Franjevački samostan Rama-Šćit • Općina Prozor-Rama • Ramska zajednica Zagreb
priređuju znanstveni skup
FRA JERONIM VLADIĆ I NJEGOVO DOBA
u povodu 90 godina smrti
Dvorana Franjevačkog samostana na Šćitu • subota, 22. lipnja 2013. u 9,30 sati
Program:
Pozdravi
Srećko M. Džaja: Jugoslavenstvo kao transnacionalni britanski projekt
Ivan Lovrenović: Zagledani u vlastitu povijest – prednosti i nedostaci polihistorizma bosanskih franjevaca (primjer fra Jeronima Vladića)
Anto Jeličić: Život i djelo fra Jeronima Vladića
Ivo Pranjković: Jezik fra Jeronima Vladića
Drago Bojić: Fra Jeronim Vladić – Glasnik jugoslavenskih franjevaca
Josip Jozić: Lik franjevca i Ramljaka u djelima fra Jeronima Vladića Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame
Ivan Šarčević: Fra Jeronim Vladić – pogledi o odgoju u vjeri
Ana Divković: U spomen Uspomenama o Rami (Stjepan Divković,Fra Jeronim Vladić - medaljon)
U glazbenom dijelu nastupit će zbor FRAME Rama-Šćit
Ulomke iz djela fra Jeronima Vladića čitat će Blaženka Matešić
Fra Jeronim Vladić (Ustirama, 2. 3. 1848. – Šćit, 25. 6. 1923.) kateheta, odgojitelj, propovjednik, spisatelj, urednik časopisa. Godine 1858. otišao je iz Rame, zahvaljujući stricu fra Anti Vladiću, u fojnički i gučogorski samostan na nauke a nešto kasnije i na župu bugojanskom župniku fra Filipu Kuniću, poznatom jezikoslovcu i skupljaču narodnog blaga. S njim se kao dvanaestogodišnjak zaputio u Carigrad, preko Jajca, Banje Luke i Gradiške pa dalje Savom, Dunavom i Crnim morem. U Carigaradu je više od godinu dana pohađao franjevačku školu (nastavni jezik talijanski i novogrčki), a zatim se istim putem vratio u Bosnu. Stupio je u Franjevački red 1863. Dvije godine kasnije otišao je u Đakovo gdje je završio četverogodišnji fi lozofski i teološki studij. Godinu dana proveo je u Rimu i zaređen za svećenika 1870. U Fojnici je bio kapelan i više godina učitelj u pučkoj školi. Reformirao ju je po ugledu na škole u Austriji. Uskoro je počeo (u Livnu i, nešto kasnije, u Fojnici) predavati gimnazijske te fi lozofske i teološke predmete do 1882. Kasnije je deset godina bio kateheta u Sarajevu na velikoj gimnaziji, preparandiji i tehničkoj školi (1884-1894). Osim nastavničke djelatnosti bio je i župnik na Golom Brdu (danas Kandija kraj Bugojna), u Rami i na Gračacu. Vršio je i druge dužnosti u Provinciji i Redu.
U vrijeme kad je Austrija pokušavala potisnuti franjevce iz Bosne, a reforme u Redu unosile među njih nemir, on je svojom razboritošću i revnošću učinio mnogo dobra. Pokrenuo je i uređivao Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887) da bi preko njega svijetu objasnio “što su (franjevci) bili i što su još i sada na slavenskom jugu ... jer kao što je bosanska redodržava izrodila sve druge franjevačke redodržave unaokolo ... tako joj treba i u tome prednjačiti i put krčiti”. U pozivu na suradnju piše: “Ne očekujemo od stranaca da oni o nama kazuju, ne budimo lijeni, pokažimo da Bosna nije Mezopotamija”. Oko naslova koji je kasnije morao promijeniti i uređivanja časopisa, imao je neprilika s austrijskim vlastima. Napisao je povijest svoga rodnog kraja: Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882) i Uzežnjaci iz Rame (1920). Prevodio je nabožna djela za šire slojeve puka i popularizirao franjevačke vrednote.
