim smišljanjima lukavstva i nanošenja nepravdi nedužnima.
Prebogato je i poticajno razmišljanje o proroku Iliji. Djelovanje proroka Ilije odnosi se dakle na religiozno-političko područje, zatim na područje ljudskih odnosa s drugima i na odnos prema društvenoj pravdi. Glavno, međutim, uporište sveg Ilijina djelovanja jest Bog i Božja riječ. Ilija ne govori od sebe, Ilija svoju snagu ne temelji na sebi nego u Bogu. Bog je subjekt djelovanja, Ilija služi Bogu. I upravo tu niče i tolika njegova snaga i tolika mržnja kralja, lažnih proroka i kraljevih poslušnika prema Iliji.
Upravo u tom odnosu s Bogom leži i posljednja, ali glavna oznaka proroka. Bez nje on to ne bi ni bio. U proročkom, ali ne samo proročkom, nego uopće humanom i vjerničkom djelovanju uvijek se krije opasnost da se čovjek uzoholi, da se u nekim trenucima i vremenima osloni samo na sebe ili da ga obuzme strah, egzistencijalni strah besmisla svega što je i tako dobro radio. Proroka i više. Postojanost u dobru i proročkoj službi je iznimno je teška. Zlo je tako moćno da ponekada dovodi u pitanje sve. I mnogi odustaju. Izgleda da se to dogodilo Iliji. Upravo o tome govori odlomak iz Prve knjige o kraljevima koji smo danas čuli. Naime, nakon što je Ilija završio svoj obračun s Baalovim, Izabelinim svećenicima, Izabela je odlučila ubiti Iliju. Ilija se uplašio i pobjegao u pustinju. I onda govori Bogu da uzme njegov život. U borbi protiv zla i zlih ljudi, prorok zapada u samoću i depresiju, dovodi u pitanje čitav svoj život. Veli: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4).
U zauzimanju za dobro nastupe teška vremena krize. Dobar čovjek ostaje sam, mora donositi sam odluke. Zlo je uvijek kolektivno, grupaško, djeluje moćnije i racionalnije od dobra. Kao da se i Bog udalji od čovjeka u takvim trenucima, kao da iskušenju samoće nema kraja. Ilija očekuje da će Bog vidljivo zahvatiti u povijest, da će spriječiti pa i “spržiti” njegove neprijatelje. Kad je mislio da je u pobjedi nad Baalovim svećenicima sve završeno, zla kraljica, zlo još jače ustaje protiv Ilije. A on djeluje samome sebi tako bespomoćan. I onda opet slijedi Božja akcija. Bog opet preko svoga anđela hrani Iliju i govori mu da jede, da se ne predaje. I vodi ga na Horeb da mu dadne zadnju “lekciju života”, zadnju lekciju o sebi, o proroku, rekli bismo uopće o vjerniku, zadnju pouku gdje na čemu počiva njegov odnos prema drugima i životu.
Da, govori se o čovjekovom odnosu s Bogom i o Božjoj objavi u ljudskom životu. Čini se da Ilija očekuje da će se Bog objaviti u izvanjskim pojavama, u grmljavini, u potresu u vjetru. Bog će se, tako svi gotovo očekujemo, objaviti tako da svi vide. Bog će tako jasno stati na našu stranu, na stranu dobra. Bog, međutim, djeluje drukčije. Uvijek preko ljudi i uvijek tako da se sve može zanijekati, ne vidjeti. Posljednju lekciju uči Ilija da Bog ne uzdrmava izvana, da se povijest teško mijenja izvana, da kraljice i kraljevi, moćnici i silnici, ali ni proroci ni sveti ne doživljavaju obraćenje izvanjskim nasiljem i silama, nego da se susret s Bogom događa iznutra, gotovo neprimjetno. Bog – kako slika blagoga i lagano lahora – i želi kazati, dolazi gotovo nevidljivo.
Dugo je trajalo Ilijino teško, mučno samotničko prebiranje. Ništa od one moćne slike o Iliji kao gromovniku i stvaratelju munja. Ilija je čovjek, ustrašeni čovjek, ali i dalje vjeruje. Zavukao se u pećinu, pobjegao od ljudi, a tako je snažno revnovao za Boga. Kao i Ilija mnogi na svome putu dobra posustanu. Ilija se nije uplašio Baalovih svećenika, ali se uplašio kraljice. Strah je jedan od najvećih čovjekovih protivnika i zapreka da se bude čovjekom, vjernikom, prorokom. No, Bog ne ostavlja čovjeka samo ako se sluša njegov glas. Bog opet šalje svoga glasnika Iliji. I pita ga: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Dvaput mu postavlja to pitanje, jednom prije objave, drugi put poslije objave. Želi mu kazati: nije ti mjesto ovdje, u spilji, u pećini, u bijegu od ljudi. I Ilija oba puta odgovara: “Revnovao sam veoma gorljivo za Boga… Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život” (1 Kr 19,10.14). I glas mu veli da ne posumnja, Bog je tu pored njega. Mora izići iz pećine u koju se sakrio. Pećina ne daje sigurnost. Bog daje sigurnost. S Bogom se ne treba skrivati u pećine, s njime se bez straha može ići među ljude. I Ilija je izlazi iz svoje pećine. Očekivao bi Ilija kao i mi da se Bog objavi u sili i moći, u čudesima i prijetnjama, a Bog – kako piše u Bibliji – stiže u neprimjetnom povjetarcu, lahoru. Od toga povjetarca Ilija biva potresen iznutra, skriva svoje lice, kao što svaki istinski vjernik – poput naših starih – skriva lice pred Bogom (podizanje). Božji glas govori Iliji kako mu valja iznova poći među ljude i nastaviti svoj proročki posao.
Ilija – uzor proroka – kako i današnji biblijski odlomak govori, vodi nas k Isusu, k nasljedovanju onoga koji su sebi ispunja puninu proroštva. I Isus revnuje za čistoću vjere, odlučan je i hrabar, svjedoči da se ne može vjerovati u dva boga, niti u Boga i istodobno iskorištavati malene. Isus posve prelazi granice etničke i konfesionalne, zalaže se čitavim životom za pravdu. I sve iz jedinstvenoga odnosa s Bogom Ocem. I uvijek bez nasilja. I on je imao tjeskobu pred odlučni kraj njegova poslanja. On se međutim ne skriva u pećinu i ne skriva lice pred Bogom. Isus je sav u svjetlu, u jasnoći, u istini. Njegovo se lice preobražava u Božjoj blizini. On svojim učenicima koji žele napraviti sjenice i ostati na Taboru, slično kao što je Ilija želio uteći od ljudi, skriti se u pećinu, govori da se moraju vratiti među ljude, biti pripravni nositi svoj križ nerazumijevanja, samoća i osuda, sve do vlastite kalvarije. Samo se tako mijenja povijest, iznutra, iz najdubljih strahova vlastitoga života, iz odvažnosti i slobode koja počiva na najčvršćem a najnevidljivijem odnosu: odnosu s Bogom Ocem.
Fra Ivan Šarčević
