Na kraju moga puta leži duboka dolina.
Ne poznajem je; ne znam kamo vodi.
Ali, sjest ću i razmišljati:
možda me tište sumnje.
Ali, tada će doći jedna ptica
i letjeti iznad doline –
i ja ću poželjeti
da budem ptica.
Jedan će cvijet procvjetati s one strane doline;
i ja ću poželjeti biti cvijet.
Jedan će oblak proći nebom,
i ja ću poželjeti biti oblak.
Razmišljat ću
i samoga sebe zaboraviti
i moje će srce postati lako kao pero,
nježno kao margareta,
prozirno kao široko nebo iznad mene.
I pogledat ću gore,
i duboka će dolina biti udaljena
još samo jedan skok –
Jedan skok između vremena i vječnosti.
Indijanci, Sjeverna Amerika
