Rama, 11. - 12. 5. 2013.
U potrazi za svojim iskonskim podrijetlom, u težnji da potvrdimo svijest o sebi, obraćamo se katkada prošlosti, posežemo u riznicu kulturne baštine, da bi u njoj otkrili onu čudesnu snagu nacionalnog duha koja je baklju narodne svijesti pronijela kroz mrak i metež vjekova. Od prvih doseljenih pastira i pastirica, naših starohrvatskih majki, uočavamo kako se do današnjih dana kroz povijesne kataklizme očuvala snažna prahrvatska, iskonska tradicija, koja je neuništivo živjela u narodnoj svijesti kao i težnja da se upravlja vlastitom sudbinom. Projektom kojim se želi skrenuti pozornost na važnost približavanja, prezentiranja, sve ono što je materijalna, nematerijalna, duhovna i socijalna kultura, koja ima prošlost i kojoj daje dignititet, autentičnost i otvorenost prema svijetu, projektom kojim se ukazuje na pravu mjeru novim naraštajima da se bez tradicijskog naslijeđa ni neprocjenjivog narodnog iskustva ne može graditi suvremenost. Baštiniti, njegovati, živjeti i promicati hrvatsku kulturnu baštinu je cilj kojim želimo povezivati sve one koji teže očuvanju vrijednosti naši dičnih pređa.Vraćati dostojanstvo temeljima naše opstojnosti i od zaborava očuvati neprocjenjivost hrvatske kulturne baštine te očuvano pohraniti u zalog novim naraštajima.
Prvim zajedničkim projektom i prvim kamenom u temelju željenog zdanja zajedništva, prvim ružarjem otajstvima života naših pređa s radošću nanizasmo prvi biser od radosti.
Nadamo se da će ovim korakom kojeg smo učinili na spomen našim poštovanim pređima koji su nam u zalog ostavili vjeru, temelj našeg opstanka, ukazati da bez njihove nade i vjere ne bi bilo ni našeg identiteta.
Na putu prema Rami
11. 5. 2013. Gornje Sitno – Rama
Putovima kojima su bosonogi hodočastili i sobom nosili vjeru, poštenje i nadu Bosim nogama, još unda u na vrimena kada ni opanak nije znao da će se roditi jer eto iz doba dorske (ili egejske) seobe potječe i najstariji brončani nalaz – OSTAVA, i u njoj sjekire, nađen u Sitnu Gornjem (a koju ZIi K. Vinski datiraju u X.st.pr.n.e. Ova ostava može se prepisati ilirskom plemenu Delmata, koje je najprije živjelo u unutrašnjosti, gdje se nalazilo njihovo plemensko središte Delminium – danas Tomislavgrad) pretpostavlja se da su Delmati već tada, barem zimi, kada je voda plavila Duvanjsko, Livanjsko i Sinjsko polje, zamosorska polja, prirodno spušćali u Sridnja Poljica pa i u Primorska Poljica na zimovanje sa svojim stadima…
Pa:
Godine 949 nakon ubojstva kneza Miroslava doseliše se iz Bosne hrvatski didići – osnivatelji Župe poljičke…
Nizale su se povijesne činjenice, tvrdnje, istinite priče (jerbo znan ja čujo san ja to od mog pokojnog ćaće, pa čitala san ja to u Pismarici Kačića…)
Te:
A o Svetom Klimentu, ajde dušo moja: Ta cila strana Mosora se bilila od njizovi stada, od njizova blaga. Unda bi oni u nas konačili, ostali bi ti oni, dušo moja, nekad i po dva miseca. A pusti snig, nije to ko danas. Zalapta bi, pušavica…eee.
Eto, a oti narod, Gospe moja iz daleka lipo od Rame bi dolazijio. A govorilo se da je ota njijova Vran planina još i gorja od našega Mosora. Pa ti kontaj, dušo moja. E!? Kliko je njima jadnima tribalo dok bi banili. E unada mi skoči pa dočekaj i privati. A pošteni judi, dika bi nami to bila kad bi se sastali. Pa podili ono šta je bilo, a bilo nam je dobro, dobro i nismo se tužili…
Ma vidi da mi danas k njima iđemo.Gospe moja. Eto Bogu vala (hvala) da se i vi dica otoga dositili. Bog Vas brate blagoslovijo da i mi ovo malo prija smrti vidimo, oklen su to oni k namin odili. Ljubite se dica moja, oto je naš svit,oto je naša vira isto ti mi pušemo.I njizi je svaki bič gonijo ko i nas. Jesi vidila kako na rukan križe nacrtane imadu, a dite. I u njizi ima jedna Mile. Ko naša Gojsalića, samo njizova se divica Divon zvala. Diva Grabovčeva.
