Ako si čovjek koji razmišlja, kad-tad doći će trenutak
kada ćeš u životu potražiti odgovor na pitanja
koja se u javnosti najčešće ne postavljaju,
iz straha da na njih nema odgovora.
Tada se više ne zadovoljavaš lijepim teorijama
kakve nude znanost i filozofija.
Iz najdublje svoje nutrine buniš se protiv trpljenja i smrti.
Ne protiv trpljenja i smrti općenito,
nego protiv ponekad nečovječnoga trpljenja
koje upropaštava konkretnog bližnjega
kojega ti poznaješ i voliš. S time se ne možeš pomiriti.
Odgovor mora postojati. Ali on može zadovoljiti
jedino ako je dovoljno dubok da obuhvati sve ljude.
On mora dati smisao životu nekoga u invalidskim kolicima,
životu hendikepiranoga, neizlječivo bolesnoga,
životu majke s teško hendikepiranim djetetom,
životu starca koji nema više što očekivati.
Takav odgovor ne nalazim ni u kojoj filozofiji i ideologiji.
Kad apsurd patnje i smrti zaustavlja krv u mojim žilama,
za mene je jedini odgovor: Bog. On je jedino svjetlo
i jedina snaga koja daje da mojim žilama
ponovno poteče krv.
Sve što mogu reći jest: Bog. On je ljubav.
I isplati se susresti ga
ili barem krenuti na put k njemu.
