Nisi li već zapazio da sve u prirodi teži k svjetlu?
Najmanja sjemenka raste iz tame zemlje prema svjetlu.
Svako stablo, koliko god šuma bila gusta, pruža svoje grane prema svjetlu.
Svaki cvijet pruža čašku svoga cvata prema suncu.
Samo se čovjek okrenuo od svjetla.
Postao je siv sa sivom materijom,
njegov život je izgubio svaku boju, svaki smisao.
On je svojim načinom života okrenut prema materijalnome.
Ono je njime zagospodarilo do u njegovu najintimniju misao:
bolesno precjenjivanje novca i imetka, vlasti i bogatstva.
Duh je potisnut, misao, osjećaj i govor gube svoj pravi put.
Tko potisne duha, guši čovjekov korijen života.
Ako potamni svjetlo duha,
započinje otvrdnuće, fanatizam, smrtonosan sukob.
Gdje je protjeran duh, ulazi beznađe
i mračan nagon za odbacivanjem života.
