Današnje se evanđelje otvara Isusovim pozivom, usklikom ohrabrenja učenicima a onda i nama: Ne boj se stado malo! A nadovezuje se na Isusov govor učenicima o pouzdanju u Boga i Božju providnost u slikama ptica nebeskih i ljiljana poljskih.
Oslobađajuće djeluju ove Isusove riječi svima onima koji žive u strahu, osjećaju bilo kakve pritiješnjenosti, duhovnoga ropstva, zavisti i ljubomora, pohlepa i požuda, naše unutarnje ili vanjske ugroženosti. Svima onima koji su skrajnuti, koji su manjina i podčinjeni. Oslobađajuće djeluju ako u njih povjerujemo ne polovično i usput, po dužnosti ili samo u nevolji, nego egzistencijalno, cjelinom svoga bića, onako kako je Abraham povjerovao. Djelu ju li ljekovito ove Isusove riječi, ili nam, možda, ipak znače više riječi suvremenih navjestitelja propasti, riječi crnih modernih proroka koji žive na ljudskim sukobima i neslaganjima, na izmišljanju raznoraznih bolesti – fizičkih i duševnih – i umjesto da mijenjaju svijet, šire beznađe i nesreću, zarađuju na ljudskim bolestima i krivim utjehama?
Ne boj se stado malo – govori Isus i nadovezuje da se ljudski strah i ugroženost ne izgone skupljanjem bogatstva, nikakvim silnim osiguranjima sebe i svoga identiteta; ali ni ikakvim bijegom od sebe, nikakvim lažnim prikazivanjem niti uljepšavanjem stvarnosti, a osobito ne borbom ni ratom protiv izvora i uzroka straha i ugroženosti – nego odlukom za dobro, skupljanjem nepropadljiva blaga kojega nitko i ništa na zemlji ne može ugroziti.
Kako ohrabrujuće djeluju Isusove riječi – Ne boj se stado malo – svima nama koje i mala sitnica, žalosna ili loša vijest, izbace iz takta, gdje nas uspjeh drugoga razočarava do bolesti i gorčine, nama koji smo izgubili prapovjerenje u dobrotu svega oko nas.
U nastavku evanđelja Isus govori o BUDNOSTI. U slici slugu koji čekaju gospodara, Isus nam želi predstaviti kakva treba biti naša budnost pred Božjim, pred Isusovim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti, nego Božjim dolaskom. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego Boga licem u lice.
No, taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u naše svakodnevlje. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, društvo i zemlja u kojoj živim, to su prva i prava mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga, osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.
Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša dužnost.
Kako stojimo mi današnji ljudi i kršćani uopće s budnošću? Što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Nije li naš obzor nade nerijetko sužen na obod tanjura, na senzacije i jeftine ugode; na vrijeme dokle smo snažni i moćni; nismo li često sebe sveli na neumjerene želje, na pohlepu da dominiramo drugima koja nas rasteže i maše s nama da više sebe ne možemo ni kontrolirati?
Tko je gospodar naših života, kojeg gospodara čekamo? Zar često umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi budnih i nemirnih očiju gledamo što drugi radi, pazeći da nas slučajno ne ugrozi; zar svoju budnost nismo prometnuli u trajnu obranu od drugoga, u smišljanje kako da se dovinemo drugome, kako da ga pobijedimo. Rasijani posvuda, nema nas kod kuće.
Uistinu, koga mi to očekujemo? Ima li nam itko dobar da izlazimo na prag svoga srca izgledajući kad će nas pohoditi pa da ga primimo i ugostimo? Očekujemo li uopće Božji dolazak, ili ga u svoj dom uvlačimo samo po svojoj želji? Je li Boga prestao biti iznenađujući gost našega života, jer mi određujemo kad ćemo ga i gdje sresti? Ili, ima li nas uopće u kući kad Bog dolazi, ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago, nije ondje gdje smo mi? Koga dočekati, ako nikoga ne očekujemo?
Evo kako je evanđeosko očekivanje i budnost izrazila švicarska benediktinka Silja Walter u svojoj molitvi:
Netko mora biti kod kuće
Netko mora kod kuće biti, Gospodine, kad ti dođeš.
Netko te mora čekati, dolje na rijeci pred gradom.
Netko te mora iščekivati
i dan i noć.
Jer tko zna, kad ti dolaziš?
Gospodine, netko te mora ugledati kad dolaziš.
Netko mora biti budan dolje na mostu
da najavi tvoj dolazak, Gospodine,
jer ti dolaziš kao tat u noći.
Budnost je naša služba. Budnost.
I za svijet također.
Svijet je tako često lakovjeran,
stalno tumara,
ni noću nije kod kuće.
Misli li ikad da ti dolaziš?
Da si ti njegov Gospodin i
da sigurno dolaziš?
Gospodine,
i netko mora izdržati tvoj pohod,
podnijeti te, a da ne pobjegne od tebe.
Izdržati tvoju odsutnost,
a da ne sumnja u tvoj dolazak.
Izdržati tvoju šutnju
i njoj usprkos pjevati.
Izdržati tvoju patnju i smrt
i iz njih živjeti.
To mora uvijek netko činiti sa svima drugima
i za njih…
Netko mora biti kod kuće, Gospodine, kad ti dođeš.
Netko te mora čekati
Fra Ivan Šarčević
