Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolje vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.
Kao svjetina i vlast
A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajmo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.
I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?
Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.
Kao učenici i prijatelji
Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?
Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?
Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.
Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa!
Fra Ivan Šarčević / svantosarajevo.org