Pa eto, dica moja vidite li vi kliko je vrimena prošlo, a?A nuder mi još oto pantimo i tome van pripovidamo.Eto lipo ste ovo započeli, je vala na diku.
Ma barte nek vas Bog blagoslovi i dade snage i zdravja i vamin i njima, a i onizima što ne razumu pamet prosvitli.Jerbo brez otoga nema ništa. Brez sloge nema života. A kako no se njizovo društvo zove, a Mate? Ajde, jesi vele upantila, nije jedno dva su – Mate će otresito.
E nije borme, ja san čujo da ćemo i u Uzdol i eko selo. Ajde Mate ti si uvik bija najpametniji.
Jašta, zato ste me i poveli.-smijeh se razlomi autobusom.
Reci kako ono!
Hrvacka sloga, Bog ti pamet prosvitlijo.reče Mate iza svega glasa .
Posjet Rami
Na dolasku u Ramu posjetili smo Zahum,rodno mjesto Dive Grabovčeve. Radosno su nas dočekali naši domaćini fra Jure Perić, Biljana Glibo, Ivan, Udruga Jelašac i lagana kiša koja nije mogla narušiti ljepotu srdačnosti i obostrane radosti.
Zahvaljujući fra Juri upoznali smo se o povijesti rodnog kraja Dive Grabovčeve. Stariji su se raspitivali o životu, o bilome luku, o zemlji, o dici, o dimovima, koliko ih je, kako žive?? more li se …
Očaravajuća mirnoća prirode, ljudi na njivama unatoč kiši, povici radosnih domaćina …ajte na rakiju i srdačnost fra Jure, Biljane, Ivana ostat će u dragom i nezaboravnom sjećanju četrdesetpetoro Poljičana koji su ovom prilikom došli u Ramski kraj.
Na putu prema Franjevačkom samostanu zastali smo da se nagledamo nadnaravne ljepote.
Rekoh –Kada je Bog stvarao svijet, zastade nad stvorenim, začudi se i od sriće zaplaka.
Tako nasta Rama.
Dolazak pred Franjevački samostan na Šćitu je već izazvo erupciju uzdaha, emocija…
Dočekao nas je gvardijan, fra Tomislav Brković. Već u prvom kontaktu osvojio je srca svih a na poseban način naših mladića i djevojaka.
Skoro pa nikada mi nije teškoća pretočiti osjećaje na papir, međutim i danas nakon nekoliko dana nakon povratka iz Rame ne mogu sabrati sve u riči kojima bih ostavila trag za viđeno i doživljeno. Stoga ću o Šćitu pisati posebno, kada mi ruka bude mogla pratiti slike koje se ne prestaju nizati pred očima i u srcu. Fra Tomislave, HVALA!
Svjesna da su i drugi fascinirani dobrodošlicom i svim viđenim pokušavam pratiti program i termine koje su nam domaćini KUD „Hrvatska sloga“ i KUD „Rama“ pod pokroviteljstvom Općine Rama pripremili.
U Prozoru smo posjetili župu Srca Isusova, a vrata nam je otvorila časna sestra u ime dekana don Franje Ivandića. Nakon zajedničke fotografije krenuli smo prema Domu kulture. Uslijedile su pripreme za izvedbu drame „Poljička malatija“.
Nakon premijere koja je prije dvije godine bila posvećena našem dragom Biskupu Mati Uziniću, te izvedbe u Dubrovniku za mene je ovo bio najdraži nastup. Srce je bilo prepuno osjećaja i radosti. Publika je živjela s nama i mi s njom. Preplavljeni osjećajima uručili smo poklone jedni drugima. Uz gosp. Josipa Juričića, pomoćnika načelnika za gospodarstvo vrijedne darove su razmijenili i gvardijan fra Tomislav Brković, Zoran Stojanović, gđa. Biljana Glibo, Frane Gruica, Nedjeljko Mišerda, Ante Markičević, Pave i Mladenka Gruica u ime Županije Splitsko dalmatinske, Gornjeg Sitna, Poljičke kneževine, Gimnazije za održivi razvoj Split i KUU SV Klimenta. Uslijedilo je druženje, veselje, pjesma za neke do zore.
12.5. 2013.
