Posjet staračkom domu u jednom njemačkom velegradu. Gospođa L. slabo čuje i godinama je gotovo potpuno slijepa. Nema ni 50 kilograma, a kako se sastoji samo od kože i kostiju – od lomljivih staklenih kostiju, čini se da je sve na njoj krhko, lomljivo i prozirno. Preko njezina lica prešla je radost i zahvalnost kad sam joj pružio ruku na pozdrav. Prepoznala me već po glas. Pomilovao sam joj ruku. Šuteći odgovara što u sebi osjeća. Tada 91-godišnjakinja reče: „Ja sam vrlo zahvalna. Vrlo sam sretna. Ništa mi ne nedostaje. Njegovateljice su tako ljubazne prema meni. Da, vrlo sam zahvalna. Za sve.“
Polažem ruke povrh njezine glave, dajem joj blagoslov, pravim znak križa na njezinu čelu i ponovno držim njezine nježne ruke. Kod pozdrava šapće: „Je li, oče, nije grijeh ako bih željela umrijeti!? Čeznem za tim da se konačno vratim kući…“ Ne završava rečenicu. Suze joj kotrljaju preko preobražena lica, preko slijepih očiju – kao da gleda daleko, u neku drugu zemlju.
L. B.
