Sa sve većim porastom blagostanja
raste medu ljudima i neka vrsta dosade,
duševne bezvoljnosti.
Posvuda susrećemo umorne ljude
koje više ništa ne pokreće,
ali ta umornost nema nikakve veze s tijelom.
To je duhovno propadanje i praznina.
Riječ je o skrovitom, dubokom pesimizmu
u odnosu na život.
Ne daj da ti glava i srce potonu u trbuhu.
Ako nemaš uzvišenijeg ideala od jela i pića,
od zarađivanja i trošenja novca,
posao ti je onda nužno zlo
a sve što činiš besmisleno prenemaganje.
Tada već ujutro ustaješ uzdišući
i bježiš od svega što zahtijeva truda.
Tada duboko u noć buljiš u televizor
poput mumije bez mozga.
Možeš se izliječiti, samo se moraš probuditi,
otvoriti svoje prozore za svjetlo i sunce,
opet vjerovati u dobro i u Boga,
isprazniti svoje srce i iznova ga napuniti
pravom ljubavlju i zdravim optimizmom.
Ti nisi broj u bezličnoj masi,
ni djelić koji nema duše,
djelić nekog golemog stroja.
Ti si čovjek, stvoren za radost i za sreću.