Nakon doručka, obišli smo Etnografski muzej kroz koji nas je proveo gvardijan i pomno upoznao sa svim vrijednostima kojima ovaj muzej obiluje. Svatko od nas je ostao zatečen viđenim. Neke je vratilo u djetinjstvo, neke podsjetilo na drage roditelje, djedove, pređe. Neka mi oproste na suzama, ako sam im omela tajanstvenu mirnoću u kojoj obitavaju. … Bože koliko lipote na Šćitu. Svaki rastanak je težak. Zahvalivši se još jednom dragoj časnoj sestri i gospođama u restoranu, nakon zajedničkih fotografija MORALI smo se rastati s gvardijanom. To nam je uistinu teško palo. Za nama je ostalo ovozemaljsko rajsko zdanje mira s čovjekom, s fratrom koji odiše bogatstvom ljudstva.
Kako našem dragom fotografu Andriji Vrcanu nismo dali točne upute izgubili smo ga na putu za Uzdol. Već smo se bojali da ćemo okasniti na Svetu misu. Na putu do Uzdola gosp. Zporan Stojanović nam je kao pravi domaćin i vrstan govornik, cijelim putem upoznavao s znamenitostima i povijesnim terminima vezanim za ovaj kraj.
Don Miljenka Džaltu smo imali čast upoznati večer ranije, u Prozoru na uprizorenju naše drame. Ispred župne crkve Sv. Ivana Krstitelja mnoštvo župljana nas je srdačno dočekalo.
Na majčin dan, slušali smo Svetu misu i veoma nadahnutu propovijed don Miljenka Džalte. Nakon misnog slavlja razmijenili smo darove, uslijedila je zajednička pjesma i fotografiranje.
Uzdol je posebno mjesto. U crkvi kad sam podigla pogled i vidjela te majke u rudenjacima (kako bi moji u Hercegovini nazivali crne marame s vjenčićem od ruža) te duše, majke naše hrvatske,ti bistri umovi, veličajni uzori, zdravi vrutci, čiste, poštene duše, skromne, postojane, uzorite njih kojima trebamo zahvaliti što smo to što jesmo… One što u rukama sklopljenim u molitvi čuvaju križeve u srcu pod kojima su svoju i tuđu dicu gojile i rodile. Te Majke što u dubini oka nikada nisu izgubile nadu, nad svim stradavanjima zadržale i sačuvale obitelj i vjeru.Te nacionalne žrtvenice koje su sačuvale ognjište i panj da iz njega još uvijek mogu rasti nove mladice.
Jedna među njima, Valerija Stojanović izrodila je 14 dice. Oči ove majke, kao i oči majke Anice čiji veseli glas pokušava prekriti onu začudnu svjetlost u dubini oka koja GORI patnju, životni križ. S majkom Valerijom kaže živi još sin Ante koji je ranjen u Domovinskom ratu.
Gledam ih i upijam svaku boru i čitam s lica tisuće priča, bez da mi išta kažu.Vidim svoju mater Milu. Majke naše, naši stupovi.
Nakon narodnog veselja pučana Uzdola, srdačnog druženja, pisme, ojkavice, kola, dipli i veslja teško se bilo rastati.
Don Miljenko Džalto upoznao nas je s stradanjima u Uzdolu i Memorijalnom centru Uzdol. Najmlađe dijete Stjepan imao je deset godina.To su riječi koje zadiru duboko u srce i ostaju tamo. Drago mi je da je s nama veliki broj mladih, jer oni moraju čuti i moraju znati i moraju to prenijeti na nove naraštaje. Da se ne zaboravi muka hrvtskoga puka. Don.Džalto nam je pokazao i crkvu koja se trenutno renovira, upoznao nas s njenom gradnjom, njenim vrijednostima začudnom tišinom. Don Džaltu možete slušati danima, jer on riječi niže kao bisere (a uvijek se čuje i neka šala i pošalica) Pastoralni centar se nalazi ispd crkve Sv.Ivana Krstitelja. Eh kakda bismo mi imali takav (više nas je pomislilo isto ) nebi nam trebalo više.
Prekrasno druženje bližilo se kraju, nastavili smo put prema Etno selu Remić obećavši Don Džalti skoro druženje. Od sveg srca još jednom mu velika hvala (i fotografu i pozdravi gospođi Valeriji, Anicama, gop. Ivanu Brajku i svim Uzdoljanima). U Etno selu Remić družili smo se s domaćinima i uživali u prekrasnom ambijentu. Domaćini su nas počastili s objedom na kojem im se još jednom duboko zahvaljujemo. Etno selo Remić je pravi biser, stvoren za odmor i uživanje u prekrasnoj i jedinstvenoj prirodi. Na svježem povjetarcu ostale su kuće koje odišu toplinom gostoprimstva.
Još jednom pri povratku u Prozor prošli smo pored XXXXL plakata „Drame Poljička“ malatija.
Ispratili su nas prof. Zoran Stojanović i prof. Milan Topić.
Zadovoljni, jer to je to.
Mladenka Gruica, Poljica / fotografije Andrija Vrcan
