Kad slušam istaknute predstavnike politike i gospodarstva,
kad svake godine vidim cjenjkanje oko većih plaća
i doživim kako nakon toga porezi i cijene porastu,
mogu jedino pitati: Zašto? Zašto više zaraditi,
više novca, više dobiti, više kupovanja, više potrošnje?
Zašto, čemu i za koga? Sigurno ne za neproduktivne,
siromašne, jer oni su sve više po strani,
oni nikada ne vide više od nekoliko mrvica.
Zar sam samo ja velika budala kad pitam
koje su to nevidljive sile ovdje na djelu?
Jesu li to mračne sile ljudske sebičnosti i pohlepe,
ili nose neko drugo ime?
Najradije bih molio, to mi nitko neće uzeti za zlo:
"Gospodine,
spasi nas od imetka, koji nas čini opsjednutima.
Oslobodi nas od bolesne sebičnosti.
Spasi nas od čežnje za stvarima,
koje nas ipak ne zadovoljavaju,
nego čine još samo pohlepnijima.<
Najradije bih poželio da svaki dan mogu reći:
"Imam dovoljno.
Imam dva oka, dragocjena kao dva dijamanta,
usta da zviždim, i zdravlje koje se ne može platiti.
Imam dovoljno. Imam sunce na nebu.
Imam krov nad glavom. Imam posao,
imam dovoljno za jelo, i ljude da ih volim,
Da, imam dovoljno."
